Dio četvrti
Ostao sam nepomično stajati još neko vrijeme na onom istom mjestu gdje je do maloprije stajala ona. Bio je ovo prvi put da sam joj prišao na samo nekoliko centimetara, a ona je i dalje živjela nesvejsna mog postojanja. No to me nije boljelo, kao da mi nije stalo do toga, kao da se događalo izvan mene i da me se ne tiče. A znao sam i zašto. Iz oluje života, a moj život je bio prava oluja, iznio sam samo nekoliko misli, ali nijednog osjećaja. Već odavno ne živim srcem, nego glavom. No, tako je vjerojatno i bolje za samotnjaka poput mene. Zaokupljen svojim mislima i filozofijama, koje sam pokupio onda u Nepalu, odlučio sam poći do njezinog dvorca. Današnji ljudi, moderni, nazivli bi ga vilom. Ne znam zašto – niti je bio malen poput vile iz bajki, niti je izgledao nježno i privlačno. Bio je među drvećem, a ne uz put poput mnogih drugih kuća. Dok su se drugi trudili pokazivati svoje kuće, ona je svoju pokušavala držati dalje od očiju svijeta. Kao i ja, kao i bilo koji drugi vampir. Opet sam se vratio na razmišljanja o osjećajima i shvatio da mi je zapravo bolje ovako. Život je komedija za one koji razmišljaju, a tragedija za one koji osjećaju. Sven je bio živi dokaz toga.
- Sven?
Već sam bio kod dvorca i ovaj put imao sam što za vidjeti. Pred dvorcem su bili Latta i... Sven. Ne mogu vjerovati. Kakva li je to slaba budala. Svjesno odabrati ovakav život umjesto normalnog ljudskog. To je moglo značiti samo jedno. Sven je upravo dospio na moju crnu listu. Bilo bi mu bolje da se pripazi.
Ariti još nije bilo ni traga.
- Vjerojatno se negdje hladi. – pomislio sam. No to me sad nije bilo briga. Moja 'briga' sad je bila Latta.
- Prokleta mala dvolična lažljiva kuja! Njezino vrijeme je prošlo. Ona je prešla prag moje strpljivosti.
Bio sam spreman skočiti dolje kad mi je nešto preletjelo iznad glave. Arita se vratila. Ovo bi moglo biti zanimljivo. Nisam mogao čuti što govore, ali Arita je djelovala prilično smireno. No znao sam da je to samo prividno jer čak i ako bi ona to mogla mirno podnijeti, njezina prirodna, urođena okrutnost sigurno nije. Poslala je Svena u dvorac, Latta je ostala s njom. Kada je Sven ušao u dvorac, Arita je raširila krila. Tako znači. Nije najokrutnija kazna, ali može proć. Latta će prvi put raširiti svoja mala ljigava krila. Sjećam se te boli. Koža se para na živo, a bol se širi cijelim tijelom. Ne postoji laki način da se to napravi. Začuo se tihi krik, a na Aritinom licu pojavio se osmijeh.
Otisnule su se i poletjele. Arita kao da je hitala u zagrljaj noći dok je Latta izgledala kao mrtva lovina ogromnog sokola. No nije ni glasa pustila. Prvi put sam prema njoj osjetio nešto poput divljenja. Kakva li samo grozna volja pokreće to stvorenje. Sletjele su na čistinu izvan nekog sela u blizini grupe drveća. Latta se strovalila na pod i pokušala ostati tamo. Arita joj to, naravno, nije dopustila, niti je propustila priliku da je izvrijeđa.
- Ustani! Poput kakvog slabića padaš na pod! Pokaži da si dostojna našeg klana!
- Arita ne mogu!! Boli me sve! – odgovorila joj je Latta.
Odjednom se začuo zvuk motora, čuo se jasno i glasno.
- Ti da si se digla dok se vratim. A ja se idem malo... zabaviti.
