Grave vlada svijetom!

Posljednje pismo:
Teorija svijeta i opravdanje samoubojstva

Odakle dolazimo? Kamo idemo? Zašto smo ovdje?
Pitanja na koja ljudi traže odgovor od postojanja homo sapiensa. Pokušavaju dati razne odgovore; neke čak i vrlo maštovite. Te teme najiscrpnije obrađuju dvije struje: filozofija i teologija. Religije, pogotovo zapadne, tj. objavne (kršćanstvo, islam, judaizam) uglavnom se slažu da nam je cilj ljubav i sloboda, kako bismo bili dostojni Boga, koji je pratemelj cjelokupnog kozmosa.
Filozofskih struja ima mnogo. Ima onih koji kažu da je naša svrha postizanje sreće i blaženstva u smislu oslobođenja od briga i patnji. To se zove eudaimonizam (prema grč. eudaimonia = sreća, blaženstvo). Grčki filozof Epikur je rekao da se ničega ne treba bojati, pa niti smrti jer: „Kada mi živimo, smrti nema. Kad ona nastupi, nas nema!“
Ima i onih koji zagovaraju čisti hedonizam. Smisao je maksimalno uživanje u blagodatima života i prepuštanje svim mogućim strastima. Kršćanski mislioci, kao npr. Aurelije Augustin ili Toma Akvinski, priklanjaju se više religiji nego filozofiji te su zagovarali ljubav i slobodu kao smisao. Neki pak tvrde da je smisao utilitarizam, tj. najveća moguća korist najvećeg mogućeg broja ljudi.
Najveći „šok“ izazvali su egzistencijalisti koji su tvrdili da postojanje čovjeka nema smisla. Čovjek je, za njih, neuspjela (tj. nedovršena) životinja, nusproizvod prirode, beskorisna strast. Sartre kaže, da je čovjek naprosto bačen u svijet. Na neki način, slažem se s njim.
Sve u svemu, imamo tri najprihvaćenija tumačenja smisla. Jedno od tih triju tumačenja je marksističko shvaćanje čovjeka, pod vidikom korisnosti društvu. Drugim riječima, smisao čovjekova postojanja je što veći doprinos i ostavština društvu u cjelini. Ne prihvaćajući to tumačenje, druga struja tvrdi da je smisao živjeti moralno, kako bismo nakon smrti bili nagrađeni za svoja djela. Treći su već spomenuti egzistencijalisti koji su negirali bilo kakav smisao života. Ja se osobno priklanjam trećem shvaćanju.
Prvo odbijam jer negira čovjeka kao individuum i „utapa“ ga u masi. Drugo mi zvuči egoistično: ja sam bio dobar, moram dobiti zasluženu nagradu. Također, zvuči mi i previše religijski, čak štoviše kršćanski: dobri će u Raj (nagrada), zli će u Pakao (kazna). Osobno mislim da je Pakao ovdje, među nama, na ovom svijetu. Svijet je bol, muka, kazna. Nitko na njemu nije potpuno sretan. Što nam onda preostaje? Samoubojstvo! Nije li to rigorozno? Ne; to je normalan proces samospoznaje. Pa, kako? Pod uvjetom da shvatimo život onako, kako ga ja shvaćam. Evo moje teorije nastanka svega…

Kao prvo, podijelimo stvarnost na tri dijela: Materijalna stvarnost, Duhovno-materijalna stvarnost i Duhovna stvarnost. U Materijalnu stvarnost ubrajamo Svijet „mrtve“ prirode, kao što su kamen, pijesak, zemlja, zrak, vatra, voda…, i Svijet primitivne prirode, koju čine virusi, bakterije i gljivice. Duhovno-materijalnu stvarnost čine razvijenija bića. To je Vegetativni svijet (razne biljke), Životinjski svijet (ptice, ribe, sisavci…) i Misleći, tj. Racionalni svijet (čovjek). Duhovnoj stvarnosti pripadaju Apsolut i Svijet čistih duhova. Sve što postoji ima nešto zajedničko: Egzistenciju, odnosno Opstojnost. Život je zajednički Materijalnoj i Duhovno-materijalnoj stvarnosti. Duhovna stvarnost nema Život. To je stvarnost čiste Egzistencije, Umna stvarnost, pri čemu je Apsolut onaj najveći, najviši, najjači Um: Intellectus Maximus. Iako Apsolut nema Život, on sadrži ideju Života, kao i ideju Egzistencije, dakle svega što postoji i opstoji. Priroda zahvaća Svijet „mrtve“ prirode, Svijet primitivne prirode, Vegetativni i Životinjski svijet. Čovjek nije dio Prirode zahvaljujući otklonu od iste. On je spoj Uma i Života. No, više o tome kasnije. Razlika između Materijalne i Duhovno-materijalne stvarnosti je očita: ova druga ima odlike i duha i materije, dok je prva čista materija, a Duhovna stvarnost je potpuna oslobođenost od ikakve materije. A u čemu je razlika između ljudi, pasa i maslačaka?

