Kontroverzna povijest

srijeda, 14.11.2007.

Od parlamentarnih izbora 1923. do Obznane nad HRSS-om

Iako je HRSS objavio da će na izborima nastupiti samostalno, ostale stranke su ipak pokušavale sklopiti dogovore o zajedničkom izlasku na izbore i u njih uključiti i HRSS. Hrvatska zajednica je apelirala na Radića da se održi jedinstvena fronta i da se istaknu zajedničke liste, tvrdeći da samostalni istup hrvatskih stranaka na izborima, jedne protiv druge, razbija jedinstveni front »protiv centralističkog protuhrvatskog režima beogradskih vlastodržaca«, a to politički znači slabljenje otpora hrvatskog naroda. HZ se zalagao za zajednički izborni nastup osobito zbog Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Za izbornu suradnju s HRSS-om u sklopu Hrvatskog bloka se u BIH zalagala, s HZ-om povezana, Hrvatska težačka stranka. HTS je, svjestan svoje slabosti, želio očuvanje Bloka, tvrdeći da samo politika »iznad svakog stranačkog stanovišta« može »spasiti u svojoj životnoj egzistenciji ugroženo Hrvatstvo«.
Uvjeren u svoju snagu i želeći svoj utjecaj proširiti izvan Banske Hrvatske u druge hrvatske krajeve i tako stvarno dobiti legitimaciju predstavnika hrvatskog naroda, Radić je odbio sve prijedloge o zajedničkom nastupu na izborima. Govorio je da Hrvatski blok nije osnovan niti je postojao zbog zajedničkog nastupa na izborima. HRSS je odbijao suradnju s HZ-om zbog njegova monarhizma, a sve stranke podjednako ponovno naziva »pokvarenom gospodom«. Tako je definitivno prestao postojati Hrvatski blok.
Nakon bezuspješnog pokušaja sporazumijevanja s HRSS-om, vodstvo HZ-a je odlučilo da neće istaknuti svoje kandidate, a svojim pristašama je preporučilo da glasuju za HRSS i da se za njih zalažu »gdje god je uspjeh opće hrvatske stvari vezan za uspjeh HRSS«. HZ se izborno angažirao jedino u sjevernoj Dalmaciji, gdje su Mate Drinković i Ante Trumbić s HRSS-om postavili zajedničku listu. Tako se na neki način produžio život Hrvatskog bloka (prije konačnog postavljanja te liste, Radić je optuživao Drinkovića da želi osvojiti mandat na račun HRSS-a). Za razliku od neodlučnog HZ-a, vodstvo HTS-a u BIH je na Radićevo odbijanje izborne suradnje reagiralo oštrije. Radiću je prigovarano da mu je više stalo do republikanstva nego do hrvatstva, te da nesvjesno ili ipak svjesno pomaže Nikoli Pašiću da stvori Veliku Srbiju, kako bi sebi stvorio hrvatsku republiku u okviru Banske Hrvatske.
Hrvatska pučka stranka, koja nije bila član Hrvatskog bloka, bila je također za izbornu suradnju hrvatskih stranaka ako ona »zaista može koristiti svima Hrvatima i pravoj hrvatskoj stvari«, tvrdeći da je moguća suradnja s JMO, pa čak i s komunistima. HPS je učinio neke korake u pokušajima sklapanja izbornih sporazuma, ali bez uspjeha. Osim sa HRSS-om, dogovor nije postignut čak ni sa zajedničarima, iako su ovi nastojali stvoriti ostvariti izbornu koaliciju hrvatskih stranaka. U BIH HPS je pokušao ostvariti izbornu suradnju s HTS-om, ali bez uspjeha zbog nesuglasica oko raspodjele kandidata na izbornim listama. HPS je na kraju na izbore izašao samostalno. U HTS-u je, pak, došlo do raskola. Većina lokalnih organizacija HTS-a, najprije u Hercegovini, a zatim i u Bosni, prelazi u HRSS. Ostaci stranke, okupljeni oko središnjice u Sarajevu, kandidirali su se u središnjoj Bosni.
