Kriza srednjih godina?
utorak, 13.05.2014.
Feniks
|
Đizus, kako te godine lete... a kad malo pročitam postove unazad, vidim da se skoro ništa ne mijenja... samo smo mi stariji. Prošlo je previše vremena (ne želim ni spomenuti točno koliko) otkako sam s Mikijem. Naravno, on se nije promijenio. Nikad ni neće. Ne može. Čak i da želi. A ne želi. Ima faze u kojima je doktor Đekil i one druge Hajdovske. To je ustvari i najveći problem. Kad je ok, onda je savršen, predivan, najbolji. Nakon svih ovih godina sex nam je još uvijek isti kao na početku. To znači da s njim stvarno imam "kemiju". Da ostanemo zajedno do kraja života, mislim da bi vodili ljubav svaki dan do posljednjeg dana. Jednostavno, volim njegovu prisutnost, volim njegov dodir, zagrljaj, držanje za ruku... paše mi... Kod Muža nije bio takav slučaj. I dok je naš odnos koliko toliko funkcionirao, nisam toliko uživala u njegovom zagrljaju...a s vremenom me počeo nervirati svaki njegov dodir. Mislila sam da je to zbog toga što smo dugo zajedno, ili zato jer se ne slažemo u nekim drugim stvarima... i da nisam upoznala Mikija (s kojim se ne slažem u još više stvari) i dalje bih mislila da je tako. Dakle, što se promijenilo nakon svega..... Iako sam praktički od početka bila svjesna da s Mikijem nema budućnosti, nadala sam se da će se ipak uspjeti donekle promijeniti i da ćemo na kraju biti zajedno. Sada više u to ne vjerujem ni malo (što mi je dokazao nebrojeno puta) i ne nadam se nikakvoj budućnosti s njim. Dapače, ne želim budućnost s njim. Čak i da sam razvedena, ne bih ga voljela predstavljati bliskim osobama kao svog "dragog". Da ne budem licemjerna, ne mogu sad reći da ga se sramim, jer što bi to govorilo o meni u krajnjoj liniji.... ali, postoje trenuci u kojima je Miki (kao što sam već rekla), ne samo divan, nego predivan... trenuci u kojima nam riječi ne trebaju... eksplozija endorfina i serotonina... to su trenuci za koje sam živjela svih ovih godina i tada bih najradije popela se na najvišu zgradu i iz sveg glasa vikala: ovo je moj dragi, moja ljubav najveća. Ali ti trenuci su bili rijetki, a svo ostalo vrijeme bila je borba. Uvijek neka svađa, uvijek neke optužbe... on se uvijek osjećao zapostavljenim, a ja sam se uvijek morala opravdavati za nešto što nisam učinila.... i tako stalno. A dodatno je pogoršavalo situaciju to što se s njim nikad nije moglo ništa dogovoriti. Sve što bi obećao u trenutku pomirenja, već sutradan bi bilo zaboravljeno. Nikad se nije pridržavao dogovora, čak bi kasnije i nijekao da je isti postignut. Ali nema smisla sad ispisivati sve njegove loše strane, ionako to ničemu ne vodi kad se zna - promijenit se neće. I sad dolazim do toga da nađem način kako ga se riješiti. Nije to lako. Pokušavam u glavi zbrojiti pozitivno i oduzeti negativno i onda vidjeti na čemu sam. Postoje tri stvari koje su najveća prepreka u tome da ga ostavim. Na dvije mogu utjecati, a na treću ne mogu. Prva i najvažnija prepreka je "kemija". Moram se pomiriti s tim da više nećemo imati te zajedničke trenutke i da možda takvu kemiju neću više nikad imati s nijednim muškarcem. Utjeha mi može biti to što sam je ipak imala i znam što je to kad s nekim stvarno "klikneš" jer puno ljudi to nikad ne doživi. Druga stvar je navika. Godinama smo zajedno, bili smo bliski, dijelili sve probleme, ali i lijepe stvari .. i sad to odjedanput treba prekinuti. Gdje god se okrenem, što god da želim učiniti, pomislim kako mu to moram reći... teško je promijeniti navike. Pa i da kamen svako jutro godinama stavljam u džep i nosim sa sobom, bilo bi mi ga teško baciti nakon toliko vremena... Ali sve se to može... samo trebam donijeti konačnu odluku. I posljednja prepreka je ona na koju ne mogu utjecati, a to je on sam. Kako je on jako posesivan, bojim se da me neće htjeti ostaviti na miru i da će mi raditi probleme (pogotovo kad popije). Iako on u svađi vrlo lako pristaje na prekid, kad ga ljutnja prođe ne misli tako već zna reći kako nitko neće biti sa mnom osim njega. Zato se i bojim da bi mi mogao stvarati probleme na poslu i u obitelji. Nadam se da neće. I na kraju ... kako dalje? Muž i ja smo formalno i dalje u braku iako on sve zna, a i on je imao svojih izleta. Ipak, on želi da nastavimo dalje i pokušamo živjeti kao pravi muž i žena. Ja mislim da ja to ne mogu. Više ne mogu zamisliti vođenje ljubavi s njim. Nije mi čak ni stranac, odbojan mi je u tom smislu. Volim ga kao brata, ali mislim da je nemoguće vratiti ono što je bilo... Ali korak po korak. Trenutno mi je najvažnije riješiti se Mikija. Potpuno. I zauvijek. Onda ću biti slobodna. Ustat ću kao feniks iz pepela. |
- 11:36 - Komentari (15) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
Da li je to samo kriza srednjih godina ili sam sama odabrala takav životni put? Ne znam, ali nadam se da ću otkriti... Upozorenje OBAVIJEST Svi komentari uvredljivog sadržaja bit će obrisani. Copyright © 2007. krizasrednjihgodina zabranjeno korištenje objavljenih tekstova ili dijelova tekstova bez pristanka autora
Tko je tko?
Ja - žena, blizu četrdesete, u potrazi za smislom života ili bolje rečeno - u krizi srednjih godina Ostali - nećemo o njima |
