ponedjeljak, 09.10.2006.
MALA JE ZAVESLALA...*
OK, uistinu mrzmi da se vozim autobusom..jer tad moram da se suočim sa stvarnošću i pogledam istinu u oči i kažem jebem te živote u kakvoj zemlji živim...moja zemlja je u Qrtzu...vozim se tim glupim prevoznim sredstvom u kojem mi je uvijek muka dok se vozim i na to sve moram da gledam situaciju oko sebe...u busu nije moguće kao u vlaku da se jednostavno isključiš, uzmeš svoju knjigu i da uživaš u stvarima koje voliš...tu moraš da pratiš šta se dešava jer su svi veoma blizu tebe i razgovaraju bez prestanka, kao i uvijek u busu svi pomalo imaju onaj ljudski smrad smrti...bus kojim sam se ja vozio kroz tu zločinačku tvorevinu koju oni nazivaju republikom za mene je bio ubilački...i još samo kad se sjetim lica vozača koji je zaista imao osmjeh koljača u koncentracionim logorima koje sam imao priliku da vidim iz tog busa, iako danas izgledaju kao normalna nogometna igrališta, fabrike...oni su prije par godina bili logori...život je usran..i ta mala djevojčica koja ide tim busom u školu, naravno, u školu u Bosni i Hercegovini, na ruci ima plastičnu narukvicu na kojoj lijepo vidljivo piše SRBIJA - MOJA ZEMLJA...drga moja sretan ti put za tvoju zemlju..imao sam miris seksa na svom tijelu...ja u buduće samo vlakom se vozim...
to je taj bus
ovo sam morao da napišem jer sam bio užasno sjeban i sad mogu da pišem rasterećen o tom kako mi je bilo na kestanijadi..malo ću da pišem jer nisam u stanju da taj doživljaj prenes onako kako zaista to je, ali uskoro će Danile da uradi post i pročitaćete kako ja to zaista bilo...ja ću da stavim i par loših mobajl fotki ali i bolje fotke ćete vidjeti kod inka, stim da će u petak meni poslati neke koje ću ja staviti kod sebe...manifestacija kao i svaka druga počinje tim standardnim zabavama za široke građanske mase ali ova zabava ima neku posebnu čar..o kojoj neam hrabrosti da pišem...
ja sam bio lociran na štand "baka & unuci", iako nisam bio unuk od te superbake Jele partizanke, odlućio sam da tu ulogu sam sebi dodijelim i osjećam se tih dana kao da sam zaista unuk...baka je umjetnica koja stvara prekrašne suvenire, oslikava tanjure i druge keramičke predmete, naravno u sevmu tom joj pomažu unuci, neki od unuka stvaraju zajedno sa bakom a neki troše lovu ali to je tako u kapitalističkom društvu...
uradak bake Jele i unuka...
baka je pričala priče nevjerovatne, počevši sa ratom drugim svjetskim završavajući sa ovim našim zadnjim šitom...baka ima 84 godine i sjetila se mene kao klinca iz Bihaća kojeg je kao i druge klince iz susjedstva a tad Alenove prijatelje častila toplim domaćim kruhom i paštetom...priča baka i o svojim ratnim druženjim sa Tuđmanom, kako su dijelili zadnji komad kruha, naravno riječ je o drugom svjetskom, a družili su se oni i u ovom ratu samo je baka superbaka tad njega pozvala da dođe u njen razoreni stan i spava sa miševim s kojim je ona spavala i jede kruh koji je ona jela ali taj njen "drug" tad je bio zauzet obilnim večerama i zabavam u hotelu Central...toliko o baki, da vidite koliko je moćna, njen ratni drug nije više tu a ona spremno i hrabrno kroči u 85-u i nove bitke koje su ispred nje....
rado bih pisao još ali nisam spreman, samo ću postaviti jo par divnih fotki koje su malo umanjene i nadam se da će se vidjeti, a u petak idu ove haj kvaliti od Daniela...
baka i unuci
naš štand
svečana povorka
obožavam ove fotke iz ruke..Daniel&me / Selma, nositeljica pink šešira drugi dan&me
Zastava 1300, oldtajmeri iz Siska
Moca i Cima, koja je zaveslala / i ponovo moj mili JA
dobro jutro Selma, jesmo se naspavali, a?
moj divni ja, u velikim brigama povratka kući....
* Moca, Daniel, Cima...znaju
Objavljeno u 17:57 • Komentari (8) • Isprintaj • #
