| |
|
19.08.2011. petak
Prozor
Prva stvar na koju je pomislio onog trena kad ju je ugledao bila je "Želim ukrasti nešto njezino". Jer on je bio lopov. Iako malo čudan lopov jer znao se iz svoga pohoda vratiti s lijepom šalicom, a sasvim previdjeti škrinjicu sa zlatninom, mobitel ili laptop. Imao je u stanu dvije police pune takvih beznačajnih predmeta koji su značaj imali samo u njegovim očima. Svaki od njih za njega je imao i ljudsko lice.
Slijedio ju je jednog dana kad je zaključala radnju, vozio za njom. Htio je otkriti gdje stanuje. Parkirala je auto pred omanjom kućom u mirnoj četvrti. Pričekao je da vidi da li će pozvoniti ili otključati vrata. Nije zvonila. Nije joj nitko otvorio. Otključala je vrata i ušla.
Navečer se još jednom provozao tom ulicom, njen auto nije bio parkiran pred kućom. Ispod poluspuštenih roleta nije dopirao nikakav trag svjetla. Nije puno razmišljao, uzeo je iz pretinca baterijsku svjetiljku, tanke kožne rukavice i široki selotejp te još jednu debelu zaštitnu rukavicu.
Svoj auto ostavio je nezaključan, s ključem u kontakt-bravi. Njegov auto uvijek je bio spreman za akciju, u pretincu je uvijek bilo sve potrebno, osvjetljenje zadnje registarske pločice nije radilo a auto nije volio prati upravo iz tog razloga da mu se zadnja pločica uopće ne vidi. Uvijek je mogao brzo nestati u noći ne ostavivši nikakav konkretan trag.
Pod okriljem mraka i manjkave ulične rasvjete prišuljao se prozorčiću na boku kuće, prelijepio ga selotejpom i razbio s nekoliko udaraca šakom zaštićenom debelom kožnom zaštitnom rukavicom. Otvorio je prozor i uvukao se kroz njega našavši se u kupaonici.
Dok se uvlačio unutra porušio je sprejeve i tube s perilice za rublje i kao da se osjeća krivim što je natrušio intimu ženske kupaonice sve je te predmete složio na policu pokraj prozora.
Napustio je kupaonicu, prošetao malo kroz kuću... Gledao je slike, namještaj i ponajviše sitne ukrasne predmete izložene na policama.
Sa stolića u dnevnoj sobi uzeo je fotoalbum, sjeo u naslonjač i počeo ga listati. To je zadnji dio te večeri kojeg se može sjetiti.
Probudio se osjetivši nečiji dodir na ramenu. Ne, nije se trgnuo, tek polako progledao kao da se budi u vlastitom krevetu. U prostoriji nije bilo nikoga, kroz prozor je dopiralo svjetlo dana a nosnice mu je milovao miris kave. I tada ju je ugledao na vratima sobe.
Nosila je dvije šalice, jednu je spustila na stolić pred njega.
"Nisam znala kakvu kavu piješ, stavila sam jednu tableticu sladila... Mlijeko nisam sipala, piješ li ju s mlijekom? Ja ne. Ujutro ju volim baš ovakvu, crnu."
Bio je zbunjen. "Ne treba mlijeko", izustio je.
"Nisam te htjela buditi, tako si slatko hrkao. Bilo mi je samo žao što spavaš sjedeći."
Otpio je gutljaj kave, osjećao se nelagodno... "Smijem li u kupaonicu? Umio bih se."
"Naravno. Znaš gdje je. Zeleni ručnik je za tebe. Hvala ti što si sprejeve složio na policu."
Ušao je u kupaonicu, zatvorio vrata za sobom. Stakla na podu više nije bilo. Umio se i obrisao tamnozelenim ručnikom, iz ogledala gledalo ga je vlastito zbunjeno lice.
Trenutak kasnije već se provlačio kroz prozorčić. Auto je upalio bez problema. Bilo mu je žao što kavu nije popio do kraja.
Cijeloga dana mislio je na to jutro. Na ramenu je osjećao onaj dodir koji ga je milovao u polusnu. Dodir za kojeg nije bio siguran ni da se dogodio. Boja toga jutra u njegovim mislima bila je smirujuće tamnozelena, poput ručnika kojim je obrisao lice.
Navečer je opet parkirao na istom mjestu. Situacija je bila ista kao i prethodne večeri. Iza njenih prozora bio je mrak, auto nije bio pred kućom... Jedina razlika bila je ta što nije morao razbijati staklo i što je u ruci imao novu baterijsku svjetiljku. Provukao se kroz prozor, ušao u dnevnu sobu i promatrao predmete izložene na polici...
Odjednom se iza njega začuo "klik". Obasjalo ga je svjetlo, okrenuo se ugledavši nju.
"Prevarila sam te. Parkirala sam auto u susjednoj ulici i ugasila svjetla u kući. Znala sam da ćeš se vratiti."
Prišla mu je i stavila ruku na rame. Da, sad je bio siguran... Taj je dodir osjetio jutros.
*****
Svjetlo dana se bojažljivo probijalo kroz poluspuštene rolete i milovalo joj lice. Još snena, potražila je njegovo tijelo kraj sebe. Ruka joj je potonula u prazninu.
Bila je nervozna. Kad bi znala gdje ga može naći svašta bi mu rekla. Optužila bi ga za hladnu polovicu kreveta. Nazvala ga lopovom.
Pristavila je vodu za kavu i otišla u kupaonicu.
Umila se je i zatekla se kako briše lice zelenim ručnikom kad je začula zvuk zvona na ulaznim vratima.
Pred vratima je stajao on, u rukama je držao ostakljeno prozorsko krilo.
Osjetila je mir. Tamnozeleni mir, poput boje ručnika u svojoj ruci.
Krunoslav Turda, 2007.
Objavljeno u zbirci "Da sam Šejn",
bestseler.net & Konzor
|
- 01:08 - Komentari
(0) - Ispis
- #
|
| |
