Vođen pjesmama...

U košmaru nastalom u glavi ovo je jedina misao koju sam mogao izolirati i raspoznati u tom času. Rekoh već jednoj osobi da mi je još od jučer i prekjučer cijeli današnji dan mogao stati u jednu jedinu misao: „Želim ju vidjeti.“ Iz tog razloga legao sam u krevet, zbog tog razloga sam se probudio. No moralo je sve ići krivo. Jedno za drugim. Uz povremene pauze koje bi me opustile i dale mi nadu da će ovaj dan biti lijep.
Ponovno me uspio fascinirati ljudski mentalni sklop i njegova kompleksnost, odnosno jednostavnost. Ta materija stvorila je toliko genijalnosti na ovome svijetu, a opet, ista ta materija nekima jedva služi da sastave jednostavnu rečenicu, i to je uglavnom to. Volim tok ljudskoga razmišljanja, volim mračna mjesta, i volim alkohol. Volim rabijatne budale i volim bespomoćni ženski glas koji viče: „Nemojte ga!“ A sve zbog jedne riječi – CAJKE. Te riječi upotrijebljene u kontekstu sprdačine, koja je bila dovoljna da gorespomenuta primitivna materija zvana mozak neke budale čuje tu riječ i spoji ju s pojmom „udari“. Alternativac je dobio udarce zbog osnovane sumnje da sluša cajke. Dotični koji su dijelili batine nisu se upitali ni u jednom času kako je ova konstatacija uopće moguća. Oni su pojednostavnili sve na te dvije riječi: cajke, udari. Njima dovoljno. On pada, njihov ego i moć čopora slavi, dok se jedna djevojka bespomoćno dere: „Nemojte ga!“ Sjedeći sa strane, nisam razlučio njezine riječi i pristupio sam s bujicom misli u kojima sam se pitao kome se što dogodilo: njoj, njenom dečku ili prijatelju. Mrak. Ona stoji i ponavlja tu istu rečenicu moćnoj gomilici koja ju uopće ne percipira. Dečko je sa strane i također stoji, dalje od gomilice. Prijatelj leži na podu, odmiču se od njega. Cajke, udari. Ništa više. Njega, koji je muzički obrazovan više nego cijela moćna gomilica zajedno. Njega, koji riječ cajke koristi samo kako bi se debelo sprdao na njihov račun. Ali oni to ne znaju, a objasniti im ne možeš. Cajke, udari. Tri djevojke i nas trojica. Njih je više. Ničime zasluženo: cajke, udari.
Odlazak iz Ribnjaka prema Draškovićevoj, još jedna neugodna situacija i susret s gomilicom. Stajanje na stanici. Muk, apsolutna tišina, svatko u svojim mislima, svatko analizira na svoj način. I tada shvatim: „Prisjelo mi je.“ Tramvaj, stanica, troje ide kući. Troje nas ostaje. Odlazak na trg. Mramor, tup pogled u prazno i košmar misli. I dalje ostaje :“prisjelo mi je.“ Uz to poželio sam ponovno biti sam. Ustati ovoga trena, otići kući i otuđiti se od svih s kojima sam ovo proživio. Nešto u meni zaključilo je da se tada ovo ne može više dogoditi. Da to tako mogu najlakše spriječiti. Maknuti se od svih. Ako nemam nikoga koga volim i do koga mi je stalo, za koga ću se brinuti, ne moram se bojati ovakvih situacija. Jer ostajem samo ja i moja četiri zida. Mramor. Dvije meni drage djevojke do kojih mi je stalo lijevo od mene. A opet, želio sam da nestanu. Da sve nestane. Da više o ovome ne moram razmišljati. Zamrzio sam ih sve. Jer sam shvatio da ako ih volim i ako mi je do njih stalo postajem izložen ovakvim situacijama, ne samo zbog fizičkog sastajanja u parkovima, nego i zbog psihološkog efekta. Ako mi do nikoga nije stalo, nemam za kime žaliti ako se ovakav događaj ponovno odvije. Zamrzio sam sve, pa i one koje volim. Želio sam pobjeći od svih. Još uvijek želim.
Još jedan loš događaj, još jedan loš dan, još jedan dokaz kako mi praznici na kraju uvijek odu u neželjenom smjeru, još jedan dokaz u prilog tome da je pametnije izolirati se od svih ljudi.
Uzalud povratak jedne osobe, prisutnost ostalih, uzalud želja da ih sve vidim, uzalud slatko ispitivanje da li dati poljubac njoj koja ima temperaturu i neku virozu ili ne, uzalud ležerno kino i sladoled, uzalud lijepo vrijeme, uzalud sve. Sve čemu sam se danas radovao, uspjelo mi je nestati pred očima. Cajke, udari. Prokleta bila ljubav, prokleta bila prijateljstva, proklet bio čovjek kao biće. Prokleti su bili, jesu i bit će. Dovijeka.
Košmar mi ne dozvoljava dalje pisati. Tu stajem, ne mogu dalje.

