petak, 29.10.2004.

Kad drugi odlucuju o vama

Nedavno sam citala nesto sto me navelo na razmisljanje o tome kakav bi zivot bio - i koliko bih se neizmjerno zivcirala - kad bi netko drugi donosio odluke o mojim (i vasim, molim, uzivite se) potezima i kvaliteti zivota. Recimo, par godina stedite kako bi si kupili lijepi, veliki, elegantni, snazni, tamnoplavi Passat, no kad konacno skupite lovu dodje netko i naredi vam da svoj lijepi novi auto necete kupiti kad ste namjeravali, nego, recimo, za godinu-dvije. I jos nesto - newsflash! - bez obzira na vase zelje i financijsku situaciju, umjesto vaseg premilog Passata, na kojeg se palite vec godinama, mozete si kupiti samo i jedino rabljenu Skodicu.

Zatim zelite srediti stambeno pitanje... I tako, neko vrijeme zivite kao podstanar ili se slepate kod staraca, stavljate pinku sa strane, cak ste otvorili i stambenu stednju, a svaki put kad si nesto ne priustite i patite zbog toga, imate pred ocima sliku divnog stana na prvom katu luksuzne urbane vile smjestene u nekom od elitnih, zelenih dijelova grada, kojeg cete prije ili kasnije kupiti. I, konacno, uspijete skupit' lovu za stan vasih snova (ok, ok, znam da je tesko ostvarivo, ali ovaj tekst je cista mastarija, pa nemojte jos odustati) i krenete u potragu za agentom koji ce vam doticni stan pronaci i prodati. I opet se tu stvori taj ozloglaseni netko tko vas najprije natjera da odgodite kupovinu stana na tri-cetiri godine, a kad vam konacno dozvoli da se okucite, smjesti vas u neku bajticu s nesredjenim komunalijama u najlosijem i najtuznijem dijelu vaseg grada.

Pa godisnji... Oduvijek ceznete da najhladnijih par tjedana u godini provedete kupajuci se i uzivajuci u nekom luksuznom hotelu na Tajlandu. Medjutim, kao sto ste sad vec pretpostavili, nista od Tajlanda. Netko vas salje na godisnji tek za dvije godine i to nigdje drugdje nego u neko otuzno izbetonirano mjesto u kojem cete se usred kolovoza stiskati na plazi s neizmjernom gomilom Ceha koji ce vam se, onako crveni od pretjeranog suncanja, srdacno ceriti u facu dok na podnevnom suncu mazu svoje smrdljive pastete na kruh.

Shvatili ste... Sto god zelite, za sto god se trudite, ne samo da ne uspijevate ostvariti kad ste htjeli, nego dobivate i puno losiju verziju zeljenoga. I nadam se da ste se do sad vec uspjeli naljutiti na tog nekog tko se stalno petlja u vase planove. Jeste? Dobro.

Sad ste se mozda vec zapitali kog sam ja to vraga citala da mi ovakve stvari padaju na pamet. Nis posebno, nesto cega na netu ima k'o u prici, ali eto, valjda se dogodilo da mi je bas sad pravi trenutak za takvo stivo, pa sam dobila inspiraciju za razmisljanje i pisanje. Radi se, naime, o jednoj od hrpe internetskih rasprava o pusenju u trudnoci, a prosirila se i na pusenje za vrijeme dojenja i opcenito pred djecom. I kako to obicno biva, strasti su se rasplamsale. Jedni su krenuli punom parom u napad mama kojima je najbolja prijateljica cigareta, dok su se drugi osjetili napadnutima i ubrzo su se razmijenile prilicno ostre rijeci.

Ja, kao nepusacica, ni u takozvanom stvarnom zivotu ni na netu ne sudjelujem u tom tipu rasprava. Valjda je jasno da mi pusenje ne odgovara - kad bi mi odgovaralo, vjerojatno bih i sama uzivala u cigaretama. S druge strane, nista sto mogu reci nece odgovoriti pusaca od pusenja, tako da rasprave tog tipa smatram krajnje neproduktivnima. Niti mislim da mi bilo tko treba polagati racune ili se opravdavati niti smatram da imam pravo utjecati na tudje odluke (iako, da budem iskrena, vise bih voljela da moji bliski prijatelji ne puse, jer ih jako volim i zelim im dug i zdrav zivot, koji s cigaretama za zalost nije moguc ili je moguc kao iznimka, a ne pravilo).

Jedino sto trazim je da ne puse kod mene doma i u prisustvu nasljednice i to je sve. Pocetak i kraj teme cigareta u mom zivotu.

Medjutim, u spomenutoj mi je raspravi zapela za oko jedna recenica koja se neprestano ponavljala - nesto u stilu ne moram se ja nikome opravdavati... I mislim si da to bas i nije tako. Naravno da se nijedna pusacica ne mora opravdavati meni niti mi, kao sto sam vec napisala, pada na pamet ideja da tako nesto trazim, no sto je s onim malim, njeznim stvorenjima koja ce ih jednog dana ipak traziti kakvo-takvo objasnjenje? Jer, ruku na srce, posljedice pusenja u trudnoci mogu biti katastrofalne, iako se ne moraju uvijek odmah vidjeti. Mnoga djeca cije su majke pusile u trudnoci radjaju se ziva i na prvi pogled zdrava, a probleme koje imaju kasnije nijedna mama ne povezuje - zapravo ne zeli povezivati - s nepreglednim kolicinama nikotina koje je jos nerodjeno stvorenjce progutalo. Neki od tih problema javljaju se i desetljecima kasnije, a pusenje u trudnoci tada je vec zaboravljeno i mozemo ga elegantno presutjeti.

I sto se tu zapravo dogadja? Poput karikiranih primjera s pocetka ovog posta, upravo su majke te koje svojoj djeci odgadjaju mnoge krasne stvari ili ih zamjenjuju losijima, drugorazrednima; drugim rijecima, donose neke vazne odluke u njihovo ime, jer, slozit cete se, nerodjeno dijete ili mala beba nema mogucnost artikulacije svojih zelja. Sad mi, ovako napamet, kroz glavu prolaze tekstovi koje sam citala u trudnoci i otprilike se sjecam da pusacice imaju vece sanse dobiti poviseni krvni tlak tijekom trudnoce, sto dovodi do mogucih komplikacija u trudnoci, a samim time i prijevremenog poroda i bebe manje porodjajne tezine, sto opet moze dovesti do cijelog niza medicinskih problema - za bebu, ne za mamu. Bebe cije su majke pusile imaju mnogo vece sanse umrijeti od SIDS-a. Bebe cije su majke pusile cesto su rastom manje od svojih vrsnjaka i od njih zaostaju po mnogocemu. Englezi su radili dugogodisnje i temeljito istrazivanje zivotnog puta djece cije su majke pusile u trudnoci i zakljucili su da ona imaju vecu sklonost ka problematicnom ponasanju, teze savladavaju citanje, pisanje i osnove algebre, brze napustaju skolovanje, imaju manju sposobnost bavljenja sportom i slicno. Jedno drugo istrazivanje (mislim da je bilo provedeno u Americi, ali nemojte me drzati za rijec) pokazuje da ljudi cije su majke pusile i koji su tijekom trudnoce i kao djeca bili izlozeni dimu cigarete imaju gotovo udvostrucene sanse dozivjeti srcani udar u kasnim srednjim godinama. Takodjer je dokazano da velik dio muskaraca koji ima probleme s plodnoscu dolazi iz obitelji u kojima se pusilo. I tako dalje.

