|
|
Oglašavanje...
subota, 02.02.2008.
System Of A Down
System Of A Down je kalifornijski glazbeni sastav, osnovan 1994 , u čijem sastavu sviraju četvorica glazbenika armenskog podrijetla. Njihov glazbeni izričaj obuhvaća metal, nu metal, hardcore metal, te armensku narodnu glazbu. Ime System of a Down nastalo je nakon što je gitarist Daron Malakian, napisao pjesmu "Victims of A Down".
System Of A Down je poznat po izražavanju svojih političkih stavova, kritiziraju američke imperijalne politike te utjecaja medija na moderno društvo. Jedan od motiva u njihovim pjesmama je i armenski genocid.
Biografija
1994. godine članovi budućeg System Of A Downa, počeli su sa nastupima u klubovima u Los Angelesu, pod nazivom Soil. Tada se na mjestu bubnjara nalazio Andy Khachaturiana, kojeg je 1997. zamijenio John Dolmayan. Demo snimke usmjerile su pažnju underground subkulture na grupu, no vrtoglavi uspon ovih rock alternativaca započeo je nakon što ih je uočio ugledni glazbeni producent Rick Rubin, inače poznat po radu sa Red Hot Chili Peppersima, Beastie Boysima i mnogim drugima.
Debitantski album nazvan System Of A Down predvođen singlovima Sugar i Spiders, 1998. godine zaradio je platinastu nakladu. Ključni motivi poput primjerice armenskog genocida, socijalne nepravde i besmislenosti rata ostali su do danas temelji glazbenoga i kreativnoga izričaja glavnih tekstopisaca benda, Darona Malakiana i Serja Tankiana. Također stil, sačinjen od elemenata metala, punk-rocka, jazza i armenskog folklora nešto je po ćemu se grupa izdvaja od ostalih. Nakon tri godine intenzivnog nastupanja širom SAD-a, uslijedio je njihov komercijalno najuspješniji album, Toxicity. Zanjimljiv je podatak, kako je album zauzeo prvo mjesto na američkoj nacionalnoj top listi upravo onaj tjedan, kada se dogodio teroristički napad na New York, 11. rujna 2001. Ubrzo, političari su System Of A Down etiketirali kao kontroverznu grupu zbog čega je i njihov singl Chop Suey maknut sa radijskog programa. Bez obzira na to, album je prodan u pet milijuna primjeraka. Godinu dana kasnije izdaju novi album, Steal This Album, na koji su uvrstili neobjavljene pjesme, skladane za Toxicity. U to vrijeme počinje rat u Iraku, te System Of A Down u izradi spota za singl Boom! surađuje sa poznatim redateljem i kritičarom Bushove politike, Michael Moorom.
2005. godina će ostati upisana u mnogim rock enciklopedijama – System Of A Down je izdao dva albuma, Mezmerize (22.5.) i Hypnotize (22.11.), te sa oba osvojio sam vrh najprestižnije, billboardove top ljestvice. Do tada, to je uspijelo samo legendarnim Beatlesima (doduše čak pet puta) Mezmerize, najavljen žestokom pjesmom B.Y.O.B. (Bring Your Own Bombs), označio je novo poglavlje u povijesti grupe. Mnogi su fanovi ostali zbunjeni gotovo drastičnom promjenom stila, no ubrzo su shvatili kako je to nužan glazbeno-evolucijski korak u razvoju System of a Downa. Uslijedila je nagrada za najbolju alternativnu grupu godine od strane MTV-a. U studenome, na tržište su pustili i drugi album, pod nazivom Hypnotize. Članovi benda priznaju kako su ideju dvostrukog albuma ukrali od Quentina Tarantina i njegovog filma Kill Bill. Omot za Mezmerize/Hypnotize izradio je otac gitarista Darona Malakiana, Vartan Malakian, inače poznati armenski slikar. Krajem 2005. godine, singl B. Y.O.B. dobio je nagradu Grammy, u kategoriji najbolje hard-rock izvedbe. Nakon završetka Ozzfesta 2006., bend je najavio višegodišnju stanku, kako bi se članovi grupe mogli posvetiti osobnim projektima.
Filozofiju benda možda će najbolje objasniti sam Tankian – Mislim da je sudbina izabrala glazbu za nas četvoricu. I ti ako pratiš svoj put, svoje srce sigurno nećeš pogriješiti.
Diskografija
Demo uradci
* 1996: Demo #1
* 1996: Demo #2
* 1997: Demo #3
Albumi
* System of a Down
* Toxicity
* Steal This Album!