Između Vegetativnog i Životinjskog svijeta razlika je u čistom, klasičnom, evolutivnom napretku. Druge razlike nema. Ono što ih povezuje je Duh prirode, koji je kod Životinjskog svijeta napredniji i razvijeniji. Razlika između Mislećeg svijeta i ostala dva Svijeta zajedničke Stvarnosti je dvostruka: već spomenuti evolutivni napredak, ali i različiti duh. Naš Svijet ne obuhvaća Duh prirode, već Racionalni duh, potpuno različit i suprotan Prirodnom duhu. Iz te dvije osnovne razlike proizlaze i sve druge, toliko brojne i tako velike, što i omogućava našu nadmoć nad svime što postoji na ovom Planetu.
Sada, kada smo opisali cjelokupnu stvarnost, pokušajmo odgovoriti na sljedeća pitanja: Kako je to sve nastalo? Odakle sve? Odgovarajući na ove zagonetke, pokušat ćemo ujedno dati odgovor na pitanje o smislu života i čovjeka.
U samom početku, prije svega ovoga, postojalo je Jedno. Ono kasnije dobiva različita imena: Bog, Jahve, Alah, Set, Zeus, Jupiter, Brahma, Vrhovno Biće, Vječno Biće… No, sva imena referiraju na isto: na Nepokrenutog Pokretača, Prvi Uzrok; na ono, što je Prapočelo svega. Ja ga običavam nazivati Apsolut jer smatram da u sebi sadrži ideju cjelokupne stvarnosti. Sve opstoji neposredno zahvaljujući Apsolutu, zbog toga što sama ideja Egzistencije postoji unutar njega, ali i zato što je stvorio Duh i Prirodu te prirodi dao jednu snažnu mogućnost – mogućnost razvoja, tj. evolucije, zahvaljujući čemu danas imamo toliku raznolikost unutar Prirode. Apsolut je stvorio Svijet čistih duhova i Svijet prirode. S obzirom da je Svijet čistih duhova gotovo savršen, gotovo ravan Apsolutu, njemu ne treba daljnji razvoj. Priroda je daleko od savršenstva te joj je Apsolut udahnuo Život kako bi se mogla razvijati, znajući da nikada ne će doći ni blizu stupnja razvoja koji imaju Misleći ili Duhovni svijet, a kamoli na stupanj Apsoluta. Poslije razvoja Materijalnog svijeta, snagom Prirode i evolucije razvija se Duh prirode, koji potpomaže još brži razvoj Vegetativnog i Životinjskog svijeta.
Ovdje sam dužan malo prekinuti nit, kako bih objasnio jedan termin koji koristim u ovom razmatranju. Na nekoliko mjesta sam uporabio naziv „Svijet 'mrtve' prirode“. Zašto navodnici? Zato što je termin „mrtva priroda“ biološki termin jer biologija smatra da su dotični elementi neživi. Ja osobno ne mogu to prihvatiti. Apsolut je stvorio i udahnuo Život upravo u onu prvu materiju, u Svijet „mrtve“ prirode. Kako uopće itko može prihvatiti da je mrtvo nešto što postoji na ovom Planetu, s ove strane Života? Pokušat ću to dokazati malo poslije, pri kraju razmatranja koje će govoriti o čovjeku. Vratimo se na razvoj prirode.
Prirodni duh se razvijao isto kao i Priroda te je jače utjecao na razvoj Životinjskog nego Vegetativnog svijeta. To je uzrokovalo ne samo viši stupanj razvoja Životinjskog svijeta, već i veliku raznolikost bića unutar njega. Bića toliko slična, a opet tako različita. Bića kopna, vode, zraka…