I sad se ja pitam... Sto reci djetetu kad vam jednog dana utuceno dodje kuci iz skole i tuznim vas glasom obavijesti da nije postalo clanom nogometne momcadi, jer ne moze pretrcati igraliste jednako brzo kao druga djeca? Mozda je dobar odgovor da nismo svi talentirani za sport. Sto reci djetetu kojemu treba dvostruko vise vremena da skuzi neke matematicke smicalice, u trecem razredu jos uvijek ne zna dobro citati ili stalno donosi kuci lose ocjene? Sasvim prihvatljiv excuse je da ima losu uciteljicu koja nema pojma o svom poslu. Sto reci sad vec odraslom djetetu koje vas obavijesti da ima problema s dobivanjem vlastite djece? Uvijek dobro prolazi fraza da su problemi takve vrste na zalost sve cesci. A sto ako se s kojih cetrdeset godina srusi od infarkta? Takvo sto se uvijek moze pripisati stresnom zivotnom stilu. Hocu reci, uvijek je moguce oprati ruke i ne misliti o svojoj ulozi u tim nemalim zivotnim nedacama. Medjutim, cinjenica jest da bi mene (sto ne znaci da mora i druge, naravno) besprekidno mucila kolicina mog udjela u svim tim problemima i neke si stvari vjerojatno nikad ne bih oprostila. Nikad.

I sama sam dijete roditelja koji su dugi niz godina bili chain smokers. Pusili su cigaretu na cigaretu, usprkos mojim molbama da prestanu. Na kraju su ipak prestali i sad odlucno i bez imalo dileme tvrde da im je pusenje bilo najgluplja odluka koju su ikada donijeli. A kad ih pitam kako su mogli, odlucno i uporno, i mene trovati tim smecem, slijezu ramenima i odgovaraju mi da su tada svi pusili i da stetne posljednice pusenja - ni aktivnog ni pasivnog - jednostavno nisu bile poznate.

Ok, to mi je jasno. No, sto ce svojoj djeci reci cure koje puse sad, konkretno 2004. godine? Pritom ne zive u nekom kineskom selu u kojem je neki suludi diktator ogranicio pristup internetu, vec su sasvim solidno opremljene i tehnikalijama i znanjem i vrlo im je lako doci do svih mogucih informacija? Hoce li i one reci djetetu nisam znala, hoce li pogledati u pod i zacrveniti se ili zaista smatraju da imaju puno pravo i ovlastenje donositi dugorocne odluke koje se ticu tudjeg zivota?

Ne znam. Znam samo da ce svaku od njih prije ili kasnije - kao sto sam i ja pitala svoju mamu - pogledati par prekrasnih velikih ociju koje ih svakodnevno gledaju s neogranicenom ljubavlju i povjerenjem i postaviti im isto to pitanje. Mozda i ne glasno, vec u sebi, sto je mnogo gore.

Oznake: pušenje, trudnoća

srijeda, 27.10.2004.

Kasica od jabuke, Bush mladji i Kerry

Najprije vam se moram pohvaliti. Nasljednica je jucer navrsila sest mjeseci, a danas pojela svoj prvi kruti obrok ili, prevedeno na jezik neroditelja, prvu hranu koja nije mlijeko.

Moram priznati da me bilo strah. Zelite li dohranu uvoditi na pravilan nacin, ne opterecujuci jos uvijek njezna crijeva male bebe, smanjujuci mogucnost kasnije pojave alergija na minimum, itd, morate savladati prilicno slozena pravila - kad poceti, kojom hranom, koliko cesto, kad uvoditi nove namirnice, kojim tempom, kako pripremljene, i jos sto stvari. Bebe, u soku zbog novih okusa u ustima i u negodovanju zbog istih, cesto tih zlicicu-dvije demonstrativno pljunu i glasnim placem zahtijevaju mlijeko, sto je dodatni bed za nadobudne roditelje.

Medjutim, moja mala gladusica od prve je smlavila pola staklenke kasice od jabuke i pritom se sretno smijala. Dok sam ju hranila ciktala je od zadovoljstva i vidjelo se da uziva. Bikica mala, bit ce pravi hedonist koji ce znati gustati u jelu. Nadam se da ce i nastavak dohrane teci jednako uspjesno. Drzite nam fige!

* * * * * * * * *

Inace, vjerojatno americke izbore pratite jednako pazljivo (ako ne i pazljivije, s obzirom na moguce posljedice za cijelu malenu planetu) kao i nase. Jeste li znali da i kao ne-Amer mozete glasati?

Istina, vas glas nece biti sluzbeno pribrojen, ali ulazi u pool glasova koji ce biti objavljeni Amerima dva dana prije izbora i koji bi, vjeruje se, pokazujuci globalnu atmosferu i naklonost pojedinim kandidatima, mogli biti odlucujuci za onih par postotaka neodlucnih - a time i prevagnuti u korist jednog od kandidata.

Dakle, ne zelite li jos cetiri godine gledati Dabljua u predsjednickoj fotelji kako bombardira drzave cija mu je nafta potrebna i ne bi li usput svojim frendovima, vlasnicima industrije oruzja, napravio dobar posao (drugim rijecima, jednim udarcem dvije muhe), kliknite na nekog od preostalih kandidata i glasajte.

I, kad smo vec kod predsjednickih izbora, ne mogu se nacuditi nadobudnima koji nit' su demokrati, nit' republikanci, a iskrcali su brdo love za svoju kandidaturu, vec u startu znajuci da su im bez podrske jedne od te dvije stranke sanse minimalne. Koja im je motivacija? Nemam pojma. Mozda jednog dana zele posjesti unuke na krilo i pricati im kako je deda bio predsjednicki kandidat ili im je stalo gledati svoje ime u medijima. Tko zna. U svakom slucaju, od pocetka se zna da se bitka vodi izmedju Busha i Kerryja. Pa, zabrijte si da imate pravo glasa i kliknite. Mozda vas kandidat pobijedi. A mozda su u sumi.

Oznake: bebe, dohrana, američki izbori

nedjelja, 24.10.2004.

Nesto se iza brda valja

Dakle, sinoc smo bili na koncertu iskusnih starih lisaca, koga drugog nego Parnog valjka. I kak je bilo? Pa, dosta dobro, ali ziher necu bas predugo pamtiti tu svirku.

Zapravo, da ne budem dezurno gundjalo, moram reci da je bilo sasvim dobro. Onak, solidno. Velika dvorana Doma sportova bila je ispunjena do posljednjeg mjesta, sto je meni osobno neobicno lijep prizor, pogotovo zato jer takozvanim urbanim izvodjacima to bas i ne uspijeva samo tako, pa necu jahati na cinjenici da je dobar dio ulaznica podijeljen besplatno kako u publici ne bi bilo rupa. I da, Valjak je definitivno bend na cijem koncertu je, u radijusu od samo par metara, moguce vidjeti dijete od osam godina, ekipu srednjoskolaca pijanih od dvije pive, studente kvaziintelektualnog imidza, skvadru godina mojih roditelja, gospodju u tamnoplavom kostimu sa zlatnim brosem na kragni u pratnji gospona supruga u Paul&Shark majici i grupicu glasnih i razuzdanih teta cije cu godine dobronamjerno procijeniti na nekih cetrestpet - a navedena kombinacija moze biti neopisivo sarmantna, pogotovo znamo li da okupljeni ne urlicu nesto prestrasno tipa miilooo mojeee, nego sasvim solidne s malom rezervom receno rock stvari.