Na izborima 18. ožujka 1923. najviše glasova osvojila je Radikalna stranka, dobivši 108 zastupničkih mandata. Drugi po broju glasova bio je HRSS sa 70 mandata, dok je DS imajući prije 92, sada dobio tek 51 mandat. Zakonom zabranjena KPJ, koja je na izborima za Ustavotvornu skupštinu bila treća po broju mandata, nastupivši na ovim izborima sa svojom legalnom stranačkom organizacijom Nezavisnom radničkom partijom Jugoslavije (NRPJ), nije osvojila nijedan mandat.
HRSS je ponovo osvojio najviše hrvatskih glasova, potvrdivši se kao najjača hrvatska stranka. Broj njegovih mandata povećao se s 50 na 70. Ostale hrvatske stranke, osim Bunjevačko-šokačke stranke s 3 mandata, nisu osvojile nijedan mandat. S liste koju su, zajedno s HRSS-om, postavili Drinković i Trumbić, izabran je zajedničar Mate Drinković.
Nakon parlamentarnih izbora HRSS, SLS i JMO su formirali Federalistički blok radi zajedničkog otpora beogradskom centralizmu. Stranke Federalističkog bloka, iako anticentralističke, imale su različite poglede na uređenje države. HRSS se zalagao za (kon)federativnu republiku, a SLS i JMO za autonomisitičko uređenje države bez čvrstog opredjeljenja za republiku ili monarhiju. Povezivala ih je ideja uređenja države revizijom ustava na osnovi sporazuma hrvatskih, srpskih, slovenskih i muslimanskih predstavnika. Partner za sporazumijevanje na drugoj strani, odgovoran za trenutno centralističko državno uređenje i, kao najjača srpska stranka, predstavnik srpskog naroda, trebala je biti Radikalna stranka. Želeći ostati na vlasti, radikali su prihvatili pregovore, pa je 13. travnja 1923. potpisan Markov protokol, dogovor o preduvjetima za budući, konačni sporazum. Zahtjevi Bloka su bili da radikali odustanu od primjene sile u vođenju državne politike, zatim promjena pokrajinskih uprava u Hrvatskoj, Sloveniji, BIH i Vojvodini u dogovoru sa strankama Bloka te obustava »parcelacije« (podjela države na oblasti) Hrvatske, Slovenije i BIH. Sa svoje strane, HRSS produžava bojkot Skupštine, kako bi radikali mogli osnovati homogenu vladu i izabrati predsjednika Skupštine. SLS i JMO ulaze u Skupštinu kao lojalna oporba da omoguće provođenje Markova protokola. Međutim, nakon što su ostvarili svoje ciljeve, radikali su prekršili svoje obveze prema Federalističkom bloku. Tako je ovaj pokušaj sporazuma propao.
Dok su još postojali izgledi za ostvarenje Markova protokola, Stjepan Radić je ponovno započeo suradnju s Hrvatskom zajednicom. Predviđajući mogućnost dolaska na vlast u Hrvatskoj ili čak u izbornu radikalsku vladu, a nemajući u vlastitoj stranci dovoljno stručnih i visoko obrazovanih ljudi za popunjavanje upravnog aparata u Hrvatskoj, Radić se želio osloniti na intelektualce iz HZ-a. Zajedničari su se, osjećajući svoju vrijednost s kojom Radić mora računati, odazvali, želeći tako doći do nekih položaja u vlasti, makar provodeći Radićevu, a ne svoju politiku. Isto tako, sudjelovali su u stručnoj komisiji koja je trebala izraditi »hrvatski državni program«, kao osnovu »za pošteni i trajni sporazum hrvatskog i srpskog naroda«.
