RAD U ŠKOLI

Dok sam bila mlađa, htjela sam se samo udati. Onda sam upisala fax, jer me na to nagovorio moj tadašnji dečko. Ja sam bila, kao, pametna, a plan je bio da kidnemo iz našeg malog mista u veliki grad i da nas starci financiraju. Dečko je otpao usput, a ja sam ostala u Zagrebu i studirala punih 10 godina, u potrazi za bogatim mužem. Tu sam se zeznula, jer bi ga prije našla da sam ostala doma i udala se za prvog susjeda koji ima apartmane, ali eto... nitko se nije rodio pametan. Na kraju sam se ipak udala u svom selu, za iznajmljivača koji je završio srednju školu. Mogla sam i gore proć. Zaposlila sam se u osnovnoj školi na nepuno radno vrijeme i paralelno radila u turizmu. Ipak, najljepši su mi bili studentski dani. Red shoppinga, red izlazaka sa cimericom koja mi je bila najbolja prijateljica, a povremeno sam posjećivala i fax, tek tako da opravdam svoje postojanje. Povremeno sam i radila, ali uvijek neke lude studentske poslove, koje bi mogla ostaviti bez problema.
Međutim, moj prvi i jedini pravi posao, onaj u školi bio je horor. Kad sam se zaposlila svi su mi čestitali, kao eto sad si uspjela u životu, a meni nije bilo jasno koji im je...
Rad u školi je užasno dosadan. Kolege su patetične. Ili su u školi već godinama i samo pričaju o djeci i kurikulumu kao da se tu nešto može promijeniti i daju si na važnosti, ili su izgubljeni mladi ljudi koje djeca maltretiraju. A i roditelji ( to je tek posebna kategorija debila)
Ja sam brzo skužila situaciju. Samo sam mislila, Bože nemoj da ovdje dočekam penziju. A najgore od svega su druženja sa ekipom iz škole, razni ručkovi sindikata itd..
Ipak, nisam mogla tek tako dati otkaz, jer su svi doma bili ponosni na mene, prvo jer sam napokon završila fax, a onda jer sam se zaposlila u struci.
Odlučila sam iskoristiti najbolje od situacije.
Na nastavi sam uglavnom djeci davala dosadne i lagane zadatke, a ja sam cijelo vrijeme bila na web stranicama Manga i Zare. Djeca su brzo skužila da će dobiti dobru ocjenu ako me ne gnjave, pa su uvijek bili jako mirni, dok sam ja dijelila petice šakom i kapom.
Drugim učiteljima (mislim na učiteljice,muške nije nikad ništa briga) je bilo čudno kako odjednom svi imaju dobre ocjene, ali iako su me krivo gledale, trebalo im je neko vrijeme da me skuže.
Druga stvar u kojoj sam uživala je kupovina uredskog materijala na račun škole. Ne znam zašto sam to radila, valjda stvarno nisam normalna, ali stalno sam u obližnjoj papirnici u kojoj smo imali otvoren račun kupovala bilježnice, knjige, boje itd. Često sam slala i djecu preko sata da kupuju za mene, jer nisam htjela da me gospođa iz papirnice zapamti jer prečasto dolazim. Na kraju su nam ukinuli račun.
Ponekad bi i ukrala nešto iz škole. Nije bitno šta, samo eto, to mi je bilo zanimljivo. Nakon toga sam počela glumiti da sam bolesna. Prvo povremeno, a kasnije sve češće i češće.
Dok nisam otišla na bolovanje. Btw. uopće ne osjećam krivnju zbog toga ,jer mi je muž porezni obveznik, pa je valjda u redu da ja imam nešto od toga šta on plaća porez.
Molim vas nemojte me osuđivati. Svatko ima svoje probleme, a ja sam samo iskrena. Za ovo znaju moje najbliže prijateljice, ali jasno mi je da neki ljudi imaju drugačije moralne principe. I to je ok.
Ja jednostavno mrzim sistem i obaveze bilo koje vrste. Ako mogu izvući najbolje za sebe , ok. Inače sam jako odana ljudima do kojih mi je stalo, ali takvih je malo.