I da. Atmosfera je bila jako dobra. Ti starci jos uvijek znaju napravit kvalitetnu svirku, a Akijeva konda te iz nje proisticuce visesatno skakanje, plesanje i istovremeno pjevanje moze posramiti i mnogo mladje ljude koji se ne uspijevaju stepenicama popesti ni do drugog kata bez ubrzanog lupanja srca i bespomocno isplazenog jezika. Neke stvari su bile cak i odlicne. Recimo, pirotehnika na Ugasi me. Zatim ubrzana gotovo punk verzija prastarog hita Uhvati ritam, za vrijeme koje sam se na trenutak zapitala jesam li u Saxu ili u Domu sportova i slusam li Cry Babies ili Valjak. Odlican kontakt s publikom bez onog iritantnog molecivog tona kojeg mnogi pjevaci imaju kad kazu ruke gore.

Valjku treba priznati i da su tijekom svih ovih godina, iako s vremena na vrijeme koketirajuci s popom, ostali dosljedni rockeri, za razliku od, recimo Prljavaca koji su se od jednog od najboljeg benda novog vala pretvorili u nesto sto svira narodnjake - barem povremeno, pod geslom da se od necega mora zivjeti.

Ne smijem zaboraviti ni gajdasa Stefa iz skotskog Zagorja, koji se pojavio u kiltu i odsvirao svoje.

I, na kraju, ako bas hocete, bio je to jedan od onih koncerata na kojima su bili svi koji za sebe vole reci da sudjeluju u zivotu grada ili se smatraju javnim osobama. No, razgovore s njima, vjerojatno snimljene na nekom partiju u backstageu, citajte u tracerskim casopisima.

A sad par kritika.

Dan ranije smo preslusali novi cd i kaj da vam velim... Hus je definitivno ostao bez inspiracije, jer mu pjesme neopisivo slice jedna drugoj, a sav taj kupus u kompletu slici njegovim najpoznatijim starim hitovima. Izgleda kao da mu je u zivotu bilo sudjeno napisati odredjen broj pjesama i nakon sto je ispunio kvotu muza-pjesmarica vise mu ne dolazi, a jedino sto mu je preostalo jest reciklirati samog sebe iz najboljih dana, sto bez zadrske i radi.

Zatim, na platnu iza benda veci se dio koncerta vrtilo nesto sto je podsjecalo na amaterski napravljen screensaver kojeg je u trenucima dosade za svoj komp slozio neki nadobudni srednjoskolac s viskom vremena i manjkom kreativnosti. Kad su se decki iz benda konacno sjetili da bi na to platno mogli puknut i same sebe kako bi i nizi pripadnici publike iz posljednjih redova mogli pratiti koncert, kontrast je bio toliko los da se na platnu opet nije nista vidjelo.

Pa to silno zicanje biseva... To mi stvarno ide na zivce. Ok, svatko tko je bio na vise od tri koncerta u zivotu zna da se bend namjerava vratiti na stage ako se u dvorani nisu upalila svjetla i ako nije pustena mjuza s razglasa, dok ugasena svjetla znace vratit cemo se, samo nam je gust slusati vas kako nas dozivate, ali kaj je prevec je prevec. Ono, nakon svake pjesme su se oprastali, pa odlazili, da bi se, naravno, ponovno vracali. Tak da novinari drugi dan mogu reci vratili su se na pet biseva. Takav egotrip mi se ni malo ne svidja.

Medjutim, sve u svemu bilo mi je super. Sama cinjenica da smo se uspjeli iskrasti na koncert dok je nasljednica spavala pod budnom paskom briznih bake i dede, pa parkiranje par ulica dalje, pa trcanje po kisi... Sve je to bilo nekako romanticno, pa vam zato i samo zato vise necu pisati o stvarima koje mi se nisu svidjale.

Osim toga, moje uzivanje u cinjenici da su rockeri, pa makar i oni koji lagano prelaze u zabavnjacke vode, uspjeli ispuniti veliku dvoranu Doma sportova nece dugo trajati. Naime, vec za koji tjedan, tocnije 3. studenog, iz iste ce se dvorane uz njezan miomiris znoja iz podignutih ruku oriti neka sasvim drugacija mjuza.


* * * * * * * * *

Prije nego sto posaljem ovaj blog u samostalan zivot u binarnom svijetu, moram vam reci da me je muzic tijekom pisanja posljednjih odlomaka tako iznenadio da sam se rastopila i izgubila ostricu prijeko potrebnu za pisanje kakve-takve kritike. Naime, rekao je da ce mi narezati par snitica sira, jerbo me muci silna glad, a pojavio se s pladnjem kockica sira na kojima je cackalicama pricvrstio bobice prefinog crnog grozdja i s dvije case crnog vina... Pa, excuse me, please, ja vam sad idem jer imam vaznijeg posla.

Oznake: Parni valjak, koncert

ponedjeljak, 18.10.2004.

Izmjerite svoj uspjeh

Kako znate jeste li uspjesni?

Osobno mislim da je uspjesna svaka osoba koja je uspjela ostvariti svoje snove ili je na putu njihova ostvarenja, bez obzira o kakvim se snovima radi. Netko zeli nakon mature osnovati obitelj s troje djecice i zivjeti mirnim zivotom, bez prevelikih uzbudjenja. Netko zeli diplomirati i ostvariti uspjesnu karijeru. Netko zeli dozivjeti hrpe pustolovina. Putovati. Osnovati vlastitu tvrtku. Osisati se na celavo i otputovati u Indiju pronaci sebe. Pjevati u milanskoj Scali. Potpisivati autograme na Trgu bana Jelacica. Udati se za nogometasa. Kakav god da je vas san - imajte na umu da su svi snovi jednako vrijedni i da je jako ruzno potcjenjivati tudje snove samo zato sto se razlikuju od vasih ili vam se cini da ih je lakse ostvariti - uspjesni ste sve dok ga uspijevate ostvariti i pritom ste sretni.

Medjutim, osim ovih intimnih kriterija za ocjenjivanje vlastite uspjesnosti, postoji i vanjski, onaj koji na vas primjenjuju drugi ljudi. A taj je - trac.

Jednostavno receno: sto ste cesce meta traceva, tim ste uspjesniji. Sto su tracevi zlocestiji, tim ste uspjesniji. Cak i ako se sami ne osjecate nesto posebno uspjesno, vjerujte mi, ako vas tracaju, drugi vas tako dozivljavaju. Inace vas ne bi tracali. Znate i sami za kakvim se konjem dize prasina. Well, sasvim sigurno ne za nekim prosjecnim i pohabanim.

Najprije valja napomenuti da ovdje ne mislim na onaj tip benignog traca tipa daj pogledaj kak' joj danas frizura lose stoji ili pa di joj je bilo ogledalo kad si je kupovala kaput, nego na trac kao izmisljanje cinjenica o vama ili iskrivljavanje vec postojecih do neprepoznatljivosti kako bi vas se ponizilo, diskreditiralo, izopcilo iz drustvenih ili profesionalnih krugova u kojima se krecete, posvadjalo sa sto vise ljudi ili jednostavno ocrnilo.

