Na Nebu
evie-box

This is what makes us girls
We all look for heaven and we put our love first
Somethin' that we'd die for, it's our curse
Don't cry about it, don't cry about it...


Billie-Eilish-Wallpaper-47-box-small

What do you want from me?
Why don't you run from me?
What are you wondering?
What do you know?
Why aren't you scared of me?
Why do you care for me?
When we all fall asleep, where do we go?

Makedo

04.06.2021., petak

...even if it's just a lie.

Nisam prestala pisati ovaj blog. No, mala pauza mi je dobro došla.
Puno toga mi se događa ovih dana. Iscijelila sam neke rane, i otkrila neke nove. Predano i blago radim na iscjeljivanju istih. Zahvalna sam barem na tome što imam sposobnost introspekcije i brzog otkrivanja smisla i lekcija koje se nalaze u pozadini određenih poteškoća. Često sama sa sobom odradim toliko posla koliko, vjerujem, niti jedan psihoterapeut ne bi uspio napraviti sa mnom u godini dana redovitih seansi.
Možda sam u krivu, ali kad sam odlazila na psihoterapije, moj stav prema njima bio je sasvim pogrešan, ali drugog stava u tom trenutku nisam imala na raspolaganju.

Rad na sebi po nekoj šabloni bio mi je zabavan, ali “domaće zadaće” dane mi od strane terapeuta sam predano rješavala, iz čistog osjećaja ponosa kada ponovno dođem na terapiju i podijelim rezultate koje sam postigla.
Autoritet terapeuta bilo je jedino što me gonilo tada. Sama nisam mogla smoći dovoljno volje da redovito racionaliziram svoje negativne i iracionalne misli i osjećaje.
Onog trena kada bi terapija morala biti prekinuta zbog bilo kojeg razloga (npr. godišnji odmor), ponovno bih se vratila u stare, autodestruktivne obrasce ponašanja.

Sada je moj stav malo drugačiji. Stav prema samoj sebi. Stav prema životu. Stav prema ljudima, prema osjećajima i djelima koje dijelim s njima. Naravno, takav stav nije posve integriran u moj svakodnevni život, moje funkcioniranje, pa se često ponovno osjetim usamljenom i praznom, ali ono što mi je bitno jest svijest o “padu” i volja za ponovnim “usponom”.

Toga nekad ima, nekad ne. Kao i kod svih drugih, neurotipičnih ljudi. Unatoč dijagnozi, svjesna sam da su mnoge moje patnje univerzalne, da se ne događaju samo meni, iako ih osjećam puno snažnije, upravo zbog dijagnoze koju nosim u sebi.
Svjesna sam svoje sklonosti katastrofiziranju stvari. Svjesna sam da nije sve onako kakvim se na prvi pogled čini.
I svjesna sam da sam sasvim slobodna birati kojim ću putem ići u svome životu, i koliko ću kvalitetno živjeti, u skladu s resursima koje imam (pritom ne mislim na materijalno, već ono duhovno u nama). Što se više hranim zdravim i umirujućim aktivnostima, to sam sposobna ostvariti više spokoja u sebi, što me posljedično čini prepunom inspiracije i zadovoljavajuće produktivnom individuom.

Moj posao i moja zanimanja možda nisu tipična, i možda prvo moram raditi dugo i naporno da bih ostvarila svoje ciljeve i dobila plod svoga rada, ali sam spremna na to. Toliko energije, volje i ljubavi prema onome što radim imam. Naravno, i tu je moguć “pad”, kronični nedostatak volje, nedostatak želje da činim dobro za sebe. No, plima i oseka su uvijek u pogonu...nisu li?

Što se tiče drugog bloga, mislim da ga stavljam na pauzu. Imam puno važnijih projekata trenutno od pisanja porno-ljubavnih priča. Ta je priča ionako imala najviše smisla dok sam inspiraciju crpila iz konkretnog odnosa s jednom osobom, koja je bila poticaj priči i redovit čitatelj. Sad kada je to došlo kraju, glavni likovi izgubili su na smislu i vrijednosti.
To je valjda prirodan tijek stvari. Neću se više trošiti na ono što me zauzvrat neće nahraniti.

