Credits.
× design: 082dizajn ©
× html: x
× picture: x
Tko je sve prošao kroz Azru.

Branimir Johnny Štulić

Pokretač incijative, u početku zvane "Balkan Sevdah Band", rodio se 1953. godine u Skoplju. Zbog očeva posla, seli se kroz nekoliko mjesta te na kraju završi u naselju Siget kod Zagreba. Već i prije fakulteta Džoni je svirao akustičnu gitaru. Nakon završene gimnazije, ide na Filozofski fakultet, gdje dolazi u dodir sa drugim fanaticima "Beatlesa" i "Stonesa". U siječnju 1977. godine, inspiriran stihom iz sevdalinke Kraj tanahna šadrvana nastale po prepjevu pjesme Der Asra Heinricha Heinea, Štulić mijenja ime grupe iz Balkan Sevdah Band u Azra. Već tada je grupa uvelike svirala obrade te veliku većinu Johnnyevih pjesama koje se nalaze na kasnijim albumima. Johnny je u Azri svirao gitaru i otpjevao je većinu pjesama. Bitno je reći da jedina pjesma koju nije u cjelovitosti on napisao je Pit... I to je Amerika. Tekst za tu pjesmu napisao je Mile Rupčić. 1989. Johnny se "umirovljuje" u Nizozemskoj, gdje i danas živi sa svojom ženom. Povremeno nam ostavlja obrade narodnih pjesama na svom Youtube kanalu.


Boris Leiner

Leiner je rođen u Čakovcu. Bubanj svira od svoje 15 godine. Pri dolasku u Zagreb, upoznaje Johnnya i sa njim kreće u snimanje prvih singlova. U to vrijeme je Boris svirao još i u bendu Haustor. Pošto je Johnny u Azri težio da zvuče kao Beatlesi te ostatak benda što više forsirao da pjevaju, Leiner je otpjevao nekoliko velikih pjesama. Poznat je i kao član grupe Vještice. U zadnje vrijeme se bavi kiparstvom, te projektom zvanim "Pozdrav Azri" koji bi trebao uokviriti i predstaviti Azru današnjoj publici.


Mišo Hrnjak

Mišo Hrnjak je svirao bass gitaru u najplodnijem razdoblju sastava. U Azri svirao je od 1979 pa do 1982. godine. O njemu neznamo baš puno, već da je bio jako depresivne prirode i jako povučen. Kaže kako ga je Johnny znao izbacivati po više puta zbog neke sitnice. Godinama je putovao po Europi, a skrasio se u Mađarskoj, gdje se nije aktivno bavio glazbom. Vratio se u također u svrhu projekta "Pozdrav Azri".


Jurica Pađen

U Azri svira od 1987 na albumima Između krajnosti i Zadovoljština da bi kao član Đonijevog Sevdah Shuttle Band-a svirao i na albumima Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreći. Inače ex. Zoo Band, Spectrum, Hobo, Grupa 220, Parni valjak, Aerodrom, da bi po odlasku iz Azre osnovao Pađen band.


Stephen Kipp

O njemu se puno ne zna osim da ga je Štulić doveo iz Holandije. "Našao sam ga na ulici, jednostavno sam ga našao. To uvijek ide tako, vidio sam ga kako svirucka i pokušao. Svirao je cijelu 1987. i 1988. godinu, sa njime sam napravio Između krajnosti i Zadovoljštinu"

Drugi suradnici.