* Mezmerize
* Hypnotize
Singlovi [uredi]
* 1998: Sugar
* 1999: Spiders
* 2001: Chop Suey!
* 2001: Toxicity
* 2002: Aerials
* 2002: Innervision
* 2003: I-E-A-I-A-I-O
* 2003: Boom!
* 2005: B.Y.O.B.
* 2005: Question!
* 2005: Hypnotize
* 2006: Lonely day
Pjesme koje se nisu našle na albumima
* Storaged
* Snowblind (Obrada pjesme od Black Sabbath, izdana na „Nativity in Black, Vol. 2: A Tribute to Black Sabbath“)
* Forever, "Outer Space"
* Virginity, "Virgin Tea"
* The Metro (Obrada pjesme grupe Berlin)
* Johnny (Pjesma koja se našla na singl cd-u sa Chop Suey!)
* Temper (Raniji demo)
* Blue (Raniji demo)
* Honey (Raniji demo)
* Starlit Eyes
* Will they die for you? (Suradnja sa Lil'Kim ,Puffy, Mase)
* Feel good (Suradnja sa Kittie)
* Defy you (Nuguns Remix)
* Patterns (Serj Tankian s bivsim Black Sabbath gitaristom Tony Iommi
* Nations
* Drugs (Intro na koncertima sa europske turneje iz 2001.)
* Goodbye Blue Sky (Pjesma Pink Floyda koju je System četiri puta svirao na svojim koncertima)
* Shame (on a Nigga) (Suradnja sa Wu-Tang Clan)
* Mushroom Cult (Suradnja sa Dog Fashion Disco; objavljen na Anarchists Of Good Taste)
* Friik (Neobjavljen)
* Marmelade
Videografija
* 1998: War?
* 1998: Sugar – Rezija: Nathan Cox
* 1999: Spiders – Rezija: Charlie Deaux
* 2001: Chop Suey! – Rezija: Marcos Siega / Shavo Odadjian
* 2002: Toxicity – Rezija: Shavo Odadjian
* 2002: Aerials – Rezija: Shavo Odadjian
* 2003: Boom – Rezija: Michael Moore
* 2005: B.Y.O.B. – Rezija: Jake Nava
* 2005: Question! - Rezija: Shavo Odadjian / Howard Greenhalgh
* 2005: Hypnotize - Rezija: Shavo Odadjian
* 2005: Lonely Day - Rezija: Josh Melnick / Xander Charity
Članovi benda
Serj Tankian (vokal)
Daron Malakian (gitara)
Shavo Odadjian (bas)
John Dolmayan (bubnjevi)

1. slijeva: Serj Tankian
2. slijeva: Daron Malakian
3. slijeva: Shavo Odadjian
4. slijeva: John Dolmayan
boomp3.com
|
Nokia 5700
Nokia 5700 je ogroman revolucionarni korak naprijed za XpressMusic seriju Nokia mobilnih uređaja. Nokia 5700 je pravi izbor za glazbene sladokusce, a radi se o 3G smartphoneu (Symbian OS Serije S60) koji može preuzeti pjesme s cijelog niza Internet glazbenih dućana. 5700 XpressMusic ima poseban audio chip dodatak za poboljšano glazbeno iskustvo. Po mojem ovo je jedan od najljepših mobilnih uređaja iz Nokie kako po dizajnu tako i po poznatoj kvaliteti.
Uređaj dolazi u paketu sa Symbian 9.2 S60 platformom te sa odličnim MP3 playerom i fantastičnim pripadajućim slušalicama. DA bi se mp3 player pokrenuo, dovoljno je zarotirati donji dio kućišta za 180 stupnjeva lijevo, kada se ispod zaslona pojavljuje tipkovnica sa MP3 tipkama, što je vrlo dobro rješenje.
Sama kvaliteta zvuka je vrhunska, a dodatno se može poboljšati sa korištenjem equalizer-a. U Nokiu je ugrađena i 2MP ( megapikselna) CMOS digitalna kamera, koja služi i za korištenje i obavljanje video poziva. Za povezivanje sa ostalim uređajima ugrađen je Bluetooth sa A2DP profilom,infracrveni port,mini USB priključak.
Cijena uređaja je nekih 2500kn. ;)

|
Samsung SGH-U600
Pojavom druge generacije mobitela Ultra Edition SGH-D900 dobio je svog nasljednika, model SGH-U600, koji je pokupio sve dobre karakteristike svog prethodnika.
