Na Nebu
evie-box

This is what makes us girls
We all look for heaven and we put our love first
Somethin' that we'd die for, it's our curse
Don't cry about it, don't cry about it...


Billie-Eilish-Wallpaper-47-box-small

What do you want from me?
Why don't you run from me?
What are you wondering?
What do you know?
Why aren't you scared of me?
Why do you care for me?
When we all fall asleep, where do we go?

Makedo

04.06.2021., petak

...even if it's just a lie.

Nisam prestala pisati ovaj blog. No, mala pauza mi je dobro došla.
Puno toga mi se događa ovih dana. Iscijelila sam neke rane, i otkrila neke nove. Predano i blago radim na iscjeljivanju istih. Zahvalna sam barem na tome što imam sposobnost introspekcije i brzog otkrivanja smisla i lekcija koje se nalaze u pozadini određenih poteškoća. Često sama sa sobom odradim toliko posla koliko, vjerujem, niti jedan psihoterapeut ne bi uspio napraviti sa mnom u godini dana redovitih seansi.
Možda sam u krivu, ali kad sam odlazila na psihoterapije, moj stav prema njima bio je sasvim pogrešan, ali drugog stava u tom trenutku nisam imala na raspolaganju.

Rad na sebi po nekoj šabloni bio mi je zabavan, ali “domaće zadaće” dane mi od strane terapeuta sam predano rješavala, iz čistog osjećaja ponosa kada ponovno dođem na terapiju i podijelim rezultate koje sam postigla.
Autoritet terapeuta bilo je jedino što me gonilo tada. Sama nisam mogla smoći dovoljno volje da redovito racionaliziram svoje negativne i iracionalne misli i osjećaje.
Onog trena kada bi terapija morala biti prekinuta zbog bilo kojeg razloga (npr. godišnji odmor), ponovno bih se vratila u stare, autodestruktivne obrasce ponašanja.

Sada je moj stav malo drugačiji. Stav prema samoj sebi. Stav prema životu. Stav prema ljudima, prema osjećajima i djelima koje dijelim s njima. Naravno, takav stav nije posve integriran u moj svakodnevni život, moje funkcioniranje, pa se često ponovno osjetim usamljenom i praznom, ali ono što mi je bitno jest svijest o “padu” i volja za ponovnim “usponom”.

Toga nekad ima, nekad ne. Kao i kod svih drugih, neurotipičnih ljudi. Unatoč dijagnozi, svjesna sam da su mnoge moje patnje univerzalne, da se ne događaju samo meni, iako ih osjećam puno snažnije, upravo zbog dijagnoze koju nosim u sebi.
Svjesna sam svoje sklonosti katastrofiziranju stvari. Svjesna sam da nije sve onako kakvim se na prvi pogled čini.
I svjesna sam da sam sasvim slobodna birati kojim ću putem ići u svome životu, i koliko ću kvalitetno živjeti, u skladu s resursima koje imam (pritom ne mislim na materijalno, već ono duhovno u nama). Što se više hranim zdravim i umirujućim aktivnostima, to sam sposobna ostvariti više spokoja u sebi, što me posljedično čini prepunom inspiracije i zadovoljavajuće produktivnom individuom.

Moj posao i moja zanimanja možda nisu tipična, i možda prvo moram raditi dugo i naporno da bih ostvarila svoje ciljeve i dobila plod svoga rada, ali sam spremna na to. Toliko energije, volje i ljubavi prema onome što radim imam. Naravno, i tu je moguć “pad”, kronični nedostatak volje, nedostatak želje da činim dobro za sebe. No, plima i oseka su uvijek u pogonu...nisu li?

Što se tiče drugog bloga, mislim da ga stavljam na pauzu. Imam puno važnijih projekata trenutno od pisanja porno-ljubavnih priča. Ta je priča ionako imala najviše smisla dok sam inspiraciju crpila iz konkretnog odnosa s jednom osobom, koja je bila poticaj priči i redovit čitatelj. Sad kada je to došlo kraju, glavni likovi izgubili su na smislu i vrijednosti.
To je valjda prirodan tijek stvari. Neću se više trošiti na ono što me zauzvrat neće nahraniti.

Za kraj, malo poezije, malo vraćanja u daleku prošlost…

SLUČAJNO

Sve je počelo sasvim slučajno, kao igra i šala
Uz par dimova i više litara alkohola
Kroz smijeh i zabavu se slučajno desilo
Malo nas je poneslo, i zatim se zaredalo
Sve je izgledalo kao neka navika
Svaka večer je ista, ali za nas zabava
Nisam ni znala u što se upuštam
Dok se nakon svega nisam izgubila

I gdje mi je pamet bila kad sam na to pristala
Da otvorim ti srce i da pođem za tobom
Bilo je prebrzo, a ja premlada i naivna
Za posljedice sam znala, ali nisam marila

Sada dižem se jutrom sa suzama u očima
Osjećam se prazno iako sinoć sam se smijala
Još mi tvoj glas kao jeka mislima odjekuje
Još mi se pred očima tvoje lice osmjehuje
Ali pitam se gdje je istinska sreća nestala
Gdje je snaga kojom sam nekad vladala
Svaka stanica mog tijela sada je umorna
Napokon se predajem, borba je uzaludna

I gdje mi je pamet bila kad sam na to pristala
Da otvorim ti srce i da pođem za tobom
Bilo je prebrzo, a ja premlada i naivna
Za posljedice sam znala, ali nisam marila

Polako uviđam da sve je propalo
Svaki trzaj i uzdah, sve je nestalo
Pala sam nisko, dotakla dno
Tražila korist, a dobila bol
I znam da je kasno da bilo što promijenim
Najbolje je da odem, da toplo te pozdravim
Da možda još jednom sjednemo kao ljudi
I odemo praznih pogleda, a Bog neka sudi…

~ Lolita, 2011.god.

billieeilish2021

- 11:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2021  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Opis bloga
Istinite priče i maštarije jedne obične djevojke kojoj su pisanje i kisik sinonimi.

Drugi blog:
Borderline Stories