Danas šaljem....

petak, 16.11.2018.

....
na neke adrese,
nekim dalekim prijateljima i poznanicima,
obavijest da je Vedran umro.........................
Nisam nigdje u gradu mogla pronaći neke decentne karte
da njih koristim,
neke umjetničke fotografije,
možda sam tražila na krivim mjestima
sve same
'skrena sućut', 'sretan rođendan ' i 'bravo za bebu'.
A u Verbumu razni citati na hrvatskom....

Dala sam onda napraviti razglednice
od ove moje fotke


pa sad iznova uranjanje u bolnu tematiku,
evociranje svega.
Pretapanje svega u riječi.


Ovih dana nastojim završiti poslove
koji se zbog objektivnih
a onda subjektivnih razloga
nisu mogli završiti ljetos/ove jeseni.
I naravno,
osoba koja mi najviše treba za pomoć
me NAJVIŠE zajebava,
neuhvatljiva je,
čekanja je bilo previše
i danas presijecam gordijski čvor.
Posudit ću novce i biti zadužena do smrti, kakve su mi perspektive.
LUDA
sam od svega.
L U D A L U D A LUDA.


Nešto intenzivno sanjam danima.
Noćima, mislim.
I noćas sam dobar san sanjala,
bogato ugodnim zbivanjima,
ne mogu se uopće sjetiti ,
osim pozitivnog ozračja i puno nečega
i znanja da je bilo komunikacije.



Dijete se diglo nadrkano.
Uvijek je tako ujutro.
Kaj ja tu mogu kad je društvo i kulturološko nasljeđe
tjeraju u osnovnu školu.
ja bih joj dala da kopa doma u vrtu i sadi salatu.
I krumpire.


Ukratko,
bljuva mi se od vlastitog života.


Osjećam se stalno ko u nekoj prisilnoj izolaciji.
Ljudi su u snu, neprizvani svijesti , budnom gledanju, razmišljanju i osjećanju.
Sve mora biti obilježeno
naslovima koje određuje sustav,
svaki naslov nosi svoj set onog što podrazumijeva
da se smije ili ne smije,
dapače, da se mora,
gotovo ništa (sasvim malen ako ikakav broj) ljudi ne uviđa
da je ko tramvaj na šini
- isključivo vozi zadanu rutu.
Čak i oni za koje sam mislila da su proškiljili,
meni su u stvari nedostupni.

sanjala sam jednom prije,
da je moja grupa ljudi, prijatelja,
onih na istom stupnju školovanja,
morala otići dalje bez mene.
ja sam, naime, na nekom testu,
pokazala nesamopouzdanje,
nisam se usudila sjesti u prvi red i preuzeti odgovornost.
Tu je za mene pala stvar u vodu.
Oni su morali dalje bez mene,
a ja sam morala nastaviti sama dalje,
među ljudima koji mi nisu bili ni poznati, ni slični, ni istog razreda.

Imam set stvari koje trebam napraviti da je mom djetetu lakše kad umrem,
za taj set, popis,
trebat će mi možda desetljeće.
To 'da moje dijete nema problema'
je jedini motivator da se bavim tim stvarima,
inače bih bila najsklonija sve poslati u kurac.
Sve zidarije, dokumente, grobove i nasljedstva,
firme i slične.


Bez toga,
sasvim bih digla ruke.
Ništa tu me ne zanima više.
Od ovosvjetskih stvari, zbivanja.
Bijedno je.
Bijedno.


Eto, čekam devet da počnem telefonirati uokolo.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.