Kao i na svakom Samsungovu uređaju, pogotovo u seriji Ultra, prvo što ćete primijetiti je izgled. Debeo, zapravo bolje rečeno tanak samo 10,9 milimetara, ovo je najtanji klizni telefon na tržištu. Međutim, pratite li malo stranice i blogove na Internetu koje se bave mobitelima, vjerojatno ste primijetili da je SGH-U600 prilično kritiziran zbog kvalitete kliznog mehanizma i općenito krhkog dojma. Međutim, to je daleko od istine. Premda tanak, SGH-U600 ostavlja dojam kvalitetnog telefona koji odlično leži u ruci, što često nije karakteristika anoreksičnih telefona. Sam klizni mehanizam također je kvalitetno izveden. Uređaj se bez problema otvara i zatvara jednom rukom, a opet nema straha da će se slučajno otvoriti u džepu sakoa ili torbi.
Za ovako tanak uređaj Samsung SGH-U600 je i neobično uzak. Upravo je širina do sada bila najveća mana tankih mobitela, ali kod ovog modela to nije slučaj.
Od vanjskih karakteristika odmah će upasti u oči dvije stvari. Jedna su tipke na gornjoj strani telefona - funkcijske i za uspostavu poziva (ne možemo govoriti o crvenom i zelenom telefonu, jer su oba srebrna), koje nisu odvojene kao kod većine drugih telefona, već su stopljene s prednjom maskom, koja je sada jedinstvena, osim kod centralne navigacijske tipke. Time uređaj pomalo podsjeća na LG Chocolate po svom dizajnu te dobiva dodatnu notu atraktivnosti. Funkcijske tipke praktički su nevidljive dok ne otvorite telefon, kada ih paljenje pozadinskog osvjetljenja aktivira, pa je jasno da se Samsung potrudio da telefon izgleda reprezentativno.
Međutim tipke su prilično osjetljive, pa ćete ih u početku pritisnuti i kad to ne želite. Trebat će neko vrijeme navikavanja na njih, ali vjerujemo da vlasnicima ovog uređaja to neće biti preteško.
Centralna navigacijska tipka je precizna, a može biti programirana s prečacima, tako da ćete uvijek lako doći do onih mogućnosti telefona koje najčešće koristite. U sredini centralne navigacijske smjestila se još jedna tipka, za potvrdu operacije ili za direktan pristup mobilnom Internetu.
Sa strana uređaja smjestili su se još tipka za pojačavanje i stišavanje zvuka i za fotografiranje, kao i utori za punjač i slušalice te memorijsku karticu.
Premda smo već nekoliko puta upotrijebili pojam atraktivnost pri opisu ovog uređaja, isti moramo ponoviti i kad je u pitanju ekran. Samsung se zaista potrudio korisnicima ponuditi vrhunski TFT ekran s 256 tisuća boja, rezolucije 240 x 320 piksela i dijagonale 2,2 inča. Uz odlično ponašanje na suncu (još jedna inovacija ovog proizvođača) ekran je zaista idealan za uživanje u snimljenim fotografijama ili videozapisima, surfanje mobilnim Internetom, ali i uživanje u promjenjivim wallpaperima, koji se mijenjaju po lokaciji i dobu dana, jednako kao i kod direktnog prethodnika, modela SGH-D900.
Po otvaranju uređaja uočit ćete dvije posebnosti, sa svake strane po jednu - tipkovnicu i fotoaparat. Tipkovnica nije klasična, s tipkama, već se sastoji od jedinstvene površine na kojoj su "nacrtane" tipke, jednako kao na modelu SGH-D830 iz prve generacije mobitela Ultra. Takva tipkovnica definitivno daje notu prestiža, ali nam je na modelu SGH-D830 zadavala i probleme pri korištenju. Za tipkovnicu na ovom modelu to ne možemo reći. Premda nije precizna kao klasična tipkovnica, sa samim korištenjem nismo imali puno problema. Naravno, s obzirom na specifičnost izrade, trebat će malo vremena da se naviknete na nju, ali kad taj period prođe, nikakvih problema s korištenjem neće biti. Inače, pri pisanju poruke tekst se prenosi nešto sporije nego inače, ali opet dovoljno brzo da na ekranu bude napisana ona poruka koju ste tipkali, a ne neki džumbus. Kad pak upisujete brojke, uživat ćete u grafičkim detaljima, karakterističnim za Samsung - umjesto da se brojke samo prikazuju na ekranu, imate grafički efekt pera koje ih ispisuje. Još jedan detalj koji će svidjeti mnogima.

