kraljevski puding

Flying Lotus
Los Angeles
Warp Records, 2008.



Kad se radi o elektronskoj glazbi koju bi mnoge ustaše u srcu rado poslali na Drinu (jer pomiče granice, kužite?) nema bolje firme od Warp Recordsa, povijesno bitne sheffieldske IDM čeličane koja je mini revoluciju započela 1989. singlom "Track With No Name" Forgemastersa a nastavila je uživljavajući se u ulogu sigurne kuće koja je udomila Autechre, Boards Of Canada, Plaid, Marka Bella i jednog, ne znam jeste li čuli za njega, Richarda D. Jamesa. U posljednje vrijeme ta sigurna kuća udomljuje i neke gitarističkija imena tipa !!! ili Maximo Park (svojevremeno je izdala album i Vincent Gallu), no, sve poslovne odluke na stranu, Warp, ako je suditi po ovom naslovu, i dalje zna od kakvog je materijala sazdana njegova jezgra.

Jer "Los Angeles", prvi europski dugosvirac Stevena Ellisona, stažiste na losanđeleskoj underground dj sceni, (ime stvoreno brojnim, kako izvješća govore, ubojito dobrim lajv nastupima ali i brojnim remiksevima) kao da je skuhan po Warp receptu: krckanje zgužvane statike, slomljeni gruvovi koji kao da imitiraju ljudske osobine svojim mušićavim obrascima ponašanja i hrpa ugodnog šuma. Sav taj, na uho, nekontrolirani, a u biti, vrlo kontrolirani kaos zvukova Ellison koristi kao nevjerojatno jak začin višeslojnim orkestracijama i kreativno polomljenim ritmovima u maniri drugih underground hip hop producenata sa lijeve američke obale, imena kao što su Madlib, Ammoncontact, Daedelus, Sa-Ra, Nobody, Koushik ili Exile. Ova imena možda vam, kao i meni, malo znače, no, sve su to Amerikanci koji su usavršili rad sa nusproduktima noisea, statikom, zvukovima krckanja ploče i sličnim šumovima.

Ellisonov Leteći Lotus vozi nas glavnom sirupastom avenijom po zabluranom Los Angelesu, ako ćemo poetski. Ako ćemo činjenice, jazz, funk, glitch psihodelija, zvukovi 8-bitnog svijeta starih kompjuterskih igara te semplovi stvarnog svijeta kombinacijama stvaraju jednostavne ali bogate melodije. Ellisonovi ritmovi kao da zamuckuju no zajedno sa morem šumova i prljavštine koja kao da se nakupila na gramofonsku iglu odlično funkcioniraju.

Ovaj album je bez prestanka zavaljan u bogate sintisajzerske padove, stare semplove ritma i komadiće vokalnih semplova. Sve na njemu je vrlo glasno a niti jedan element ne iskače kao glavni, što će reći da je Ellison vrlo vješt producent.

Još jedna stvar, karakteristična za Ellisonov način aranžiranja je ta da on ne razvlači ideje, već sasvim suprotno – kad uhvati dobar gruv ili melodijsku kuku ili bilo koji drugi element – ne iskorištava ga slijedećih nekoliko minuta lupiranjem ili kompliciranjem glazbene naracije već ga okrene nekoliko puta, izefektira, doda mu novi audio sloj, dovede ga do vrhunca i brzo odlazi na slijedeći. Tako da album neprestano mutira kroz kratke instrumentale; sveukupno tracklisting u 43 minute i 26 sekundi nabroji 17 adresa spojenih u jedan neprekinuti niz povezan, a čim drugim, nego ambijentalnim šumovima i sličnim zujanjima najbolje opisanim kao padovima napona.

"Los Angeles" ima još jedno lice za pokazati, vokalnu stranu, koja zajedno sa sporijim, atmosferskijim, ambijentalnijim instrumentalima namočenima u slojeve producentskih glitch trikova i bržim hiphopastijim i gruvastijim instrumentalima, nudi ono što zovemo pjesmama. Također podatak koji otkriva još jednu zanimljivu stranu Stevena Ellisona je taj da je njegova prateta ni manje ni više nego pokojna Alice Coltrane, pijanistica, harfistica i supruga Johna “A Love Supreme” Coltranea. Mmm.

Svakako djelo za cjelovito slušanje, jedan od onih albuma koji od početka do kraja imaju priču za ispričati, kako sonično tako i atmosferski, jedan od onih koji dišu i imaju svoj život. Zvučno zanimljiv i bogat teksturama, idejama i najboljim gruvovima u mnogo vremena.

Vrlo dobro, vrlo atmosferično i nadahnuto s obzirom da se, u biti, radi o instrumentalnoj hip hop ploči. Apsolutna preporuka!

City at night, city at night!: Breathe. Something/Stellar Star, Beginners Falafel, Camel, Melt!, Golden Diva, GNG BNG, Parisian Goldfish, Sleepy Dinosaur, Robertaflack (feat. Dolly), Auntie's Lock/Infinitum (feat. Laura Darlington)

Ubi, ubi, ubi svemircaaa!: www.flying-lotus.com/destroy

Bogdaj,
ek.

Fleet Foxes
Fleet Foxes
Bella Union, 2008.



Postoje bendovi koje je najlakše opisati rječju folk.

Tim terminom se posljednjih nekoliko godina krstilo mnoge, što i ne čudi jer narodnih, odnosno tradicionalnih, rekli bismo starinskih formi, čini se, ima sve više, odnosno, sve se više i pojedinaca i bendova “vraća” u taj akustični svijet. Naravno, takvi izvođači su oduvijek tu; bio bi gustiji od katrana kad bi tvrdio da je to nova pojava, no eksplozija izvođača kao što su Devendra Banhart, Conor Oberst i njegovi Bright Eyes, Bon Iver, pa s druge strane rokerskiji Midlake i niza pronositelja slave Neila Younga ili Fairport Conventiona, s ove strane Atlantika, je dovela do češće upotrebe te riječi. Pa je danas sve folk. I nije da je taj termin nešto posebno operativan; njegovo korištenje je, kako bi rekli Telepopmusik u “Let’s Go Again”, “throw away slogan”. Nešto što kažete kad čujete žica zvon. Nešto kao kad gledate film pa umjesto hrvatskog titla stavite engleski za osobe s oštećenjem sluha, titl na kojem osim teksta iz filma piše baš sve što se događa u audio pozadini, pa kad zasvira neka glazba koja je imalo ogoljena od distorzije ili moderne ritmike, u titlu piše "soft folky rock playing" ili "alternative folk music playing" i slično.

Bez obzira na terminološke probleme, riječ folk može pomoći kad se radi o Fleet Foxes, peteročlanoj grupi iz Seattlea i njihovom prvijencu/eponimcu.

Od prve, uvodne “Sun It Rises” (gospelsko višeglasje, vremenski stroj, kako stilski tako i produkcijski, arhaični rif, reverb, mišung bilo koje sezone "Crne Guje" i Crosbyja i Nasha i kako-su-se-ono-još-zvali-oni-drugi) do posljednje “Oliver James” (skoro pa acapella finale, strašna priča o utapljanju djeteta, tema tako kredibilna u svijetu Fleet Foxes, između ostalog svijetu onih zastrašujućih narodnih prepričavanja o seoskim tragedijama) njihov izričaj nije folkasta pomodnost ili retro aktualnost, ako takav izraz uopće postoji i nešto znači, već zaista unikatan pristup svim tim, danas već općim mjestima američke i engleske soft rock, folklorne i singer-songwriterske baštine.

Fleet Foxes kao da su uzeli ne samo sve ono što im se osobno sviđa iz te prebogate tradicije, već i ono što bi im eventualno posebno izabrano vijeće glazbenih kritičara, muzikologa i fanova zapelih u drugoj polovici 20. stoljeća preporučilo, i onda sve to izmiješali u svom Fleet Foxes šejkeru i prolili u obliku ovog blistavog i više od svega samouvjerenog debija.

Fleet Foxes svoju glazbu opisuju kao "barokno harmonično pop muziciranje" i štogod da ta glazba jest, pa makar je lijeno nazvali samo folkom, uspjela je ujediniti strane ali i hrvatske kritičare u hvalama. A i nije nešto posebno teško biti imun (pogotovo kad ovakve pastorale dođu na ljeto i kad ste na godišnjem među stablima starijim od Karolinske Ceste, daleko od goluždravih Čeha i njihovih supruga) na sva ta hipijanderska pjevanja, kanone, višeglasja, korištenja udaraljki u svrhu stvaranja pozadinskog ambijenta i svih onih drugih elemenata od kojih vam se čini da nije 2008. nego 1708. pa onda malo 1968. pa opet 1308. pa 1938. itd.

Kod ovog benda, vjerujem, zapamtit ćete dvije stvari. Prva je taj poseban, samo njihov svijet; baš kako su to napravili i njihovi kolege po labelu, Midlake na svom albumu "Trials Of Van Occupanther" (2006.). To je svijet starih fotografija, djedova i baka u sepia tonu, svijet srednjevjekovnih majstora pjevača i putujućih glazbenika koji od sela do sela na konjskoj zapregi pronose legende, pošalice i priče. Svijet šuma, šumskih puteva, blatnih seoskih trgova i nasljeđa, svijet američkih Gruntovčana bez komedije, romantiziranih sjedenja oko vatre. Svijet koji kao da je sišao iz starih slika Pietera Bruelgela Starijeg, čije se jedno od najpoznatijih platna, slika "Nizozemske narodne poslovice" i nalazi na naslovnici ovog albuma.

