kraljevski puding

The Secret Machines
The Secret Machines
TSM Recordings, 2008.



Znate ono kad razgovarate sa ljudima koje ste tek upoznali i još im niste ni ime dobro pospremili na kratkoročnu particiju i razgovor nekako šepa jer cijelo vrijeme smišljate što ćete slijedeće reći? To se događa. S druge strane, ima ljudi, novih ljudi u vašem životu s kojima je lako brbljati, pa čak i upustiti se u pošten i kvalitetan razgovor od prve minute. Iako rjeđe, to se isto događa. Tako je i sa glazbom. A ne nije. Od mnoštva takvih iskustava sjećam se jednog od pred četiri godine; ova druga opcija dogodila mi se sa prvim lp-jem The Secret Machines, albumom "Now Here Is Nowhere" (Reprise, 2004.) i to od odmah. Vidio sam spot za "The Road Leads Where It's Led" na VH1 Flipside i slijedeći dan bacio sam se u potragu za zadovoljavajućim brojem seedera i leechera. Nekad su vam ti daleki i nepoznati "sjemeništarci i pijavice" bolji prijatelji od onih s kojima pijete makijato, kapučino, alpačino ili Stellu.

Bio je to prvi album brače Brendona i Benjamina Curtisa i njihovog bubnjara Josha Garze, trija koji je početkom ovog stoljeća došao iz Dallasa u New York, iz anonimnosti teksaškog noise benda Captain Audio u relativnu notornost slavne Warnerove podetikete, prvijenac koji me svojim zvukom žestoke prometne nesreće između Pink Floyda i Led Zeppelina osvojio kao, kako bi to Guy Garvey lijepo rekao, prva cigareta dana.

Negdje u to vrijeme Edge iz U2 izjavio je da je "Now Here Is Nowhere", citiram, "posljednja ploča u koju se zaljubio" i to je bilo prvi put od 1993. da smo se on i ja složili oko nečega. Jednom kad budem imao vremena objasnit ću vam zašto je "Zooropa" album od pet zvjezdica ili u čemu već izražavate razumijevanje i procjene.

Da, sad sam se sjetio još najmanje tri stvari poslije '93. oko kojih smo se složili, al, oke, neka ostane na tome.

Dvije godine kasnije Tajnim Strojevima izašao je i drugi album ("Ten Silver Drops", Reprise, 2006.) i više nismo znali razgovarati. Počeli smo zamuckivati, petljati i sve više i više šutiti. Album je bio "pre" u previše kategorija i sve što danas radi je čući u kutiji od Airwalk tenisica s prženim cedeima u tankoj plastici, negdje pod S.

Ben Curtis, jedan od brače i gitarist u The Secret Machines prošle je godine otišao iz benda da bi se bavio svojom novom grupom School Of Seven Bells. Na turneji na kojoj im se na klavijaturama pridružio i Interpolov lajv najamnik Frederick Blasco, brata Benjamina zamijenio je Phil Karnats koji je sad njihova nova mašina za rifove. S njegovim dolaskom Strojevi su se vratili zvuku s prvog albuma ili, ako hoćete, napustili su koketiranje sa mekšom i radiofoničnijom glazbom s "Ten Silver Drops" i sad su opet američka prog mješavina My Bloody Valentine, The Who, Flaming Lips, Bowieja, glema, atmosfere i motorik ritma i, iako ne kao prije, opet razgovaramo.

The Secret Machines to zovu space rock. Kajgod, no kaže jedan kritik – zašto reći ono što imaš za reći sa suptilnom klavirskom melodijom kad imaš gitarska pojačala? – naravno, opisujući "veliki zvuk" ovog trija. Floydi sa Pageom umjesto dide Gilmoura ili Zeppelini sa Watersom umjesto dide Planta – svejedno, ali istina je da pop i prog elementi ovog benda nikad nisu ugodno i mirno dijelili klupu što je vjerojatno i razlog bivanju na periferiji nečeg što se krivo ali operativno zove "indie scena", no nepopustljivu ljubav prema dugim pjesmama koje tinjaju po sedam ili deset minuta na jednom gitarskom rifu u Warneru više nisu htjeli podržati pa su ovaj eponimni treći album snimili pod svojom firmom, jednostavno nazvanom TSM Recordings.

