ponedjeljak, 26.03.2007.
ARHIPELAG GULAG
Rekoše mi jednom, piši nešto. Evo.
Često smo sjedili i gledali kako ljudi iznova dolaze. Ponekad bi od tih ljudi dobili osmijeh ponekad i ne. Više puta ne. Ti trenutci sjedenja znali su se zaustaviti na više desetaka dana. Toliko su bili dugotrajni i mukotrpni da smo zaboravljali kako izgleda sunčev sjaj i miris cvijeća. Kako je vrijeme prolazili mi smo postajali sve mlađi i vraćali se u dječačke dane. Želio sam da sve to prestane, i da te dane provodim negdje na nekom drugom mjestu. Da uživam kao neki drugi dječaci u nekom drugom svijetu. Da se uvijek smijem, da trčim cvjetnim poljima za djevojčicama koje me vole...
Moram da bježim. Vraćam se u svoj osobni Gulag.
Objavljeno u 08:39 • Komentari (12) • Isprintaj • #