Hrvatska pučka stranka bila je razočarana i nastankom Federalističkog bloka i Markovim protokolom. Kako je HPS ostao bez skupštinskih mandata, njegov politički partner, a zapravo pokrovitelj, SLS se povezao s HRSS-om u Federalistički blok, što je pučkašima kao Radićevim protivnicima teško palo. Glede Markova protokola, HPS je optuživao Radića da s radikalima uopće »nije ništa ugovorio«, nego im je omogućio da »rade po miloj svojoj volji«, došavši takvom politikom na mrtvu točku.
U to isto vrijeme (proljeće 1923) nastao je raskol u Hrvatskoj stranci prava. Iz HSP-a se odvojila grupa oko Mirka Košutića i Mateja Mintasa te osnovala Starčevićevu hrvatsku stranku prava. U svome glasilu Hrvatska, pokrenutom početkom svibnja 1923, frankovački disidenti počinju objavljivati podatke o vezama HSP-a s Radikalnom strankom i njihovom paktiranju s Pašićevom vladom »iza leđa« i »na štetu hrvatskog naroda«. Vodstvo HSP-a ove optužbe nije potvrđivalo, ali ih nije ni opovrgavalo. Raskol u HSP-u i disidentsko prozivanje vodstva zbog veza s radikalima nisu ostali bez odjeka izvan stranke. Polovicom srpnja 1923. vodstvo HRSS-a je objavilo memorandum Paklenski plan beogradskih vlastodržaca. U njemu se navodi kako se radikalska vlada u dogovoru s Pribićevićevim demokratima i »frankovskim gospodskim izrodima iz Hrvatske« sprema svim sredstvima, pa i nasiljem, uništiti hrvatski seljački republikanski pokret. Po radićevcima, frankovci na svojim tajnim sastancima s omladinom govore kako su Radić i HRSS »najveća nesreća i sigurna propast« za hrvatski narod, te da ih treba likvidirati kao bugarskog seljačkog vođu Aleksandra Stamboliskog. Ističu da im je u tu svrhu dobro došla svaka pomoć, pa i beogradskih vlastodržaca. U memorandumu nisu navedeni nikakvi dokazi za ove optužbe, s obrazloženjem da se ne mogu »sada iznijeti na javu«. Tako se postavlja pitanje, da li je HRSS iskoristio saznanje o vezama frankovaca s radikalima kako bi ih još više diskreditirao, a istovremeno tako ublažio neuspjeh Markova protokola.
U srpnju 1923. Stjepan Radić je otputovao u inozemstvo s ciljem da Zapad informira o stanju u jugoslavenskoj državi i da traži pomoć za rješenje hrvatskog pitanja. Boraveći pretežno u Londonu i Beču, Radić nije nailazio na razumijevanje niti je dobio podršku i pomoć zapadnih sila, dok je ponude s mađarske i talijanske strane zbog njihovih revizionističkih zahtjeva odbio.
Hrvatska zajednica je podržala Radićev put u inozemstvo, a njezin predsjednik Ivan Lorković se s njim dopisivao te se redovito sastajao s vodstvom HRSS-a. Ipak, bilo je i skeptika poput Matka Laginje, koji su sumnjali da će Radić u inozemstvu nešto postići. Mate Drinković, Đuro Šurmin i Milivoj Dežman su, pak, protiveći se Radićevoj politici, pokušavali pronaći rješenje državne krize u suradnji s beogradskim političkim krugovima.
Mate Drinković, otišavši u lipnju 1923. kao zastupnik u beogradsku Skupštinu i stvarno, iako ne i formalno, napustivši HZ, sastavio je krajem listopada 1923. Promemoriju za kralja Aleksandra. U njoj Drinković, konstatirajući da krizu ne mogu riješiti ni vlada ni oporba, pa tako ni novi izbori, a pogotovo ne »amputacija« (ideja po kojoj bi u Jugoslaviji ostala područja sa srpskim stanovništvom (»srpske zemlje«), a izdvojili bi se manji dijelovi Hrvatske sa Slovenijom), predlaže kralju da »uzme inicijativu u svoje ruke«, tako da parlament odgodi »na neizvjesno vrijeme« i imenuje izvanparlamentarnu vladu, koja bi provela politiku ravnopravnosti. Time bi se zapravo uvela diktatura, na što su Drinkovića upozorili Laginja i predsjednik Narodne skupštine Ljuba Jovanović koji je ovaj prijedlog odbacio.
