05

ponedjeljak

listopad

2020

KLAPE ILI CAJKE ??????

Mrzim klape. Imam jednu poznanicu kojoj muž pjeva u klapi i ona kao voli klape i sva se rastopi kad čuje da netko sluša te klape, jer to je kao super, mladi danas samo slušaju cajke itd... Ona sama izgleda kao cajka i to ocvala, pomalo gnjecava, od onih žena šta glume djevojčice, nose marame u kosi, smiješe se svima itd, uvijek preusko odjevena i za nijansu plavija nego što bi joj pristajalo. Ali, ona naravno, ne voli cajke, samo podsvjesno izgleda kao jedna. Meni klape idu na živce iz više razloga, prvo ti super ozbiljni muškarci koji se oblače kao za misu, ajde to još nekako i mogu progutati, ali riječi su mi očajne. Uvijek stara mater pati, cura je mlada i nevina vila, ljubav nesretna. I ta poza kad pjevaju, ne mogu plesati, ne mogu pričati uz njihovu glazbu, nego samo jesti ribu ili stati u stavu mirno i milo gledati frajere dok mi srce iznutra plače od dosade. Za mene su to zlostavljači žena. U stilu, evo, gledajte nas kako smo super, kako lipo pivamo. I sad nema vam mrdanja dok nije gotovo.
Dalmatici su zapravo pasivno agresivni muškarci. Npr stih grupe Dalmatino : više vridi dobar glas, nego drugoj svilen pas (pojas)
To bi trebalo prijaviti pravobraniteljici i Jeleni Veljači. Šta to znači, da neki sredovječni muškarci definiraju što je dobar glas za neku ženu i da to ( čitaj nevinost) vrijedi više nego nekoj drugoj novac i lijepa (svilena) odjeća. Drugim riječima, žene budite pokorne, budite djevice do braka i nemojte željeti skupu i finu odjeću, jer to nije u skladu sa kultom ženske nevinosti i siromaštva kojeg njeguju dalmatinski muškarci. Pljuc, pljuc..Vadi pare škrtice!
Da ne spominjem jadne matere i žene vjerne... stvarno mi se to ne da analizirati sad.
Usporedimo sad to sa stihovima Sandre Afrike: netko će mi noćas napraviti sina. Meni to govori o jednoj emancipiranoj ženi koja bira s kim će i kako se zabavljati i ona bira oca svog djeteta, a ne da neki tuntlek hvali njeno djevičanstvo.
Ili žena od sultana koja vara muža dok jede jagode i brčka se u bazenu.
I onda se bunimo što mladi slušaju cajke. Pa nisu blesavi da slušaju stihove iz osamnaestog stoljeća tipa kušin, stina, mater stara...zašto klape ne pjevaju o majkama koje imaju neki seksualni život, nego je majka uvijek naborana i smežurana starica na kominu. Nikad nisu čuli za termin MILF. Zato ja između klape i cajke biram cajku, jer ne želim da mi u podsvijest uđu riječi tipa žrtva, sirota, stara itd, nego : Zavide mi jer sam prva dama i klanjaju se jer sam žena od sultana!

