Credits.
× design: 082dizajn ©
× html: x
× picture: x
Tko je sve prošao kroz Azru.

Branimir Johnny Štulić

Pokretač incijative, u početku zvane "Balkan Sevdah Band", rodio se 1953. godine u Skoplju. Zbog očeva posla, seli se kroz nekoliko mjesta te na kraju završi u naselju Siget kod Zagreba. Već i prije fakulteta Džoni je svirao akustičnu gitaru. Nakon završene gimnazije, ide na Filozofski fakultet, gdje dolazi u dodir sa drugim fanaticima "Beatlesa" i "Stonesa". U siječnju 1977. godine, inspiriran stihom iz sevdalinke Kraj tanahna šadrvana nastale po prepjevu pjesme Der Asra Heinricha Heinea, Štulić mijenja ime grupe iz Balkan Sevdah Band u Azra. Već tada je grupa uvelike svirala obrade te veliku većinu Johnnyevih pjesama koje se nalaze na kasnijim albumima. Johnny je u Azri svirao gitaru i otpjevao je većinu pjesama. Bitno je reći da jedina pjesma koju nije u cjelovitosti on napisao je Pit... I to je Amerika. Tekst za tu pjesmu napisao je Mile Rupčić. 1989. Johnny se "umirovljuje" u Nizozemskoj, gdje i danas živi sa svojom ženom. Povremeno nam ostavlja obrade narodnih pjesama na svom Youtube kanalu.


Boris Leiner

Leiner je rođen u Čakovcu. Bubanj svira od svoje 15 godine. Pri dolasku u Zagreb, upoznaje Johnnya i sa njim kreće u snimanje prvih singlova. U to vrijeme je Boris svirao još i u bendu Haustor. Pošto je Johnny u Azri težio da zvuče kao Beatlesi te ostatak benda što više forsirao da pjevaju, Leiner je otpjevao nekoliko velikih pjesama. Poznat je i kao član grupe Vještice. U zadnje vrijeme se bavi kiparstvom, te projektom zvanim "Pozdrav Azri" koji bi trebao uokviriti i predstaviti Azru današnjoj publici.


Mišo Hrnjak

Mišo Hrnjak je svirao bass gitaru u najplodnijem razdoblju sastava. U Azri svirao je od 1979 pa do 1982. godine. O njemu neznamo baš puno, već da je bio jako depresivne prirode i jako povučen. Kaže kako ga je Johnny znao izbacivati po više puta zbog neke sitnice. Godinama je putovao po Europi, a skrasio se u Mađarskoj, gdje se nije aktivno bavio glazbom. Vratio se u također u svrhu projekta "Pozdrav Azri".


Jurica Pađen

U Azri svira od 1987 na albumima Između krajnosti i Zadovoljština da bi kao član Đonijevog Sevdah Shuttle Band-a svirao i na albumima Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreći. Inače ex. Zoo Band, Spectrum, Hobo, Grupa 220, Parni valjak, Aerodrom, da bi po odlasku iz Azre osnovao Pađen band.


Stephen Kipp

O njemu se puno ne zna osim da ga je Štulić doveo iz Holandije. "Našao sam ga na ulici, jednostavno sam ga našao. To uvijek ide tako, vidio sam ga kako svirucka i pokušao. Svirao je cijelu 1987. i 1988. godinu, sa njime sam napravio Između krajnosti i Zadovoljštinu"

Drugi suradnici.

Drago Mlinarec, producent na albumu Azra.
Miroslav Sedak Benčić, saksofon na albumu Sunčana strana ulice, - saksofon, flaute, orgulje i piano na albumu Filigranski pločnici, saksafon na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Franjo Vlahović, truba i trombon na albumu Sunčana strana ulice.
Nikola Santro, trombon na albumu Sunčana strana ulice.
Mladen Juričić, usna harmonika na albumu Sunčana strana ulice, prateči vokali u pjesmama Balkan i A, šta da radim. Bivši član Filma. Sada zajedno sa Leinerom u grupi Vještice.
Zlatko Mikšić-Fuma, bas gitara u pjesmama Balkan i A, šta da radim. Basista Parnog valjka.
Husein Hasanefendić, gitara u pjesmama Balkan i A, šta da radim, producent u pjemama Balkan, A, šta da radim, Lijepe žene prolaze kroz grad, Poziv na ples, Suzy F. Inače glavna figura Parnog valjka.
AD HOC, gudački kvartet kojim je dirigovao Miljenko Prohaska u pjesmi Između krajnosti na istoimeom albumu.
Theodore Barbarian, producent albuma Balkanska rapsodija i Balegari ne vjeruju sreći.
Goran Mačužić, harmonika na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Goran Reljić, violina u pjesmi Balkan i na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Toni Kottek, klavir na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Marijan Domić, truba na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Herbert Stenzel, trombon na albumu Balegari ne vjeruju sreći.
Bogumil Blejavac, producent albuma Anali i Sevdah za Paulu Horvat.
Zoran Šerbedžija, gitara, glas na albumu Blasé.
Jožek Valjak, bubnjevi na albumu Blasé.
Hank Bishop, bas gitara na albumu Blasé.
Thomas Strakbein-Buddy, bubnjevi na albumu Blasé.
Dragoslav Pecikoza, producent albuma Blasé.

