|
Credits.^^
Design:Sk8Designs
Bascode:Electro PoP.
Prilagodila: Murder-scene.
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
If everyone cared, nobody cried. If everyone loved ...nobody lied.
Nickelback FAN
.Far away.
.If everyone cared.
.Rockstar.
.I'd come for you.
.How you remind me.
.Photograph.
.Someday.
.Savin' me.
.Never gonn'a be alone.
.Burn it to the ground.
♥
Posječujem:
So what..? :)
Gumi maci :)
Polly.Philophobia :)
Mateiić R. :)
Leah Can Fly :)
Fervent Daisy :)
Cha0s. :)
♥
Don't
hate
me
cause
I'm
not
perfect.
♥
She.
Name > Anonimus.
Year of birth > 1996.
Sex > Female.
Music > Rock.
Band > Nickelback.
Song > If everyone cared,Savin me.
Shoes > Converse.
Would travel to > Havaji.
Love status > Single.
♥
Quitting
Is
Like
Never
Trying..
♥
What can I do when there's so many liars
That crawl through your veins
Like millions of spiders
That seek out their victims
And ruin the wiser
Watch out!
So give it away
Like they're not gonna fuck you
How long can you bear him
To come back and haunt you?
♥
This road I walk is paved
with broken promises I've made
At least a million times I've fallen
But never will I break.
♥
I guess i just got lost
Bein' someone else
I tried to kill the pain
Nothin ever helped
I left myself behind
Somewhere along the way
Hopin to come back around
To find myself someday
Lately i'm so tired of waiting for you
To say that it's ok, but tell me
Please, would you one time
Just let me be myself?
♥
When you're out of time
In this lullaby
When your soul is frozen
Is that enough?
When your heart is broken
...A thousand times
With every moment
Is that enough?
♥
Wherever you go,Whatever you do,
I will be right here waiting for you...
Whatever it takes,Or how my heart breaks,
I will be right here waiting for you.
♥
Somewhere there's someone,Who dreams about your smile…And finds in your presence,that life is worth while.So when you're lonley,remember,this is true..Somebody,somewhere is thinkin of you..
♥
He put that bottle to his head and pulled the trigger,And finally drank away her memory...Life is short but this time it was bigger,Than the strength he had to get up off his knees...We found him with his face down in the pillow,With a note that said I'll love her till I die,And when we buried him beneath the willow,The angels sang a whiskey lullaby.
♥
Take away my life.My heart and my dreams.Move away from the world out in the space.Take away my life.My good side and the bad.Take away my life and everything I like.
♥
Should
I
Trust
You
When
You
Say
You
Love
Me?
♥
I'm in love.
In love with you.
In love with sun.
In love with sky.
In love with clouds.
In love with him.
In love with blog.hr
In love with facebook.
In love with MSN.
In love with youtube.
In love with friends.
In love with music.
In love with teddy bears
In love with smiling.
In love with yellow.
In love with black.
In love with gray.
In love with photographing.
In love with english.
In love with mobile phone.
In love with writing.
In love with chocolate.
In love with candy.
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
♥
Love me for me. Not for who you want me to be!
Never say forever and never say never.
|
|
Sign.
Prošla je ponoć.I jedan sat.
Sjedim u mraku,a jedini izvor svijetla je kompjutor.
Jedva da vidim tipkovnicu.
Slova su mi mutna.
Da,opet plačem.
Razmišljam o njemu.
Zamišljam nas opet zajedno,
a zatim zamišljam kako smo se oboje odlučili pomiriti s tim da nam nije suđeno.
Ja,zapravo..Moje srce,
ono neće odustati dok nebude sigurno u to da nismo jedno za drugo.
Kad bi barem to bilo jednostavnije.
Da,kad nebi volio nju.
Možda bi mi bilo lakše da neznam da ju voli,
onda bi bila previše okupirana s time..
Nego s time da ga volim,a on voli drugu.
Možda,kad nebi znala da riječi pjesme koju je stavio na facebook
opisuju kako voli nju..i kako mu je stalo do nje...
Dok te iste riječi opisuju ono što osjećam prema njemu.
And here I go again on my own.
Opet ja o njemu.
Jebemumater >.<
Nesmijem.Neću.Prestajem!
Sušam Nickelback.