Čini se, što duže postoje to je njihova verzija prog roka sve rafiniranija i kvalitetnija. Pogotovo sad kad im veliki izdavač više ne visi iznad glave. Cijeli album, kratak u treklistingu sa samo osam velikih i teških soničnih blokova, povratak je čišćem i čvršćem zvuku nenadmašnog prvijenca, što dokazuje da su sposobni i dorasli zanatlije više nego strastveni rokeri. To mi se oduvijek više sviđalo u glazbi.

Ima tu svega – intergalaktičkog acida, bastardiziranih verzija harda, osam-i-višeminutnih mini epopeja, teatarskog pretjerivanja, sporog kopanja, brzog jahanja, silnog otezanja i usporavanja, mnogo prostora između strofa, puno samozadovoljavanja, odličnih ideja odlično sprovedenih, neprijateljstva prema klasičnoj interpretaciji pojma "singl", briljatne fokusiranosti i još briljantnijeg rasipanja pažnje, new wave koračnica, balada i konceptualnosti, ah, te proklete konceptualnosti koja nikako da se vrati u modu i opet bude cool thing. Kool thing sittin' with a kitty? Ne, cool thing u smislu – da "The Wall" mlađoj generaciji kritičara konačno prestane biti najveći zločin '70-ih.

Gitarske teksture kojima se igraju nisu predvidive i plitke kao kod (umetnite sami), dizajnirane da ugode i dotaknu nekakav emotivni gen u vama, već titraju na rubu poimanja komercijalnog, na trenutak čak i bole ili cvile, kao što se Floydi nisu, nakon što su upravo snimili največi rok album svih vremena početkom '70ih, sramili piliti i cviliti kao da ne postoji sutra već na slijedećoj ploči.

Od tri albuma koliko ih do sad imaju ovaj zauzima drugo mjesto i ako vam se imalo sviđa ideja o teškom i sporom modernom američkom frapeu zblendanom od vrlo britanskih arhaičnih sastojaka, toliko pomaknutom u stranu od uobičajenog današnjeg nekomercijalnog roka da postaje potpuno nepredvidiv u svojoj predvidljivosti i to ne na lošu foru, slobodno posegnite.

Ko zna, možda se zabrbljate.

The Secret Machines: Atomic Heels, Last Believer Drop Dead, Have I Run Out?, Underneath The Concrete, Now You're Gone, The Walls Are Starting To Crack, I Never Thought To Ask, The Fire Is Waiting

The Old Machines: The Road Leads Where It's Led, Sad And Lonely, Nowhere Again

The Server Machines: službena i myspace

Broj Floyd referenci u ovom tekstu: 4

Hvala na čitanju,
ek.

Kings Of Leon
Only By The Night
RCA, 2008.



Posljednji album Kings Of Leon bio je iznenađujuće dobar.

"Because Of The Times" iznenadio je sve nas koji smo ih od njihovog prvog pojavljivanja 2003. svrstavali pod dlakavi rok folder, folder koji je 99% puta antipatičan. Do tog su albuma dečki izgledali kao wannabe burazi Allman a i glazba im je bila jako retro s nekolicinom dobrih singlova, pjesama tipa "Molly's Chamber". A onda sam vidio spot za "Charmer" i bio sam, barem tih par minuta, sretan. Osim te skoro pa indie ili alter singlusine taj album imao je i prekrasnu "On Call" i još "Knocked Up", pa "Arizonu"... ma, divota jedna radioprijateljska a ni domu slatkom domu ne mrska! Cijeli album je bio uzbudljiv, ako ništa zbog činjenice da je ovaj bend skužio par stvari i ovdje ne pričam samo o tome da im je neko pokazao put prema frizeraju.

A ovo sad? Kako bi rekao Budiša Hloverki – pa, gledajte...