26

srijeda

kolovoz

2020

SVAĐE OKO DALJINSKOG


Imam tu jednu priju koja je napokon dočekala da joj se ljubavnik razvede od supruge i oženi je nakon što mu je masu previše godina bila ljubavnica. Nije urbana legenda, to je zapravo čudo, jer niti jedan normalan muškarac ne bi nakon toliko godina ostavio ženu, ali u zadnji čas je ostala trudna. Bar da je imala paralelno neki život dok ga je čekala, ali ne, trulila je i ginula za njim, ona je jadna romantična i naivna i sad su u braku. On je dosta stariji od nje i to joj je zapravo išlo u prilog jer njegova bivša je s vremenom ostarila i ofucala se, a moja prija je ipak šesnaest godina mlađa, iako nije ni ona u cvijetu mladosti. Bilo mi je malo i smišno vidit ih na piru, on već praktički dida, a ona trudna glumi mladu u bijeloj vjenčanici, ali ajde, nek im je sa srićom...
I sad nakon pusto godina šta su bili ljubavnici i sve je to bilo divno i krasno, tajna putovanja i večere, sakrivanje od njegove žene, ukradeni trenutci sreće itd.. iako bilo je tu i plača ,ucjena, izgubila je mladost i dobar dio živaca s njim, napokon su se "mladenci" uselili i počeli živjeti zajedno i moja je prija dobila ono šta sve mi na kraju dobijemo: trupinu na kauču.
A šta njena debela i stara trupina od muža stalno drži u ruci nego daljinski upravljač? Ne razumijem zašto svi zapušteni muškarci koji se nikako ne bave sportom stalno nose tutu i patike i gledaju sportski paket. Njen princ je naravno postao žaba s daljinskim, a ona, emancipirana zaposlena žena s fakultetom koja radi i brine se o malom djetetu jer joj je muž prestar i prekilav i jer misli da ako je napokon oženio da mu ona mora ljubit guzicu, mora molit i kumit ako želi nešto pogledati na zajedničkoj televiziji a da nije sport.
On je, naravno, ne šljivi dva posto jer i on radi i nakon posla je umoran i samo želi gledati Ligu prvaka i eto svađe.Tu se ne radi više o daljinskom, nego ona eto želi malo nešto za sebe i želi se kao postaviti i nemam pojma zapravo šta hoće, znam samo da je malo spora u glavi i komplicira bezveze.
Ja se nikad ne svađam sa svojim mužem oko daljinskog.
Ja se sa svojim mužem ne svađam uopće, ali svađat se oko daljinskog mi je teška debilana. U našoj kući gleda se ono što on želi. Dapače, ja ga potičem da što više gleda tv. Poznato je da tv zatupljuje, a zašto bi se ja zatupljivala? Ja lipo čitam knjigu u drugoj sobi, a njemu pojačam ton na najjače, dam mu obavezno čips ili mu narežem malo kobasice i pivu, dok ja grickam neku salaticu ili orahe i sir jer sam na paleo prehrani. Neka se deblja i zatupljuje, šta me briga.. zašto bi ja gubila živce oko toga? Kuća nam je u totanom džumbusu, ali njemu je daljinski uvijek na stoliću kraj kauča, da ga slučajno ne bi dugo tražio i mene pilao i kad dođe doma umoran, ja ga cmoknem, ušuškam i otperjam u drugu sobu i rečem samo ti uživaj ljubavi, zaslužio si, koliko radiš za nas. Moj muž me obožava i misli da sam kraljica i svima govori kako ima najbolju ženu, a ja ionako mogu gledati šta god hoću dok je on cijeli dan na poslu, ali ne da mi se jer držim do svoje mentalne higijene.
Samo ja to ne mogu objasniti mojoj priji, jer kad ona dođe krepana doma, uhvati se kuhanja za drugi dan i brige o djetetu i na kraju dana nema više energije za naprezati mozak i dodatno se educirati, nego jedino želi pogledati neku seriju da se malo opusti, ali debeli ne da i onda se svađaju i njoj je lagano puna kapa, ali di će sad, zaglavila je. Čekala je princa malo predugo, a sad doma ima ne konja nego magarca.
Da je bila pametna ostavila bi ga odavno njegovoj ženi, ali ne, ona se zaljubila, to je bila teška romantika, a sad njegova bivša žena uživa u njihovoj kući koju je on napravio dok je imao love i energije, a moja prija je u garsonjeri s debelim starim mužem i ne može se ni popišat u miru jer joj dijete kuca na vrata jer je njen muž prestar i preumoran da ga pričuva dvi minute. To je sve zato jer je puno gledala televiziju i pusta romantika joj je popila mozak, za razliku od mene, ali sad joj je gotovo. Zato ja nikad ne gledam televiziju i boli me briga za daljinski. Poanta priče: udajte se mlade, da se stignete razvesti ako sve ide kvragu ili se udajte bogato za muškarca koji puno radi i nema ga doma i nikad ne gledajte televiziju.