Pjesmu Savin' me.
Jer ja stvarno očajnički trebam da me netko spasi.
Kad bi to barem on shvatio :(
Ali neće,slijep je.
Imun na moje osjećaje.
Nije njega briga što ja u pola 2 sata po noći plačem zbog njega.
Sve bi bilo drukčije da on to zna.
Ali,nemogu si to dopustiti.
Kad bi saznao.
I ako mu to nebi bilo drago.
Uništila bi sve što imamo,a ja mislim da ovo što imamo..(prijateljstvo)
Je njemu dovoljno.
Da ne želi i netreba više.
Druga strana medalje je da bi možda on pristao na vezu,
samo da napravi svoju curu ljubomornom.
Ali on je pre dobar.Nebi to učinio.
Ali sve dok on voli nju.Ja nemam šanse.
Jer nemože ugasiti osječaje samo tako i početi voljeti mene.
Osim..Ako cijelo ovo vrijeme on ne osječa isto.
Ne,ne osječa.
Opet ja i svoja negativa.
Vječni pesimist.
Nema pomoči.
Kronično bolujem od pesimizma i samokritičnosti.
Ako ste barem jednom pričali sa mnom.
Odmah ste shvatili.
Mijenjam teme ko čarape.
Jer mi mozak spava pa ne stignem razmišljati što pišem.
Uglavnom,pišem..Samo da pišem.
Da nebi blogeditor ostao prazan.
Mrak je.I oblačno je.
Nema zvijezda.Ne vidim mjesec.
Oču kišu.I grmljavinu.
Oču razlog da se sakrijem pod poplon.
Bez razloga izgledam munjeno.
Oču razlog da sjednem za kompjutor i na facebook-u sam cijeli dan.
Bez razloga me tata tjera van.
Ne,ovaj post zapravo uopče nije dug.
Čini vam se tako jer svaku rečenicu pišem u jedan red.
Tako mi ljepše izgleda kad objavim.
Preglednije.
Ja stvarno volim blog.
Kad završim s postom,dodat ću vas u linkove..
Pa,ko čita post.
Nek pogleda u linkove jel možda zapisan
i ako je,nek uzvrati istom mjerom :D
I tako...Za otprilike 50 dana evo mojeg ročkasa.
Finaly fourteen.
A u očima svoje obitelji i dalje imam 5-6 godina.
Kad izjavim nešto pametno i odraslo za stolom.
Mama počne vikati:pa kak si ti pametna,zaključuješ ko odrasla!
Odmah bi joj bacila prvo što mi se nađe pod rukama u glavu.
Najgore je kad mi uđe u sobu dok se dopisivam s frendicama.
Pa zaključi da su joj slova na MSN-u presitna pa ode.
Za 5 minut se vrati u sobu s naočalama i počne čitat.
Tad zaključi da pišemo gluposti.
Izjavi da rađe idem usisavat il brisat prašinu.
Da budem korisna.
Bezvoljno kimnem glavom i odgovorim: Budeeem!
Al zapravo nebudem.
Uvijek je tako.
Uvijek radim nešto korisno onda kad baš moram.
Kad nam netko dolazi u posjet il kad i tata i mama rade nešto,
pa se osjećam nepravedno pošto ja,najmlađa sjedim pred kompjutorom i blejim njih kako se muče.
I da.Ja nebi završila ovaj post do 5 sati ujutro koliko mi je tema sad palo na pamet.
Ali završit ću ga sad.
Idem vam rađe javit da sam napisala novo.
Stvarno cijenim ako ste pročitali :D
Podsjetnik: pogledajte u linkove.ak očete bit tam...sam recite...:)
Hug :*
|
|
From underneeth the trees we watch the sky. Confusing stars to sattelites. I never dreamed that you'd be mine..But here we are.We're here tonight...<3
Blagi vrisak u pratnji lomljivog plača.
Mrak.
Samo se zablista neka suza koja pobjegne iz oka.
Oće li ikad biti isto?
Pitam se,a znam da neće.Sigurna sam.
Srce se steže.
Žmarci prolaze tijelom.
I otvaram oči,gledam na sat.
Sve je mutno.
Ne vidim.
Samo obrisi i sjene.
Vidim nas.
Kad zaklopim oči,opet mi.
Sjedimo jedno kraj drugog.