Diskografija.

Brojač posjeta.

Kako je Krvava Meri dobila ime?

Zagrepčanka Branka Bakarić jedina o svojoj ljubavnoj vezi s Branimirom Štulićem govori otvoreno i čisto, bez pretvaranja i prenemaganja.

“Branko je bio iskren, bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako”, kaže Branka, koja s drugim suprugom Teslom živi u Kanadi. Pritom ne mistificira ni ulogu svog oca Vladimira Bakarića, tada političkog svedršca u Hrvatskoj. Njemu se njezino društvo jednostavno nije sviđalo, možda mu se i gadilo, ali kakve je on veze imao s tim. To je bio Brankin život čiji je teret ona sama iznijela na svojim leđima.

Kako je Krvava Meri dobila ime?

“Branimira sam upoznala 1978., u vrijeme kad sam se razvodila od tadašnjeg supruga. Imala sam 26 godina i šestogodišnju kćer Idu. Jednog dana sam otišla na žurku gdje je bilo jako puno ljudi koje nisam poznavala, uglavnom društvo s Filozofskog fakulteta. Među njima je bio i Branko.

Gužva je bila prevelika da uspostavimo prisniji odnos, no nedugo potom smo se opet sreli na izletu koji je organizirala djevojka koju smo moja sestra i ja među sobom zvale Krvava Meri. Tu sam se uspjela približiti Johnnyju i nagovoriti ga da se ponovno sastanemo. Krvava Meri bila je studentica na Filozofskom fakultetu i tako smo je zvali u vrlo uskom krugu. Mislim da ona nikad nije saznala da joj je Branimir posvetio pjesmu.

U to vrijeme bila sam zaposlena u Građevinskom institutu, imala sam dijete, mnogo obaveza na poslu i doma, tako da se nismo često viđali. Sastajali bismo se uglavnom jedanput tjedno, i to navečer. Prvih mjeseci uvijek smo bili sami: to malo vremena koje smo mogli jedno drugome posvetiti, željeli smo imati za sebe. I Branimir je bio jako okupiran bendom, probama i svirkama. Spremao je prvi singl i uvježbavao trojku.

Svi su ga zvali Johnny, a meni se više sviđalo Branimir. Rekao mi je da je sam po zgradama u Novom Zagrebu ispisivao grafite sa svojim nadimkom kako bi ga ljudi primijetili i zapamtili. Ali meni je Branimir bilo ljepše.

Naš prvi sastanak bio je na Mažurancu, gdje je bilo okretište autobusa broj 43, koji je povezivao Novi Zagreb s centrom grada. On je dolazio autobusom iz svog dijela grada, a ja sam ga na Mažurancu čekala u bijelom Spačeku. I onda bismo otišli u noć.

Nakon par mjeseci Branimir me odlučio upoznati sa svojim prijateljima i prvi put me odveo kod Neli i Davora. Očigledno sam prošla na tom testu. Naš odnos je bio vrlo blizak i intenzivan. Branimir je bio čarobna osoba: bilo nam je lijepo zajedno, ali nije bilo lako.

U ljeto 1979. otišao je na more i kad se vratio, rekao mi je da se ne ljutim, ali da je na Silbi upoznao drugu djevojku. To je bila Gracija. S njim je zapravo bilo lako jer je bio nevjerojatno iskren, a istovremeno prema meni i jako pažljiv. U početku kad živite uz toliku dozu iskrenosti, to možda nije lako izdržati, ali kad se jednom na to naviknete, to je kao droga.

Nastavili smo se družiti i razgovarati i nakon rastanka. Odrasla sam u finoj obitelji. Moji roditelji bili su dobri, tolerantni i pametni. Moj prvi suprug se njima nije pretjerano sviđao. Tata mi je rekao: “Ti si odrasla osoba, radi što hoćeš, on je tvoj izbor”. Jednom smo stajali ispred Zvečke u društvu u kojem je bio i Jajo (Jasenko Houra, frontmen Prljavog kazališta), tada velika zvijezda, jer je jedini imao ploču.

‘Nikad ništa nećeš napraviti’

Jaji su se divili, a Branimira su zadirkivali i govorili mu kako nikad neće ništa napraviti. Baš je spremao prvi singl i Jajo mu je rekao: ‘Slušaj, ako taj tvoj ‘Balkan’ ikad postigne bilo kakav uspjeh, ja ću gol trčat od Zvečke do Zdenca i natrag’. ‘Balkan’ je postigao uspjeh, ali Jajo nikad nije gol trčao od Zvečke do Zdenca i natrag.