Nisam mogao vjerovati. Arita će nekoga ubiti iz čiste zabave. To sam očekivao od svih, samo ne od nje. Znači li to da će i ona dospijeti na 'popis'? Hoću li jednoga dana morati žrtvovati nešto 'svoje' za veće dobro. Prvi put u životu bio sam zbunjen. Nisam ni primijetio što se događa. Kada sam se napokon izvukao iz nepreglednih dubina svojih misli imao sam štošta vidjeti. Arita je bila vezana za drvo ne daleko od mene dok je Latta nepomično gledala u nju. Strgnula joj je crnu košulju, zatim crnu majicu i ponovo se zapiljila u Aritu. Sada se jasno vidjelo da gleda točno u mjesto gdje je bilo Aritino srce.
- Gaduro mala! Kako se usuđuješ? Ja sam tvoja gospodarica, ja sam tvoja stvoriteljica. Kako se usuđuješ!? – iako zavezana, bespomoćna, Arita se borila
- Ti mene to pitaš? Pogledaj kako si se ponašala prema meni. Ne zaslužuješ biti predstavnicom klana i svih nas! Misliš da si bolja i pametnija od nas...
- Oho, Latta se pobunila protiv autoriteta, opet. – pomislih. Ali ovaj put je znala što govori, znala je da govori istinu, a znao sam i ja. Kao da su se od onih riječi 'A ja se idem malo... zabavit' razbile sve moje iluzije o Ariti.
- Balavice glupa! Ne znaš o čemu govoriš! Ništa ne znaš! – Arita je bila uporna.
U tom je trenutku Latta zgrabila neku granu koja je bila pretrgnuta na pola te je jedan dio bio savršeno oštar.
- Nećeš se usuditi. – rekla je Arita, pomalo nesigurna.
- Sad ćeš vidjeti i sama. – odgovorila joj je Latta dignuvši granu visoko u zrak zamahnuvši njome.
Prije nego sam stigao išta pomisliti, gotovo instinktivno, našao sam se iz Latte i svom svojoj snagom udario je po glavi. Onesvijestila se i cijelom težinom pala na Aritu. Mjesec je bio iza mene tako dami je lice u potpunosti bilo u mraku. Prišao sam Ariti s leđa izvadi nož i prerezao konop. – Odakle ovdje taj konop – mislio sam u sebi. – Zar je moguće da je mala to planirala cijelo vrijem. Dodao sam Ariti košulju i ona ju je obukla.
- Tko si ti? – upitala me.
Šutio sam i nijemo je gledao. Prvi put sam imao priliku pogledat je od glave do pete. Znao sam da će joj vjerojatno biti neugodno, no nije me previše to diralo.
- Tko si ti? – upitala je oštrije, odlučnije nego prvi put. Očito je bila uzbuđena i pod dojmom. - Zašto samo šutiš, zar si nijem?
- Nisam. – odgovorih kratko i jasno.
- Onda? Tko si? I zašto si mi spasio život? Nisam te to tražila.
Bila je poprilično osora i gruba. Iskreno, nisam očekivao ništa drugo, ali onaj ljudskiji dio u meni morao je znati:
- Zašto si takva? Upravo sam ti spasio život.
- Nisam te to tražila. – brzo je odgovorila, zaletjela se prema čistini i poletjela.
U međuvremenu mala Latta dolazila je polako k sebi, no bila je vrlo uzdrmana. Činilo se kao da ima strašnu glavobolju.
- A što ću s tobom? – zapitao sam, ali ne očekujući odgovor.
- Ja... – pokušala je nešto reći, no opet se onesvijestila.
- Ti ideš sa mnom.
Pokupio sam konop kojim je do maloprije bila vezana Arita, zavezao sam Lattu, prebacio je preko ramena i krenuo prema svojoj kući.
– Od sada živiš kod mene, možda mi jednog dana poslužiš.
Ne sjećam se što mi je tada prolazilo glavom, ali imao sam osjećaj da je ovo možda početak nečeg, nečeg novog... u svakom slučaju drugačijeg...
