27 listopad 2021

S bloga se nikad namerno ne ide, ako se i ode to se dogodi spontano i u tišini. Sve drugo je privremeno i samo pitanje trenutka. Verujem u drugi vid pisanja, objavljivanja ali ne verujem u odlučivanja ako te i dalje nešto vuče ka tome.
Iz vlastitog iskustva u kojem je utihnuće došlo bezbolno i reklo bi se kao da mi je bilo tako suđeno dolazim do nekih razmišljanja. Forma u kojoj sam pisao više mi nije odgovarala budući da lek mojoj duši više nije ležao u okušanoj poetici nego u surovom realizmu koji nije više mogao ni lepo da se piše, a kamoli da se čita jer je meni samom delovalo kao kad otvoriš bananu koja truli. I na kraju krajeva više mi nije ni bilo stalo do tuđeg mišljena budući da moj život ne mogu ni ja shvatiti, a tek neko drugi može samo da nagađa ko sam i gde sam...
Svakog dana sve manje pišeš i jednom prestane, sve izostane, više ti postovi ne budi na dnevnom nivou, više ne možeš da se dosetiš ni razloga niti koji je to bio dan, kao kad baciš cigarete.
Uvek će biti ljudi koji će pisati.
Uvek će biit ljudi koji će to čitati.
Ovih dana čitam roman japanske spisateljice Sajake Murati pod nazivom Prodavačica i iščitavajuči njen roman koji je doista napisan svakodnevnim jezikom dolazim do jednog prisećanja a ono glasi -književna lepota je u tome što možete dosta toga iz knjiga da doživite i naučite, da prođete kroz jedno fizičko, emocionalno i psihičko iskustvo, mogli biste nakon iščitavanja tih rekada bez problema da naučite kako bi nešto trebalo da se radi ili šta se očekuje od vas.
Moj um je trenutno u tom ograničenju: prenošenje iskustava kao glavni i jedini motiv za pisanu reč.

26 listopad 2021

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.