14

petak

kolovoz

2020

ČIŠĆENJE ILI SEKS?

Muž mi je ok, ponekad mi ide na živce, to je sve normalno, ali eto, ipak smo zajedno već dugo i imamo miran i ugodan život. Ima puno gorih a i ne da mi se sad tražiti nekoga jer nisam neki romantik po prirodi, to mi je gnjavaža. Kad vidim žene koje izgube glavu za nekim tipom ,mislim da nisu normalne. To mi je djetinjasto, gledaš da je dobar hranitelj, dobar otac, da neloše izgleda i da zna nešto popravit po kući. Na kraju svi jednako prde, leže na kauču i gnjave i stalno su gladni.
A i jedan poznati pisac je rekao da ljubav traje tri godine, pa čemu se onda uopće maltretirati. On ljeti dosta radi, što mi odgovara, jer ga nikad nema doma, a ja po cijele dane telefoniram prijama, sakrivam po kući pakete iz Manga i Zare i malo prije nego šta dođe se pravim da čistim kuću i kuham. Kuhanje mi je pokora teška, ali i tu sam se snašla. njemu kuham na brzinu, neke čevape i pomfri iz kesice ili kobasice u tavi, gulaš za dva dana itd. Dam mu puno kruha i senfa, i uvijek mu serviram ručak, kažem dobar tek ljubavi, poljubim ga i maknem tanjur sa stola, da se jadnik osjeća posebno.
Kuća mi je užasno prljava, cipele se lijepe za pod i sve je puno prašine, ali ja sam uvijek tip top sređena kad idem vani, a za po kući lagano polugola.
U svemu sam traljava ,ali muž me voli jer mu nikad ne odbijam sex. Da se ne bi ni tu pretrgnula, razradila sam specijalnu taktiku.
Dakle: sex svaki treći dan, bitno je imati rutinu, jer onda mu se organizam navikne, pa ne traje predugo. Sexy donje rublje, da se brzo napali i šta prije bude gotov. Uvijek ista poza, jer opet, navika je super stvar, ne traje predugo. Uglavnom budemo gotovi za 20 tak minuta, a ja nastavim gledati tv i govorim mu kako je super i da me totalno iscrpi sa sexom. Tako opravdavam to šta ništa ne čistim po kući. ako mi se koji put ne da, samo zbrojim u glavi koliko bi morala čistiti ili kuhati ili ne daj bože raditi u nekoj firmi da to kompenziram, pa uvijek zaključim da je bolje odvojiti 20 minuta svaki treći dan, nego puno sati svaki dan. U krevet uvijek idem sa izrazom sexy kršćanske mučenice, da ne ispada da jedva čekam, jer onda bi se puno napalio, pa bi tražio više i češće. Kad mi daje pare za kućanstvo i režije obavezno mu napravim neki show. I stalno mu govorim da je kralj i majstor. Muškarci nisu komplicirani, samo treba znati s njima. Zato imam puno vremena za sebe i para koliko mi treba, a on ne primjećuje prašinu, prljavštinu i prljavo suđe po kući i nije ga ni briga za to što ništa ne radim.