Dio prvi, drugi i treći (all together)
Bila je to još jedna noć u nizu od mnogih koje će uslijediti. Za neke se nije mnogo razlikovala od drugih, no bila je sve samo ne obična noć. Mjesec je bio visoko na nebu i nije bilo oblaka što bi ga sakrili. Noć me stršno podsjećala na ou noć. Noć kada sam izgubio dio sebe. Bilo je to prije dosta godina. roditelji i ja bili smo na prpoutovanju Europom od zapada prema istoku. Uživali smo u raznolikim pejsažima, znamenitostima, ljudima. Bio sam presretan. Ta što još može biti ljepše od putovanja u društvu ljudi koji te vole i koje ti voliš? Jednog dana smo tako zakasnili na vlak za Moskvu, pa smo, kako ne bismo čekali, uzeli drugi, neki lokalni koji ide okolnim putem. Od samog početka sve je bilo čudno. U cijelom vlaku bili smo samo mi, atim u vagonu ispred nas neka starija gospođa koja je bila zadubljena u svoje pletivo i, naravno, vlakovođa. Bila je to obična vožnja vlakom sve dok se najednom vlak usred noć nije zaustavio usred ničega. Bili smo smireni.
- Zacijelo postoji razumno objašnjenje – govorio je otac.
Najednom, strašan krik. Bila je to ona starica. Zatim tišina. Duga, zaglušujuća tišina. Kao da je vrijeme stalo. Odjednom su se naglo otvorila vrata vagona i u nj stupi mračna spodoba. Ništa nismo govorili. Spodoba digne pogled i na svjetlu otkrije svoje očnjake niz koje je curila krv i koji su ocrtavali nekakav samozadovoljni smiješak. Krenuo je prema majci. Otac mu je prepriječio put i zbog toga nastradao. Ovaj ga je odalamio tako jako da je otac praktički preletio vagon, udario glavom i više se nije maknuo. Sada se spodoba ponovno okrenula prema majci, mene gotovo i ne primjećujući. Zarila je majci očnjake u glatki bijeli vrat na kojemu sam toliko puta našao utočište u zagrljaju, i majka klone. tek sada kao da me je primijetio. Fiksirao je pogled i na moj vrat kad odjednom zastane. U njegovim očim vidio sam bol. Posrnuo je prema meni, dok su njegovi očnjaci nespretno završili u mom vratu. Pridigao se i pobjegao, a na njegovom je mjestu sada stajao neki Cigan držeći nešto nalik posudi s vodom. Dalje nisam ništa primijetio. Moja krv počela je ključati, mišići se grčiti, a meni je postajalo hladno. Boreći se s tom agonijom, ponestalo mi je snage i onesvijestio sam se...
Kad sam se napokon probudio, sunce je bilo visoko na nebu, no ja sam bio u zamračenoj prostoriji prekrivenoj grubom debelom plahtom. Pokušao sam rukom odgurnuti zastor što me je dijelio od vanjskog svijeta, no istog trena sunce mi je spržilo ruku. Pustio sam prodoran krik koji je bio mješavina bolnog ljudskog jauka i divlje životinjske rike. Oko mene, vani, počelo je komešanje, ali sva moja pažnja bila je na mojoj ozljeđenoj šaci. Instinktivno sam je privio bliže k sebi kad sam primijetio da se rana povlači, a bol polako prestaje. Uto se zastor odmakne i uđe onaj isti Cigan kao i prošle noći. U taj tren strašno me zaboli glava, no ničeg više nisam se o toj noći mogao sjetiti. Rekao mi je:
- Odmori se! I nemoj izlaziti na sunce. Vjeruj mi! Kada dođe vrijeme sve ću ti objasniti!
Htio sam ga nešto upitati, ali je već bio otišao. Ništa mi nije bilo jasno. Ni što mi se dogodilo, ni zašto ne podnosim sunce, ni zašto mi je rana sama zacijelila, a najmanje od svega kako sam ja tog čovjeka uopće mogao zarumjeti, pa ja taj jezik ni ne govorim. Ostao sam sam sa svojim mislima sve do kasne večeri. Cigan se vratio i pozvao me van. Izađoh i svatih da sam zapravo bio u kolima koja su dio jedne karavane. Nikog nije bilo u blizini pa pretpostavih da spavaju. Cigan mi je ponudio komad mesa i kruha; još su bili topli. Hvala Bogu, pomislih. Umirem od gladi. Zagrizao sam, žvakao, gutao, no glad nije prestajala. To jednostavno nije bilo to. Cigan promrmlja: - I mislio sam. Okrene se i otiđe do divlje svinje koju su ranije tog dana ulovili i zaklali. Raspori je i iz njeg poteče slatka krv koja mi je punila nosnice iako sam bio udaljen dvadesetak metara. Napuni vrč krvlju svinje i pruži mi ga. Pogledah ga s gađenjem.