Druga je zaista uvjerljivi vokal Robina Pecknolda, koji odlično funkcionira i u gustom, kremastom višeglasju, solo ispovjedima i falsetima. Kemija koja proizlazi iz njegovog poja (jer na trenutke je baš poj sa svim zapahom koju taj sinonim za pjev sa sobom nosi) i interakcije sa odličnim i discipliniranim bendom je na trenutke nevjerojatna.

Eskapizam u davna ruralna vremena ili ne, obični akustični songovi ili folk De Lorean, ove pjesme govore o bendu koji definitivno ima viziju, zna što hoće i što radi i koji, na kraju, to vrlo uvjerljivo i isporučuje.

Zato kad poželite biti negdje drugdje, negdje gdje su stvari jednostavnije, tiše, gdje ima više zraka i ljudi su bliskiji; ako želite pobjeći na barem 40-ak minuta iz grada i sadašnjosti, ovo je pravi album za vas.

A sad – folk off!

Nizozemske poslovice: Sun It Rises, White Winter Hymnal, Ragged Wood, Tiger Mountain Peasant Song, Quiet Houses, He Doesn't Know Why, Heard Them Stirring, Your Protector, Meadowlarks, Blue Ridge Mountains, Oliver James

"Gospodine Pecknold, slažete li se da ste u očima starih My Morning Jacket fanova viđeni kao bogom poslani?": “Mi nismo ni blizu takav rock’n’roll band. Nadam se da nas ljudi slušaju zbog nas samih a ne zato što ih podsjećamo na druge. Ono, oprostite zbog reverba!" He he.

Dimittis pullos sub custodia vulpis,
ek.

It's... The Round Up!

Nakon nekoliko mjeseci proljetno-ljetne hibernacije literarni sin razmetni Majke BeatNoche ponovno se vraća! A di je bija? Kao što rekoh prije, u jednom od izbrzanih odgovora na komentar, prao je tajice! Aha. No, kako svaka radost, pa tako i ona izbjegavanja obaveza, u ovom slučaju personificirana pranjem metafizičkih stretch-hlača i citiranjem Burtonovog filmskog klasika iz 1989., kratko traje, tako se i ova slova na ekranu vraćaju u vaše dnevne rutine, ako ste i dalje zainteresirani. A šteta bi bila da niste jer ako ste, kojim nesretnim slučajem ili pak osobnim samozakidanjem, propustili radijske emisije do ljetne pauze, slijedi mali dnevnik slušanja ove vanbračne glazbene instalacije, mali ljetnik (je li, summery, xe xe) preslušavanja koje se zbivalo četvrtkom u 18.30. Čak i kad je u isto vrijeme na tv-u igrala Hrvatska ili je kakav Ratkaj pogibao, bog im pomogo i jednima i drugom.

Još samo jednom podsjetnik da je dan za vegan-hostile glazbenu sagu ostao isti dok se termin pomakao za pola sata ranije. Oke.

Iako je u proteklom razdoblju vaš omiljeni voditelj a.k.a. "kompulzivno brbljalo" bio relativno umjereno opsjednut slijedećim stvarima...

Jonny Greenwoodovim soundtrackovima za "There Will Be Blood" i dokumentarac "Bodysong", Harukijem Murakamijem, Flathill Airlinesovim remiksevima za Klaus, George Harrisonovim prvijencem "All Things Must Pass", kolekcijom singlica davno zaboravljene grupe Echobelly, selektivnim inhibiranjem povlačenja serotonina i noradrenalina, stanovnicima ulice Helen Keller, autobiografijom Monty Pythonovaca, kupovanjem akustične gitare, "Tamnim Vitezom" (ko ga je još gledao pet puta u kinu i ima ulaznice za dokaz nek se javi da izmjenjujemo glupe fanovštine), besramnim cijeđenjem "trojke" od Portisheada, hlađenjem skrotuma na godišnjem u Flathillu, grupom The Envelopes i njihovim albumom "Here Comes The Wind", vatrom, naravno, i jednim fantastičnim vjenčanjem na kojem je taj isti voditelj bio kum (kakvo će onda, molim lipo, molim lipo, to vjenčanje bit ako ne fantastično!?)

...uspio je pobrojati kroz kakve smo se sve audio radosti provlačili u BeatNochi u minulom razdoblju. I zna da ima puno toga, pa slobodno čitajte u nastavcima.

So, here comes (minus Nick Cave i Morso koji su isto bili tu negdje između, no o njima sam vam već pisao)...



28.02.08.
Hot Chip
Made In The Dark
Astralwerks, 2008.

Dugo sam čekao ovo izdanje, pače, bijah vrlo uzbuđen, ali, kako bi to svojevremeno invocirao svojevremeno mladi gospodin Brajčić, avaj! I to baš avajčina, ono, velika ko kuća! Naime, šta.

Prethodnik, album ne za pet zvjezdica nego za njih pedeset i pet, «The Warning» (DFA/EMI, 2005.) bio je remek djelo moderne glazbe i udžbenički primjer spoja blistavih instrumentarijsko-produkcijskih skilova sa svježim pjesmostvaralaštvom. Za razliku od njega, ovaj novi album je mambo-džambo kaos sa previše stabala a premalo šume.

Tamo gdje su nekad Alexis Taylor, Joe Goddard i ekipa bili zanimljivi, duhoviti i puni gruva (dinamička romantika koja im je priskrbila i Mixmagovu nagradu za album godine, te nominaciju za Mercury Prize), danas su živa dosada. Ok, Hot Chip je sa svojim suludim ritmovima i iščašenim semplovima i dalje bend koji radi bolju glazbu od bilo kojeg sličnog benda danas, no vrlo je teško, ako ne i naporno probijati se kroz zbrkan, šatro-ultramaštovit a u biti kaotično nabacan pop-operni klepet sa doslovnom hrpetinom ideja koje od početka do kraja ne rade ništa do zbunjuju.

Prog-pop? Prog-elektro-rock? Teško je biti sve odjednom. Zamislite, recimo, da gledate vaših prosječnih kablovskih, ako nemate Max Tv, 30 tv-kanala, a svaki od njih neprestano mijenja formu i sadržaj ne bi li vas spriječio da okrenete na slijedeći. Dodvorljivost? Bordelska raskalašenost? Hiperaktivnost? Hvala lijepa i doviđenja.

A, da! Uživo su Hot Chip i dalje potpuna ludnica. Sa svojim više nego geekovskim izgledom, srcem na rukavima i ludom energijom su i dalje najbolje što spoj popa i struje danas nudi. Ne, nisam mislio na Bozanića u trafostanici.

Half Nelson, Full Nelson, Willie Nelson: Out At The Pictures, Ready For The Floor, Shake A Fist, Made In The Dark, Wrestlers, Don't Dance

Mercury Prize: godišnja glazbena nagrada za albume izdane u Britaniji i Irskoj. 1992. pokrenuli su je trgovci "British Phonographic Industry" i "British Association Of Record Dealers" kao protutežu Brit Awards nagradi. Iako nacionalna britanska telekom tvrtka "Mercury Communications", njen prvi sponzor, više ne postoji (trenutni sponzorko je "Nationwide Building Society"), ova nagrada i dalje nosi Mercury ime.

Dosadašnja lista dobitnika uključuje Primal Scream ("Screamadelica"), Suede ("Suede"), M People ("Elegant Slumming"), Portishead ("Dummy"), Pulp ("Different Class"), Roni Sizea & Reprazent ("New Forms"), Gomez ("Bring It On"), Talvina Singha ("Ok"), Badly Drawn Boya ("The Hour of Bewilderbeast"), PJ Harvey ("Stories From The City, Stories From The Sea"), Ms Dynamite ("A Little Deeper"), Dizzee Rascala ("Boy In Da Corner"), Franz Ferdinand ("Franz Ferdinand"), Anthonyja i Johnsonse ("I Am A Bird Now"), Arctic Monkeys ("Whatever People Say I Am... "), Klaxonse ("Myths Of The Near Future") i Elbow (vidi malo niže).

Najbolji bend na svijetu bio je četiri puta nominiran i ništa. Njihov frontmen jednom za solo ploču i opet ništa. Kakva je to kurčeva nagrada onda, pitam ja vas?!


13.03.08.
Kelley Polar
I Need You To Hold On While The Sky Is Falling
Environ, 2008.

Na vrhu planine postoji poseban osjećaj u središtu tvog tijela i možeš osjetiti kako se zemlja kreće ispod tvojih stopala. U najdubljem dijelu oceana postoji hladno i posebno mjesto koje je dobro za razmišljanje. To se događa svima nama u isto vrijeme. To je osjećaj svih stvari.

To je poruka koju nam vokoderom, odmah, na samom početku albuma, prije prvog takta ritma, odašilje Kelley Polar, klasično školovani violinist iz New Yorka (Julliard, naravno), rođen u Dubrovniku (bez jebe, starci su mu bili diplomati na zadatku), vođa The Kelley Polar Quarteta i očiti zaljubljenik u disko. Znam da je, iz nebrojeno mnogo osobnih iskustava, stajati na vrhu planine osjećaj koji se može povezati sa prosvjetljenjem, što god ono bilo, no ta zalupana sintetička mantra je odličan uvod u sat vremena perfidne, minuciozno isproducirane, grandiozno aranžirane, na trenutke malo i posh, malo smart ass, ali zato cijelo vrijeme savršene plesne glazbe koja je u biti pop.