RAD U ŠKOLI

Dok sam bila mlađa, htjela sam se samo udati. Onda sam upisala fax, jer me na to nagovorio moj tadašnji dečko. Ja sam bila, kao, pametna, a plan je bio da kidnemo iz našeg malog mista u veliki grad i da nas starci financiraju. Dečko je otpao usput, a ja sam ostala u Zagrebu i studirala punih 10 godina, u potrazi za bogatim mužem. Tu sam se zeznula, jer bi ga prije našla da sam ostala doma i udala se za prvog susjeda koji ima apartmane, ali eto... nitko se nije rodio pametan. Na kraju sam se ipak udala u svom selu, za iznajmljivača koji je završio srednju školu. Mogla sam i gore proć. Zaposlila sam se u osnovnoj školi na nepuno radno vrijeme i paralelno radila u turizmu. Ipak, najljepši su mi bili studentski dani. Red shoppinga, red izlazaka sa cimericom koja mi je bila najbolja prijateljica, a povremeno sam posjećivala i fax, tek tako da opravdam svoje postojanje. Povremeno sam i radila, ali uvijek neke lude studentske poslove, koje bi mogla ostaviti bez problema.
Međutim, moj prvi i jedini pravi posao, onaj u školi bio je horor. Kad sam se zaposlila svi su mi čestitali, kao eto sad si uspjela u životu, a meni nije bilo jasno koji im je...
Rad u školi je užasno dosadan. Kolege su patetične. Ili su u školi već godinama i samo pričaju o djeci i kurikulumu kao da se tu nešto može promijeniti i daju si na važnosti, ili su izgubljeni mladi ljudi koje djeca maltretiraju. A i roditelji ( to je tek posebna kategorija debila)
Ja sam brzo skužila situaciju. Samo sam mislila, Bože nemoj da ovdje dočekam penziju. A najgore od svega su druženja sa ekipom iz škole, razni ručkovi sindikata itd..
Ipak, nisam mogla tek tako dati otkaz, jer su svi doma bili ponosni na mene, prvo jer sam napokon završila fax, a onda jer sam se zaposlila u struci.
Odlučila sam iskoristiti najbolje od situacije.
Na nastavi sam uglavnom djeci davala dosadne i lagane zadatke, a ja sam cijelo vrijeme bila na web stranicama Manga i Zare. Djeca su brzo skužila da će dobiti dobru ocjenu ako me ne gnjave, pa su uvijek bili jako mirni, dok sam ja dijelila petice šakom i kapom.
Drugim učiteljima (mislim na učiteljice,muške nije nikad ništa briga) je bilo čudno kako odjednom svi imaju dobre ocjene, ali iako su me krivo gledale, trebalo im je neko vrijeme da me skuže.
Druga stvar u kojoj sam uživala je kupovina uredskog materijala na račun škole. Ne znam zašto sam to radila, valjda stvarno nisam normalna, ali stalno sam u obližnjoj papirnici u kojoj smo imali otvoren račun kupovala bilježnice, knjige, boje itd. Često sam slala i djecu preko sata da kupuju za mene, jer nisam htjela da me gospođa iz papirnice zapamti jer prečasto dolazim. Na kraju su nam ukinuli račun.
Ponekad bi i ukrala nešto iz škole. Nije bitno šta, samo eto, to mi je bilo zanimljivo. Nakon toga sam počela glumiti da sam bolesna. Prvo povremeno, a kasnije sve češće i češće.
Dok nisam otišla na bolovanje. Btw. uopće ne osjećam krivnju zbog toga ,jer mi je muž porezni obveznik, pa je valjda u redu da ja imam nešto od toga šta on plaća porez.
Molim vas nemojte me osuđivati. Svatko ima svoje probleme, a ja sam samo iskrena. Za ovo znaju moje najbliže prijateljice, ali jasno mi je da neki ljudi imaju drugačije moralne principe. I to je ok.
Ja jednostavno mrzim sistem i obaveze bilo koje vrste. Ako mogu izvući najbolje za sebe , ok. Inače sam jako odana ljudima do kojih mi je stalo, ali takvih je malo.