- Ja to neću pit – rekoh mu.
- Pij! To će te jedino održati zdravim – kako fizički, tako i mentalno. Vjeruj mi!
Bilo je to već drugi put da me traži da mu vjerujem. Bio sam usred nepoznatog pa nisam imao izbora. Krv mi je godila, ispunila mi je grlo svojim okusom, a glad je ubrzo nestala. Tek sada mi ništa nije bilo jasno. Cigan me zamolio da ništa ne pitam, nego sam neka radim kako mi on kaže i sve će biti u redu.
U početku je bilo teško, no malo pomalo naučio sam živjeti s njima. Bili su zapravo vrlo marljiv narod, a i pobožan. Nisam ih viđao previše jer je njihov bio dan, a moja noć. No zato samo se viđali prije zore i nakon sumraka. Naučili su me mnogo stvari. Prati, kuhati, šivati, popravljati stvari, liječiti rane i bolesti, sve što su znali. S tim učenjem učio sam i o sebi. Naučio sam da posjedujem nevjerojatnu snagu, koja je njima dobro došla kao pomoć. Naučio sam da mi sunce šteti, i da zapravo ovisim o svinjskoj krvi – jer bez nje strašno sam blizu ludila i gubitka kontrole. Naravno da sam pokušavao saznati što više o sebi, ali bih svaki put naletio na zid šutnje. Kasnije nisam ni pokušavao, prihvatio sam to jer mi je ovdje bilo dobro. Naučio sam i da bolje vidim po noći od svih ljudi iz karavane pa sam, kako bih im se odužio, to upotrijebio u noćnom lovu. Lov mi jedošao kao nešto prirodno, tu sam bio slobodan. Brz, precizan, oštrog oka i nesputan. Starješine je to zabrinjavalo, vidio sam im na licima, ali o tome nisu govorili. Prolazile su godine, a ja sam stario vidno sporije od ostalih. I to me iznova počelo mučiti. Noćima sam se pak pretvarao da spavam kako bi drugima bilo lakše, iako sam nisam imao potrebe za tim. Jedne noć upao sam u nekakav delirij nalik snu. Prenuo sam se i shvatio. Majka. Otac. Oni su... mrtvi. Svega sam se sjetio.Bilo je vrijeme da dobije odgovore. Doslovno sam odletio do kola onog Cigana koji me pronašao, upao unutra zahtijevajući odgovore, no on se nije preplašio.
- Očekivao sam te – rekao je – Sjedni. I pokaže na mjesto nasuprot sebi.
- Želim znati... – pokušao sam reći.
- Znam. Vrijeme je da saznaš. Dijete... Ti si vampir. – rekao je smireno. – Ti si dijete noći.
- Ja sam što? Pa to su samo priče za djecu. Vampiri ne psotoje!
- E vidiš, postoje. I ti si jedan od njih. Našao sam te u vlaku nedaleko odavde...
Nastavio je pričati. Kako je pričao priču meni su sjećanja navirala. Majka, otac, ona starica, lokalni vlak Za Moskvu, noć, krik, nepoznata osoba, očnjaci, krv, ugriz... Zabolio me ožiljak na vratu. Sada sam shvatio da govori istinu. Ispričao mi je da već dugo znaju za tu skitnicu vampira koji nas je napao i da su se dosad uvijek uspjeli obraniti od njega. Gnjev u meni polako je rastao.
- Gdje je? – zaderah se iz petnih žila
- Polako. Moraš znati još nekoliko stvari o vampirima prije nego što odeš?
Odem? Kako je znao da sam na to pomislio? Očito u ovom starcu ima više od onoga što vidi oko. Smirio sam se koliko sam mogao i sjeo na svoje mjesto.