Za kraj, malo poezije, malo vraćanja u daleku prošlost…

SLUČAJNO

Sve je počelo sasvim slučajno, kao igra i šala
Uz par dimova i više litara alkohola
Kroz smijeh i zabavu se slučajno desilo
Malo nas je poneslo, i zatim se zaredalo
Sve je izgledalo kao neka navika
Svaka večer je ista, ali za nas zabava
Nisam ni znala u što se upuštam
Dok se nakon svega nisam izgubila

I gdje mi je pamet bila kad sam na to pristala
Da otvorim ti srce i da pođem za tobom
Bilo je prebrzo, a ja premlada i naivna
Za posljedice sam znala, ali nisam marila

Sada dižem se jutrom sa suzama u očima
Osjećam se prazno iako sinoć sam se smijala
Još mi tvoj glas kao jeka mislima odjekuje
Još mi se pred očima tvoje lice osmjehuje
Ali pitam se gdje je istinska sreća nestala
Gdje je snaga kojom sam nekad vladala
Svaka stanica mog tijela sada je umorna
Napokon se predajem, borba je uzaludna

I gdje mi je pamet bila kad sam na to pristala
Da otvorim ti srce i da pođem za tobom
Bilo je prebrzo, a ja premlada i naivna
Za posljedice sam znala, ali nisam marila

Polako uviđam da sve je propalo
Svaki trzaj i uzdah, sve je nestalo
Pala sam nisko, dotakla dno
Tražila korist, a dobila bol
I znam da je kasno da bilo što promijenim
Najbolje je da odem, da toplo te pozdravim
Da možda još jednom sjednemo kao ljudi
I odemo praznih pogleda, a Bog neka sudi…

~ Lolita, 2011.god.

billieeilish2021

- 11:47 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.05.2021., utorak

U tebi sam našla svoj spas

Prije nego počnem s ovim postom, moram ponovno navesti napomenu:

Ovim postom ne podržavam konzumiranje bilo kakvih ilegalnih supstanca. Sve što piše u ovom postu autobiografske je prirode i ne savjetuje konzumaciju droga.

Ok, sad možemo dalje. Odlučila sam malo češće objavljivati stihove koji se odnose na moje osobne doživljaje s raznim ilegalnim supstancama. Stvar je u tome da postoji tek šačica ljudi kojoj sam mogla otvoreno pričati o tome, ali sam u nedavnom postu s istom tematikom rekla, kako sama svojim riječima ne mogu opisati ta iskustva. To je za mene izvedivo samo poetski, kroz izražavanje osjećaja i doživljaja u tim trenucima.

Iako imam jako ugodnu ekipu koja čita moje postove, razumije me i otvoreno sa mnom razmjenjuje kojekakva mišljenja i ideje, imam potrebu naglasiti kako savjeti o štetnosti droga ovdje nisu potrebni (pomalo nisu ni dobrodošli), jer treba imati na umu da se radi o iskustvima koja su prošla, koja se više ne događaju i žive samo u obliku napisanih stihova. Iako su stihovi autobiografski, odnose se na vrijeme u kojem su pisani, a ne na sadašnjost (iako su sva ta iskustva imala udjela u oblikovanju mog sadašnjeg karaktera).