No, bez obzira na tu ljepotu Prirode, imamo jedno biće koje je iznad svega toga. To je, naravno, čovjek. Biće toliko prirodno, a nevezano uz Prirodu. Biološki tako nesavršen, a gospodar svega. Ima toliko bića, naočigled savršenijih od čovjeka. Navedimo neke karakteristike Životinjskog svijeta, koje imaju nadmoć nad čovjekom: letenje, brže trčanje, brže plivanje, brže razmnožavanje, snaga, prirodna prilagođenost na temperaturu… Unatoč tomu, Misleći svijet vlada nad cjelokupnom Materijalnom i Duhovno-materijalnom stvarnošću. Što ga čini takvim? Pa, njegov razum, tj. njegov duh. Duh je čovjekov bitak i njegova bit. Zahvaljujući njemu, mi jesmo i zahvaljujući njemu, mi jesmo upravo ljudi.
Kako već prije rekoh, za razliku od Vegetativnog i Životinjskog svijeta, čovjek ne posjeduje Prirodni duh, već Racionalni duh. On nije poput Prirodnog duha nastao evolutivnim razvojem, nego je izravna emanacija Apsoluta; izuzetno sličan samom Apsolutu i na gotovo istom stupnju savršenstva. Logičko pitanje je sljedeće: Otkuda Racionalni duh kod čovjeka? I tko je on uopće?