Na prvo slušanje ovaj album nije jako različit od prošlih; kao uvijek tu su Caleb i njegovo emocionalno uvjerljivo pjevanje, doduše ovoga puta s malo manje vriskova a s više konkretnog pjevanja, pa Matthew na gitari i ostala dva što brata što bratića. No, kako album odmiče čak se i to prvo slušanje, što se kasnije definitivno potvrđuje i sa ostalim ponavljanjima slušanja, pretvara u pomalo drugačije iskustvo od onog kakvo bismo htjeli da bude.

Naime, tracklisting curi a iskustvo slušanja postaje sve dosadnije i dosadnije i bože mi pomozi jer možda i umrem prije nego što ovo opet dođe do kraja! Drago čitateljstvo, Kings Of Leon su se pretvorili u U2! Al da su se barem pretvorili u U2 iz početne faze ili barem "Achtung Baby" ili ZOO TV faze, ali ne – U2 u kasnijim danima kada se nekad davno najbolji bend na svijetu patetično bori za svaku pjesmu. Ili još gore – Kings Of Leon zvuče kao Coldplay! A to nije dobro. Jednostavno nije dobro.

Naravno, "Only By The Night" napravit će još veće zvijezde od njih i stadioni su im zagarantirani a ovaj put možda uspiju slomiti i svoju domicilnu Ameriku. Veliki i stari časopisi tipa Rolling Stone, NME i Uncut ih vole i hvale, no noviji, mlađi kritičari nisu ih baš počastili ovaj put. Zamjeraju im, i tu se moram složiti, doslovnost, prežvakavanje starih klišea, automatičnost stvaranja zbog koje ih je jedan kritičar čak usporedio i sa Nickelbackom, što jest stvarno i više nego uvredljivo. I zamjeraju im zvuk gitare, U2ovske (evo ih opet!) teksture i patetičnost u stilu Princeovog "Purple Raina".

Baš je zato šteta velika što se njihov neosporivi talent, kako svirački, tako songwriterski, tako mediokritetski vuče kroz ovu slabu kolekciju pjesama. Bez ironije, ovo je savršeno snimljena i vrhunski isporučena mlaka voda koja tek na 3 ili 4 mjesta uspije zainteresirati uho; ostatak je pretvaranje jednog od najzanimljivijih novijih američkih bendova u dosadni MTV bend. S tim da su MTV bend već bili i do sad.

No, nije sve crno i bijelo. Da, ima i sivog, bravo! Nekoliko pjesama je stvarno dobro jer ipak nisu Kings Of Leon nekakvi gažeri. Najbolja od tih je svakako, i to moram posebno naglasiti, pogotovo s obzirom da je glavni zaključak da je "Only By The Night" dosadan album kojeg ću rado zaboraviti čim prije, singl i to singlusina koja se vrlo žestoko i suvereno na glavačke ubacila u borbu za singl godine – "Sex On Fire", očita, jednostavna, pomalo glupava pjesmica i definitivno rok kliše, no singl je to koji ima ono nešto, ono nešto što se dogodi kad se sve kemije i fizike i magije poklope i onda dlake na rukama imitiraju žitno polje na vjetru. Takve se stvari često vrlo brzo potroše, ali sada, u ovu jesen dvemiljariosme "Sex On Fire" je velik kao Učka, ako hoćete da vam podilazim s lokalnim usporedbama.

Sve u svemu, nemojte ako ne morate, a ako ste fan, kao što sam ja skoro postao na posljednjem albumu, onda uživajte – jer nema tog razuma koji će fana uvjeriti da mu je bend upravo postao sranje. Znam to iz niza osobnih iskustava.

Ne volim pljuvati po glazbi, barem ne ovako javno (sa svojim elementarnim nepodnošenjem svih vrsta metala i još nekih drugih podvrsta trudim se gnjaviti samo frendove i kolege) i, ako ćemo baciti pogled u arhivu Kraljevskog Pudinga, pokakao sam se samo na "Neon Bible", "We Are The Night", možda malo na "Weekend In The City" i envertualno još na jedan ili dva albuma. Ali ovo, dragi moji Followilli, ovo vam je baš bezveze.

I'm taking all i have to take, this takings gonna shake me!

Ae,
ek.