Da bi netko provalio takav trac mora biti ne samo gadno iskompleksiran i nesiguran u sebe, nego i u poprilicnom strahu od vas. Vas izgled, zivotni stil, obrazovanje, karijera ili drustveni status u traceru pobudjuju strah od konkurencije, osjecaj nemoci, kompleks manje vrijednosti, ljutnju prilikom samonametnutog usporedjivanja i sve druge 'ajmo reci prilicno niske porive. Drugim rijecima, on je jedno siroto bice na cijem mjestu, bez obzira kako atraktivno povrsnom gledatelju ponekad izgledalo, sigurno ne biste zeljeli biti.

Kad vas netko kontinuirano i nemilice traca, zapravo vam daje kompliment. Porucuje vam: losiji sam od tebe i svjestan sam toga. Krivo mi je sto si ljepsi/uspjesniji/bogatiji/sredjeniji/dopunite sami od mene. Zapravo, htio bih biti ti. Ali, ne ide. Smatram da je nepravedno sto nisam kao ti i stoga te zelim unistiti. Trac je oruzje kojim uz minimalan trud postizem najveci efekt. Barem tako vjerujem. Zato te tracam. I ne mozes mi nista.

Tracamo one prema kojima osjecamo strahopostovanje. Tracamo kad smo negativno ljubomorni (da, smatram da se moze biti i pozitivno ljubomoran: to je onda kad kazete svidja mi se sto radis: ako mozes ti, mogu i ja i zatim se potrudite ostvariti cilj). Tracamo kad se osjecamo nemocni. Tracamo kad se pred nekim osjecamo inferiornima. Tracamo kad smatramo da nam ne preostaje nista osim zlobe. Tracamo kad nemamo snage ili volje za produktivno i pozitivno djelovanje prema ostvarenju svojih snova. I jer mrzimo onog tko ima.

Ako vas netko vec duze vremena ima na zubu mozda se pitate kad ce konacno prestati. Losa vijest: vjerojatno ne tako skoro. Naime, u psihologiji postoji nesto sto se naziva kognitivnom disonancom, a sto je cesto uzrokom dugog trajanja neprihvatljivog ponasanja. Naime, kaj? Teorija kaze da nakon sto nekome namjerno ili nenamjerno naudite, pocet ce vam se sve manje i manje svidjati. To nije svjesna reakcija, vec se radi o tome da osjecamo nelagodu nakon sto smo nekoga ostetili. Buduci da o sebi zelimo misliti da smo pravedna i u sustini dobra bica, lakse je zrtvu naseg loseg ponasanja proglasiti losom osobom koja je dobila sto je zasluzila, nego priznati sami sebi da nismo bili u pravu, da bismo se trebali ispricati i promijeniti svoje ponasanje. Na taj nacin stvaramo opravdanje svog neprihvatljivog ponasanja i racionaliziramo svoj unutarnji konflikt. Nisam ja los, jer tracam, ona je losa i zasluzila je da ju tracam - tako bi nekako isla ta logika. U svakom slucaju, siroti traceri ne samo da su zaljenja vrijedni kompleksasi, nego su i osobe koje se vrte u zacaranim i zatvorenim krugovima.

A sto je vama, ako vas tracaju, ciniti?

Pa, nista. Uzivajte u svom uspjehu. Recite sami sebi bolje da mi zavide, nego da me zale. Nacerite im se u facu. Vi imate ono sto oni zele, ali se ne usude ili nisu sposobni ostvariti. Zahvalite im na komplimentu.

Kad vas traca netko tko sebe smatra uspjesnim, ultramegazaposlenim i uvijekrasprodanim, zaista je kompliment sto u svom übernatrpanom rasporedu, medju übervaznim aktivnostima, pronalazi toliko vremena koje trosi bas na vas. Budite sretni sto ljudi trose svoje vrijeme i sjedeci na kavama, umjesto da pricaju o svojim obiteljima, kucnim ljubimcima i izletima, posvecuju svoje druzenje vama. Shvatite kao izraz paznje i otvorenog priznanja sto netko, umjesto da grize nokte nad svojom karijerom, bracnim problemima ili nedostatkom prijatelja i krene rjesavati vlastite nedace, smatra bas vas vaznijim od svega nabrojanog - ergo, i od sebe samoga - i razmislja o tome kako da vam slozi spacku.

To znaci da ste vazni.

To znaci da zivotu svog osobnog tracera igrate vecu ulogu nego sto se usudjujete sanjati u najludjim snovima.

To, zapravo, znaci da ste uspjesni.

Cestitam!

Oznake: trač, ogovaranje, mobbing

srijeda, 13.10.2004.

Trecerazredni proizvodi za trecerazredno trziste

Na pisanje ovog teksta motivirala me jedna od nedavnih emisija Latinice u kombinaciji s vlastitim iskustvom.

Nije tajna, a nije ni neko cudo da je Hrvatska, kao i vecina zemalja bivse Istocne Europe, eldorado za brzu zaradu na niskokvalitetnim proizvodima koje nam uvoze sa Zapada. Naime, svaka veca tvornica ima tzv. A-liniju, na kojoj proizvodi svoje proizvode koristeci vrhunske repromaterijale i najsuvremeniju tehniku i tzv. B-liniju, na kojoj ni sirovine ni tehnika nisu bas najbolji. I tako, A-proizvodi njima, a B, C, D i ZNJ-proizvodi nama. Jadnicima koji se pale na sve sto je stranjsko i koji ce kupiti servirano no matter what.

Za dobar dio toga sami smo si krivi. Ako ste citali prethodne tekstove, moj stav o tome vec znate: smatram tragikomicnim sto skvadra ceka od pet ujutro u redu kako bi pojela obican hamburger u novootvorenom McDonald'su, guzve koje nastaju u cijelim kvartovima koji su imali (ne)srecu da se u njima otvori Billa ili Ipercoop, navale na lazne h&m trgovine po Zagrebu i Varazdinu uz visesatno cekanje kako bi se kupilo bilo sto, a najveca komedija bila je kad se otvorio prvi Benetton u Zagrebu, na dnu Radiceve, tamo gdje je sad Skinny - skvadra je stajala u redu koji se protegao do pola Trga, trgovci su pustali deset ljudi odjednom i tih deset bjesomucno je kupovalo sve sto im je doslo pod ruku, cak i bez probavanja.

I kad smo vec toliko blesavi, zbog cega mudri stranci ne bi zaradili na tome? Ja ih posve razumijem.

I tako su odlucili opskrbljivati nas svojim trecerazrednim proizvodima, da ne kazem smecem s kojime ne znaju kamo bi, a mi to uredno kupujemo. S tim da u pocetku, naravno, nismo znali o kakvim se proizvodima radi, pa smo im pobozno poklonili svoje povjerenje.