Cijeli album rezonira estetikom Human Leaguea, ranog Depechea, Ultravoxa, Johna Foxxa i naravno Gary Numana, tipa koji je svojim albumom "Replicas" (Atco, 1979.) praktički izumio sint pop. No, svestrani Kelley je i dijete prog rocka 70-tih što se jako čuje u instrumentima izvan sintetizatorske vrste i pjevanju koje je, po boji, negdje između Matta Johnsona iz The The i Davida Sylviana.

Album je to prepun referenci na grčke filozofe i grčku mitologiju, poliglotskih ispada visokoškolovanog glazbenika, glazbenih citata Georgesa Enescua i drugih skladatelja, i kad se usporedi sa "Made In The Dark" Hot Chipa, pravi je užitak za slušanje. Nešto kao odgojeniji, finiji i sofisticiraniji brat raskalašenom, pijanijem i prljavijem albumu "Hercules And Love Affair" (DFA/EMI, 2008.)

An Expanding Universe: A Feeling Of The All Thing, Entropy Reigns (In The Celestial City), Chrysanthemum, Rosenband, Satellites, A Dream In 3 Parts, Sea Of Sine Waves

Georges Enesco: rumunjski violinist, dirigent, pedagog i skladatelj. Preminuo je 1955.


20.03.08.
Vampire Weekend
Vampire Weekend
XL, 2008.

Hajpovi su korisni. Od njih često dođe dobrih stvari. A često i ne. A ako je nešto bilo hajp ovog prošlog proljeća onda je to bio Vampire Weekend, straight outta Brooklyn, kratak i jednostavan prvijenac četiri momka od kojih se jedan (onaj na kljavama) preziva Batmanglij. Čudni ljudi čudnog imena, rekao bi šmokljan Škoro. Odmjerena je to i maštovita mješavina klasičnih angloameričkih i nešto manje britanskih rock situacija sa vrlo skromno i simpatično upotrebljenim afro-pop utjecajima koju sam bend zove "Upper West Side Soweto" glazbom. Jedan kritičar na interenetu nazvao ih je "Strokesima koji se zabavljaju" i to je stvarno tako.

Feel good kolekcija za ljude koji vole i The Police i Pixies (uvod u pjesmu "Boston", a i sam njen toponimski naziv su direktna posveta legendama i njihovoj "Something Against You") i Davida Byrnea i Paul Simona i Strokese i Afriku, kolekcija čija je snaga u radio-friendly melodijskim kukama (zbog kojih ih vole i Radio Rijeka i advertising ljudi koji biraju glazbu za tv spotove za šampone i aute) i u uvjerljivoj osobnosti (prije svega glavnog vokala Ezre Koeniga) kakva se rijetko čuje kod debitanata.

Šteta što se brzo potroši pa ostaje osjećaj da su Vampire Weekend zaista samo bend za jedan vikend.

Clap Your Hands Say Vampire Weekend: Mansard Roof, Oxford Comma (ovdje gledajte spot kojeg nije, a kao da je, režirao Wes Anderson), A-Punk, Cape Cod Kwassa Kwassa, Boston, Campus, One, Bryn, Walcott, The Kids Don't Stand A Chance

Soweto: kvart u Johannesburgu, južnoafrička pokrajina Gauteng. Ime mu dolazi od engleske skračenice za South Western Townships. Uglavnom crnačko stanovništvo.


27.03.08.
Elbow
Seldom Seen Kid
Fiction, 2008.

Super što je ovo pogled unazad pa im mogu čestitati na Mercury nagradi koju su pred malo osvojili za ovo proljetno izdanje, sveukupno četvrti album. Pa čestitam, gospon Garvey i ekipa!

Elbow je bend o kojem ne mogu pisati sažeto i jezgrovito, bez velikih impresija jer ih obožavam od dana jedan (ovaj put ću se primorati) i svaki put kad izlazi novi album pomalo strepim da se ne pokvare kako su mi se svojevremeno, nakon niza odličnih albuma, pokvarili Gomez. Kad je izašao "Seldom Seen Kid", album posvećen Bryanu Glancyju, njihovo četvrto izdanje i prvo za kuću Fiction, odahnuo sam jer ovaj, kako ih je jednom krstio jedan britanski novinar, "Coldplay za one koji vole piti" (što je i istina ali i laž jer Coldplay nikad neće biti toliko glazbeno zanimljivi i slojeviti na način da funkcioniraju i izvan krugova engleskog plačipičkastog rocka pa da upregnu još dvadesetpet Enoa) još su jednom snimili sebi svojstven kolač od grupnog pjevanja, lijepih stihova, flamenco brejkova, akustičnih balada i klavirskih snoviđenja s mnogo orkestracija.

Dugačka rečenica, jelda?

Sve u svemu, Elbow i dalje recikliraju mješavinu Talk Talka i Dovesa, Manchestera i Londona, bez pretencioznih pomicanja granica, s mnogo detalja, bilo da se radi o Garveyjevoj poeziji iz jarka ili o aranžmanima. Sporiji i mračniji nego prije, uskračen čestog dosadašnjeg žestokog raspaljivanja, "Rijetko Viđen Klinac" je atmosferični biser i tipična baladska manchesterska ploča.

Jedna stvar posebno iskače iz ove kolekcije. To je "The Fix", duet sa Richardom Hawleyjem, bivšim gitaristom Pulpa i dugogodišnjim solo pjesmoklepcem (preporuka – Hawleyjev album "Lady's Bridge" (Mute, 2007.)) u kojem se Guy i Richard uživljavaju u uloge dva prevaranta koji su osmislili veliku prevaru, veliki fiks u klađenju na utrke konja. Pjesma slavi njihove snove o bogatoj budučnosti, potocima vina koji će "flow like a river in spring" i dvije sestre Donahue koje će ih dočekati kad, nakon fiksa, šmugnu u Francusku. Jednostavno prekrasna kombinacija tako obične, nepoetske teme (muljanje na kladionicama), poetičnih snova o benefitima koje nosi keš ("...sand and the surf and the sin/ cuz the fix/ the fix is in."), glazbenog skoro pa kabaretskog shufflea i jedinstvenog vokalnog dueta dva starija muškarca, dubokog i pijeskastog Hawleyja i visokog i prozračnog Garveyja. Najbolja pjesma s velikim P koju sam čuo ove godine.

Elbow obožavaju Michael Stipe, Damon Albarn, Bono Vox, Lou Reed i David Bowie. Ko ste vi da im proturiječite?

Starlings: The Bones Of You, Grounds For Divorce, Weather To Fly, The Fix i Some Riot

Bryan Glancy: manchesterski akustik folk trubadur i singer-songwriter koji je u svojoj domovini bio poznat po mnogim svojim pjesmama i brojnim kolaboracijama sa, između ostalih, Davidom Grayom, Mark Burgessom iz The Charlatansa i Johnom Bramwellom iz I Am Kloot. Preminuo je 2006.



03.04.08.
Sebastian Tellier
Sexuality
Record Makers, 2008.

Sebastian Tellier je onaj francuski pijanac i šminker s ovogodišnje Eurovizije šta liči na onog hobota klošara iz downtown Rijeke, Anđelka. Naravno, sve ovo ima smisla ako ste gledali jurosong ove godine a ako jeste teško da niste primjetili francuskog predstavnika kako u bijelom disko odijelu tetura po onom beogradskom kiču. I ako znate ko je Anđelko, naravno.

Euroviziju na stranu (da je Tellier francuski predstavnik saznao sam na netu pol sata prije početka emisije i prvi put u BeatNochi sam imao glupav osjećaj, ono, uopće spominjati to "natjecanje", no, ruku na srce, Sebastian je sa svojim jebe-mi-se-pristupom sjajio 24. svibnja u Beogradu kao punč u govnu), Sebo je glazbenik koji je prije nastupao kao suport grupi Air, ima dva albuma disko popa iza sebe i pjesmu na soundtracku Coppolinog "Lost In Translation", a ovaj album, najavljen kao "11 skladbi za meditaciju na vođenje ljubavi", producirao mu je njegov prvi pariški susjed i dugogodišnji frend Guy Manuel de Homem-Christo, poznat kao i jedan od dva robota iz Daft Punka.

"Sexuality" je klasična Tellierova torba (ona šminkerska, velika) puna nadobudne, retro i spore tipično francuske pop ljigavele, senzualnog drobljenja o seksi sportskoj odjeći (da, da, ženske guze izgledaju posebno dobro u trenirkama) i noćnim zagrljajima, pipkanju, titranju i ostalim predpenetracijskim aktivnostima, fetišističkim opsesijama starim sintevima i ritmičkim šuškanjima iz '70-tih i '80-tih. Kao, recimo, da ste usporili french touch disko i pomiješali ga sa Marvin Gayom, starom Madonnom, Jean Michel Jarreom, Kate Bush, Vangelisom i Neptunesima.