Uživajte u čitanju!
_________

U MIRISU DIMA

Grad je tako malen, i sva su lica ista
Sve je već viđeno, sve stoput ponovljeno
Depresija i bijeda, na licu lažan osmijeh
Svi žele pobjeći, svi se žele sakriti
Gdje ih nitko nikad neće moći pronaći

U tebi sam našla svoj spas
U mračnim noćnim stazama pod svjetlom Mjeseca
U tebi sam našla svoju utjehu i mir
U istom mutnom prostoru u kojem me čekaš ti
U mirisu dima koji život mi krasi
U istoj glasnoj muzici koja podiže mi vlasi
U istim pričama i istim šalama
U osjećaju koji govori da sve sam zavarala

I budim se opet, sviče novi dan
Više ne razlikujem, što je java, a što san?
Datumi su nebitni, samo brojke na papiru
Samo želim otići, da me ostave na miru

Da me ne zovu i ne pitaju gdje sam
Da mogu otići gdje ću biti to što jesam
Da nitko za mene ne pita, da me se ne sjete
Kada opet osjetim da misli visoko mi lete

U tebi sam našla svoj spas
Plešem uz muziku koju prati tvoj glas
Sve je k'o u raju, samo mislim na nas
I na zvjezdano nebo što sjaji iznad nas

U tebi sam našla svoju utjehu i mir
Jedino što raduje me, to si ti
Tvoje ruke tople i umirujući pogled
Kada govoriš mi da naš put vodi u nedogled

Blijedo ti je lice i oči ti se cakle
Vidim tvoju pojavu, kao da dolazi iz magle
Ježim se na svaki dodir tvoj, na riječi tvoje tihe
Ne zanima me više što sada drugi misle

U tebi sam našla svoju utjehu i mir
U istom mutnom prostoru u kojem me čekaš ti
U mirisu dima koji život mi krasi
U istoj glasnoj muzici koja podiže mi vlasi.

~ Lolita, 2011.god.

lbv-song6

Oznake: autobiografija, poezija, ljubav, sjecanja


- 10:08 - Komentari (4) - Isprintaj - #

16.05.2021., nedjelja

Vuk ćud mijenja, sa svakom dlakom

Još jedan post, još stihova koji autobiografski opisuju stanje uma osobe koja se rekreativno drogirala i s vremenom je počela pristajati na sve što joj se nudi, kakve god efekte imalo po nju. Hvala Bogu, ta osoba više ne postoji. Transformirala se. Sada ostaju samo stihovi koje je pisala svojim osobnim demonima.
_________

OPASNOSTI IZA UGLA

Opasnost
Iza ugla
Navirujem se
Nisam puk'la
Još se razuma u meni krije
Još mi vruća krv vrije
I još moje stanice žude
Za opasnostima iza ugla
Što neometano se nude.

~ Lolita, 2019.god.

- 10:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.05.2021., ponedjeljak

Gospodin i ja, djevca dva

Piše mi se o mom prvom seksu. Podosta traumatično, ali prilično olakšavajuće iskustvo. Dogodio se s mojim prvim ozbiljnim dečkom u srednjoj školi, kojeg sam u prošlom postu slučajno nazvala gospodinom, pa nek’ mu to bude pseudonim ovdje. Gospodin je moj prvi dečko. Moj prvi poljubac (s dečkom). Moje prvo istraživanje muškog tijela. Moje prvo uživanje u vlastitom tijelu u prisutnosti druge osobe. Moja prva romantična zima. Moje prvo sve.

Pa i prvi seks, iako ga sad ne bih takvim nazvala, ali ok.

U principu, hodali smo približno godinu dana, i radili smo sve, osim seksa. Nisam bila spremna. U par navrata smo pokušali lagano “započeti”, ali ja bih si umislila bol prije nego se uopće desila. A, i nisam još bila dovoljno “u dodiru” sa svojom seksualnošću, što me automatski činilo nervoznom pri prvoj pomisli o prvom takvom činu.

Kako je to bilo kroz punih godinu i pol, svako malo, zapadosmo u neku krizu. I opet, u priču se uplete njegov najbolji frend i kaže: “Ili se pojebite, ili se raziđite!” Tog dana došla sam k svom dečku, taman sam ga srela s frendom vani, frend je otišao, a gospodin i ja otišli k njemu doma. I uopće ne znam kako je točno došlo do toga, ali on je kroz razgovor, opet malo pasivno agresivno, počeo insinuirati kako bi se prvi seks “trebao” uskoro dogoditi.