Jean Michel Jarre
Oxygene
Disques Dreyfus, 1976.

(New Master Recording
EMI France, 2007.)



Vratimo se malo natrag.

1976. bila je plodna godina. Ne samo za moju najdražu majku, nego i za svjetsku diskografiju.

Te ’76. izašli su “Black And Blue” (prvi Stonesi sa Ron Woodom), “High Voltage” (prvijenac AC/DC reizdan za svjetsko tržište), “A Day At The Races” (prvi Queen album produciran od strane benda, bez pomoći Roy Thomasa Bakera), “Hotel California” (prvi album Eaglesa sa Joe Walshom), “Desire” (nasljednik “Blood On The Tracks”, sadrži bezvremenske Dylanove klasike kao što su “Sara” ili “One More Cup Of Coffee”), “Station To Station” (jedan od najalbuma Mršavog Bijelog Vojvode; sadrži “Golden Years”, goddamit!), “Ramones” (prvi album!), “Presence” (najslabije prodavani album Zeppelina ikad), “Songs In The Key Of Life” (jedan od najalbuma Stevieja Wondera), “Small Change” (četvrti album Tom Waitsa, sadrži “Tom Traubert’s Blues”), “Coney Island Baby” (šesti solo uradak Lou Reeda) i još brdo naslova.

Da je tih dana postojala polica “elektronika” u glazbenim dućanima, novi naslovi te godine uključivali bi “Evening Star” (Island) Roberta Frippa i Briana Enoa, “Pieces For Kohn” (Somnath Records) Toma Hamiltona, “Sequencer By Sinergy” (PPSD) Larryja Fasta, “Secrets” (Columbia) Herbija Hancocka a ponos scene bili su novi Tangerine Dream sa svojim “Stratosfear” (Virgin) albumom.

Između svih tih danas legendarnih, seminalnih ili s druge strane opskurnih izdanja, te 1976. (i godinu kasnije u Engleskoj preko Polydora) pojavio se prvijenac klasično obrazovanog (profesor mu je bio – taadaa!!! – veliki Pierre Schaeffer, jedan od najvažnijih skladatelja prošlog stoljeća i otac music concrete) dvadesetosmogodišnjaka iz Lyona, do onda manje poznatog po svom skladateljskom radu za tv i radio a više po svom ocu, oskarovcu Mauriceu Jarreu, skladatelju iz “Lawrencea Od Arabije” (Oskar 1962.) “Doktora Živaga” (Grammy 1967.), “Ryanove Kćeri”, “Obale Komaraca” i još na desetke drugih filmova.

Taj prvijenac bio je “Oxygene”, album kojeg je Jean Michel snimio u kuhinji i prije nego mu ga je muž kolegice s konzervatorija, Francis Dreyfus odlučio izdati u riskantnih 50 000 komada, Jean Michel se naslušao odbijenica od izdavača u stilu “tu niko ne pjeva, nema pjesama, stvari su ti predugačke i sve se isto zovu...” a u jednom intervjuu Jarre je priznao – “...čak me i moja majka pitala – zašto si ga morao nazvati po plinu?!"

Tih godina u Engleskoj se događao pank; nova, sirova i uzbudljiva glazba pored koje su Jarreov suptilni, romantični i potpuno sintisajzerski i instrumentalni prvijenac engleski kritičari ne pokopali, nego uništili svojim lošim kritikama. Jarre je imao još jedan problem sa britanskim glazbenim tiskom u ono vrijeme, činjenicu da je sin poznatog skladatelja a i njegovi klasični korijeni i to da je prije pisao glazbu za balet i operu nisu mu išli u prilog. Povrh svega bio je Francuz i još im je, dvije godine kasnije oženio Charlotte Rampling. Enchanté!

No, album je kod europske publike odjeknuo fantastično! I nastavio je odjekivati kroz godine. Do danas prodan je u više od 15 miliona kopija, a tema "Oxygene 4" je još uvijek jedan od najprepoznatljivijih komada elektronske glazbe u povijesti.

Kad ga se sluša danas, zapanjujuće je koliko je dobro ostario.