Da sve to ima kompulzivnost njegovih francuskih kolega – to bi bilo fantastično. Ovako – nedostatak komunikacije sa sadašnjošću, zabijenost u retro svijet, erotski pop i ženske uzdahe (šta nisu Serge Gainsbourg i Jane Birkin, Lil' Louis i Donna Summer napravili i više nego dovoljno?) sve to odvodi u laaaganu dosadu. Ili, ko što je rekao jedan kritičar – "album o seksu nakon kojeg ne možete sa zadovoljstvom zapaliti cigaretu". Šteta, jer kad makne stenjanje i puhanje na stranu, Tellier zna zavaljati nekoliko vrlo dobrih melodija i atmosfera.

"Sexuality", je t'aime, moi non plus.

Beograd 2008.: Divine

Zašto sam ja uopće gledao Euroviziju?: Ah, čudni su putevi Gospodnji.


10.04.08.
In memoriam: Klaus Dinger (1947 – 2008)

Samo tri dana prije svog 62. rođendana, 21. ožujka, napustio nas je Klaus Dinger, njemački skladatelj, glazbenik i izumitelj jednog od najdistinktivnijih ritmova Europe 20. stoljeća, motorik – ritma koji je izvršio ogroman utjecaj na više bendova koliko ih se da pobrojati.

Bartos i Flur su još prepisivali matematiku na kontrolnom jedan od drugog kad je Dinger došao u Kraftwerk zamijeniti doondašnjeg originalnog bubnjara Hohmanna, no kad je Hutter morao nakratko otići iz benda a kao zamjena mu je došao Michael Rother, Dinger upoznaje prijatelja s kojim će zajedno otići iz benda i napraviti svoj. Taj "svoj" zvao se NEU! a godina je bila 1971.

Vrlo brzo po izlasku iz Kraftwerka, Dinger i Rother snimili su s Connyjem Plankom (dugo vremena radio s Can) prvi NEU! album (Brain Records, 1972.), eponimac koji je svakako jedan od najutjecajnijih europskih lp-ja modernog doba. Uslijedili su NEU!2 (1973.) i NEU!75 (1975.) (priča o Dingerovom producentskom snalaženju-jer-nema-dosta-para sa snimanja ovog albuma je legendarna: ostavši bez šuške za studijsko vrijeme Dinger je pola ploče jednostavno usporio na 16 i ubrzao na 78 okretaja i tako, ne samo popunio album, već i napravio prve prave remikseve u modernoj diskografiji) sa svim onim prekrasnim krautrock klasicima kao što su "Fur Immer", "Neuschnee", "Seeland", "Super" i prije svega "Hero".

Da nije bilo Dingerovog distorziranog motorika (termin, naravno, skovan od glazbenih novinara; sam Dinger je taj gruv zvao "Apache beat" i priznao je u jednom intervjuu da je najveći utjecaj na njega kao bubnjara imala Maureen Tucker iz Velveta), tog ravnog repetitivnog a progresivnog 4/4 ritma s malo prijelaza i puno vožnje, kroz recentnu povijest i danas bendovi tipa Sonic Youth, Talking Heads, Primal Scream, Fujiya&Miyagi i LCD Soundsystem, da nabrojim samo neke, zvučali bi definitivno drugačije.

René Renner, šef Grönland Recordsa, u izjavi povodom Dingerove smrti rekao je da je otišao glazbenik nekompromisa, inspirativno ljudsko biće i jedan od najutjecajnijih bubnjara ikad.

A čovjek zvan Brian Eno jednom je rekao da su u '70-tima postojala samo tri velika i važna ritma – afrobeat Fela Kutija (hail hail Tony Allen!), funk Jamesa Browna i "ritam Klausa Dingera".

Hero: "...and you're just another hero trying to lose your mind/ riding through the city, trying to lose your mind/ your honey went to Norway, hero, hero/ and your only friend's misusing!"


17.04.08.
The Raconteurs
Consolers Of The Lonely
Warner, 2008.

Prije dvije godine Ra-Con-Teursi su izdali svoj prvi album, fantastičan kratki retro-rock klasik per se "Broken Boy Soldier" ( V2, 2006.) a te godine BeatNocha nije bila u eteru (a Royal Pudding je bio tek platforma za moja književne onanije) pa mi je bilo jako žao što nije samo da bih mogao prenijeti slušateljstvu svoje oduševljenje i proglasiti ga albumom godine. Isto tako mi je žao da to ne mogu napraviti s ovim drugijencem. Ne, nisu "Tješitelji Usamljenih" loš album ili slično, dapače, ali nije nadmašio jednostavnu briljantnost prvog.

"Consolers Of The Lonely" je pulsirajuća utrka bizarnog bluza, rustikalnog američkog prog-rocka, žestok, krcat rifovima, toliko dobrim rifovima da vam nije jasno otkud ih još uvijek, nakon svih dekada koliko postoji sviranje na električnoj gitari, vade. Naravno, Jack White je i dalje nadahnut Zepellinima i folkom, Brendan Benson je i dalje odlična vokalna protuteža Whiteu (mada na trenutke zna zvučati više Jack White nego Jack White sam) a Little Jack Lawrence i Patrick Keeler (inače ritam sekcija The Greenhornsa) i dalje drže stvari na okupu svojom preciznom ritmikom koja The Raconteurse čini jedno sedamdesetšest puta čvrščim i glazbeno uvjerljivijim bendom od Jackovog matičnog ali i, s obzirom da cijeli album zaudara do ovamo na '60-te i '70-te, donekle modernim.

Ono što može zagušiti nekolicinu savršenih rock pjesama na ovoj kolekciji je višak ideja (ploča s dominantnim žešćim stvarima, čini se kad je slušate, traje i traje i traje pa koncentracija vrlo lako ode fuć), neravnomjeran omjer Whitea i Bensona u Whiteovu korist (nemam ja ništa kontra Jacka, ono, štujem ga više nego Tita i Tuđmana zajedno, xe xe, ali Bensonov glas je taj poseban začin The Raconteursa) i premali broj balada u kojima su najbolji i čiji bi veči broj više ujednačio frenetični ritam albuma.

Ok, a sad zaboravite te zamjerke jer teško je odoljeti punokrvnosti ovih pjesama, bilo da se radi o uvodnoj rifčini koja pleše između različitih promjena tempa u "Consolers Of The Lonely", slide gitari na "Top Yourself", melodijskoj rezoluciji violine, efektirane džitre i Brendonovog glasa u "Old Enough", fraziranju po akustari u "These Stones Will Shout" ili klavirskom solu i klavirskom outru u "You Don't Understand Me". Ah, taj klavir u "You Don't Understand Me"...

Što reći? Bio sam usamljen i utješili su me. Još uvijek najbolji klasični rock bend danas.

Attention: Consolers Of The Lonely, Salute Your Solution, You Don't Understand Me, Old Enough, Top Yourself, Many Shades Of Black, Pull This Blanket Off, Rich Kid Blues, These Stones Will Shout

Brendan Benson: singer-songwriter iz Michigana. Ima tri solo albuma od kojih preporučujem "The Alternative To Love" (V2, 2005.), a The Raconteurs je pokrenuo zajedno sa Jackom Whiteom jer su frendovi odavno.


15.05.08.
Portishead
Third
Island, 2008.

Otkako su Portishead posljednji put diskografski i koncertno bili živi, glazbena industrija se promijenila. I štošta drugo u glazbi. Riječ triphop postala je isprana bezvezarija a žanr kao takav, ako je ikada stvarno i postojao, kolabirao je pod lavinom bezbrojnih copycatova, reklamnih vampirologija i eksploatacijskih kompilacija. Prvobitna mistika i sve ono čarobno i zanimljivo što je ovaj bend sredinom i u drugoj polovici '90-tih donio na svijet isprale su reklame za šampanjce, proverbijalne aute i šampone, a spooky downtempo pretvorio se u lounge soundtrack za japije ili makijato i čašu vode.

Nije samo Portishead "žrtva" tih promjena. Pogledajte što se dogodilo glazbi Francuske Grupe Zrak ili Mobyju. I nije samo kontekstualizacija samog izričaja doživjela shift – sama glazbena industrija okrenula se naglavačke: danas su velike kompanije u ozbiljnim financijskim problemima, digitalizacija i internet zavrtili su svoje kolo sreće a stilovi sobnih genijalaca postaju mainstream pa je sve teže biti originalan. Zbog svega toga bendu kao što je Portishead, bendu toliko poistovjećenim sa jednim razdobljem i stilom, vrlo se teško vraćati, pogotovo nakon 11 dugih godina.

Naravno da Beth i muškarci nisu bili lijeni svih ovih godina (bilo je tu i solo albuma, drugih projekata, produkcije drugih bendova, organiziranja festivala itd.), no svaka pomisao na treći Portishead bila je obavijena strahom od uništavanja jednog malog ali zato prekrasnog nasljeđa.

Samo najveći vjernici u evanđelja po Beth, Adrianu i Geoffu mogli su predvidjeti takav povratnički trijumf kreativnosti i izražajnosti.

Što su to Portishead napravili? Niti su apdejtali stari izričaj, niti su se vratili na staro; jednostavno su stisnuli tipku RESET i izbacili ovih 11 pjesama kao da oduvijek rade ovakvu glazbu. Tragova prve dvije ploče danas klasičnog statusa ima toliko malo i toliko rijetko da ih se može nabrojati na prste i proglasiti izoliranim incidentima. Jedino što povezuje stari i, uvjetno nazvani, novi Portishead je, naravno, karakterističan glas Gibbonsice u kojem se ili utapate ili ga ne možete smisliti.