Posramljeni pogledi i crvenilo na licu.
Dječačka ljubav.
Imali smo nešto..Zar ne?
Ja sam to prodala.Za malo nemara.
Nikad neću prestati žaliti,zar ne?
Tako mi to vračaš.
Povrijedila sam te,valjda.
Tako mi kažu.Nije ti bilo svejedno.
Znaš,nije ni meni.
Možda sam se izvana smijala,
ali lom koji se tada u meni dogodio još sad boli.
Ostavio si rupu.U mom srcu.
Osjećam se prazno.
Oćeš li mi se ikad vratiti da popraviš rupu?
Jer,ako nečeš.Rupa će biti dublja,a praznina veća.
I bolnija.
Koliko? Dvije,tri godine?
Kažu,vrijeme liječi sve.
Da,izliječilo je.Ali nikad potpuno.
Možda su neke rane zacijeljele.
Ali ona najveća još krvari.
Zarobljena sam.
U osjećajima.
Tuga.
Bijes?
Tvoj pogled.Topao.
Prijateljski?
Tvoj dodir.Brz.
Kao da se bojiš da me ne ozlijediš.
Da umrem u tvom zagrljaju nebi marila.
Umrla bi sretna.
Najsretnija.
Sigurna sam da je bila greška ostaviti sve ono iza nas.
5-6 mjeseci?
Malo.
Ali tako mnogo.
Toliko žalim za svojim postupcima.
Bila sam glupa.Premlada.
Sad kad shvaćam svoje greške
i sad kad bi dala baš sve da ih ispravim...
Sad te nema.
Ne,sad si tu.
Ali...Prijatelj.
Samo to.
I to je sve.I nikad nećeš mi biti ništa više.
Zar ne?
|
|
3.dio Nije važno što si.Važno je tko si i kakav si :)
Ušli su u ordinaciju držeći se za ruke.
Bojali su se rezultata.
Doktor prekida šutnju - Dakle,htjeli ste doznati jeste li otac Luciji Kržić.
Ona pogleda doktora i glasno počne vikati - Lucija Kržić? Molim? Što je vama? Ja nisam Lucija!
Doktor se kiselo nasmiješi,pospremi dokumente i izvadi njene.
Luka je samo opušteno uzdahnuo jer se prepao da ona nije njegova Marija.
Doktor posramljeno nastavi - Dakle,Marija Kruščić.
Marija se digne sa stolice i počne nervozno tapkati nogom po podu - No,hoće li to već jednom?
Daa,evo.Sad ću.Značii..hmm..uum..Gdje smo staliiii - Mrmljao je doktor sam sebi u bradu.
Luka i Marija su se razočarano pogledavali i mislili - Kakvi sve ljudi uspiju završiti fakultet u ovo vrijeme...
Eh,da. - Nastavi doktor - Kao š-što rekoh već i prije,ovdje smo se okupili kako bismo....
Tad ga prekine ljutita i nestrpljiva Marija - Pa nismo na vjenčanju,samo jednostavno recite,da ili ne?!
Doktor pročisti grlo,obriše znoj sa čela i tiho prozbori - Da.
Marija i Luka se zagrle i stanu vikati - da,da,da,da,da!!
Kćeri - prozbori tiho Luka ui čvrstom Marijinom zagrljaju.
Tata!! - vikala je Marija plešući po ordinaciji.
Vlakom su otišli do grada i sjeli kod velikog sata.
Sjedili su tamo dok se nije smračilo i onda su krenuli kući pješice.
Odlučili su naći bolji posao Luki kako bi bolje mogao uzdržavati Mariju,pa i samog sebe.
Zaposlio se kao konobar u kafiću u centru.Plaća je bila i više nego dovoljna jer je to bio nadasve otmjen kafić.
S prvom plaćom Luka je kupio odijela,nove cipele,hranu,sokove,čokolade i još mu je ostalo dosta novaca za Mariju pa je njoj kupio haljinice,hlače,majice,šoseve i cipelice.Vezice za kosu i špangice.Čak se u vreči moglo naći i pokoja lutka ili čupavi plišani medvjedić.
Marija je bila presretna kad je Luka došao kući pun darova.
Kao da je bio Božić.
Bližio se Uskrs.
Kupili su jaja i boje.