Do pojave ovog albuma, elektronska glazba živjela je na marginama suvremene klasične glazbe ili se infiltrirala u pop glazbu kao dekorativni element. Iako su Kraftwerk (najviše) i niz drugih njemačkih bendova (nešto malo manje) do sredine ’70-ih bili strašno utjecajni na tipove poput Bowieja ili Enoa, takvi izvođači funkcionirali su isključivo na marginama rok kulture.

Ono što je Jarre napravio sa “Oxygene” albumom bilo je davanje potpuno novog lica pojmu "elektronska glazba". Bio je to album koji je snimljen sa potpuno elektronskim instrumentima, Arpovima, Farfisama, AKS-ovima, melotronima i brojnim drugim. Dakle, prvi čisto elektronski album koji je uspio doći do velikog broja publike.

Nakon tri dekade i onda još malo, Jarre se vraća svom remek djelu. Vratio mu se još jednom prije i to 1997. sa ne-tako-lošim nastavkom jednostavno nazvanim "Oxygene 7-13". Ovaj put, točnije, to se zbilo prošle godine, Jarre je odlučio rekreirati originalno djelo kroz novu studijsku snimku i snimku uživo i sve to zapakirati kao cd/dvd set nazvan "Oxygene: New Master Recording". To je kolekcionarski i diskografski vrlo zgodno ali ništa novo kad se radi o ovom Francuzu, no ono s čim je ovoga puta zaista iznenadio je odlazak na intimnu turneju.

Naime, Jarrre je poznat po megalomanskim, doduše i vrlo kičastim koncertima koji su se još osamdesetih razvili u prave okupacije gradova krcate koreografijom, zborovima i pretjeranih vatrometa. Takvi koncerti obično su završavali u Guinessovoj Knjizi Rekorda po broju posjetitelja ili nekim tehničkim pretjerivanjima. To nije slučaj sa posljednjom turnejom, dapače, Jarre je izabrao sasvim drugačiji pristup: mali show u malim zatvorenim prostorima, svira cijeli “Oxygene” zajedno s još tri glazbenika (Dominique Perrier, Francis Rimbert i Claude Samard), integralno prenosi tijek cijelog albuma i ono što je vrlo interesantno – svira na originalnim instrumentima koji i dan danas ovise o naponu i ostalim fizikalnim činjenicama struje koje zvuku analognog sinta udahnjuju život.

Iako je Jarre tijekom godina svirao dijelove “Oxygenea”, nikada do sad nije izveo cijelo djelo. Odluka da se to napravi sa originalnim instrumentima za obljetnicu donijela je radost ali i konkretne probleme. Za razliku od modernih digitalnih sinteva, ovi nemaju memorije ili preset zvukova, svaki zvuk kreira se dok se kreira i nakon toga ga se ne može sejvati ili štogod i postoji velika šansa da zvuk koji izlazi van iz sinta nije onaj koji ste htjeli. Jarre objašnjava, opet ga citiram:

"To su potpuno iracionalne sprave no to i služi kao inspiracija. Prošle godine u Parizu imao sam nekoliko koncerata u jednom lijepom kazalištu i jedne večeri moj Moog sintisajzer je doslovno poludio, ali publika je reagirala na to jer je znala da je to stvarno uživo i zato je bilo zabavno. Takve greške stvore nešto prilično ljudski u dobu kad je sve tako čisto i uredno."

To je upravo i kontradikcija u srcu rane Jarreove glazbe. Iako je nastala isključivo na strojevima, ona je izuzetno ljudska. Za razliku od hladnog i robotskog Kraftwerka, Jarre je demonstrirao osjećajnost i ekološku svjesnost. To se vidjelo i dan danas se vidi na slavnoj naslovnici, slikariji francuskog slikara Michela Grangera koja otkriva planet Zemlju kako se sigurno raspada i dok se raspada otkriva nam svoju mrtvačku kostursku glavu. Ljudsku! Ta slika bila je šokantna 1976. no vrlo brzo prestala je biti šokantna i postala je i više nego aktualna.

