muke po faksu...

ovi naši profesori se zajedno s bolonjom povampirili: preko noći neobavezna predvanja postadoše obavezna... no to još najmanja muka... o kolizijama da ne pričam jedino bi kloniranje pomoglo, a ovako trčim malo vamo tamo uglavnom da skratim razbacana sam po faksu...
i tako dođe jedan naš vrli profesor (čije ime neću sad tu spominjat) sa urnebesnom idejom: dragi studenti s vama na kolegiju ćemo pokušat s nečim novim, a to vam je učenje s pomaganjem... helem o čemu se radi: mi ćemo si fino naći neku neprofitnu udrugu i ponuditi im svoju pomoć... naravno mi time dobivamo mnogo: "dobivamo dublje razumijevanje ciljeva kolegija i studija", "usvajamo nova znanja", "razvijamo akademske vještine i osjećaj osobne odgovornosti", "pomaže u izboru buduće karijere" (kao do sad se nisam usmjerila na istu upisivanjem faksa, nego baš će mi ovaj kolegij sada otvoriti oči) i tako dalje u nedogled... i na kraju o svemu tome trebamo predati esej, održati prezentaciju i pokazat naš proizvod... ok sve bi to bilo divno i krasno i neko će se upitat kog se k***a bunim... nema ja niš protiv inovacija, praktičnog rada i slično no zaista nemam vremena od svojih 20 kolegija koliko moram slušat.... na faksu sam po cijele dane, nakon toga pišem seminare kojih hvala bogu ima na izvoz i jednostavno ne znam kada i kako da još uguram u cijelu priču tamo neku organizaciju... u vrijeme predavanja tog dotičnog kolegija, reći će neko, ali... postoji jedno veliko ALI, jer kako nam rekoše: "svaki tjedan na predavanjima profesor potiče studente da preispitaju svoj rad i svoju učinkovitost na projektu te njihov utjecaj na članove društvene zajednice kojima pomažu"...
i naravno dali su nam par briljatnih ideja no nenadjebiva (sorry zbog rječnika) mi je sljedeća:
"studenti mogu razviti plan predavanja internet pretraživanja i office paketa (početni i napredni) za umirovljene članove društvene zajednice"
sagledajmo realno: stanje u ovoj državi nije baš bajno i ruku na srce većina umirovljenika jedva sastavlja kraj s krajem pa nekako čisto sumnjam da doma imaju kompjutere... no ajd mogu raditi negdje drugo, internet cafei otpadaju nisu baš umirovljeničkidžep-friendly, a da ne pričam o tome kako svaki starački dom "ima" prostorije s kompjutorima i slično... nadam se da me nećete pogrešno shvatiti ja smatram da bi trebali umirovljenike podučiti no ruku na srce kada, kako, gdje? (da nam iznajme prostoriju na faksu nedjeljom jedino)...
na kraju mi jedino pada na pamet da s grupom studenata osnujemo udrugu pa sami sebi pomažemo
I na kraju veliki pljesak za novitete...
naprosto ih obožavam...