Nekad davno, kad smo za pranje vesa koristili obican prasak domace proizvodnje i skromnog pakiranja, bijelo je rublje bilo bijelo, a sareno sareno. Tada su dosle marke koje su nas uvjeravale da to nase bijelo nije bilo dovoljno bijelo, kao ni da sareno nije bilo dovoljno sareno i tako smo mi poceli kupovati atraktivno pakirane proizvode od kojih nam je bijeli ves odjednom postao sivkasti ili svijetloplavi, dok su nas najdebilnije reklame na svijetu agresivno uvjeravale da to nije ni sivo, ni svijetloplavo, nego bijelo da bjelje ne moze biti.

Ne znam cini li vam se da me to previse iznerviralo, no ja sam vam jako vezana za svoj ves. Emotivno, pace. Moj moto mirne bi duse mogao biti nikud bez dobrih gaca i ne pamtim kad sam na sebi imala neuskladjene gacice i grudnjak. Jednostavno, dobro se osjecam kad na sebi imam prekrasan ves, iako ga nitko ili gotovo nitko ne vidi, i zbog toga sam tijekom godina u te sve satensko-svileno-cipkaste divote ulozila pravo malo bogatstvo.

Koje je preko noci postalo sivo i izgledalo sve samo ne atraktivno.

Doslo mi je da poludim. Preciznije, doslo mi je da sve spakiram u jednu veliku kutiju, izracunam cijenu unistenog vesa i posaljem ga proizvodjacu, zahtijevajuci odstetu.

Nisam jedina kojoj se to dogodilo. Da su samo moje frendice koje su ostale bez pristojnog vesa to ucinile, proizvodjac bi se vjerojatno barem malo zamislio. Medjutim, kombinacija inertnosti i uvjerenja da necemo nista postici postigla je svoje: na kavama smo se medjusobno zalile na taj-i-taj prasak i sve je ostalo na tim zalopojkama.

Naravno, primijetile smo i to da kad dofuramo prasak iz Austrije ili Italije takvih problema nema. Tada se vec pocelo suskati o tome da su proizvodi koji stizu nama losije kvalitete od proizvoda istog imena koji se mogu kupiti vani, ali nekako nam prasak za ves i slicne stvari nisu bile zivotni prioriteti, pa nismo ni reagirale. Nije nitko. I tako je Lijepa Nasa tijekom godina postala slijepo crijevo za otpad zvucnih imena i poznatih proizvodjaca. Kod nas je i dalje sve prolazilo: proizvodi lose kvalitete, überskupe kolekcije odjece i obuce iz pretprosle sezone, rabljeni automobili dofurani s nekog nizozemskog ili belgijskog autootpada i malcice sredjeni i tome slicno.

I sad na scenu stupa Latinica od prije tjedan-dva i u njoj gost, predstavnik Drustva za zastitu potrosaca, koji ne samo da je potvrdio cinjenicu da se k nama salju losiji proizvodi, nego je cak isao i korak dalje: mi, naime, kupujemo prasak pod imenom Ariel ili Persil koji u sebi nema jednu od osnovnih komponenti, a koju njihovi zapadni counterparts naravno imaju. No, reklame za navedene proizvode koje gledamo inozemne su i reklamiraju upravo proizvode vise kvalitete, a ne ove niskokvalitetne koje mozete kupiti u svojoj lokalnoj samoposluzi.

Drugim rijecima, kupujemo laznjak - otprilike kao da udjete u ovlastenu prodavaonicu Volkswagena i zelite kupiti Golf, jer ste danima na telki gledali reklamu bas za taj konkretni model, a tamo vam daju Skodu na kojoj pise Golf.

S tim da valja napomenuti da ovdje ne kupujemo laznjak svjesno, kao sto je prije par godina pola Zagreba kupilo Ken Scott torbicu na placu, nego vam je taj laznjak podvaljen, a vi ste, misleci da kupujete the real thing, grubo prevareni i to ni od kog drugog, vec od samog proizvodjaca. Veselo, zar ne? Versace & co. se bore protiv laziranja svojih proizvoda, a gospoda Ariel & Persil rade upravo suprotno. Laziraju sami, sretno i veselo.

A zasto? Pitanje je otprilike na nivou onog zasto pas lize svoja jaja - pa zato JER MOZE.

I stvar prolazi. Da svisnes.

nedjelja, 10.10.2004.

Kradu mi dane, tjedne, mjesece...

Znam da je trgovcima posao da nam prodaju sto vise nepotrebnih stvari, znam da od toga zive, znam da money makes the world go round, znam da su postali strucnjaci u tome da nam uvale ne samo ono sto nam je potrebno, vec i u izmisljanju ne samo potreba, vec i blagdana koji su, gle cuda, rasporedjeni tijekom cijele godine, ne bismo li ravnomjerno trosili i sto duze i dublje bili u minusu, jer, naravno, banke zive od kamata i rado ce nam odobriti odlazak u crveno. Sve ja to znam, ali mi ipak ide na zivce.

Recimo, do te su mjere iskomercijalizirali vec postojece blagdane da nije bitno obiteljsko okupljanje na bozicnom rucku, vec pazljivo mjerkamo tko nam je sto poklonio. To im nije bilo dovoljno, pa su nas natjerali da se lose osjecamo ako polovicom veljace ne dobijemo cestitku, cvijece, poklon i poziv na finu veceru, jer tada je - pogodili ste - Valentinovo i ako ste pomislili da ga mozete obiljeziti kako zelite ili cak biti toliko drski da ga preskocite, varate se, jer tocno je propisano sto biste trebali dobiti, a sto dati kako se ne bi poremetila svemirska ravnoteza. A vi, malen ispod zvijezda, naravno, niste taj koji ce se usuditi poremetiti svemirsku ravnotezu i uzrokovati mozebitnu propast civilizacije.

Godinama mi ide na zivce sto me vec po povratku s mora - obicno ljetujem u kolovozu - u izlozima docekaju bundeve, kosturi, vjestice, vampiri i mrtvacke glave. Naravno, sve je to skroz predvidljiva scenografija za jos jedan blagdan kojeg smo odjednom, gotovo preko noci odlucili slaviti - Halloween ili, naski receno, Noc vjestica. Ne bi me toliko smetala cinjenica da nam stalno nesto uvaljuju, uz obaveznu griznju savjesti ako odlucimo neobiljeziti spomenutu prigodu, koliko me smeta osjecaj koji bez iznimke dobijem, a taj je da smo vec debelo ugazili u jesen i da je ljeto odavno zavrsilo. Sto nije. Ni izdaleka. Iako trgovine odaju taj dojam.

Isto tako, nekako u vrijeme kad se rijesimo cijelog tog Halloween crapa dodje moj rodjendan i odmah nakon njega zapocinju bozicna uredjenja trgovina, a ponegdje i ulica, a sumanutu kupovinu kuglica, svjetlucavih traka za bor, prskalica i petardi, poklona i zacina za kuhano vino ne moram ni spominjati. I ne, nisam rodjena u prosincu, nego pocetkom studenog.

I vec sam se nekako pomirila s tim da za rodjendanski poklon od nepoznatih trgovaca dobivam bozicno uredjene trgovine, sto u meni ponovno probudi osjecaj prebrzog prolaska vremena - jer, realno, do kraja godine imamo jos dva mjeseca, a Bozic je asocijacija na njezin kraj - kadli jucer (podsjecam, listopad je!) dozivim novi sok.