U petak, 7.11. Jarre svoj Kisik donosi u Halu Tivoli u Ljubljani. To vam je prilika da nakon toliko mnogo godina scenske megalomanije u kojoj se sva draž njegove glazbe potpuno izgubila, gladate i slušate Jarrea u relativno ogoljelom izdanju, kako sa još trojicom glazbenika svira na starim instrumentima svoje remek djelo.

Da, zaista remek djelo. I nakon svih ovih godina! Album kojeg treba čuvati i cijeniti kao skupocjeni komad povijesti. Jer je bio prvi u kratkom ali izvrsnom nizu kreativnog Jarreovog početka mijenjanja povijesti glazbe. Podsjećam, nakon prvijenca podario nam je još samo “Equinoxe” (1978.), “Les Chants Magnétiques” (1981.), “Les Concerts en Chine” (1982.) i “Zoolook” (1984.) a nakon toga se izgubio u vatrometima i mlakoj vodi new agea.

Uz povremene bljeskove, ali... to je već materijal za knjigu.

Spotovi su izgledali glupo te 1976.: hit hitova.

Hit hitova, još jednom: live in your living room.

Isključivo za frikove: striček Jarre objašnjava muzejske primjerke.

A bientôt,
ek.

Tv On The Radio
Dear Science
Interscope/4AD, 2008.



Teško je danas vjerovati, nakon nekoliko ep-ja, dva svaka na svoju foru briljantna albuma, a pogotovo nakon ovog trećeg, da je Tv On The Radio počeo svoj „život“ 2001. tek kao usputni glazbeni projekt dvojici vizualaca iz New Yorka.

Dave Sitek i Tunde Adebimpe (definitivni kandidati za Škorinu geopolitičku godišnju nagradu "Čudni Ljudi Čudnog Imena"!!!) pa onda vrlo brzo i Kyp Malone, te na kraju i Jaleel Bunton i Gerard Smith danas su članovi jedne od najzanimljivijih suvremenih glazbenih stvarnosti čiji je "Return To The Cookie Mountain" (Interscope/4AD, 2006.) uspio odmah po izlasku postati moderni klasik, ako ne i jedna od najbitnijih ploča ove još uvijek plazeće dekade.

Za dio tog uspjeha zaslužni su podjednako frontmensko-liricistički soul brothers, Adebimpe i Malone, najbolji čelni ljudi koje možete poželjeti za svoj imaginarni ili pravi bend i producent Sitek koji iz svog brooklynskog, točnije, williamsburškog studija Stay Gold šalje u svijet albume Celebrationa, Liarsa, The Foalsa, YYY's i čak stoji iza pokušaja zanosne i odnedavno službeno biblijski zabranjene Scarlet Johansson da snimi album obrada Tom Waitsa.

Zbog njihovog konstantnog guranja naprijed, glazbenog i sveopćeg umjetničkog rasta iz prvih ep izdanja u prvi album pa onda u drugi, čekali smo ovaj treći nastavak sa velikom radošću jer TVOTR nije običan bend; to je skupina ljudi koja pop-rock-ili-nazovite-tu-mješavinu-stilova-kako-god-hoćete, uglavnom - glazbu promišlja na svjež način. Njihov čušpajz ili, ako vam je lakše za shvatiti, maneštra, (mada to dvoje nikako nije isto jelo, ok) sastoji se od nadahnute kombinacije post-punka, free jazza, a capella pjevanja, doo-wop izričaja, soula, elektronike i čega još sve ne.

I sad je taj treći album ovdje i dogodilo se šta? Ne baš ono što smo mislili da hoće. Ali ko nas pita bilo šta!?

"Dear Science" je skoro pa radiofonična ploča, laka na zvukovima i laka za uho; nešto po čemu do sad definitivno nisu bili poznati. Oke, nikad, ni na vrlo golom i jednostavnom prvijencu, te ni na zvučno gustom i zažbukanom drugom albumu, TVOTR nisu bili ekstremni: uvijek su tu bile predivne melodije koje su koketirale ako čak i nisu skroz bile direktno posuđene iz soul glazbe. Mogli ste reći komotno opisujući TVOTR nekom ko ih nikad nije čuo – da bi tako zvučao Peter Gabriel da se rodio kojih 20ak, 30ak godina kasnije – i ne bi pogriješili u opisu.