- Ti nisi u punom smislu jedanod njih. Zahvaljujući tome što sam te našao odmah nakon što te skitnica ugrizla mogli smo te takoreći spasiti. Kada čovjek jednom postane vampir gubio ono ljudsko u sebi, svoju dušu, i postaje čisto nagonsko biće koje sve manje i manje razmišlja. Mi smo ponosan narod i stoljećima se već bavimo magijom u potrebe izlječenja. Ne možemo poništiti učinak vampirovog ugriza, ali smo pronašli način da dušu ipak zatočimo u njezinom prvotnom tijelu, u tebi. Zbog toga ćeš uvijek imati pravo izbora, bit ćeš ono što ti izabereš da budeš i time ćeš se razlikovati od većine vampira.
Objasnio mi je i prednosti i slabosti moje nove pojave, a ja sam upijao sve to poput spužve. Morao sam se kloniti sunca, srebra, češnjaka, svete vode (posvećene u bilo kojoj religiji). „Za uzvrat“ sam dobio nevjerojatnu snagu, noćni vid, mogućnost letenja, nečujnog prikradanja i besmrtnost. Ubiti me mogao samo drveni kolac zabijen u srce ili odrezivanje glave. Jedino prokletstvo mog stanja bila je ta žeđ. Mogao sam je kontrolirati, zahvaljujući onom dijelu duše koji su mi očuvali, ali ne zauvijek. Potrebna mi je krv i samo ona to može zaustaviti. I moji roditelji i ova grupa Cigana odgajali su me tako da smatram ljudski život svetim stoga sam odlučio svoju žeđ utažiti svinjama. Ako je dosada palilo, palit će i dalje.
Moja želja za osvetom je i dalje rasla, više nisam mogao ostati miran. Ustao sam se, zahvalio starom Ciganu na svemu, okrenuo se, pokupio svoje stvari i pod krinkom noć nestao. Putovao sam okolnim krajevima kako bih pronašao bezumnu skitnicu koja je nasilno prekinula život mojim roditeljima, no mogao sam samo pronaći trag ljudskih leševa što je ostavljao za sobom. Trebala mi je pomoć. Sjetio sam se priča koje mi je otac pričao o redovnicima u Tibetu koji uče o seobi duše. Odlučih se tamo zaputiti jer vremena imam napretek,a nemam ništa za izgubiti. Proveo sam tamo dvije godine, slušao sam predavanja kloneći se sunca. Osjećao sam se ugodno, nisu me ništa pitali, niti sam ja išta govorio. Naučio sam puno, čak sam i shvatio kako su to Cigani moju dušu uspjeli vezati za mene. Saznao sam također da postoji i nekakav amulet kojim se duša može vratiti u svoje tijelo nakratko. Što mi se činilo vrijednom informacijom jer sam nalazio samo hrpu leševa u svojoj potrazi, a niti jednu informaciju ili odgovor na pitanje. Novi problem bio je taj što se amulet čuva u Rimu, točnije Vatikanu. To je bila moja sljedeća destinacija. Ući u samo središte religije koja prezire moju vrstu, bilo je jednako samoubojstvu, no ja sam odlučio i uz to ostao. Pronašao sam amulet u podzemnim kriptama ispod bazilike sv. Petra. Na grobu jednog pape umetnut u njegov grb. Bilo je strašno, svaki pogled na križ u bazilici koštao me mog vida i pržio svaki dio tijela ukoliko bih ga dotaknuo teturajući tako osljepljen. Uspio sam se spustiti u kripte i pronaći amulet, na njemu je bilo utisnuto nešto neki natpis. Rekao sam da ću to kasnije proučiti jer sam začuo korake. Bio je to Van Helsing. Profesor koji je svoj život posvetio hvatanju moje vrste. Natjeravao me kroz kriptu, bacajući male bombe svete vode na mene koje sam ja kolko toliko izbjegavao. Uspio sam iz kripti pobjeći u baziliku. Tu me nije smio loviti iz poštovanja prema svom Bogu (i mome koji me se nažalost odrekao zbog ovog prokletstva). Pojurio sam prema izlazu, a on za mnom. Nastavio sam trčati porema otvoru kanalizacije kojim sam se kretao neprimjećen i baš u trenu kada sam htio povući poklopac za sobom Van Helsing me pogodio u šaku srebrnim kolcem. Proklet bio. Kad bi samo znao da smo više manje na istoj strani. Kroz mrežu kanalizacije uspio sam mu pobjeći. Bilo je to prebolno iskustvo, ali ipak sam se dočepao amuleta i to uz cijenu samo jednog vječnog ožiljka na lijevoj ruci. Već sam za tjedan dana bio u oborncima planine, tražeći onog krvnika mojih roditelja. Rane od svete vode napokon su zacijelile i bio sam spreman za osvetu. Pronašao sam leš žene ne tako star. Upreo sam amulet u nejzino hladno čelo i izgovorio riječi ugravirane u amultu. ANIMAM EDERE, ANIMUS CORPUS. Nakratko, ništa. Zatim, kašalj. Tijelo je oživjelo. Nisam bio iznenađen, naokon svega što mi se dogodilo. Pitao sam je tko ju je napao i kuda je otišao. Djevojka ga je opisala i rekla kako je rekao da će poslije toga u krčmu nešto popiti. Pokazala je u smjeru zapada i opet klonula.