Kistove i naljepnice.
Marija je bila nestrpljiva i jedva je čekala početi bojati jaja,pa su počeli tjedan dana prije.
Pjevali su pjesme i plesali.Šarali se s kistovima,uživali.
Polijevali se vodom i valjali se po travi.
Na Uskrs,posjetila ih je socijalna radnica - Dobar dan.
Dobar dan - uzvrati mala Marija i okrene se licem prema gospođi.
Ona se prepade jer je Marija bila sva u boji.Lice joj je bilo plavo,ruke žute,a majica crvena.
Na to dođe Luka - Ohh,dobar dan gospođo,dobro došli.Izvolite,sjednite.
Gospođa je blijedo gledala u njihovu drvenu kuću.
Oslikali su je kistovima.Marija je crtala srca,cvijeće i bubamare,a Luka šumu,potok i na vratima je naslikao sebe i Mariju.
Gospođa je bila zadivljena - Impresivno.Nadasve divno.Sviđa mi se.Očito više neću morati dolaziti ovamo,ako ćete imati ikakvih financijskih problema,evo vam moj broj.Samo nazovite.
Luka i Marija potvrdno kimnu glavom i nastave bojati jaja.
|
|
2.dio - Nije važno što si..Važno je tko si i kakav si..
2.dio - Nije važno što si..Važno je tko si i kakav si..
Marija je ostala živjeti kod Luke još tjedan dana.Nisu imali pojma da za njima traga cijela policijska stanica.Čak su i na vijestima upozoravali na opasnost da u njihovom području vreba pomahnitali otmičar.
Oni su pričali,kartali se i zabavljali.Jeli su rijetko i malo,ali uspijevali su preživjeti.Mariji se sviđalo kod Luke.Nije htjela otići.Ali je svaki dan Luki po glavi prolazilo to da ovo što radi nije baš suviše pametno.Malena djevojčica poput nje mogla bi oboljeti ako ne dobiva dovoljno jela.Mogla bi postati anoreksična.Nije se nikako mogao odvažiti da joj kaže da je vrijeme da ona ode u dom.Da joj ovdje nije mjesto.
Gledala ga je zelenim očima koja su se blistala poput dragulja.Pune iskrenosti i želje za njegovom prisutnosti.
Luku je zanimala i Marijina priča.Ona životna,naravno.
Sjeli su na klupicu ispred kuće,a ona je radosno počela prepričavati sve što joj se događalo u životu.
Rodila sam se prije 6 godina.Roditelji su poginuli u nesreći.Izvadili su me mrtvu iz moje mrtve majke jer smo na putu u rodilište doživjeli prometnu nesreću.U žurbi je moj otac prošao preko crvenog svijetla i pokupio ga je drugi automobil.Mene su jedva oživjeli.Moj tata je nestao.Više nikada nisam čula za njega,a majci neznam ni ime.A,kako ti se zvao otac? - Prekine ju Luka. Luka,tako se zvao.Baš kao i vi. - Odgovori ona,zamišljeno.
Njoj je bilo samo 6 godina.I ona je navršavala 7 za 4 mjeseca.Baš kao i njegova kćer,Marija.
Luki su po glavi prolazile razne misli.Pa čak i da je ona 'njegova' kćer.
Na samu pomisao,on zagri Mariju i počne se misteriozno smiješiti.
Marija ga je gledala sa upitnikom u očima.
A on prekine šutnju i čudne poglede i reče: dakle,gdje smo stali..Oh,da.Pričaj mi dalje,što se dogodilo poslije rođenja.
Pa,transportirali su me u Švicarsku.Tamo sam bila smještena u neki dom.
Sa 4 godine premještena sam u Hrvatsku.Kad napunim 10 godina potražit ću svog oca.Znam da su šanse za to da je još uvijek živmanje od 10%...Ali ako ne pokušam,nikad neću saznati.
Luka se napokon usudio reći ono što mu je puzalo glavom već tjedan dana. - Ja mislim da si me pronašla.
Ona ga pogleda i kiselo se nasmiješi.Nije shvaćala što joj Luka želi time reći.
Šutnjom mu je pokušala dati do znanja da ne shvaća što joj govori.
On pročisti grlo i nastavi - Pa,zar ne vidiš kako nam se priče podudaraju?