Drago Mlinarec, producent na albumu Azra.
Miroslav Sedak Benčić, saksofon na albumu Sunčana strana ulice, - saksofon, flaute, orgulje i piano na albumu Filigranski pločnici, saksafon na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Franjo Vlahović, truba i trombon na albumu Sunčana strana ulice.
Nikola Santro, trombon na albumu Sunčana strana ulice.
Mladen Juričić, usna harmonika na albumu Sunčana strana ulice, prateči vokali u pjesmama Balkan i A, šta da radim. Bivši član Filma. Sada zajedno sa Leinerom u grupi Vještice.
Zlatko Mikšić-Fuma, bas gitara u pjesmama Balkan i A, šta da radim. Basista Parnog valjka.
Husein Hasanefendić, gitara u pjesmama Balkan i A, šta da radim, producent u pjemama Balkan, A, šta da radim, Lijepe žene prolaze kroz grad, Poziv na ples, Suzy F. Inače glavna figura Parnog valjka.
AD HOC, gudački kvartet kojim je dirigovao Miljenko Prohaska u pjesmi Između krajnosti na istoimeom albumu.
Theodore Barbarian, producent albuma Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreći.
Goran Mačužić, harmonika na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Goran Reljić, violina u pjesmi Balkan i na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Toni Kottek, klavir na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Marijan Domić, truba na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Herbert Stenzel, trombon na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Bogumil Blejavac, producent albuma Anali i Sevdah za Paulu Horvat.
Zoran Šerbedžija, gitara, glas na albumu Blasé.
Jožek Valjak, bubnjevi na albumu Blasé.
Hank Bishop, bas gitara na albumu Blasé.
Thomas Strakbein-Buddy, bubnjevi na albumu Blasé.
Dragoslav Pecikoza, producent albuma Blasé.

Diskografija.

Brojač posjeta.

Tanka je linija između ludila i genijalnosti?

Prvo bih počeo od pojma Džonijeve genijalnosti. To je ista ona genijalnost koja se zrcali u junacima naše povijesti. Time mislim na tipičnog heroja djeteta rođenog u recimo, šezdesetima; Sava Kovačević, Jovo Kapičić, Marijan Badel, Bata Živojinović.. Džoni je spadao u tu dugu listu narodnih revolucionara, Džoni je bio naš Che Guevara. I zašto bi netko takav podvio rep i namjerno otišao. Najbliži i najlakši odgovor vidim u Lech Walesi. Ma znate, to je onaj čiko na crno-bijelim fotografijama kojeg gomila nose na ramenima, a on maše kapom, i iza njega piše "Solidarnost". Je li njega gledaju isto onako kako su ga gledali u Gdansku 1980te ? Sigurno nisu. Ne bi gledali tako ni Tita da je sad živ. Džoni kaže da mrzi idole i kultove, a sve to izgleda kao da on bježi jedinom načinu da bi ostao tako mističan. Jer prema ovome, jedini način je taj da se taj kult održi, ili osami i povremeno izusti neku riječ, otkrivajući tek 0,5 % svog života, ili da je mrtav. Ali opet, odbijam misliti da je Džoni zaista takav egomanijak kakvim ga kritičari znaju nazivati. To je jedini razlog zašto sam još malo razmislio o tome, da nađem neko rješenje koje bi, iako bilo manje moguće, opet zadovoljilo neko moje poštovanje koje imam prema njemu od mladosti. Sa ovakvim likovima se nikad ne zna. Možda i ima razloga biti toliko tvrdoglav i ogorčen, možda to novine ispravljaju njegove riječi, a možda se stvarno poigrava sa nama. Džonija vidim u 4 slike: ranih osamdesetih, dok je Azra bila u punom mahu, onako kratke kose, sa naočalama Ray-Ban, kako se smješka novinarima. Druga slika; sa koncerta zadovoljština, kako, na izmaku snage daje narodu ono što želi po posljednji put. Treća slika je u filmu Das Ist Johnny, dgdje se onako džentlmenski ponaša prema svima i jedva neki put opsuje. Te, ova zadnja slika koju nam daju novine je najžalosnija. Sve tjera u materinu, neda se sa njim normalno razgovarati. I nažalost, sada, kad mi netko spomene prezime Štulić, meni pada na pamet ta četvrta slika. A prije jedno pet-šest godina, na pamet mi je padala ta prva slika. Možda se nije trebao eksponirati javnosti potpuno, možda bi onda ostao pravi mit.



Teško je njega razumiti. Nekad je kontradiktoran, nekad sastavi rečenicu koja nema nikakvog smisla. Ali to je stvar od čovjeka do čovjeka hoće li ga oblatiti u novinama ili nastaviti u njega slijepo vjerovati, kao što je on u nas slijepo vjerovao 20 godina.
I za kraj imam nešto da vas pitam. Primjetio sam da je moj blog na naslovnici blog.hr dospio do rubrike "Novo na blogu". Čime je to zasluženo? Je li se to nasumično bira? Pitam samo da imam čime uhranit svoj ego.