Sama glazba je konstantno na rubu podzemlja i nema nikakvih dodirnih točaka sa komercijalnim. "Third" je grčevit, zamazan i samodostatan grubi i oštri grumen jazza, lo-fi krautrock koji ne mari za to što se raspada kao da je nagrižen kakvom kiselinom, elektroničarski sajam ideja i soundtrackovskih atmosfera. Da, soundtrackovskih, ali ne više, kako je to bio slučaj prije 11, odnosno 13 godina, za retro-detektivske i missing suitcase arhetipove, već za ozbiljne i žućne studije o ljudskoj psihi. Nešto kao "There Will Be Blood", na primjer. "Third" je prigrlio disonancu skoro pa kao instrument, distorzirao i zamastio osjećaje, briljantno nanizavši sasvim druge glazbene utjecaje od svoja dva albuma prethodnika, ovaj put posegnuvši za bendovima tipa Can, Silver Apples, Sunn O))) i glazbenicima tipa John Carpenter i Jonny Greenwood.

Ono što iskače je Adrian Utley i njegova gitara, koje, iskreno, na ovom albumu nema ništa više nego prije, no njena uloga je sad sasvim drugačija. Poslušajte samo "We Carry On", po meni prva iz triptiha fokusa cijelog albuma, mašinsku koračnicu koja se svojim house ritmom s ratišta pretvara da je plesna a u biti je garažni rock na najodvratnijem tripu koji je ikad skuhan u nekom podzemnom laboratoriju. Zaista impresivnih šest glazbenih minuta.

Nakon "We Carry On» ide kratka baš-pjesmica «Deep Water» kao pješački otok cijelog albuma, mali tračak plavičastog svjetla (jedan kritičar ju je nazvao «slatka mala doo-wop ukulele pjesma koja zvuči kao singlica na 78 okretaja pronađena poslije nuklearne katastrofe u kakvim ruševinama») koji odmah biva zakopan natrag pod zemlju najbezobraznijim povratničkim singlom u posljednjih nekoliko godina. To je "Machine Gun", beskompromisna pljuska u stilu ovo-je-naš-novi-singl-pa-kome-krivo-kome-pravo, mehaničko čudovište, bljuvač Hellboyevih metaka, više first-person-shooter kanonada nego pjesma, agresivni sonični rat koji tek u finalu, pomoću analognog, vangelisastog sinta, prodiše, no opet ne kisikom nego sumporom. Prejako.

Tenzija na "Third" je stalno visoka, svjetlo tako rijetko promalja iz ovih pjesama, a Beth ne popušta sa svojom tjeskobom i čemerom, što ga čini ne-lakim slušalačkim iskustvom. No, jednom kad mu probijete kod, kako glazbeni, tako i Bethinog vokala, lako ćete mu se vračati. Njegova tamna svjetlost je, kao i kod jednog od najboljih albuma '90-tih, albuma "Mezzanine", hipnotizirajuća i sjaji primamljivije od kakvog uplifting komada glazbe. Anksioznost, depresija i agresija nikad nisu zvučale tako dobro.

Neugodno iskustvo, svakako, no najljepše neugodno iskustvo koje ćete, barem u glazbi, doživjeti ove godine. Iako su tek počele rasti rujnice, komotno to tvrdim.

Third: Silence, Hunter, Nylon Smile, The Rip, Plastic, We Carry On, Deep Water, Machine Gun, Small, Magic Doors, Threads

Esteja alerta para as regras dos 3/ O que vocę dá, retornará para vocę/ Essa liçăo vocę tem que aprender/ Vocę só ganha o que vocę merece: Čuvaj se pravila broja 3/ Što daješ vratit će ti se/ Tu lekciju moraš naučiti/ Dobit ćeš samo ono što zaslužuješ



29.05.08.
The Breeders
Mountain Battles
4AD, 2008.

Sestre Deal ponovno jašu! I neka jašu jer baš super jašu! I to ne u smislu da im debela dupad dobro izgledaju u sedlu.

Iako ovo nije ni definitivni grunge pop klasik kao što je "Last Splash" (4AD, 1993.) bio, niti njegov nasljednik kao što je "Title TK" bio (2002.), "Mountain Battles" je mali, slatki, naivno-nevin i jednostavno lijep album snimljen u demo, lo-fi stilu koji ovim iščašenim pjesmama tako dobro stoji. Jedino što mi nije jasno, čak i ako u obzir uzmem dugogodišnje bitke sestara sa dopom, solo pločama i drugim bendovima, zašto moramo toliko dugo čekati na nove Breederse! Odite k vragu i primite se posla!

It's The Love: Overglazed, Bang On, Night Of Joy, We're Gonna Rise, German Studies, Istanbul, Walk It Off, Regalame Esta Noche, No Way

Tetka Kim, zašto ste ovaj album snimili u minimalističkom stilu?: "Minimalističkom? Jesi ti normalan, dečko? Nije on "minimalistički" nego su vama svima uši zagađene umjetnom gustoćom moderne digitalno isproducirane glazbe! I ne zovi me tetka jer ću ti opalit trisku da će ti bit pola dosta!"


05.06.08.
MGMT
Oracular Spectacular
Columbia, 2008.

MGMT su Andrew Van Wyngarden i Ben Goldwasser i nekad su se zvali Menagement i dolaze iz Brooklyna (Brooklyn se Klynom izbija) i kad su ih pitali u izdavačkoj kući Columbia da koga bi htjeli za producenta rekli su Princea ili Nigela Godricha ili Baracka Obamu ili ne-Sheryl Crow. Duhovito. Dobili su Davea Fridmanna. A mi smo, osim koračnice "Time To Pretend" koja je definitivno radijska singlusina godine, barem za sada, dobili zanimljivu pop kompilaciju nekolicine američkih i europskih bendova svih zblendanih u jedan sočan milkshake. I imamo slamku. I ona seže preeeeeeekoooo sobe. I pije njihov milkshake. MI PIJEMO NJIHOV MILKSHAKE! SRRRRRRRRRKKK!

Malo sam se zanio.

Of Moons, Birds & Monsters: Time To Pretend, The Youth, Electric Feel, Kids, The Handshake, Future Reflections

Dave Fridmann: bivši basist Mercury Reva i jedan od najcijenjenijih producenata današnjice, ujedno i profesor snimanja zvuka na Fredonia School Of Music. Od 1990. na ovamo producirao sve Flaming Lipse (osim albuma iz 1993.) i još hrpu bendova tipa Weezer, Mogwai, Phantom Planet, Clap Your Hands Say Yeah, Tapes'n'Tapes i (da, da, spomenut ću ih) PipsChips&Videoclips.


05.06.08.
Matmos
Supreme Balloon
Matador, 2008.

M.C.Schmidt i Drew Daniel su dva tipa koje prvo idu pogledat "dečka dana" na Iskonu, a tek onda mail. Kužite? Jesam ja sad ispao seksist? Homofob? Baš me briga, jer Schmidt i Daniel su moj omiljeni turoperatorski par na elektroničarskoj sceni i što se tiče ideja i same glazbe na albumima kao što su "A Chance To Cut Is A Chance To Cure" (Matador, 2001.), "Civil War" (2003.) ili pogotovo "A Rose Has Teeth In The Mouth Of A Beast" (2006.), potučem se za njih bez beda.

Za razliku od tih prošlih albuma gdje su mikrofone u potrazi za semplovima i višim konceptom stavljali u sale za liposukciju, ozvučivali puževe, masturbirali po napetom papiru, mlatili ružama po stolu i radili ostale stvari koje je ili teško ili mučno i prepričati, ovaj je čista, bezmikrofonska, bezfilozofska proslava zvuka isključivo starih analognih sintisajzera. Što se dosadašnjeg Matmosa tiče, odmor za uši.

Sadrži rukama sviranu "Les Foiles Francaises" Francoisa Couperina i centralni komad od 22 minute, naslovnu temu koja podsjeća na najbolje dane Tangerine Dreama i ustvari je ful ful lijepa ambijentalna situacija.

Leti, leti daleekooo: Rainbow Flag, Polychords, Mister Mouth, Exciter Lamp, Les Foiles Francaises, Supreme Balloon, Cloudhopper

Matmos: jezero puno zlog šmrklja ispod grada Sogo u filmu "Barbarella" Rogera Vadima iz 1968. Iz tog filma ime su uzeli i Duran Duran (po ludom znanstveniku dr. Durand Durandu), al to već znate.


12.06.08.
Datasette
Datasette
AI, 2008.

Dataseta je pred nekih milijardu godina bila Commodoreova kompjuterska traka, kazeta, spora i danas nešto za "Peek&Poke" muzej sa svojih 50 bajtova po sekundi. Floppyji su je brzo pospremili u povijest. U stilu kompjuterske retro estetike to ime uzeo je John Davis, producent za kojeg su fanovi elektronike možda več čuli preko njegovog drugog aliasa Datashat i serije kompilacija "Business Funk". Ovaj prvi Davisov dugosvirac suptilno pleše između klasične elektronike, robotske estetike, slomljenih ritmova, industrijskih semplova i funka i vraća natrag sve ono dobro u elektru što je, nakon što su electro house, electropop i electroclash prošli svoje kreativne pikove, nestalo iz tih podžanrova. Vrlo, vrlo dobra ploča, pravi mali suvremeni dragulj i plesne i slušljive struje u kojoj je vrlo, vrlo lako uživati.