Prije 6 godina,dobio sam kćer,njena majka je poginula u nesreći,a nju su premjestili izvan granica Hrvatske.Nju više nikad poslije nisam vidio.
Prije 6 godina,rodila si se ti.Tvoja majka je poginula u nesreći i premještena si u Švicarsku.Oca više nikad poslije nisi vidjela.
Ona je širom otvorila oči i od šoka,skoro se onesvijestila.
Tad Luka kaže- znam da zvuči suludo,ali.Moguće je.Očeš li pristati da odemo liječniku i da vidi jesam li ti otac?
Ona i dalje nijemo gledajući potvrdno kimne glavom.
Otišli su u bolnicu gdje su zaštitari odmah zaskočili Luku i pozvali policiju.Svi su vikali - našli smo ga,evo ga.Evo otmičara,tu je i djevojčica! Djevojčicu su preuzele medicinske sestre i obsipale ju pitanjima poput - jesi li dobro? Je li te ozlijedio? Što ti je radio? Gdje ste bili?
Riječi joj nisu išle na usta pa se prepustila sestrama da ju odvedu,a Luku nije vidjela kamo je otišao.
Djevojčicu su posjeli na stolac u praznoj sobi.Kraj nje je sjeo i psihijatar.
Upoznali su se i on je upita - Zašto stalno šutiš? Ona pogleda u gospodina kraj nje i na njegovo pitanje,odgovori drugim pitanjem - Gdje je Luka,jeste li vidjeli Luku? On odgovori - Tko je Luka?
-Onaj čovjek.S kojim sam došla.Zaštitari su ga odveli,gdje je sad on?On me spasio! Psihijatar ju je čudno gledao - Kako misliš,spasio.On te je oteo?
Ona se gromoglasno počne smijati - Oteo? Hahahha,svašta!
On me spasio.Izvadio me iz vode i onda kad sam pobjegla iz bolnice,uzeo me je kući,hranio me je i kuhao mi čajeve.Brinuo se za mene.
Kamo su ga odveli? Želim Luku! Trebam Luku! Gdje je Luka?
Psihijatar je nazvao zaštitare i rekao nek ga dovedu nazad u bolnicu.
Čim je Luka ušetao u sobu gdje je bila djevojčica,potrčali su jedno drugome i zagrlili se.
Policajci,zaštitari,doktori i psihijatar u čudu su gledali dvoje siromaha u sobi kako stoje zagrljeni.
Luka je pitao doktore mogu li napraviti DNK analizu,da vide je li joj on možda otac.
Sjeli su sa zaštitarima u čekaonicu dok su čekali nalaze.
Nakon pola sata čekanja,doktor ih pozove u ordinaciju rekavši - Nalazi su gotovi.
***...To be continiued...***
|
|
Nije važno što si..Važno je tko si i kakav si..:)
Pomozite mi,molim vas!Pomozite! - Dopirao je glas malene djevojčice iz mora.Činilo se da se utapala,a u blizini nije bilo nikoga da ju spasi. Slučajan prolaznik čuo je uzvike i potrčao u pomoć.No,dok je on ušao u vodu i doplivao do nje,bilo je prekasno.Njeno srce je prestalo kucati.On ju je odnio na obalu i panično je počeo oživljavati.Pozvao je hitnu i tražio pomoć od ostalih.Prolaznici su hladno prošetavali kraj njih ne obazirujući se na truplo malene djevojčice koje nepomično i blijedo leži kraj čovjeka. On,iskrpanog odijela,raspuknutih cipela i bez novaca,jedini je zapravo imao dovoljno srca.Jedini je bio bogat.
Kad su kola hitne pomoći stigla,čovjeka su upitali - Što se dogodilo? On je jedva uhvatio zraka kako bi im odgovorio. - Neznam,stigao sam prekasno. Doktori su ga odgurnuli od djevojčice,a on se tako mokar pognute glave okrenuo i otišao svojim putem.Policajci su ga zaustavili i stavili mu lisice.Uveli su ga u svoj auto i otišli s njim u postaju.Okrivljavali su ga da ju je on gurnuo.On je samo šutke gledao u oči policajca kao da priznaje na ono što nije učinio.Znao je duboko u sebi da će biti kažnjen,ali riječi mu nisu išle na usta.Policajci su ga odlučili ostaviti u pritvoru.