13

četvrtak

kolovoz

2020

RAD JE OPIUM ZA ŽENE 3

Ne mislim da je primarna funkcija mog muža da me uzdržava. To je njegov izbor. On može otići. Može naći neku drugu koja će se ubijati od posla i dočekati ga u čistoj kući i s ručkom na stolu. I to je ok. Ja sam na to spremna. Mene privlače muškarci koji su spretni sa finacijama. To je samo jedan od razloga zašto sam s njim. Nije jedini. Ako je mlad i zdrav, ne vidim razloga zašto me ne bi uzdržavao.
Ajmo biti malo otvoreni. U svim filmovima i serijama koji govore o muško-ženskim odnosima, glavni lik je uvijek bogat, ili princ, ili tako nešto. Onda se to zove romantična komedija. Ako je siromašan, bez posla i depresivan, onda se to zove drama. S razlogom.
U našem društvu se izuzetno cijeni ženska žrtva. Vani to nije tako. Muškarac koji nema dobar posao i koji ne može uzdržavati partnericu može zaboraviti na brak. Kod nas žena radi vani (najčešće za nekog šefa, muškarca, toliko o feminizmu), u kući nema nikakvu pomoć, ako uzme čistačicu gledaju je prijekorno, Ako ima dadilju, sablažnjavaju se.
Mi jesmo partneri, ali samo to. Ja mogu naći drugog partnera, a on drugu partnericu. Ja sam otvorena u svojim željama. I tu sam sigurno iskrenija nego moja prijateljica koja s mužem radi u zajedničkom restoranu i ubija se od posla, umjesto da mu objasni da joj treba pomoć. Navečer pegla. Ima podočnjake do struka. Mrzi svoj život. Sex u njenom životu ne postoji. I to je onda ok. Ona je žena žrtva. Majka kraljica. On joj često prigovara da je neraspoložena.
Moj muž nije glup. Ja ga više motiviram kad sam smirena i sretna, nego kad sam umorna i iscrpljena. I to je partnerstvo. Samo ,ja sam tu malo hrabrija od drugih. Jer idem bez fige u džepu. Jer sam spremna živjeti pod svojim uvjetima, pa taman me ostavio, a neće, sretan je.
Mislim da je u psihološkom smislu za muškarca bolje da je sposoban uzdržavati obitelj, bez da žena radi. Pa ako ona želi raditi, super, ako ne- opet dobro. Što se tiče onoga da muškarac može otići i onda ostaviti ženu bez prihoda... i to je rezultat balkanskog promišljanja. U Americi, naprimjer, žena nakon razvoda dobije takvu alimentaciju da može bez problema lagodno živjeti. I to nikome nije čudno. Ostane joj kuća i auto. Samo kod nas samohrane majke žive sa 800 kuna mjesečno u sigurnoj kući i strahuju za život.
Smatram da se žena treba pobrinuti za sebe financijski. I to treba dati do znanja i mužu. Stvari se trebaju početi mijenjati.
Jedino kod nas se žena treba pravdati ako između ostalog želi da joj partner dobro zarađuje.

RAD JE OPIUM ZA ŽENE 2

Jako je zanimljivo kako ljudi različito iščitaju neke stvari.
Kako žene lako napadnu žene.
Da sam napisala da radim dva posla i da se ubijam od stresa, svi bi mi dali podršku.
Ovako sam luda i površna.
Možda i jesam.
Ali kome sam naštetila?
Svome mužu sigurno nisam.
Da se razumijemo. Ja i jesam radila dva posla. Jedan u državnoj firmi i jedan u turizmu. Nisam znala gdje mi je glava. Doma sam kuhala i čistila puno više od njega. Naravno, i on je pomagao, ali slabo.
Niti jedan posao nije bio moj POZIV.
Samo eto, nešto radim, dobijem novce...idemo dalje.
Da sam samohrana majka, naravno da bi nešto radila. Ili, možda ne bih. Možda bi živjela s roditeljima i nek me oni hrane.
Ali, ako sam u braku, zašto ne mogu tražiti od muža da me uzdržava?
Zašto je to takav tabu?
Zašto je to grozno?
U zemlji u kojoj se žena u komentarima ispod nekog članka prvo napada da je sponzoruša..."Zašto ove manekenke nikad ne nađu nekog zidara?"-piše zidar?
Pa zašto bi?
Ja se borim za sebe, za svoj prostor, za svoj život.
Ako smo partneri, zašto od njega ne mogu tražiti ono što želim i biti otvorena u tome?