Đuro Šurmin je tijekom ljeta 1923. odlazio u Beograd na razgovore s radikalima, a čak je uz njihovu pomoć namjeravao osnovati novu stranku, ali do toga ipak nije došlo. Otvoreno je prigovarao vodstvu HZ-a zbog njegova pretjeranog potčinjavanja HRSS-u i Stjepanu Radiću, odbacujući moguće skretanje prema republikanstvu i odlučno se izjašnjavajući za monarhiju. Iako je bilo prijedloga za njegovo isključenje iz HZ-a to se nije dogodilo. On sam je podnio ostavku na stranačke dužnosti, ali je i dalje formalno ostao član stranke.
Milivoj Dežman je u prosincu 1923. razgovarao u Beogradu s Ljubom Jovanovićem, ali uz znanje i odobrenje vodstva HZ-a. Budući da je tada i Stjepan Radić održavao kontakte s radikalima posredstvom Nikole Hoffera, zajedničarima je sada odgovarala Dežmanova misija u Beogradu, za razliku od prijašnjih Drinkovićevih i Šurminovih pokušaja.
U siječnju 1924. Ivan Lorković je u Beču posjetio Stjepana Radića. Radić je tada predložio osnivanje federacije Hrvatske republikanske seljačke stranke, koju bi sačinjavali HRSS, HZ i »muslimani« (naziv »muslimani« ovdje nije preciziran, ali se vjerojatno misli na JMO). To bi bio novi Hrvatski blok, s tom razlikom što bi imao naglašeni republikanski karakter. O ovom Radićevom prijedlogu zajedničari su imali podijeljena mišljenja. Neki su, poput Lorkovića, bili za prihvaćanje Radićeva prijedloga. Drugi su ga, pak, kao Laginja i Dežman, odbacivali. Kao razlog odbijanja navodili su činjenicu prema kojoj bi ta stranačka federacija nosila ime Radićeve stranke, što je, po njima, trebalo značiti ponovnu dominaciju Radića i HRSS-a u novoj političkoj kombinaciji. Međutim, kako je ta dominacija postojala i bez novoga grupiranja, zapravo je najspornije bilo pitanje republikanstva, koje dobar dio zajedničara monarhista još nije bio spreman prihvatiti. Nije poznato jesu li vođeni pregovori s HRSS-om o predloženoj federaciji. U svakom slučaju, ona se nije ostvarila.
Kada je Pašićeva vlada odlučila ukinuti pokrajinske uprave i izvršiti podjelu države na oblasti, Radić je odlučio prekinuti bojkot Narodne skupštine kako bi u suradnji s drugim oporbenim strankama srušio radikalsku Pašićevu vladu. Početkom ožujka 1924. stvoren je Opozicijski blok, koji su sačinjavali HRSS, SLS, JMO i DS. Tijekom ožujka 1924. u Beograd počinju dolaziti zastupnici HRSS-a, svi osim Stjepana Radića i Augusta Košutića koji su bili u inozemstvu. Tako je Pašićeva vlada počela u Skupštini gubiti većinu. Od pada s vlasti spasio ju je raskol u Demokratskoj stranci. Pribićevićevo krilo DS-a, stojeći čvrsto na centralističkim pozicijama te se protiveći sporazumu s anticentralističkim strankama, istupilo je iz stranke i osnovalo svoj zastupnički klub iz kojeg je kasnije nastala Samostalna demokratska stranka (SDS). Tada je Pašić s Pribićevićem formirao vladu (P-P vlada). Kako ni ova vlada nije imala potrebnu većinu u Skupštini, na vlasti se održavala odugovlačenjem verifikacije zastupničkih mandata HRSS-a, a kada je ona ipak obavljena, vlada je 27. svibnja 1924. kraljevim ukazom odgodila zasjedanje Skupštine do 20. listopada 1924. i tako se privremeno održala na vlasti. Oporba je taj čin proglasila »državnim udarom«.