Spomenuli smo da je Apsolut stvorio Svijet čistih duhova i Prirodu. Razvoj Prirode smo opisali, no što je sa Svijetom čistih duhova? Oni, postoje zahvaljujući čistoj Egzistenciji te im, kao ni Apsolutu, ništa više nije potrebno. Unatoč stupnju savršenstva, duhovi ipak nisu savršeni; savršenstvo pripada isključiva Apsolutu. Ako nisu savršeni, mogu pogriješiti. Kada pogriješi čovjek, biva kažnjen postojećim zakonima države. Kad životinja učini neku grješku, obično biva ubijena od neke druge životinje. Ali, što se događa s duhom kada pogriješi? On biva kažnjen specifičnom kaznom: on oživi! Drugim riječima, kada duh učini nešto krivo, Apsolut ga spaja sa Životom. Tako nastaje čovjek. Mogli bismo to ovako definirati: Čovjek je čisti razum (Duh) zatočen unutar života.
Kao spoj isključivo Racionalnog duha i Života, čovjek nije dio Prirode te ju tako i može nadvladati. Kako je Duh jači od Prirode, čovjeku nije problem pokoriti životinje pa čak i one koje su veće, brže, jače, okretnije od njega. No, iako je čovjek gospodar svega na Zemlji, on nije sretan. To je zato što Duh u njemu ne miruje. Bio čovjek svjestan ili ne, Duh je duboko u sebi svjestan da u biti ne pripada ovoj Duhovno-materijalnoj stvarnosti, već nečemu uzvišenijem. U suprotnosti, tj. sukobu između duhovnog i materijalnog djela čovjeka, u njemu nastaju emocije. Emocije su unutarnja energija u čovjeku, koja „ometa“ djelovanje njegova Duha, tj. Razuma, te čovjeka čini osjetljivim, slabim i ranjivim.
Spomenimo još jednu specifičnost čovjeka – slobodu. Iako je Duh zarobljen u Životu te je u ovoj stvarnosti neslobodan, čovjek ima osjećaj slobode. Istina, čovjek jest na neki način slobodan jer, „zahvaljujući“ Životu, on pripada Duhovno-materijalnoj stvarnosti; ali to je lažni osjećaj slobode jer je čovjek po svojoj biti Duh, zarobljen u prostoru i vremenu. Da čovjek nije uistinu slobodan, pokazuje nam i činjenica da, kada nešto odabere, on svemu ostalomu kaže „Ne!“ Čak bismo mogli reći da ne najveća nesloboda čovjeka upravo sloboda sama.
Imamo, dakle, dva problema Duha: čovjekove emocije i njegov osjećaj slobode. Te dvije stvari sprječavaju čovjeka da dosegne visoki stupanj racionalnosti i spozna svoju bit. Sada možemo opravdati i samoubojstvo. U nekom trenutku Duh uspije prevladati u čovjeku i čovjek spozna svoju bit. Tada, ovisno o emocijama, on postaje izuzetno agresivan ili izuzetno depresivan jer shvati da sve, što je do sada poznavao uopće nije njegova stvarnost te da joj ne pripada. Odlučuje se na suicid, ne kako bi povrijedio sebe ili druge, nego kako bi uništio materiju koja ga sputava da bude ono što jest i kako bi se vratio u Duhovnu stvarnost. Naravno, postoje i ljudi koji bez emocija dođu do spoznaje o svojoj biti te potpuno „hladne glave“ učine odlučujući korak. Za njih obično kažu, „da su počinili suicid bez ikakvog vidljivog razloga“.
Gledajući stvari na taj način, ne postoji ni bojazan od odlaska u Pakao. Jer ako je Život sâm za sebe kazna, tada ne postoji kazna poslije smrti. Nakon odslužene kazne, Duh se vraća u svoje prebivalište, u Svijet čistih duhova. Razumljivo je da Duh može ponovo pogriješiti te opet biti oživljen. Negdje duboko unutar Duha ostaju sva sjećanja prijašnjih oživljavanja te postoji mogućnost da ih se prisjeti i priča drugima o prošlom Životu. Takav slučaj ponovnog oživljavanja, u istočnim religijama je poznat pod nazivom reinkarnacija.
Prije nego što završim svoju teoriju, dugujem vam objašnjenje kako Svijet „mrtve“ prirode mogu smatrati živim.
Čovjek umre. Biolozi i liječnici taj leš, koji će se početi raspadati, smatraju mrtvom prirodom. Ako je tijelo mrtvo, mrtvi su i njegovi dijelovi, tj. organi. Liječnici uzmu, npr. mrtvo srce tog mrtvog čovjeka. Sljedeći dan to srce usade drugom čovjeku, komu je to bilo potrebno. Čovjeku to pomogne te on živi još dvadeset godina. Tih dvadeset godina u njemu kuca i radi srce koje je navodno bilo mrtvo. Što je sada lakše povjerovati: da su liječnici oživjeli neko mrtvo biće ili da ono nije bilo zaista mrtvo? Meni je jednostavnije prihvatiti ovo drugo. Materija je živa sve dok ju prožima Život. A Život, kao energija, ne može samo tako nestati. Život prebiva u materiji dokle god ona opstoji. Tek kada potpuno nestane, tj. kada se raspadne, materija više nije živa.
Vjerojatno će biti ljudi koji će ovo moje tumačenje ismijati i popljuvati. Nema veze. No, zanima me jedna stvar: zvuči li zaista moja teorija nevjerojatnije nego Teorija kreacionizma ili Teorija velikog praska? Teoriju kreacionizma ne prihvaćam jer mi je neobično da je ljubav temelj svega s obzirom na postojanje tolikog zla u svijetu. Što se tiče Velikog praska, nigdje se ne spominju tri važne stvari: Što je to eksplodiralo? Odakle to, što je eksplodiralo? Zašto je to eksplodiralo? Usto, izgleda mi smiješno da je baš sve nastalo pukom slučajnošću. Čak i da je Priroda toliko moćna pa je tijekom godina stvarala sve što danas postoji, kako je mogla načiniti čovjeka i njegov Duh? Vidjeli smo da je Racionalni duh toliko napredniji i moćniji od Prirode, ali i tako različit od nje. Kako Priroda može načiniti nešto drugačije od sebe, a k tomu i moćnije? Ispada da je posljedica jača i savršenija od uzroka, što je nemoguće!
Također je nemoguće načiniti nešto različito jer uzrok mora sadržavati ideju posljedice. Imam još dva pitanja za darviniste: Ako je tijekom evolucije čovjek nastao od majmuna, hoće li također i današnji majmuni za određeni broj godina evoluirati u čovjeka, i u što će onda evoluirati čovjek? I, zašto nisu evoluirali svi majmuni?
Istina, niti moja teorija ne daje odgovore na dva velika pitanja: Odakle Apsolut? Zašto je uopće stvorio Svijet čistih duhova i Svijet prirode? Nažalost, odgovore na ta pitanja nikada ne ćemo moći dobiti u ovom svijetu. Razlog tomu je nesavršenost Života, koji nas trenutno prožima.
Sažetak mog viđenja čovjekova smisla može se izreći u dvije kratke rečenice: Život nije ništa drugo, do noćna mora. Stoga je smrt samo buđenje u jednoj ljepšoj, boljoj, istinskoj stvarnosti.