12

srijeda

kolovoz

2020

RAD JE OPIUM ZA ŽENE

Zašto bi žena radila? Pravo glasa, bla bla i sve ostale priče o emancipaciji me ne zanimaju. Je, izborile smo se za sve to i šta sad? Žene rade jednako kao i muškarci, u većini slučajeva dođu doma krepane i onda ih čekaju kućanski poslovi i briga o djeci. Dakle, ja sad govorim o većini,a ne o onim rijetkim sretnicama koje imaju doma muževe koji čiste, kuhaju i slično. Budimo realne, takvih je malo. I pitanje je da li su baš takve sretnice. Osobno ne radim. To je moj izbor. Radila sam par godina i shvatila da sam stalno umorna, da ne volim raditi i rano se ustajati i odlučila sam da je bilo dosta. Odglumila sam dijagnozu, napadaji tjeskobe, nesanica i uskoro izvukla bolovanje. I preporodila se. Napokon imam dovoljno vremena za sve što želim. Čitam, spavam do podne, njegujem se, lakiram nokte, slikam, radim yogu, bicikliram, kuham zdravu hranu i općenito sam bolja osoba, žena i majka. Ne pada mi na pamet opet se vratiti na posao. Moja misija je trenutno zadržati ovakav status i muža i dalje usmjeravati na to da radi što više, da je doma što manje i da je sva kontrola nad financijama u mojim rukama. To je zapravo jako lako, ali trebale su mi godine da steknem mudrost i iskustvo kako usmjeriti Svemir da radi za mene. Moj muž je samo kanal kroz koji mi Svemir šalje novce i brine se za mene. Moj posao je da što više uživam u životu, budem fokusirana na sebe i svoju emocionalnu i duševnu ravnotežu i obogaćujem svoj život kvalitetnim sadržajima. I naravno, da muža uvjerim u to da je njegova dužnost da puno radi i financira me. U našem Balkanskom društvu takve se žene naziva sponzorušama i obično su izložene napadima od strane raznih samoprozvanih feministkinja i boraca za ženska prava, ali ja mislim da su takve žene potpuno pogubljene. Vrhunski feminizam je zapravo obožavanje žene kao božice. Mi smo majke, ljubavnice, prijateljice, iscjeliteljice, a od nas se traži da se borimo s muškarcima na tržištu rada i gubimo vrijeme i živce na neke karijere. Ne isključujem POTREBU neke žene da radi i ostvari neke svoje ciljeve, ali to treba biti isključivo njen izbor, a ne nužnost. I treba joj omogućiti da to radi pod svojim uvjetima. Da to bude rezultat njene INSPIRACIJE, a ne očaja. U Japanu, naprimjer, je normalno da su muževi cijeli dan na poslu i da cijelu svoju plaću daju ženama. To je pitanje časti. Njihove žene su stalno na ručkovima s prijateljicama i u shoppingu. I nitko ih ne naziva sponzorušama. Eto toliko.