I, bila sam dovoljno glupa i naivna. Da to učinim, barem donekle. Doma, u svojoj sobi, dok mi mama i baka mirno spavaju.
I nisam bila spremna, nisam znala šta radim, a nije ni on, jer smo oboje bili djevci. I jedva je uspio malo ući u mene, i ja sam to smatrala gotovom radnjom, pogotovo jer mi se idući dan pojavila krvava mrlja na gaćicama. “Hajde, obavismo i to”, mislila sam si. Meni je to bilo nešto za “obaviti”, pa da sam mirna. Kao, nisam više djevica, mogu se seksati kad i koliko hoću.
lbv-post-prvi-s
Ali nisam mogla. Prvi put smo spavali nakon 11 mjeseci veze, a potrajali smo godinu i pol. Tih narednih sedam mjeseci više nisam pokušavala spavati s njim. I dalje smo radili sve, osim toga. Kao da mi ga je tijelo odbijalo jer sam taj dio nas smatrala trenutno nepotrebnim, jer očito nismo spremni ni on, ni ja. Ali sad se bar mogao pohvalit frendovima da je jebo.

I ja sam se mogla pohvaliti curama kako nisam više djevica i sve su pretpostavljale da se sad mažemo ko zečevi. Nitko nije znao pravu istinu, sve dok priča nije dobila nastavak, i dok mi seks nije postao opća potreba, a ne samo nešto “za obaviti”.

Again, fun times.

- 11:31 - Komentari (5) - Isprintaj - #

07.05.2021., petak

Njegov najblji frend

Volim ovaj blog koristiti i za, između ostalog, prepričavanja doživljaja s vezama i muškim (a ponekad i ženskim) rodom. Određeni doživljaji naprosto moraju biti ispričani (ako ništa drugo, meni za dušu). Vama će vjerojatno biti manje zanimljivi.

Početak srednje škole, prvi “ozbiljni” dečko, ljubili se po školskim hodnicima, otkrivali seksualnost po prvi put s nekime, voljeli se javno i tajno. Bila je to toksična veza na mnogo načina, ali to za sad nije bitno. Uglavnom, koliko me sjećanje služi, on mi je prilikom jednog od mnogih romantičnih trenutaka, kao grom iz vedra neba, postavio pitanje: “Bi li se udala za mene, sad kad bih te zaprosio?” Ja, kao sva racionalna, ozbiljno odgovorim da ne bi, jer smo klinci i odakle da znam je li on pravi za mene. I, očekivano, gospodin se naljuti ali neće o tome razgovarati nego se koristi pasivnom agresijom. Radi detalje tako da samo ja vidim da je ljut, da želi izazvati reakciju u meni.

Nakon nekoliko večeri našli smo se na cugi moj dragi, njegov najbolji prijatelj, moja tadašnja najbolja prijateljica i ja. Kafić je u sklopu veće trgovine, i odjednom me gospodinov najbolji frend pita hoću li malo prošetati s njim po trgovini. Onako izbezumljena, mislim da sam prvo odbila, ali mi je onda nekako očima signalizirao da me ne traži to bezveze. Ono, fakat me treba. I prošetasmo i zastanemo kod mesnice raspravljajući o tome kako ja svom dečku ne posvećujem dovoljno pažnje, i kako sam ga pogodila odgovorom na pitanje o prosidbi. Kao, trebala sam reć’ “da”, iako to nisam mislila, jer to se kaže voljenoj osobi kad te pita nešto takvo. ‘Ajde dobro, mislim si, nešta sam naučila. Kad odjednom dođosmo na temu ljubomore i otvoreno kažem liku da me gospodin ubija u pojam jer ne smijem imati dekoltiranu majicu u školi na vrući dan. Doslovno me tjerao da se zakopčam do vrata. Odgovor njegovog frenda je bio taj da se on “boji da ne postanem takva”. Kakva? Pa, očito, razgolićena u svrhu privlačenja tuđe pažnje. Ne dao Bog da me netko pogleda, osim mog dečka. Kakva bi to katastrofa bila.