Za to vrijeme,doktori su uspjeli oživjeti djevojčicu.Probudila se i odmah zaplakala.Kao da nije htjela živjeti.Doktori su procijenili da plače zbog straha,pa su pokušali pronaći njezine roditelje.Otkrili su da je ona siroče koje živi u domu za nezbrinutu djecu i da nema braće,ni sestara,a roditelji su joj poginuli u automobilskoj nesreći.Kad su je doktori pustili da se odmori,ona se odmah digla i otrčala iz bolnice.Siromah je istu noć pobjegao iz pritvora pošto su čuvari zabunom ostavili ključeve u bravi.Kad su doktori vidjeli da djevojčice nema i kad im je policija javila da je čovjek pobjegao.Odmah je svaka sumnja pala na otmicu. Svi su mislili da je siromah oteo djevojčicu.On je šetao uz jezero,dok je ona praktički na drugom kraju grada izgubljena,sjela uz kut jedne stare zgrade,skvrčila se i zaspala.Policija je slala automobile da pretraže sve podrume i da nazovu dom za nezbrinutu djecu.
Ujutro,djevojčica se probudila u toploj staroj kučici.Vidjela je nekog sijedog,starog čovjeka kako joj nosi čaj.To je bio taj siromah.Podzemnom željeznicom otišao je do bolnice i vidio da je njena soba prazna.Malo je prošetao gradom i čuo glasne krike.Djevojčica je govorila u snu: upomoć,upomoć,spasite me! On ju je odnio u svoju kuću na kraju grada i polegao je u svoj krevet,dok je on cijelu noć proveo gledajući je kako spava sa stolice kraj kreveta.
Djevojčica je rado popila čaj i zagrlila siromaha.On je upita: Kako se zoveš? Znate,ja nemam imena.Kako se vi zovete,gospodine? Na to se on glasno nasmije.Odmahne rukom i kaže: Ma kakav gospodin,daleko sam ja od gospodina dušo,zovi me Luka.Vidiš,mene je mama ostavila kad sam imao 4 godine.Ne sječam se ničega.Sa 17 godina doživio sam prometnu nesreću,i nakon 3 tjedna kome,probudio sam se s amnezijom.Nisam znao ništa o sebi ni svojoj okolini,nikoga nisam poznao.Odlučio sam se zaposliti i u prijavnici su me pitali za ime.Ja sam napisao da se zovem Luka.Uz to ime su me povezivale neke emocije,neznam.Možda mi je otac bio Luka.Nikada to neću saznati,ali niti me ne zanima.Sam sam si nadijenuo to ime i od tog dana se više nikad ne pitam tko sam.Shvatio sam samo jedno,radnik sam na željeznici i zovem se Luka.To je sve što imam i što znam.Sada,kad sam u mirovini,prihodi su mi mali i jedva da nešto i pojedem.U ovu kuću sam doselio prije 8 godina,kada su moja kćer i njen suprug poginuli u još jednoj prometnoj nesreći.Kuća je bila napuštena i pridjenuo sam si ju.Djevojčica je uživala u priči i blijedo gledala starog Luku kako prepričava svoj život,a onda zamišljeno pita: Luka,jeste li ikad voljeli? On uzdahne i odgovori: Jesam,zlato,jesam.Zvala se Kristina.Kristalna ljepota njenog lica nikako da ode iz mojih misli.Sličiš na nju,jako.Djevojčica se nasmiješila,a on nastavi: Bili smo u braku divnih 6 godina,čekali smo bebu punih 9 mjeseci i 7 dana i na putu u rodilište,dogodila nam se nesreća.Ja sam prošao sa slomljenom rukom i obje noge,a ona je,na žalost,umrla.Dijete nisam mogao zadržati jer nisam imao sredstava kojima bih joj pružio siguran dom,sretan i zdrav život,pa sam ju bio prisiljen ostaviti socijalnoj radnici koja ju je stavila u neki dom izvan granica Hrvatske.Nisam je imao kako posjetiti.Nazvao sam ju Marija.Na to se djevojčica opet nasmiješi i tiho prozbori: Mogu li se i ja zvati Marija? Luka potvrdno kimne glavom i zagrli ju.
|
|