Ovdje, na novom albumu, Sitek je bacio kroz prozor gustoču, fuzz i beskonačnu slojevitost „Cookie Mountaina“. Skinuto, zamotano u najlon vrečicu i bačeno u baju. Umjesto toga dobili smo plesni amalgam, kopiju produkcije ni manje ni više nego grupe The Bangles, glazbenih i aranžmanskih fora kojima su se nekad davno, pred, čini se sto godina kad su bili na kreativnom vrhuncu, služili Michael Jackson i Feminizirani Patuljak Formerly Known And Then Again Known Kao Prince.

I kako to onda zvuči i ima li to veze sa TVOTR koje smo dosad znali i voljeli? Odgovor na prvo pitanje je – zvuči odlično. Već i nakon prvog slušanja moderna paranoja, stihovna dovitljivost i duša onog što TVOTR predstavljaju je na površini, a nakon još nekoliko – dogodi vam se i glazba, u ovom novom obliku, jednostavnijem, čišćem i svakako plesnijem.

Tamo gdje su prije bili distorziraniji, semplovima i čudnim zvukovima nakrcani ritmovi, ili ako ćemo o prvom albumu, minimalizam i potpuna ogoljenost sad se nalazi uvjerljivi spoj afričke jazz legende Fela Kutija i najboljeg Talking Heads trenutka u povijesti – albuma iz 1983., "Remain In Light". Ne zaboravite u ovom bendu od petorice muškaraca, četvorica su crnci a crnci (Ironičan bijelački stav? Ne, majko mila, ovo progovara moj osobni kundalini – ili kao što bi rekao Chris Stevens – „Proglašavam se osobom od boje!“) ne mogu podbaciti u natjeravanju ljudi na ples.

A odgovor na drugo pitanje – ima li to veze sa TVOTR koje smo dosad znali i voljeli – glasi – apsolutno. Tunde i Kyp i dalje pišu i pjevaju u karakterističnoj estetici. Pucanje srca, eksplozije skepse i ljutnje, seks, obrušavanje na zatrovane medije, politički cinizam i konačni optimizam. Nije ni čudo da ih David Bowie voli.

Iako će ih ovaj album definitivno približiti, možda ne masama, ali sigurno širem broju publike, razlog za čiščenje zvuka ne treba tražiti u pomno smišljenom marketinškom planu. Ne, fuj! Sitek je za snimanje ovog albuma prespojio cijeli studio na najjednostavnije setinge. Reducirao je mnogo produkcijskih sprava i riješio se mnogo ambijentalizirajućih studijskih postavki koje je, producirajući sve te albume posljednjih mjeseci, postavio i odlučio se fokusirati na bas bubanj i ljudski glas. Tako da se može reći da je ovaj današnji zvuk TVOTR rezultat Sitekove namjerne odluke vračanju onim bazičnim stvarima u glazbi. Ako je to htio onda je uspio jer ovaj album je bez ikakve sumnje pop album, no nemojte se zavarati. Ritmovi koji ovdje smrde na Justina Timberlakea nisu Justin Timberlake. Ovo je pop u svom najkompleksnijem izdanju.

Ili, ako ćemo s druge strane, ovo je tipični TVOTR kulturarlni art-rock pun soula i afričkog jazza u svom najpop izdanju.

"Dear Science" je album s kojim će dosadašnji fanovi svakako morati izači na nekoliko dejtova prije nego bilo šta dobiju. No, kad dobiju, mmmmmmmmmm.

Uživajte.

I za kraj citat iz „Red Dress“.

"Jebite se vi i vaš rat jer sam debel i zaljubljen i nikakve bombe ne padaju po meni, to je sigurno, no svejedno se na smrt bojim da ne živim život vrijedan umiranja".

Hrana za mozak, ljudi.

Family Tree: Halfway Home, Dancing Choose, Golden Age, Red Dress, Shout Me Out, DLZ, Lover's Day

Keysho!
ek.