- Requiescat in pace – promrmljah. Pokupio sam ponešto latinskog dok sam bio u Rimu i otkrio da je to vrlo snažan i moćan jezik. Nastavio sam hodati dok je snježna oluja polako jačala. Pronašao sam ga nekoliko stotina metara od krčme. Bijes u meni dosegao je točku ključanja. Izgubio sam onu kontrolu kojom sam se toliko ponosio, zaletio se na njega i golim mu rukama iščupao glavu iz ramena te se on pretvori u prah. Nad njegovim prahom zakleo sam se Bogu koji me prezreo da ću svoj vječnost posvetiti hvatanju i ubijanju bezumnih vampira koji ubijaju radi zabave, a ne samo da bi preživjeli (iako ni to ne moraju raditi).
I tako sam dospio ovdje, gdje god to bilo. Mala Latta postala je neukrotiva i sve više se otima s lanca. Bio sam spreman napasti je kad se odjednom začuo glas:
- Latta! Što to radiš?
To je bila ona, to je bila Arita. Imao sam priliku vidjeti je jednom dok sam hvatao onog smotanog Levija u okolici Londona. Naravno, njezin glas i reputacija su je prestizali, no te je nije činilo ništa manje zanimljivom. Nešto me privuklo njoj, nešto demonsko, ali opet osjećajno. Samo za nju, Lattu ću ovaj put pustiti. Ako ona vjeruje da će se Latta popraviti, vjerovat ću i ja. Nadam se da zna što radi. Evo tjerala je Lattu kao posramljenog psića i obraća se dječaku. Zadivljen sam hrabrošću kojom joj se dječak suprotstavio, gledajući potencijalnoj smrti u oči, a siguran sam da i Arita to cijeni. Sada je pokazala svoju tamnu stranu, onu koja izaziva strahopoštovanje. sigurno mu je zaprijetila kad je ovaj odjednom postao manji od makova zrna. Udaljila se i vinula u zrak. Odlučih se spustiti do mjesta gdje je ona sad bila. Pirđoh dječaku s leđa.
- Sven, zar ne? – upitah ga.
- A tko ste vi? – prenuvši se, drhčeći zapita.
- Ne boj se!
- I vi ste jedan od... njih.
- Jesam, ali...
Svenu se sledila krv užilama, mogao sam je namirisati. To mi je bio znak da se i vrijeme mog hranjenja bliži, te sam morao biti oprezan. Vidio sam da želi pobjeći, ali noge ga ne slušaju.
- Slušaj me! – odlučno sam nastavio. – Želim ti sam dati mogućnost da se oprostiš od svoje cure jednom zauvijek.
- Molim?!?!
- I sam znaš da se mrtvi ne mogu oživjeti, ali mogu joj nakratko vratiti dušu u tijelo da je pozdraviš. Želiš li?
- Da... – odgovori s nevjericom
- Pažljivo i polako približih se mrtvom tijelu kako ne bih Svena dodatno isprepadao. Izvadih amulet, prislonih ga na čelu djevojke i izgovorih već dobo poznate riječi. ANIMAM EDERE, ANIMUS CORPUS. Kratka pauza, nakon toga kašalj. Odmaknu sam se i pokazao Svenu da može prići. Nisam slušao što govore jer me se nije ticalo i nije me posebno diralo, davno sam zaboravio što znači osjećati. Tako sam si barem govorio. Zagrlili su se i ona opet klone. On poične gorko plakati baš kako sam se okrenuo da pođem.