Dragi moji, sad znate što mislim o ovome životu. Kada sam zadnji put pokušao počiniti samoubojstvo, imao sam, kao što znate, logičan razlog za taj čin. Sada imam i filozofski razlog. Što mi više treba? Uostalom, nije baš previše čudno da neki filozof želi umrijeti. Filozofi teže ka konačnoj spoznaji i univerzalnom znanju. S obzirom da ima toliko pitanja bez odgovora, nije li logično da ih želimo saznati? No, to ne možemo sada jer je sve ovo iluzija. Moramo otići u našu istinsku Stvarnost, u Svijet čistih duhova jer tamo leže odgovori na sva pitanja. Zašto ikoga priječiti da ostvari istinski smisao? Nemoralno je da netko, npr. roditelji brane djetetu da studira ono, što želi jer bi ga time priječio u ostvarenju životnog sna. Ali, zašto mene ljudi uporno priječe u ostvarenju mog životnog sna? Kažu, da to nije normalan čin. Tko to kaže? Možda većina? A tko mi sa sigurnošću može tvrditi da je većina u pravu? I zašto bih ih trebao slušati? Ne vjerujem u većinu, kao ni u psihologiju mase. Za mene je najvažnija karakteristika Duha njegova individualnost. A znamo što je individuum: jedinstven u sebi i različit od svega ostaloga. Ako je Duh individualan, nužno je i čovjek takav.
Neki ljudi su pokušali u meni izazvati prkos rekavši da je samoubojstvo egoističan i kukavički čin. Možda jesam egoist, ali to sam samo iz njihovog kuta gledišta. Egoist želi ugoditi sebi bez obzira na osjećaje drugih. Kao prvo, ja nema namjeru nikoga povrijediti, niti komu naškoditi. Kao drugo, već sam naveo da emocije, kao i Život, smatram kaznom, a ne nagradom. Neka se ljudi oslobode emocija pa će im sve biti lakše.
Također, ne bih rekao da je to kukavički čin. Kukavice bježe od svega. Ja bježim samo od laži i obmane. Ako bježim od laži, nužno tražim i očekujem čistu istinu. Zar je želja za istinom kukavičluk? Možda ću sada zvučati umišljeno, no smatram da je „skraćivanje života“ jedna čudna mješavina hrabrosti i ludosti. Unatoč mojoj teoriji i mojem čvrstom vjerovanju u nju, u pitanju je ipak samo teorija i vjera, a ne znanost i znanje. Dokazi ne postoje. Upravo zbog toga, svaka smrt je put u nepoznato. Može li čovjek, koji je odlučio uzeti jednosmjernu kartu za nepoznato biti kukavica?
Naposljetku, oni koji tvrde da je samoubojstvo kukavičluk, a ne hrabrost, uglavnom su ljudi koji nikada nisu ni digli ruku na sebe. Neka prvo to pokušaju pa neka onda prigovaraju. No, većina ih ne će same sebe ni udariti, a kamoli porezati ili ozbiljnije ozlijediti. Dva su razloga za to: egoizam i strah. Ironično, zar ne?
Opet, ima i onih koji kažu, da me ne žele izgubiti. Kažu, da sam im previše drag i da bi im bilo tužno i isprazno bez mene. Ali, dragi moji, pa ne ćete me izgubiti! Srest ćemo se opet, na nekom boljem, ljepšem mjestu. Moja smrt nije oproštaj, već samo rastanak na neko neodređeno vrijeme. Ako uzmognem, posjetit ću vas i prije, nego što mi se pridružite u Duhovnoj stvarnosti. Ako to, pak, nije moguće, vidimo se tamo.
Moram spomenuti i one, koji se povode za drevnom izrekom: Post mortem nihil est; ipsaque mors nihil („Poslije smrti nema ničega; ni sama smrt nije ništa“). S drugim dijelom izreke se apsolutno slažem; s prvim, dakako, ne. Pitali su me, što ako je ta izreka istinita? Što ako zaista nakon smrti nema ničega? Rekao sam da, ako je tako, onda nakon smrti nema niti svijesti. Ako nema svijesti, ne ću biti svjestan da nema ničega i ne ću biti svjestan ništavila. Uostalom, ako nema ničega, onda ovaj život ima još manje smisla. samo razlog više za samoubojstvo.