Učitavanje: Running Away, Vapour Trails, Pluck, Fallblattanzeige, Damage Report, Melting Faces

Commodore: američka tvrtka Commodore International iz West Chestera u Pennsylvaniji, ključni igrač na polju osobnih i kućnih računala u '80-tima. Ono po čemu će ostati zapamčeni svakako je Commodore 64, legendarno 8-bitno kućno računalo iz 1982. koje je i dan danas, sa brojkom od 30 milijuna prodanih komada, najprodavaniji komp ikad. Tvrtka je proglasila bankrot 1994.



18.06.08.
Bon Iver
For Emma, Forever Ago
4AD, 2008.

Bon Iver je 27-godišnji Justin Vernon, a "For Emma, Forever Ago" je njegov prvi album snimljen u kontekstu koji mu u startu garantira zanimljivu priču za glazbena piskarala.

Naime, krajem '06-te Justinov matični bend, potpuno nevažan za ovu priču, raspao se. Justin nije imao posla. A bio je i malo shrvan ljubavnim zavrzlamama. I šta će onda mladi čovjek napraviti nego otići u očevu šumsku kućicu, u dubinu šuma sjeveroistočnog Wisconsina, nekih 70 milja od svog rodnog grada Eau Clairea, odsjeći se od svijeta na tri mjeseca, rušiti stabla za ogrijev, jesti jelene koje je sam ubio i odrao (ćao, vegići!) i usput snimiti, pomoću moderne prijenosne tehnologije, jedan od najhvaljenijih americana albuma ove godine? Nemojte mi reći da vi ne biste napravili to isto.

Šalu i romantiziranu western situaciju na stranu, Justin Vernon je to sve učinio i rezultat je zaokruženi, intiman, tih, akustičan i da, odličan album sa devet jednostavno prekrasnih i sonično vrlo interesantnih pjesama. Nešto bubnjeva i puhača Justin je dodao kasnije, po povratku u civilizaciju u studiju u Raleighu (to da je Raleigh glavni grad Sjeverne Karoline me naučio Twin Peaks u bolesnoj sceni kad Windom Earle isprobava na zlikovcu zvanom Leo Johnson koliko dobro radi droga za govorit istinu), no kosturi i mnogo više od toga, cijeli taj ambijent šumske izolacije (škripa dasaka, šum sobe, zvuk snježne oluje koja bjesni izvan bajte) uhvaćen je u sirovoj prirodi koja čovjeka može naučiti par stvar o sebi.

Već dugo nije bilo tako iskrenog albuma, nepokvarenog trendovima ili studijskim trikovima.

John Mulvey iz "Uncuta" sumirao je to nekako najbolje. On je rekao: "Ova ploča je toliko sigurna i intenzivna u svom svijetu, svijetu snijega, tišine i osobnih sjećanja, da je njeno slušanje praktički intruzivni čin."

Matej Zec iz "Morsa" i moj svidovski kolega rekao je: "Super mi je album za zaspat."

Enver Krivac iz "Kraljevskog Pudinga", moj najveći prirodni nemesis, rekao je: "Moram naučit svirat "Skinny Love" na gitari prije nego što umrem."

Pa vi vidite.

Odo ja u šumu: Flume, Lump Sum, Skinny Love, Creature Fear, For Emma, re:stacks

Bon Iver: krivo napisana francuska, odnosno kanadska čestitka "Bon Hiver!" koja se upućuje dragoj osobi prilikom solsticijskog početka zime ili jednostavno prilikom prvog snijega. Jedan lijepi običaj koji, nažalost, među zimopičkastim Hrvatima, nikad neće zaživjeti. Anonimni američki pjesnik još u 19. stoljeću reče: "oh, the snow, the beautiful snow/ filling the sky and the earth below/ over the housetops, over the street/ over the heads of people you meet/ dancing, flirting, skimming along/ beautiful snow! it can do no wrong..."

26.06.08.
Fomatic
Inflow
U-Cover, 2008.

Ako volite spore, rekli bismo mi koji smo u devedesetima bili mladi, triphopaste ritmove i vratni mišići vam podnose samo blaga klimanja, istražite ovaj up-in-smoke i easy listening IDM album nizozemskog producenta kojem nisam mogao saznati ime. Puno Plaida, Boards Of Canada, Klute i sličnih utjecaja i inače rafiniran ukus Koena Lybaerta, Belgijanca koji vodi U-Cover label još od 1999. garancija su da ćete uživati sve dok ne zaspete.

Najbolja: Grown

Belgija ili Nizozemska?: Nizozemska, uvijek.


26.06.08.
Kanding Ray
Automne Fold
Raster Noton, 2008.

Kanding Ray je ime za projekt Davida Letelliera, a "Automne Fold" je njegov drugi album pod tim imenom za kuću Raster Noton. A Raster Noton je berlinska izdavačka štacija koja od 1999. štanca imena kao što su William Basinski, Wolfgang Voigt, Robert Lippok, Alva Noto i Ryuichi Sakamoto. A "Automne Fold" je vrhunsko Letellierovo djelo čijim je mikroritmovima i prilično zatvorenom glazbenom strukturom autor ovaj put dodao i vokale, doduše, tek narativne ili audio-bižuterijske prirode. Vrlo ozbiljna glazba. Nije za svakog.

Eto, sad ste pametniji nego prije.

Najbolja: Quarante

David Letellier: francuski glazbenik sa berlinskom adresom, rođen 1978. Osim što muzicira, David je i arhitekt, a bavi se i performansima i instalacijama. Čunka!

Oh, and...: U istoj emisiji govorio sam i o Alanu Mysonu koji se krije iza imena Ital Tek. Album "Cyclical" izašao mu je za Mike Paradinasov label Planet Mju i jak je. Slobodno provjeriti.



10.07.08.
Paul Weller
22 Dreams
Island, 2008.

Mnogi tate i dede, dide ili nonoti, uglavnom – stariji muškarci u rock glazbi odavno su već trebali objesiti svoju gitaru na ekser, čavao ili čaval, izdati tu i tamo neki ugovorom obavezni best of i tako se spasiti od fade away modusa završetka karijere. Mnogi da ali mnogi i ne. Između ostalih "ne" ide i u pravcu Paul Wellera. Taj bivši Jam-ovac, Style Council-ovac i uspješan solo mod igrač izdaje uglavnom relativno dobre i vrlo rijetko loše albume redovno svake dvije, tri godine. I sad, nakon što je obavio i best ofove i album obrada i sve te postaje karakteristične za starce, našao se na raskršću: ići lakšim putem i opet snimati ono što je snimao do sada ili napraviti zaokret. Sva sreća – odabrao je ovo drugo.

Pavle je ušao u studio sa starim frendovima, producentom i aranžerom Simonom Dineom i gitaristom Steveom Cradockom i rekao im je – slušajte, dečki, prije svega ćemo se zabavljati pa ćemo vidjeti šta ispadne. I to se na ovom albumu i čuje. Neobavezni session i opušteni pristup rezultirao je najboljom Wellerovom pločom od ko zna kada, pločom koja nonstop šiba u drugom pravcu i pokriva široku lepezu stilova i pristupa, od instrumentalnog jazza, baladerije Toma Waitsa, muziciranja a la Traffic, pjevanja a la John Martyn, britanskog folka, bijelog soula, čvrstih gitarskih buka, podivljalih brassova do atonalnih kaosa, semplova, loopova, modernih sintova. Čak ima i suradnja sa jednim od Gallaghera, Belzebub ih odnio obadvojicu! I jedna pjesma zvuči kao The Avalanches. A jedna druga kao bondovska laganica. I povrh svega ima i singl "Have You Made Up Your Mind?", jednu od najljepših radijskih pjesama ove godine.

Da skratim, "22 Dreams" zvuči kao radijski program gdje sve te pjesme različitih stilova i gruvova pjeva jedan te isti pjevač. Koji, btw, pjeva bolje nego ikad. Staro vino, stara koka i te spike.

"22 Dreams" je jedan britanski novinar nazvao Wellerovim "Bijelim Albumom", naravno aludirajući na eklektičnost tog slavnog dupljaka. I nije fulao. Pretencioznost u koju se takvim pristupom lako mogao zapetljati vješto je izbjegnuta i rezultat je jako zanimljiva ploča, uvijek iznova i sa svakom slijedećom pjesmom svježa. Izgleda da je, sa svojih 50 godina na grbači (aah, ti lijepi narodni izrazi), Weller jedan od rijetkih "ljudi u najboljim godinama" koji funkcioniraju s čimgod se uhvate u koštac.

8 Dreams: Light Nights, 22 Dreams, Push It Along, A Dream Reprise, Empty Ring, Echoes Around The Sun, One Bright Star, Have You Made Up Your Mind?

Bijeli Album: ne mislite valjda da ću vam objašnjavati šta je to Bijeli Album?


17.07.08.
Beck
Modern Guilt
XL, 2008.

Ok, nek ga je producirao Danger Mouse i nek su ga svi ishvalili i nek su mu svi svjetski glazbeni časopisi dali četiri ili pet zvijezdica al meni je ovo najdosadniji Beck kojeg sam ikad u životu čuo i osim lijepog singla "Chemtrails" sve je recikliranje i usiljeno i bez duše. Da, da, super je to sve snimljeno i Beck je Beck ali nit mi je trebao u životu novi Beck toliko brzo nit ću se opirati zaboravljanju ovog albuma, čim mi to vrijeme bude dopuštalo. A vi, kako god hoćete.