Probudili smo se rano i krenuli na dorucak i kupovinu u nasu omiljenu trgovinu namjestajem, XXXLutz, koji je ono sto ja nazivam rajem za trosenje love. Odlicno uredjen prostor, nekoliko tisuca kvadrata napunjenih namjestajem i svime ostalim sto vam je potrebno za kucu, najveca trgovina namjestaja u Austriji, u kojoj mozete naci sminkerske kuhinjske stolce za petsto eura i dnevne sobe za deset somova, ali i stolce za deset i cijele sobe za par stotina - doslovce za svakog ponesto.

I tako, nista ne sluteci, usli smo u taj nesretni Lutz i ostali sokirani: glavnim prostorom dominirao je nekoliko katova visok umjetni bor, prepun sjajnih kuglica i vate koja je glumila snijeg, ukusno rasporedjenih traka i svjetlucavih lampica... A oko njega nevjerojatan broj polica s kuglicama i ostalom opremom u svim bojama koje postoje.

Nisu cekali ni da prodje fuckin' Halloween (za kojeg je jedan becki lanac pekara, kako bi sto bolje prodao proizvode od bundeve, duhovito napisao Hello, Wien!), nego su odmah puknuli bozicne dekoracije.

Iz kupacih gaca na ledja Djeda Mraza.

Ma, fuck!

Doslovce sam se osjecala pokradeno. Kao da mi je netko dosao i nekim posebnim strojem, vremenokradicom, nasilno oteo par mjeseci zivota. Vratite mi moje mjesece! Hocu natrag, redom, listopad, studeni i pola prosinca! Ne dam svoje vrijeme!

Oznake: Božić, Halloween, blagdani

subota, 09.10.2004.

Novosti iz susjedstva

Buduci da sam vec neko vrijeme u Becu, malo cu vam pisati sto se ovdje dogadja. Osim sto je tmurno, kisovito i hladno, dan kao stvoren za provesti u krevetu, vijest (posljednjih) dana je da je poznata austrijska knjizevnica Elfriede Jelinek postala dobitnicom Nobelove nagrade za knjizevnost.

To samo po sebi ne bi bilo cudno da gospodja Jelinek nije highly kontroverzna persona oko cijeg se lika i djela vec desetljecima lome koplja knjizevnih kriticara, politicara i one vrste svastarski nastrojenih novinara koji sami sebe vole nazivati drustvenim kronicarima. Iako u ljevicarskim krugovima cijenjena - ili bas zbog toga - austrijski mainstream nikada ju nije prihvatio do kraja, a njezina, kako se to pristojno kaze, ostra kritika svega i svakoga ili, obicnim rjecnikom receno, njezina ostra jezicina dovela ju je do toga da u Austriji vjerojatno vise ne postoji skupina ljudi kojoj se nije zamjerila. Pogotovo ju ne mogu smisliti desnicari, nakon cijeg su ulaska u vladu netragom nestali njezini komadi s pozornica drzavno financiranih kazalista.

I sad bas ta Elfriede Jelinek dobije Nobelovu nagradu. Koji neugodnjak. Pitate se zasto? Pa valjda zato sto bi doticnoj trebalo cestitati, makar i s kiselim izrazom lica.

I cestitali su joj. Neki srdacno, neki ulizivacki, a neki forme radi. Jedino joj jos uvijek nije cestitala FPÖ, stranka desnicara Jörga Heidera, kod nas poznatog po slizivanju s lokalnim desnicarskim krugovima i paradiranju po svecanoj lozi Sinjske alke. Ali ajde, treba ga razumjeti - nije ni njemu lako.

Situacija je krajnje komicna. Prije Elfriede Jelinek nijedan austrijski autor nije dobio tu prestiznu nagradu, tako da su Austrijanci ponosni kao da je prosjecni Hans Müller osobno napisao svako slovo njezina opusa, no istodobno im je krivo sto je bas ta cudakinja pobrala Nobela i u njoj nenaklonjenim medijima vec se suska da je jako lijepo sto je jedna Austrijanka priznata na taj nacin, ali su kriteriji za dodjelu Nobelove nagrade posljednjih godina ipak postali krajnje problematicni, sto bi valjda trebalo znaciti da bi im bilo draze da priznanje i nofceki nisu doleprsali Elfriede u ruke. Pa makar Austrija i iducih pedeset godina ostala bez Nobela.

Znate ono, nek' mi crkne krava, glavno da crkne i susjedova.

Nije sad da nesto branim gospodju Jelinek, jer mi njezino pisanje uglavnom ide na zivce. U mladjim je danima bila umjetnicki inovativna, dok je pod stare dane koristila vec odavno prozvakane knjizevne fore koje su izmislili njezini prethodnici (ili ona sama nekoliko desetljeca ranije, ali je - mozda zbog senilnosti - to u medjuvremenu zaboravila), a jedino sto ju je izdvajalo iz sume neinventivnih autora bila je njezina beskompromisna kriticnost.

Osim toga, gospodji Jelinek dugujem svoje najneobicnije kazalisno iskustvo. Negdje tijekom druge polovice devedesetih becki Burgtheater odlucio je uprizoriti njezin komad Ein Sportstück. Naravno, u tome nema nista cudnog, jer kazalista i postoje kako bi uprizoravala komade, nije li tako? Medjutim, Elfriede Jelinek svoj je Sportstück zamislila kao dramu u trajanju od punih osam sati, u koje dobrostivo racunam i dvije pauze od pola sata. Buduci da gledanje predstave tog kalibra zahtijeva odredjenu tjelesnu spremu, da ne velim nekaj drugo, uprava kazalista i prposna Elfriede dosli su do kompromisa: na redovnom ce repertoaru igrati skracena, recimo trosatna verzija komada, ali ce na pretpremijeri i premijeri biti pokazana integralna verzija.

Pogadjate, ja sam bila medju sretnicima u premijernoj publici.

Ne, nije samo duzina komada bila ono neobicno. Karte su bile izuzetno povoljne, gotovo besplatne, no uvjet za ulazak u kazaliste (bez obzira na posjedovanje ulaznica) bilo je da dodjete u sportskoj opremi, a najoriginalnije odjeven posjetitelj bio je dobitnik odlicne nagrade: jedne od najskupljih i najprestiznijih kazalisnih pretplata (imajte na umu da dobra mjesta na razvikanim predstavama u tom kazalistu mogu kostati i par stotina eura). I tako, frendica i ja dosle smo u trenirkama i tenisicama, sto mi je, moram priznati bilo prvi i zadnji put u zivotu da sam tako odjevena usla u zgradu bilo kojeg kazalista na svijetu. A i u tenisicama mi je uskoro postalo neudobno, jer osam sati je osam sati.

Medjutim, nas dvije bile smo totalne amaterke. Medju nama bili su skijasi (da, doslovce u pancama i sa skijama na ramenima), planinari u gojzericama i kariranim kosuljama, kosarkasi, atleticari i nogometasi, a glavnu nagradu odnio je, vjerovali ili ne, ronioc, covjek koji je poslusno odgledao predstavu odjeven od glave do pete u gumu, s gumenom kapom, maskom i disalicom na glavi i ogromnim crnim perajama na nogama. Zasluzeno, priznajem.

Sam komad nije nas odusevio. Bio je prepun kliseja koje su u teatar uveli drugi autori nekoliko desetljeca ranije, a glavna fora bila je golotinja na kamione i jednako tako prozvakano kritiziranje austrijske uloge u nacional-socijalizmu. Bla, bla.