Nakon ovih događaja Stjepan Radić se odlučio na odlazak u Moskvu, kamo ga je pozvao sovjetski ministar vanjskih poslova Čičerin. Boraveći u Moskvi, pristao je da HRSS učlani u Seljačku internacionalu, s tim da će stranka i dalje ostati vjerna svom programu i taktici. Učlanjenje HRSS-a u Seljačku internacionalu Radić je zamislio kao taktički potez: da stvori privid podrške u inozemstvu i tako zaoštri unutarnju političku situaciju u zemlji, što bi beogradski politički vrh prislilo na popuštanje i sporazumijevanje.
Istovremeno s Radićevim posjetom Moskvi pojačani su napori KPJ za ostvarenje suradnje s HRSS-om. U KPJ, tada podijeljenoj na lijevu i desnu frakciju, prevladali su pogledi ljevice koja je, nasuprot desnici, zagovarala stvaranje revolucionarnog radničko-seljačkog bloka te pravo svih jugoslavenskih naroda na samoodređenje do odcjepljenja. Ovaj novi program KPJ podržala je Kominterna na svom Petom kongresu u srpnju 1924, izražavajući još radikalniji stav, da se opća parola prava naroda na samoodređenje, koju ističe KPJ, mora izraziti »u formi izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja od njih nezavisnih republika«. Ovaj program »razbijanja Jugoslavije« KPJ će zastupati do Splitskog plenuma 1935. godine. Ovoj novoj politici, pa i suradnji s HRSS-om, suprotstavljala se desna frakcija u KPJ, tvrdeći da se njome žrtvuje »samostalan karakter proleterskog klasnog pokreta«, a suradnjom s HRSS-om kao »običnom buržoaskom partijom« KPJ se stavlja »na stranu hrvatskoga nacionalizma i šovinizma«. Radićeva politika je kritizirana kao »buržujska« jer je nacionalno oslobođenje stavio iznad socijalnoga. Radić, ne razlikujući frakcije u KPJ i ne obazirući se na ublažavanje tih napada desnice od strane ljevice, naziva sve komuniste unitaristima i centralistima, te od njih zahtijeva da, osim na riječima, priznaju i u praksi pravo hrvatskog naroda na samoodređenje. I bez ovih polemika, do suradnje HRSS-a i KPJ (odnosno legalne NRPJ) nije moglo doći. Razlike između HRSS-a i KPJ temeljile su se, kako na različitim ideologijama i konačnim ciljevima, tako i na metodama njihova ostvarenja. Komunisti su zagovarali revoluciju za ostvarenje diktature proletarijata, dok je HRSS bio za seljačku demokratsku državu ostvarenu mirnim putem.
U srpnju 1924. odstupila je P-P vlada, a zamijenila ju je vlada Opozicijskog bloka na čelu s Ljubom Davidovićem. Vladu su sačinjavali pripadnici DS-a, SLS-a i JMO-a, a podršku u Skupštini pružao joj je HRSS. Nakon uspostave Davidovićeve vlade Stjepan Radić se 11. kolovoza 1924. vratio u Zagreb. Radić je pristao da četiri predstavnika HRSS-a uđu u Davidovićevu vladu, ali se tome usprotivio kralj Aleksandar zbog republikanizma HRSS-a. Ulasku HRSS-a u vladu protivili su se Pašić i Pribićević, optužujući HRSS da je komunistička stranka. Nakon Radićevih oštrih javnih istupa, kralj Aleksandar je prislio Davidovića, koji je i dalje želio surađivati s HRSS-om, da podnese ostavku svoje vlade, što je ovaj i učinio 15. listopada 1924. Početkom studenoga obnovljena je P-P vlada, raspuštena Narodna skupština te su raspisani novi izbori za 8. veljače 1925. godine.