Chemtrails: Chemtrails

Chemtrails (4real): po raširenoj teoriji zavjere, tragovi aviona po nebu koji se ne raspršuju (za razliku od contrailsa) već ostaju dugo, šire se i truju nas kao rezultat zaprašivanja barijem i alumini-oksidom od strane Amera ili nekih sličnih demona. Osobnog sam mišljenja da je to sve skupa bunch of crap, no činjenica jest da neki trailsi ostaju duže na nebu od drugih i u roku sat vremena naprave nebo oblačnim. Muldere?


24.07.08.
Tricky
Knowle West Boy
Domino, 2008.

Vratija se Tri-cky! Aaa di je bi-ja? Kabluniro je skandžu i jeo žilete da mu glas bude još hrapaviji. Da, da, i još sto drugih klišea vezanih uz Adriana Thawesa a.k.a Tricky Kida. Svaki Massive Attack-Maxinquaye-Pre Millenium Tension-Angels With Dirty Faces-rat sa izdavačkim kučama-itd. uvod u ovog mrmljajućeg pjesnika je suvišan u 2008. pa evo odmah nešto o "Knowle West Boy" albumu, prvom Trickyjevom za Domino.

Sve su to redom Adrianova magnovenja (oduvijek sam htio upotrijebiti tu riječ u tekstu) o Knowle Westu, thacherovskim sivoćama '80-tih, socijalnoj mrakači, drogi, ženama, huliganstvu, trudnoćama u 16-oj, raspadajućim vezama, stambenim blokovima za šljakere te ostalim ljepotama, kako reče William Blake, "ugodnih engleskih poljana" i "planina zelenih" i cijela jedna generacija slušača stasalih, između ostalog, na Trickyjevim albumima u devedesetima (samo najvjerniji fanovi ostali su uz njega baš kroz sve kreativne ups and downs, a njih je bilo u podjednakoj mjeri; ja nisam jedan od njih, očito, jer "Vulnerable" je bio žešća katastrofa) može se lako ufurati u miks ljuljajućih durskih barskih bluzova ("Puppy Toy" u kojoj Tricky kao Barry Adamson i Alex Mills kao zgodna trebuljica izmjenjuju dobacivanja, pijane komentare i odjebe), zabijenih ragga brbljanja na engleskom kojeg ne bi raspetljali ni Tomislav Ladan (spavaj mirno, majstore!) i Data zajedno ("Bacative", "Baligaga"), pankerskih crossovera (odličan singl "Council Estate", Tricky u punom ritmičkom, liričkom i producentskom zanosu), maglenih balada izdistorziranih osjećaja ("Past Mistake") i Kylie Faking Minogue (rolajuća i prljava obrada njenog hitića "Slow" je pravi, čak i radijski, slatkiš albuma).

E, ovo je definitivno bila dugačka rečenica.

Uglavnom, čini se da je Tricky opet u formi pa preporučujem svakako, 40% iz nostalgije, 60% iz snage same ploče.

Edrijeeeeen!: Puppy Toy, Veronika, C'mon Baby, Council Estate, Cross To Bear, Slow, School Gates

Knowle West: najsiromašniji i najozloglašeniji bristolski kvart u kojemu je Tricky bio mali Margaretin pionir. Iako kvart ima lošu reputaciju ima u njemu i dobrih stvari, npr. The Park, centar za mlade pod vodstvom gradskog vijeća, kojeg je 2005. posjetila čak i Kraljica na svom obilasku Bristola. Kako to znam? Javila mi je. Meni Kraljica uvijek sve javi.

31.07.08.
She & Him
Volume One
Doublesix, 2008.

Ona je Zooey Deschanel. Njen stari je Caleb Deschanel, nagrađivani majstor filmske fotografije ("Pasija") a njena stara je Mary Jo Deschanel, glumica (mama Donne Howard iz "Twin Peaksa"). Ona je glumila u "Veronica's Closet", "Mumfordu", "Almost Famous", "All The Real Girls", "Elfu"... Bila je Trilian u "Vodiču za autostopere kroz galaksiju", Cheryl u "Umri muški 4", gospođica Edmunds u "Mostu za Terabitiju", Dorothy u "Ubojstvu Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda"... Ona pjeva u skoro svakom svom filmu. Čak je to uspjela ugurati u "Winter Passing", zgodnu dramu sa Ed Harrisom. Ona ima glas i polivalentni talent hollywoodske zabavljačice '50-tih. Ona je prekrasna. Ona je divna.

On je Matt Ward. Znate njega? Oke.

Jesam rekao da je ona prekrasno biće jedno? Mmmm.

Zoey i Matt su sreli na setu filma "Go-Getter" Martina Haynesa prošle godine na koji ih je redatelj pozvao da snime pjesmu za odjavnu špicu. Novoupoznati kolaboratori snimili su "When I Get To The Border" Richarda i Linde Thompson, a onda se Zooey pohvalila Mattu da ona ima doma hrpu svojih pjesama. Time je počela zanimljiva suradnja između hollywoodske krasotice lijepoga glasa i oregonskog singer-songwritera koja je rezultirala albumom "Volume One", sigurno najboljim albumom kojeg je ikad snimila jedna hollywoodska zvijezda, ako iz konkurencije izbacimo Judy. Definitivno bolji od nedavnog pokušaja Scarlett Johansonn.

Album je to koji otpuhuje sve jalove i sumnje da je Zooey snimila album zato jer je zgodna glumica. Zooey pjeva ko grom, nekad slatkasto, nekad bogato, bez folk pretenzija i njen glas savršeno pliva u svijetu nevinih '50-tih i američke filmske mitologije dejtanja, držanja za ruke i prvih poljubaca. "Volume One" služi kao razglednica iz tog vremena.

M.Ward je učinio najbolje što je mogao sa Zooeynim glasom i pjesmama; zamotao ih je u nepretjerana, lijepo odmjerena i minimalizirana rješenja i sveo je svoj vokalni doprinos na najmanji minimum (kmeči samo na obradi Smokey Robinsonove "You Really Gotta Hold On Me").

Preporučam kao pravu romantičnu eskapadu, nešto kao zalazak sunca ili bujicu adrenalina ili koji-endokrinolog-zna-kojih-hormona pri prvom susretanju usana sa nekim do koga vam je, i u to ste u tom trenutku najsigurniji na svijetu, jako stalo.

Jesam spomenuo da je Zooey predivno nešto? Jedva čekam "Volume Two"!

Divote: Sentimental Heart, Why Do You Let Me Stay Here?, This Is Not A Test, Change Is Hard, I Thought I Saw Your Face Today, Take It Back, You Really Gotta Hold On Me, I Should Have Known Better, Black Hole

"Elf": film (r: Jon Favreau, 2003.) sa Will Ferrelom u ulozi vilenjaka (da, šta ipak je to Will Ferrel) u kojem je mlada Zooey prvi put zapjevala na srebrnom ekranu. Pod tušem, čak. To je ta scena.

Hvala na čitanju, više nego ikad prije.

Lijep pozdrav,
ek.

Radosti rujna a.k.a. coming soon: veliki dug od ljeta: Fleet Foxes – Fleet Foxes i najbolji gruvovi in a long time: Flying Lotus – Los Angeles

In Memoriam: Dino Dvornik (1964 – 2008)



Nekoliko sjećanja veže me uz Dina.

Mene je moja mama samo dva put, dok sam bio klinac, pitala – Oćeš da ti kupim tu kazetu? – prvi put kad su na televiziji reklamirali Balaševićev "Bezdan" na što sam joj odgovorio ne (mada mi je Đole ko klincu bio fora jer glumio u onoj jednoj humorističnoj seriji gdje su on i još neki stari i treba i frajer koji je govorio na lj radili skupa u uredu) i drugi put kad je na televiziji bio spot "Zašto praviš slona od mene?" na što sam joj isto odgovorio ne. Naravno da se Branka više nije upuštala u slične ponude („ovaj mali niš neće…“), no u pitanju nije bila moja nezainteresiranost; za Vojvođanina sam bio premali i nisam kužio ništa, a u Dvornikovom slučaju sam si ionako već sam snimio s radija sve pjesme koje su mi bile zanimljive, što i nije bilo teško jer te 1989. eter je bio krcat njegovim pjesmama i skoro svaka s njegovog prvog albuma bila je ili non-stop na radiju ili na nekoj top listi kao "novi ulaz".

Sjećam se i da sam gledao taj nagrađeni nastup na Zagrebfestu '88., kad se pojavio prvi put s "Tebi pripadam" i da mi je odmah bio frend. Bilo je to prvi puta da mi je neka domaća pjesma dobra a i tip je imao neku opaku a opet toplu vibru oko sebe i plesao je kao da je neko Holly Johnsonu ubacio crni gen u hlače.

Da, spomenuo sam Holly Johnsona, znam, šta sad, bile su osamdesete i ako kažete da niste voljeli "Americano" lažete.

Iako su mi one animirane trubice na spotu za "Slona", priznajem, već onda izgledale jeftino, Dino je bio tako kul (ko zna koju sam riječ onda upotrijebio jer kul onda nije ni postojala u rječniku kao legitimni pridjev) u onom odijelu i onom dijelu pjesme, pred kraj, kad se zlobno smije u duelu sa saksofonskim solom i kad sve ode u funk hu-ha vlak bilo je teško odoljeti.