Bilo kako bilo, Elfriede Jelinek najnovija je dobnitnica najvece i najsuskavije nagrade za knjizevnost. U moru blogova o Severini i njezinim novim podvizima koje posljednjih dana putnik-namjernik moze procitati morala sam napisati jedan sasvim drugaciji. Sorry, nemrem si pomoci, to je jace od mene. Da ne ispadne da smo nacija koja samo brije o novim podvizima olinjalih pevaljki.

utorak, 05.10.2004.

Telka po Orwellu

Kako sam prosle tjedna uglavnom bila sama s bebom, nakon sto bih malenu stavila spavati apstinentsku bol uzrokovanu nedostatkom interneta lijecila sam saltanjem programa na telki, cekajuci vikende i muza. Tako sam povremeno piknula i Big Brother. Buduci da se pocetak vecernjeg emitiranja poklapa s uspavljivanjem nasljednice, eventualno bih stigla na posljednjih dvadesetak minuta, no i to mi je bilo dovoljno da skuzim o cemu se radi. I tak, dobila sam inspiraciju za blog, no nisam ga napisala jer nisam imala tehnicku opremu, a kad sam je dobila, vidjela sam da sve vrvi od blogova o Big Brotheru i gotovo sam automatski izgubila volju. Dodatno gubljenje volje prouzrocio je muzic, koji iskreno i srdacno prezire taj tip emisija i jako se - moram dodati, s pravom - vrijedja ako uz njega zivog, zdravog i prposnog odlucim provesti dio naseg dragocjenog vremena u voajerskom promatranju nimalo posebnih ljudi koji rade nimalo posebne stvari. No, vjerovali ili ne, u medjuvremenu mi je stigla molba da napisem blog ni o cemu drugome nego o toj razvikanoj emisiji, pa eto...

Ne mogu reci da sam jedva docekala razvikanu emisiju niti da mi se njezin koncept, kad sam poodavno citala o njemu, uopce svidja. Medjutim, neobicno je sto ovdje imamo dvanaestero ljudi koji su se, vodjeni zeljom za instant slavom i pohlepom - jer, milijun kuna je milijun kuna - svojevoljno i pri navodno zdravoj pameti odlucili podvrci zivotu u izlogu. A imamo i hrpe dobrovoljaca koji toj dvanaestorici dizu gledanost, trose lovu na telefonske impulse i internet, trose vrijeme na telku, a vjerojatno i na poslu u pauzama za kavu razglabaju o tome hoce li ozbiljno ugrozena Ana konacno kresnut Ozrena ili je on stvarno zaljubljen u svoju curu i slicnim zivotno bitnim temama.

I kaj ja sad mislim o svemu tome? Pa, mislim da je moj muz, koji svaki put kad u gornjem desnom uglu ekrana vidi natopis Big Brother rezolutno gasi telku ili barem mijenja program, posve u pravu. Naime, kaj? Bez obzira na ulozenu lovu, to je ipak jeftina zabava. Predvidljiva, nezahtjevna, poluinteligentna. Odabrali su ljude koji su skolski predstavnici pojedinih tipova i stavili ih u umjetno stvorenu situaciju za koju svatko tko se sjeca gimnazijske nastave iz psihologije i lekcija o grupnoj dinamici moze barem dva-tri tjedna unaprijed pretpostaviti sto ce se dogoditi. Zasto onda prolazi? Pa bas zato sto je takva. Da se radi o emisiji koja trazi i najmanji intelektualni angazman, prolazila bi kao bbc-jevi dokumentarci: hvaljena, ali negledana, gurnuta u neki lijevi termin dok na paralelnim programima vladaju sadrzaji poput prijenosa sjednice Sabora ili slicne atrakcije. Pogledamo li statisticke podatke, neupitno je da najveci dio stanovnistva Europe - generalno gledano - cine ljudi relativno niskog obrazovanja, ljudi koji se nakon radnog dana sigurno ne opustaju uz njezne zvuke Vivaldija, cak ako su i culi za njega, cime cine pravu ciljanu publiku za taj tip emisije. Da nije tako, nikada se ne bi dogodile raznorazne Spajsice, Britney i njima slicni. A sad, usporedimo li strukturu zapadnoeuropskog stanovnistva, koje je spremno popusilo emisiju zbog cijeg se naslova gospodin Orwell vjerojatno okrece u grobu, s podacima iz Hrvatske, doci cemo do tuzne cinjenice da je kod nas situacija po pitanju obrazovanja, a time vjerojatno i zahtjevnosti publike, jos gora i da je pronalazenje sofisticirane, visokoobrazovane publike istancana ukusa ne samo mission impossible, nego je i skroz neisplativo, cak da takvu publiku netko i pronadje, toj ekstremnoj manjini proizvoditi tv-zabavu. Stoga hrabro pretpostavljam da ce kod nas Big Brother imati puno bolju prodju nego drugdje.

Zasto?

Pa, jednostavno zato sto mi sve zapadnjacke cirkuse uspijevamo dovesti do apsurda. Vani se ljudi hrane fast foodom i to im je relativno normalno. Kod nas, nakon otvaranja prvog McDonald's restorana, danima su cekali u redovima kako bi imali cast kupiti obican hamburger, a u redove su pristizali vec od pet ujutro. Vani se pusenje svelo na dvije-tri velike demografske skupine: najnizu radnicku klasu, uglavnom imigrante iz zemalja treceg svijeta i s istoka Europe, nesigurne i iskompleksirane pubertetlije i njima slicne, dok je kod nas kutija skupih cigareta na stolu do te mjere stvar prestiza da je posve normalno vidjeti mamu koja pusi uz svoje dijete, a ni prizor trudnice s cigaretom u ruci nije neobican. Vani su ludi za meksickim sapunicama, no mi smo, vodjeni adrenalinom proizvedenim zbog nesretnih ljubavi, novopronadjene vec odrasle djece i ostalih nategnutih spletki pozurili snimati svoje, i to ne jednu, nego odmah dvije. Vani je normalno kupiti speceraj u Billi. Kod nas, nakon sto je otvorena nimalo neobicna i nimalo povoljna Billina trgovina, dijelovi grada oko nje danima su bili u prometnom kolapsu. Hocu reci, mi se redovno slijepo klanjamo i s ganucem u ocima divimo svakom dreku koji dodje sa zapada, vrlo smo poslusna i dobro izdresirana publika pa zasto ne bismo bili i tom Big Brotheru?! Skvadru za to vec imamo, u tome nije problem.

I sto bih vam ja predlozila (ako smijem)?

Jasno i glasno, bez imalo dileme: nemojte trositi vrijeme na to smece. Dok se dvanaestero ljudi koji su imali jasan cilj (bez obzira koji je to i sto mi mislimo o njemu) zapravo dobro zabavlja o toj kuci, dok jedan od njih stavlja prilicnu svoticu u dzep, dok organizatori cijele price zaradjuju na svim mogucim popratnim sadrzajima koji se mogu unovciti, vi nepovratno gubite minute i sate svog zivota - dragocjeno vrijeme koje vam se nikada nece vratiti.