Evo, to je moje viđenje svijeta, smisla, čovjeka i života. Ljudi se mogu, ali i ne moraju, složiti sa mnom. Njima na volju! Ovaj tekst možete gledati pod dva vidika, s obzirom kako gledate na autora: kao spoznaju prave istine ili kao djelo luđaka. U oba slučaja nema razloga da tugujete za mnom. U prvom, zato što sam spoznao ono što jest te je potpuno logično i normalno da učinim posljednji korak. A ako mislite da sam luđak, što ću vam onda? Trebali biste biti sretni da ste se riješili manijaka. Bojim se da će, unatoč svemu rečenom, ipak biti ljudi, kojima će biti žao i koji će se osjećati povrijeđeni. Takvima se najdublje ispričavam jer mi zaista nije namjera ikoga povrijediti, kao što sam i pokazao u ovom izlaganju, nego mi je namjera ostvariti san i doći do konačne spoznaje istine. Ne zadovoljavaju me više odgovori na ova, svjetovna, pitanja, već samo odgovori na ona duhovna. To, nažalost, ne mogu dobiti na ovom svijetu pa zato odlazim.
Na samom kraju još samo nekoliko riječi. U tekstu sam naveo neke svoje izreke, koje su mi s vremenom pale na pamet. To se odnosi na moje viđenje slobode, života, duha i emocija. Odlučio sam napisati još pet svojih izreka, koje će vam se, nadam se, svidjeti:

Bog je „Actus Purus“, čisti bitak; sveobuhvatna supstancija. Njemu, kao takvom, nisu potrebni akcidenti da bi opstojao. Ako, pak, Bogu ne pridajemo akcidente, religije nemaju smisla. Ostaje samo deizam.
Normalno je ono, što kaže većina. No, tko čini tu „većinu“? Prijatelji, zajednica, narod ili nešto još veće? Mogli bismo reći da većina ljudi na cijelomu svijetu smatra kako je loše, npr. ubojstvo. Ali to isto svakomu normalnome kaže i njegov vlastiti, unutarnji moral. Možemo, dakle zaključiti da je normalno ono, što nam nalažu naša moralna načela.
Što je moral? Moral je unutarnji glas Razuma, tj. Duha. Vjerujemo li našem razumu, slušamo li ga, nesumnjivo je da ćemo živjeti moralno.
Ljudi kažu, da sam pesimist. Ne: u današnjem svijetu, ja sam realist, a oni (optimisti) nisu ništa drugo nego iluzionisti.
Volim hladnoću i bol. To su nam dva najbolja pokazatelja da smo još uvijek živi.

Istina, ova zadnja izreka ne odgovara viđenju stvarnosti onako, kako sam ju opisao u tekstu. Objašnjenje: ta izreka je nastala puno prije, nego što sam gledao svijet ovako, kako ga gledam sada.

E, sad je stvarno dosta! Nadam se da nisam pretjerao u količini teksta i da vam nije bilo dosadno čitati ga. U svakom slučaju, možete biti sigurni da vas više ne ću gnjaviti. Alea iacta est pa… Do ponovnog viđenja! Bilo je lijepo družiti se sa svima vama!
No, vrijeme je za buđenje. Da vidimo, je li mi teorija ispravna…
Pozdravljam vas, dragi prijatelji (to uključuje i moju obitelj)!
Još se jednom ispričavam svima, koje sam povrijedio.
Vidimo se…