U međuvremenu, Radić je nastavio vršiti pritisak na Hrvatsku zajednicu da prihvati republikanstvo. U isto vrijeme, u HZ je pristupio Ante Trumbić, do tada izvanstranački političar. Pod njegovim utjecajem, a povodom obnove centralističke P-P vlade, HZ je 25. studenoga 1924. prihvatio republikanstvo. Protiv te odluke bili su Mate Drinković, Đuro Šurmin i Milivoj Dežman, koji ionako više nisu bili aktivni u HZ-u, ali sada su se definitivno odvojili od stranke. Dogovorivši se još prije s Nikolom Pašićem, Drinković i Šurmin su 27. studenoga 1924. ušli kao ministri u P-P vladu.
Hrvatska pučka stranka i dalje je oštro nastupala prema HRSS-u. Pad Davidovićeve vlade pripisivala je »predstavnicima velikosrpske ideje« Pašiću i Pribićeviću, ali i Radićevoj »perfidnoj demagogiji« koja im je u tome pomogla. HPS je osuđivao i Radićev rad u inozemstvu, a posebno put u Moskvu, koji je Pašiću i Pribićeviću mogao poslužiti kao dobar izgovor da »Hrvate pred zapadnoevropskim državama ocrnjuju kao rušitelje evropskog mira«.
23. prosinca 1924. P-P vlada je donijela odluku o primjeni Obznane i Zakona o zaštiti države na HRSS zbog pristupanja Seljačkoj internacionali, a time i, kako se tvrdilo, Komunističkoj internacionali. Odlučeno je da se raspusti HRSS i zabrane svi oblici njegova rada: zborovi, skupštine, izdavanje novina, te da se provede kazneni postupak protiv vodstva stranke. Početkom siječnja 1925. uhapšeno je vodstvo HRSS-a, među njima i Stjepan Radić. Iako se primjena Obznane na njih nije odnosila, policijskoj represiji su bili izloženi i zajedničari zbog nedavnog prihvaćanja republikanstva.
Oporbene stranke su izražavale nezadovoljstvo zbog postupka vlade prema HRSS-u, pa i HPS. Pučkaši su optuživali radikale i samostalne demokrate da zloupotrebljavaju Zakon o zaštiti države, kako bi sebi osigurali povoljan izborni rezultat. Međutim, primjenu tog zakona protiv HRSS-a nastojali su iskoristiti za kritiku Radićeve taktike bojkotiranja Skupštine jer, po njima, da je HRSS bio u Skupštini taj zakon ne bi bio izglasan. Sada mu se to, tvrdi HPS, osvetilo. Slično su reagirali i frankovci, zlurado tvrdeći kako je Radić sam »kriv« jer je svoju stranku doveo »u službu Moskve«.

Literatura:

Branislav Gligorijević, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Beograd 1979.
Josip Horvat, Politička povijest Hrvatske, sv. 2, Zagreb 1989.
Mira Kolar-Dimitrijević, Put Stjepana Radića u Moskvu i pristup HRSS u Seljačku Internacionalu, Časopis za suvremenu povijest, 3/1972.
Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Zagreb 1967.
Zlatko Matijević, Slom politike katoličkog jugoslavenstva – Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Veze između frankovaca i radikala od 1922-1925, Historijski zbornik, XV/1962.
Hrvoje Matković, Hrvatska zajednica, Istorija XX veka, ZR, sv. 5, Beograd 1963.
Hrvoje Matković, Šurminova akcija za osnivanje Hrvatske narodne stranke, Historijski zbornik XIX-XX/1966-67.
Hrvoje Matković, Svetozar Pribićević i Samostalna demokratska stranka do šestojanuarske diktature, Zagreb 1972.
Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke, Zagreb 1999.
Franjo Tuđman, Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji, sv. 1, Zagreb 1993.

14.11.2007. u 07:41 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< studeni, 2007  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

istraživanje kontroverznih tema iz hrvatske povijesti

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Internet Monitor

Moji linkovi

Hrvatski povijesni portal
Povijest online
FF - Odsjek za povijest