I zato, ako imate dijete, odvojite to vrijeme i, ovisno o njegovim godinama, ludirajte se s njim, plesite, crtajte, igrajte monopoly ili covjece ne ljuti se, izadjite u park ili povedite dijete na pice, pricajte s njim, upoznajte ga. Zacudili biste se koliko malo roditelja zaista poznaje svoju djecu - iako, naravno, svi oni daju desnu ruku u vatru da znaju svaki detalj koji postoji u tim malim glavicama.

Ako ste u bilo kakvoj vezi ili braku, predlazem vam u terminu prvog, vecernjeg Big Brothera zajednicko surfanje u potrazi za novim pozama, a u terminu ponocnog ukljucivanja u the kucu kreativno isprobavanje onog sto ste par sati ranije pronasli na on-line verziji kama sutre. Srceko ce vam zivnuti, krvce ce vam brze prostrujati tijelom, imat cete vise energije i, sve u svemu, budit cete se sa smijeskom na licu i puno bolje raspolozeni nego da ste u ponoc gledali kako ona naporna celavica strateski isplazenog jezika skace na svoje ukucane i pokusava im uvalit isti. Vjerujte mi.

Prosecite kucne ljubimce. Dobro je za kondiciju, a i udahnut cete svjezeg zraka. Mozda u setnji sretnete frendicu koja takodjer seta psa, a niste se vidjele sto godina.

Ako nemate decka, curu, muza, zenu, psa, macku ili krokodila, imate barem prijatelje. Nazovite ih, procavrljajte, napisite im mail. Sigurno postoji najmanje pet ljudi koje vec dugo zelite cuti, a ne uspijevate. E, pa iskoristite tih sat-dva dnevno i obnovite kontakte s ljudima koji su vam dragi. Ipak je u pitanju neka vrazja lista prioriteta - postavite si pitanje tko vam je bitniji, prijatelji ili nepoznati ljudi zeljni paznje koji su na snimanje uspjeli prokrijumcariti bonkase ili se barem trude ostaviti taj dojam, u nadi da ce sokirati, ako nikog drugog, onda barem malogradjanske kucanice. Ja bih se osobno uvrijedila kad bih saznala da netko od frendova koji mi stalno tvrde da nemaju vremena za kavu redovno prati emisiju tog tipa. Bilo bi bye-bye, honey, i neka ti tvoji televizijski prijatelji pruze rame za plakanje ili publiku za hvalisanje kad ce ti biti potrebna.

I, da zakljucim...

Iskreno priznajem da sam, dok je trajalo glasanje za izbacivanje iz kuce, razmisljala o tome da zrtvujem one tri kune plus pdv i posaljem sms jer mi je nagrada bila jako privlacna. Iako nemam pojma koga bih izbacila, mozda bih, u skladu s narodnom poslovicom (a narod je uvijek mudar, ne zaboravimo to) da i corava koka ubode zrno uspjela osvojiti bubu. A mozda i ne bih. U svakom slucaju, sms nisam poslala, ali imam jos deset prilika, nije li tako? Dakle, mozda bas mene, dosljednu negledateljicu Big Brothera vidite za volanom prekrasnog plavog auta. Mahnut cu vam.

nedjelja, 03.10.2004.

Kad ste zrtva trendova...

Na srecu marketinskih strucnjaka i mnogobrojnih industrija, na svijetu zivi neslucen broj ljudi bez vlastitog misljenja, s urodjenim strahom izrazavanja istog ili pak do jaja nesigurnih. Takvima se prodaje sve sto se proizvede, upakira u luksuznu vrecicu, opise s puno epiteta tipa ekskluzivno, izvanserijski, vrhunsko i na kraju obiljezi znakom trendovsko.

Jer, kako bismo mogli objasniti cinjenicu da zene koje vole imati dugu kosu pod utjecajem medija masovno hrle frizerima na sisanje, da one koje obozavaju stikle odjednom gradom setaju u tenisicama ili japankama, da one koje su zakleti sportski tipovi pocinju nositi sakoice od tvida i slicno? Mislim, ok je mijenjati se i raditi na sebi, no okupljenoj je publici smijesno promatrati mijene koje dolaze sezonski i opravdane su rijecju trend.

Naravno da se trendovi ne pronalaze samo u svijetu mode, kozmetike i automobila. Ima ih posvuda. Sjecam se da je cijela jedna epizoda legendarne Murphy Brown bila posvecena ismijavanju njujorskih trendsettera koji su kupovali basnoslovno skupe umjetnine trendovskih slikara, a koje su zapravo bile obicne zbrljotine. Na kraju je Murphy dala na procjenu slikariju svog mladjahnog sina, rekavsi da je rijec o up-and-coming mladom umjetniku. Slika je bila procijenjena na par tisuca dolara, a njujorska art scena pomamila se za slikama neposotojeceg genijalca.

Zbog cega ovo pisem? Danas mi je muz pokazao tekst o cetverogodisnjoj djevojcici koju je njezin ocigledno sposobni otac proglasio slikarskim cudom od djeteta i uz pomoc odlicne samoreklame i medijske podrske uspijeva prodavati njezine slike za osam do deset tisuca dolara. Mislim, tko zeli, neka plati - meni je skroz svejedno sto tko cini sa svojim novcem. Medjutim, cini mi se da ga ljudi ponekad imaju u takvom izobilju da zaista vise ne znaju na sto bi ga potrosili, pa izmisljaju, ne shvacajuci apsurd situacije u kojoj se nalaze.

Naime, spomenuto dijete je od svog oca dobilo velika i skupa platna, uljane boje, profesionalne kistove i drugu slikarsku opremu, pa nije ni cudo da se njezini prvi slikarski pokusaji nesto razlikuju od onih njezinih vrsnjaka. Naime, vecina cetverogodisnje djece od svojih roditelja dobiva tekice iz samoposluzivanja i flomice ili drvene bojice. Moj wild guess bi bio da bi svako dijete uspjelo proizvesti slike poput slika male Amerikanke kad bi imalo isti alat.

Pretpostavljam da iza tog cuda od djeteta stoje pohlepni roditelji. Naime, prema americkim zakonima, roditelji djece koja zaradjuju imaju pravo na veci dio zarade. Tek je deset ili dvadeset posto prihoda potrebno uplatiti u zakladu koju dijete smije poceti trositi po navrsenoj osamnaestoj godini, a ostatak novca pripada mami i tati, pa nije ni cudno sto je bas u Americi toliko roditelja koji svoju djecu forsiraju u manekenske, glumacke, pjevacke pa, eto, i u umjetnicke vode. Svi bi oni bili menadzeri malim genijalcima, koje pretvaraju u odgovorne za kucni budzet.

Elemente montipajtonovskog apsurda pronalazim u usporedbama djecjih slikarija s Jacksonom Pollockom, u japanskim biznismenima koji unaprijed rezerviraju slike kako ih djevojcica ne bi rasprodala ili pak u cinjenici da je jedna ozbiljna (sic!) njujorska galerija spremna ponuditi prostor za izlozbu tih mazarija.

Bez zelje da vrijedjam mozebitnog buduceg Picassa, meni je sve to za umrijeti od smijeha. I vidim da je izuzetno lako uvalit ljudima muda pod bubrege. Dapace, cekaju u redu da iskrcaju lovu, samo ako dobro zapakirate proizvod, a kad ga napokon kupe, od srece masu repicem sto ste im dopustili da vas obogate. Human nature.

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31