I tako, na povratku, odlučim ja zagrliti svog dečka, tiho mu kažem da ga volim i da bih se udala za njega kad bi me sad zaprosio. Preko ramena gledala sam mu frenda kako ponosno stoji, drži ruke u džepovima i smješka se u znak odobravanja. Dragi mi je uzvratio poljupcem i svi smo otišli na svoju stranu.
Zadnja situacija djelovala mi je i više nego uvrnuto.

Ja sam čisti dokaz da osoba od 16 godina nema blagog pojma o vezama. I da treba slušati dečkovog najboljeg prijatelja kad ti drži lekciju. O vezama. A nije u vezi. Nema veze. Bitne su pouke.

Fun times.

- 12:59 - Komentari (7) - Isprintaj - #

06.05.2021., četvrtak

Gdje naša povijest počiva

Jedna tema koja me mnogo puta inspirirala pri pisanju stihova, jesu sjećanja na iskustva s drogama, bilo prirodnim, legalnim, ilegalnim, sintetičkim, nebitno.

NAPOMENA PRIJE ČITANJA: Ovim postom ne podržavam konzumiranje bilo kakvih ilegalnih supstanca. Sve što piše u ovom postu autobiografske je prirode i ne savjetuje konzumaciju droga.

Sad kad sam se ogradila napomenom, mogu prijeći na temu... Puno sam pjesama napisala na tu temu, i ne želim "prozno" govoriti o njima. Za takvo nešto najbolje mi služi poezija. Imam svježe napisanog materijala, ali radije bih počela s onim stihovima koji su nastali dok su mi takva iskustva još predstavljala rekreativu i periodično se događala. (Danas se više ne događaju.)
_________

RANOM ZOROM

Gledam u prošlost sa tugom u očima
Srce mi plače za onim noćima
Kada vrijeme nije postojalo

Bili smo tajna, za ljude predstava
Ljubav javna, sa lošim glumcima
Ali bilo je nebitno, posve savršeno

I osjećala sam se tako čisto u svom tom dimu
Nije nam bilo bitno što nam razumi ginu
Jer nismo znali za granice, za nas to su bile igrice
I vjetar nas je nosio kao dva žuta lista
I ni slika pred očima nije bila bistra
Jer znali smo kako da od svijeta pobjegnemo

Prolazili su sati, ponekad i dani
Da nismo bili svjesni što nas zapravo hrani
Svaka sekunda bi samo nestala u magli

I vrijeme je teklo tako nebitno i sporo
I kući bi se vraćali tek ranom zorom
Misleći da nikome nismo sumnjivi

Misli bi nam bježale, riječi se iz usta otimale
Gdje nije bilo neba, mi vidjeli smo zvijezde
U najtišoj tišini čuli smo najljepše pjesme
I sve se činilo kao san, svaka noć i svaki dan
Razne slike plesale su nam pred očima
U tom zadimljenom prostoru gdje naša povijest počiva

Primi me za ruku, odvedi me još jednom
Da sjedimo u muku, s praznim pogledom
U nešto što zapravo ne postoji

Želim zaploviti u taj daleki svijet
Želim pomirisati taj najljepši cvijet
Koji nas je sasvim slučajno spojio...

~ Lolita, 2018.god.
_________

Glavni lik u ovoj priči je jedna od teže preboljenih ljubavi, o kojoj sam pisala ovdje i ovdje2. Čisto usput da naglasim.

lbv-songdrugs1

- 20:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< lipanj, 2021  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Opis bloga
Istinite priče i maštarije jedne obične djevojke kojoj su pisanje i kisik sinonimi.

Drugi blog:
Borderline Stories