- Hvala ti! – čuo sam iza sebe.
Već dugo nisam čuo tu riječ, koja ki je sada odzvanjala u ušima i u glavi. Osjetio sam neku toplinu u sebi, ali ne dovoljno dugo. Već se pomalo počinjem gubiti, mijenjati. Zaputio sam se prema šumi kako bih dohvatio neku zalutalu životinju i zdaovoljio svoju žeđ. Nakon toga prošao sam pored groblja i ugledao Aritu kako s nekime razgovara. Nemoguće! To ne može biti on! Ne može! Nije! No prije nego što sam se uspio uvjeriti jesam li dobro vidio, on se odveza, a Arita opet vinula u zrak, drugi put večeras.
- Bar bi ti trebala biti opreznija, Arita – rekoh si u bradu. – Uopće nije vidjelastaricu pet redova sjevernije na grobu svog pokojnog muža.
Arita je očito odlučila pratiti tog čovjeka, baš kao i ja. Samo na kraju sam ja pratio nju, a ne njega. Oboje smo bili neprimjetni. Nakon što je on ušao u kafić u blizini srednje škole ona je zastala.
– Pametna cura. Gleda kako se ljudi oblače da bi se što bolje uklopila.
Sad se već vraćala doma u dvorac u podnožju planine. Ja sam odlučio stati na jednoj izbočini na kojoj je raslo predivno drvo vrbe. Tu sam bio dovoljno zaklonjen od pogleda, a sve sam dobro vidio. Pogled mi je padao ravno u njezinu sobu. Oblačila se, izgledala je zamamno. Uto je u sobu ušla Latta. Odavde se činilo kao da se svađaju ili u najmanju ruku da joj Arita čita bukvicu. tako joj i treba. Nadam se samo da će je ta mala balavica poslušati Aritu ili ću stvarno morati uzeti stvar u svoje ruke.
Arita je opet izašla i odletjela pravo do onog kafića u koji je prije nekoliko minuta ušetao onaj čovjek. Savršeno se uklapala. Ja nikad nisam volio ljude, niti su oni voljeli mene, tako da sam se navikao držati po strani, ali uvijek budnog oka, pa tako i sad. Je li moguće da mi je ona postala opsesijom? Da sam postao ovisan o njoj? Pa ona ni ne zna da postojim. Osim toga, što bi ona s kompliciranim vampirom poput mene. Ubijam svoju vrstu jer želim zaštititi nedužnu drugu vrstu koja bi nas zapravo mogla stajati glave. Meni je to savršeno logično, no znam kako bi to njoj vjerojatno izgledalo. Sumnjam da bi joj se svidjelo. Plesala je s nekim čovjekom, no to me nije previše diralo, ona je ionako izvan njegove lige. Odlučio sam se da ću joj se jednog dana u bližoj budućnosti otkriti, pa što bude, bit će. Samo malo! Pa ona više ne pleše s onim čovjekom već s likom s groblja. Kvrau, opet ga ne mogu dobro vidjeti, a tako mi je poznat. Ubrzo zatim pretala je s njim plesati, ali siguran sam da mu je ostavila poruku. Pa ja... ja... ja sam... ljubomoran. Krenula je prema van. Za njom je išao onaj čovjek s kojim je prvo plesala, sada već vidno pijan. Budala, misli da će mu Arita pasti u naručje. Trebao bi znati da je Arita tip cure s kojom se ne treba šaliti. Pokušao ju je poljubiti. No Arita se nije smela. Pokazala mu je svoje oštre očnjake na što se ovaj odmah otrijeznio. Učinkovit potez, ali pomalo glup i neoprezan. Puno toga je riskirala time. U međuvremenu, potrčala je po puteljku između malog zidića i škole, došla na čistinu i vinula se u zrak baš u trenutku kada sam je htio primiti za rame. Njezina su crna krila nakratko zaklonila Mjesec, mog jedinog prijatelja, te se ponovno vinula u zrak.