Znam i da kad se pojavila "Jače manijače" godinu i nešto poslije "Slona" da sam razbijao glavu s kakvim se faking instrumentom može proizvesti onakav intro i da sam bio potpuno, što se reče po dubrovački, blown away sa onim brejkom pred kraj stvari gdje taj loop šiba s još nečim i sa Dinovim oouujee i kreveljenjem. Čak i danas kad koristim riječi loop, brejk, sempl i slične kao da sam rođen u Rolandovoj tvornici i znam što znače (za razliku od ondašnje dječje enigmatike) često stanem, poslušam taj ritmičko-melodijski buvljak ideja i pomislim pohlepno, citirajući frenda Matića – damn, I wish it was mine!

Teško je danas razumijeti, iz ove bože-oslobodi moderne perspektive radost i duh koju su onda, u onom vremenu i kontekstu drugih pjesama na radiju sa sobom nosili stihovi tipa "baš sam noćas tužan ja/ baš sam nervozan/ kad se sjetim da te voli/ čovjek bezvezan/ zato mene pusti ti u tvoju postelju/ pa će majka da te gleda opet veselu".

Nikad nisam mislio da ću citirati stihove Zlatana Stipišića Pavijana Grivastog (da, te i uglavnom sve najbolje Dinove uspješnice stihirao je upravo gospodin Šta-Će-Meni-Moja-Dica-Reć) ali način na koji ih je Dino pjevao, njegov stav, ljutnja jer "takav kreten loša mi je zamjena" i isporuka bile su kredibilne do bola. Čak i kad ga "tute i školjke ne rješavaju te boljke/ kad zmaj dahne zimi jaoj si ga klimi" ili kad znanstveno zaključuje da "samo zmaja dah jedini je spas da ukloni strah što ga stvori grah" u najgruvastijoj odi prđenju ikad snimljenoj. Doduše, te stihove napisao je Kanceljak ali nema veze. Bitan je Dino.

Kasnije sam spasio vinil "Kreativni nered" i maksicu "Jače manijače" s delničkoga radija i nikad mi nije bilo ni sekunde žao zbog tog.

Doduše, uzeo sam im i "Prirodu i društvo" na cd-u.

Gospođo Glad, ako ovo čitate, moje najdublje isprike, ali ta tri nosača ne vračam ni za živu glavu. Uostalom, taj klepto je već sad u zastari.

Kad razmišljam o Dini, sjetim se Kristine s kojom sam išao u srednju i kasnije na faks. Dok su drugi počeli mrdati nogama i rukama na njegove ritmove njoj su zasuzile oči. Čovjek je doticao ono nešto u njoj. Sjetim se i svog frenda koji se zove Sabo. To je onaj šta govori u jinglu za BeatNochu "jel mogu reć? ...ja ful volim slušat svid radio to je muving itd." On ga je obožavao upravo zbog toga što su kod Dinota "bubnjevi ful bitni dio stvari". Sjetim se i svoje bivše koje se isto zvala kao i gospođa Dvornik pa sam joj govorio da se ljubav doslovno zove imenom njenim. Da.

Te '93. već sam bio radioaktivan u glavnom gradu Gorskog Kotara i sjećam se da su "Čuvar plaže" i "Imam rep" bili tako potreban odmor za uši od rastućeg korpusa antiratnih i domoljubnih budnica, protesta i podsjetnika na to da imamo državu i da ljudi pogibaju. Te pjesme dale su i nekoliko klasika ("Moja Domovina" mi i danas u refrenu diže dlake, koliko god sam cijepljen od nacionalnog osjećaja i draža mi je od himne, a bilo je tu i još nekih dobrih stvari), no moral i duh nisu jednodimenzionalne pojave i mogu se dizati i pobuđivati na najrazličitije načine i tu je uskočio Dino sa dvije hitčine koje su i danas svježe i energične kao i onda. Pogotovo "Imam rep" sa svojom nabrijanom sekvencom i vožnjom koju su rijetki u biznisu natjeravanja ljudi na ples na ovim prostorima postigli.

Cijeli taj album bio je dokaz da je Dvorniku od početka karijere jasno da je na čelu hrvatske verzije jedne od posljednjih velikih glazbenih revolucija i četiri čiste tehno situacije na "Prirodi i društvu", stvari "Extasy", "Ying & Yang", "The Return Of The Man With The Rubber Brain" i meni najdraža "Split Junkie", jednostavan a tako funkcionalan plesno-hipnotički spoj Kraftwerka i splitske rive, da ima pravde, danas bi se učile u školi kao prvi prodor underground elektronike u hr-mainstream. Dino nije bio prvi koji se bavio time u Hrvatskoj, jasna stvar, ali je bio prvi koji je to stavio na album, bez beda i srama, dapače, ponosno, pored pjesama kao što su "Rušila sam mostove od sna" i "Gibajmo se". Ni danas taj album mnogima nije jasan.

Danas mnogi govore da je Dino bio ispred svog vremena, ali stavio bi ruku u vatru da on to nije tako doživljavao. Njemu je to bio jedini normalan i ispravan način.

Sjećam se i intervjua kojeg je '96. na tom istom radiju s njim vodio Mario Mihaljević (koji je onda došao raditi u Delnice kad se goranski eter sa thirty-something stažom pretvorio u ko zna čiji političku prčiju odjedanput inventivno nazvanu Domovinski Radio) i, to sam čak imao i snimljeno na kazeti jedno vrijeme, nisi znao ko je od njih dvojice pijaniji. Dino je već onda bio svačiji omiljeni ridikul izbijenog pogleda i narodnog kredibiliteta poremećenog medijski evidentiranim narkomanijama i, teško ću zaboraviti, jedva je pričao. Uglavnom su pičkarali. Mihaljević ga je u jednom trenutku pitao – Jel jebeš šta ženu? – a Dino mu je odgovorio - Ne, sperma mi slabo izlazi.

Moji frendovi znaju da sam nekoliko desetaka puta u posljednjih deset godina rekao da bi volio popit kavu s Dinom jer bi ga volio pitat par stvari o životu i prolaznosti vremena, a najviše bi ga gnjavio zašto više ne radi dobru mjuzu.

Iako mi je nekoliko puta nastupao pred nosom, nisam ga nikad vidio uživo niti na ulici. A pred malo je trebao nastupati ovdje negdje i čak sam, iznenadivši ovako „odrastao i pametan“ sam sebe, pomislio – baš bi ga išao vidjeti. Iz mene je progovarala neka podsvjesna stara ljubav za ovog dalmoša. A ionako bi mi svi moji, znam ih dobro, rekli – šta si ti lud, šta ću ić na Dinu Dvornika? Onda sam i ja sam sebi rekao to isto i dilema oko odlaska bila je riješena. Pomoglo je i to što je nastup bio odgođen.

Koliko god znam šta sam mogao očekivati od njegovog nastupa 2008. sad mi je žao što sam bio tako neiskren prema sebi.

Mnogi su bili posljednjih deset godina takvi kad je u pitanju Dino Dvornik. Lako je sad govoriti – sam si je kriv za to.

Sad kad je sve to iza njega, svi odlični i oni loši albumi, Porini, festivali, "Ništa kontra Splita", udaranje kamena temeljaca, "Afrika", filmske uloge, droksanje, bolest, baseball mladost, koncertni album iz Minhena, nepamćenje vlastitih stihova, dj-iranje, "Kineski Zid", reality show i što sve ne, njegova uloga u našim životima spremna je za revaloriziranje i stavljanje na pravo mjesto. Ako po nečemu treba pamtiti ovog splitskog divljaka, ovog nemirnog čovjeka i vječnog klauna te prije svega vrhunskog umjetnika i tipa koji je zadužio sve nas koji smo živjeli uz njegove pjesme, to su energija i vizionarstvo.

Sve ove godine nitko mu se nije približio kad su u pitanju energija i vizionarstvo.

Sve titule koje mu ovih posljednjih nekoliko dana dodjeljuju u medijima, od "kralja hrvatskog funka" do "rodonačelnika plesne glazbe u Hrvata", nisu dovoljne da bi opisale njegovo glazbeno i kulturološko nasljeđe. Ne znam za vas, al ja sam ponosan da smo ga imali i da mogu reći – da, mi ovdje, u ovom slijepom crijevu, gdje se glazbeno dno piše estrada a glazbena industrija zarađuje manje od tvornice šibica, imali smo Dinu, on je… on je bio dobar.

Ono što najviše ispunjava srce tugom a glavu divljenjem je činjenica da je Dino sve to uspio napraviti u kratkih sedam godina svoga života, od '88. do '95. Svako ko u svom životu ima svojih sedam biblijskih debelih krava zaslužuje ostati u sjećanjima.

A kakva su vaša?

Dino, moj te svino. Vidimo se nekad. Drži gače! Još uvijek računam na onu kavu.

ek

Dragi ljudi i vegetarijanci!

Velika i važna obavijest svim pratiteljima emisije BeatNocha: nakon ljetne pauze yes, it's back con gusto, već ovaj četvrtak. No, pripazite! Od ove jeseni ne više u 18.30 nego točno u 18.00!

Znači, TOČNO U 18.00!

To je novi termin pa si to stavite u vaše spoznanje, dlanovnike, rokovnike, itinerare i planove posjeta ginekologu i psihijatru.

Šteta što će prva emisija bit in memoriam, ali život je takav.



Čujemo se,
ek.