P.S. Njoj: ovo je dokaz na moju tvrdnju kako me loše stvari pokreću i daju inspiraciju za pisanje.
Četvero na MSN-u, a nitko da se javi. Možda je tako i bolje. MOžda je tako i bolje...

Gotovo je učenje i strepnja. Sada mogu reći da sam budući student još sigurnije nego prije prijemnog. A kada se upišem kroz ovih tjedan dana, onda to postaje činjenica. Ostaje mi sada ljeto za sve što želim, ukoliko mi neki peh to ne pokvari. Za sada sve ide svojim urednim, lijepim i očekivanim tokom. I to mi se sviđa. Dosta mi je iznenađenja i neplaniranih situacija, ugodnih i neugodnih. Neka sve malo stagnira za promjenu, da mogu uživati u tome što imam.

Popis sadašnjih želja i očekivanja tekao bi ovako:

1. pogledati konačno Transformerse, ići češće u kino
2. pogledati pokoji stariji film zbog opće kulture
3. provoditi vrijeme sa starim i novim prijateljima
4. provoditi vrijeme s onom zbog koje kažem da sam zaljubljen i koju volim
5. gledati redovito Formulu 1
6. konačno pročitati pokoju dobru knjigu
7. početi ponovno pisati pjesme
8. vizualno se unaprijediti u smislu tamnjenja na suncu, vježbanja i manje klope
9. posložiti sav metal i ostatak mjuze na kompu
10. vidjeti, pomirisati i okupati se u moru
11. vratiti onu trunčicu ludosti i zaljubljenosti, onaj djelić koji me tjerao da činim nepromišljene ludosti za onu koju volim
12. svezati konačno kosu u rep i jednom ju konačno speglati za special someone
13. prestati konačno pisati konačno toliko puta; općenito, prestati se bespotrebno ponavljati
14. sjetiti se svega ostalog i naknadno upisati na ovaj post (ovo ostaje i biti će na dnu)

Lijepi pozdrav i do čitanja!

...trebat će mi. Znam da to mogu, znam da to hoću. Samo se moram koncentrirati.

I dalje iščekujem povratak nekoga meni jako dragog u ovaj petak. Pisao bih više o tome, ali neću. Dva su razloga. Prvi je taj što moram ranije u krpe za sutra, a da pišem o tome, potrošio bih sat vremena barem. Drugi je taj što to ipak nije za sve ljude, nego samo za nas dvoje. I ako ću imati inspiracije, možda to uobličim u kakav prigodan tekst ili pjesmicu. Ali samo za nju. Ne za široke mase. Jer je ona meni nešto posebno, pa i to što radim za nju želim da je također posebno, jedinstveno, unikat. Dostojno nje. Lijepo kaže Hladno pivo:


Hladno Pivo

Pitala si me

Pitala si me zašto tvoje ime
nikad ne provlačim kroz rime,
zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim
pa da se time hvališ kolegicama s posla.

Ma nema šanse, nema tih para
da mi ikad budeš dio repertoara
pa da tvoje ime pjevuši ko stigne
da si svako tek tako na brzinu puni tišinu.

Mislim da bih razbio gitaru
da čujem da te fućkaju na pisoaru,
da me jednog dana gledas ponizeno
iz kuta dućana gdje je sve u pola sniženo.

Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu,
ovaj pokušaj da kažem neizrecivo,
nikad se neće naći na nekom CD-u,
imati naslov, cijenu i bar kod.

Zar da radio voditelj kreštava glasa
preko naše himne traži vlasnike pasa,
da se cereka, i kao dobra je zeka
u svaki jebeni singl ubaciti džingl.

Ništa nije sveto,
sve je bruto i neto,
sve je zabava.

Bitno da nešto svira za žedna uha,
da nikog ne dira dok pere il' kuha,
da narodu skrati onih osam sati
i da lijepo stane među dvije reklame.

Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu,
ovaj pokusaj da kazem neizrecivo,
nikad se neće naći na nekom CD-u,
imati naslov, cijenu i bar kod.

Pitala si me zašto tvoje ime
nikad ne provlačim kroz rime,
zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim
pa da se time hvališ kolegicama s posla.


I mislim da je time sve rečeno. Volim te, ne idem nikamo, sve misli su usmjerene isključivo prema tebi. Tu sam i čekam te.
Ostalima - lijepi pozdrav i do čitanja!