22

srijeda

srpanj

2020

Umjetnici i glumci

Uvijek sam voljela društvo umjetnika. Onih otkačenih likova koji su u školi buntovnici, puše travu i slušaju rock. Jako rano sam počela izlaziti i tulumariti po klubovima. To je bilo moje društvo sve dok nisam otkrila poduzetnike. I tada me kod umjetnika počelo smetati upravo ono što me u početku privlačilo. Neodgovornost, lijenost, nedostatak novca, klošarenje, filozofiranje bez pokrića. I dosada, jer većina njih su jako dosadni ljudi. Depresivni alkosi puni emocionalnih sranja. Danas volim ozbiljne dečke. One koji rade, studiraju, bave se sportom. Koji nisu pretjerano maštoviti, ali su pouzdani. Koji nemaju poroke i koji ne trpe emocionalne manipulacije. Na fejsu sam nedavno vidjela otvorenje izložbe jednog mog poznanika, poznatog umjetnika. Okupilo se tridesetak ljudi, svi zgužvani, cure sjede na pločniku u indijskim dimijama i piju pivo, gledaju s divljenjem u umjetnika. Starci koji su još u tom điru, u bijelim košuljama ili u crnim kombinacijama s otkačenim naočalama za vid. Svi puše i piju i face su im s oproštenjem kao da su pojeli govno. Umjetnik ,sav važan stoji kisele face, oko njega neki nerazumljivi eksponati, nešto totalno bezveze, ali kad on tome da značenje, onda raja klima glavom i kao kuži stvari... I ja se pitam, pa gdje je nestala strast? Gdje su nestale boje? Zašto se umjetnici nikada ne smiju i uvijek djeluju nedojebano i kao da spavaju u autu? Gdje je ludost, cirkus, slavljenje života, sex? Samo tužna ekipa na ulici koja je nebitna svakom osim sebi i ljudi koji se grebu za nekakve poticaje u kulturi samo zato da ne bi morali imati stvaran posao. Svi jedni druge kao vole, a zapravo se tračaju. I najviše me smeta ta vječna crna boja. Ili bijela, ili Hreljić stil ili indian shop. Haljine koje prekrivaju žensko tijelo da ne kužiš šta je ispod, frizure u stilu: šišam se sama
i totalni nedostatak smisla za humor. Ponekad uleti neka wannabe mačka sa crvenim ružem i to je onda kao vrh i svi ti strakelje se zalijepe za nju. I ta dosadna umjetnost, kao da se netko napušio i u tri ujutro mu je palo na pamet nešto totalno glupo i eto izložbe!
Dosadni ljudi rade nebitne dosadne stvari.

19

nedjelja

srpanj

2020

Kako izgledati luksuzno, a ne potrošiti puno novaca?

Volim biti odjevena po posljednjoj modi. Odjeću uvijek kupujem u Zari i Mangu, a ponekad i na drugim sajtovima koji prodaju luksuzne brendove. Kad kupujem online u Zari ili Mangu uvijek naručujem veće količine da izbjegnem plaćanje dostave, a u dućanu samo snimim kod i naručim, jer mi se kod kupovine nikad ne da čekati na kasi ,a vrijeme je novac. Nakon toga jako pažljivo skinem etikete i odjeću nosim do određenog roka, a onda vratim etikete pažljivo, da se ništa ne vidi i vratim odjeću u dućan. Odjeću će u Zari primiti i bez etiketa, malo se ponekad treba natezati sa prodavačicama, ali ako ste uporni, nema problema. Kod stylinga mi je najvažnija torba. Njih kupujem isključivo na sajtovima sa nošenom luksuznom odjećom. Kupujem samo Louis Vuitton i imam ih jako puno. Platim ih puno manje nego što bi ih platila u dućanu, a mogu ih preprodati po istoj cijeni. Novce trošim jedino na cipele i naočale. Kupim ih dok su hit i svi ih žele, a trik je u tome da ih se riješim prije nego što postanu out. Dosta vremena provodim slagajući kombinacije i fotkajući se za instagram .Sve moje prijateljce misle da na krpice trošim pravo bogatstvo, a ja zapravo jako malo trošim na garderobu, samo dosta vremena kupujem i prodajem. To je moja strast i na taj način izražavam svoju kreativnu stranu. I sama imam profile na sajtovima sa rabljenom odjećom i zapravo obožavam tu filozofiju recikliranja. Što se tiče vraćanja nošene odjeće, ne osjećam krivnju, jer ta odjeća je ionako precijenjena i materijali su jako loši. Osjećala bih se loše da mi zauzima mjesto u ormaru.

Oznake: moda, novac

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.