|
Adobe Photoshop CS3
Adobe je izdao prvu betu inačicu Photoshop CS3.Novi testni Photoshopu CS3 opremljen je sa podrškom za Apple računala(Universal Binary) temeljena na Intelovim procesorima,sa programskim alatima Bridge in Device Central koji služe za oblikovanje grafičkog sadržaja namijenjenih mobilnim uređajima.
U Photoshop CS3 Adobe je umetnuo i podršku za RAW 4 format koji je u svijetu digitalne fotografije vrlo raširen.
Za download nove testne inačice Photoshop-a CS3 potrebno se je prethodno registrirati,te vam je potreban serijski broj Photoshopa CS2 ili nekog drugog Adobe-ovog alata(Creative Suite 2, Creative Suite Production Studio itd.).
Novu betu inačicu Photoshopa CS3 može skinuti sa ove adrese
|
Policajac s Beverly Hillsa 3 (Beverly Hills Cop 3)
Sadržaj
Foley je ovoga puta u potrazi za autokradicama koji su odlučili proširiti posao i postati ubojice. U potrazi za negativcima Foley je ponovno U Los Angelesu gdje obnavlja suradnju sa kolegom Billyjem Rosewoodom (Judge Reinold). Uz njegovu pomoć dolazi do Wonder Worlda, zabavnog parka koji služi kao paravan ilegalnim aktivnostima.
Većina radnje odvija se upravo u zabavnom parku gdje se glavni negativci vješto skrivaju uz pomoć vlasnika (Alan Young) dok Murphyjev lik pokušava riješiti slučaj te nas nasmijati.
Usprkos režiji provjerenog Johna Landisa treći je nastavak franšize koja je proslavila Eddia Murphyja kod kritičara prošao iznimno loše.
Pojedinosti
Žanr:
akcija, komedija, krimi
Uloge:
Eddie Murphy, Jon Tenney, Joey Travolta, Eugene Collier, Jimmy Ortega
Režija:
John Landis
Scenarij:
Steven E. de Souza
Producent/i:
Mark Lipsky, Mace Neufeld, Robert Rehme
Trajanje:
104'
Godina izdanja:
1994.
Zemlja:
SAD
Izdavač/Distributer:
Paramount Pictures / Blitz film i video
Neke scene iz filma
|
Policajac s Beverly Hillsa 2 (Beverly Hills Cop 2)
Sadržaj
Nakon što mu je prijateljica Andrew Bogomil (Ronny Cox) ranjena, a sve ukazuje na slučaj tzv. abecednih zločina detektiv Alex Foley (Eddie Murphy) napušta Detroit i putuje u Kaliforniju gdje se susreće sa kolegama Billyjem Rosewoodom i Johnom Taggartom (John Aston).
Njihov je zadatak zaustaviti masovne pljačke koje stvaraju nemir na Beverly Hillsu, a ne treba zaboraviti niti na Foleyeve osobne motive vezane za pronalazak osobe odgovorne za ranjavanje njegove prijateljice.
Režiser 'Top Guna' svojeg će junaka i njegove kolege između ostalog odvesti u odaje Hugha Heffnera, na trkalište te na brojna druga zanimljiva mjesta. Producentska palica Jerryja Bruckheimera priskrbila je filmu golemih 594. milijuna dolara, ovaj je film ujedno i debitantski naslov komičara Chrisa Rocka.
Pojedinosti
Žanr:
komedija, akcija, krimi
Uloge:
Eddie Murphy, Judge Reinhold, Jurgen Prochnow, Ronny Cox, John Ashton
Režija:
Tony Scott
Scenarij:
Eddie Murphy, Robert D. Wachs, Larry Ferguson, Warren Skaaren
Producent/i:
Robert D. Wachs, Richard Tienken, Don Simpson
Trajanje:
100'
Godina izdanja:
1987.
Zemlja:
SAD
Izdavač/Distributer:
Paramount Pictures / Blitz film i video
Neke scene iz filma

|
Policajac s Beverly Hillsa (Beverly Hills Cop)
Sadržaj
Axel Foley (Eddie Murphy) je policajac iz Detroita kojeg u Motownu posjećuje njegov najbolji prijatelj Mikey Tandino (James Russo). Neposredno nakon dolaska iz Kalifornije Mikey je ubijen i to pred Alexovim očima.
Njegov je ubojica izvjesni Zack (Jonathan Banks), čovjek kojeg Axel prati sve do Beverly Hillsa. Tamošnji poručnik Bogomil dodjeljuje mu dvojicu detektiva čiji zadatak je pripaziti na Axela.
Uz pomoć prijateljice zaposlene u galeriji Axel otkriva da se Zack nalazi na platnom spisku njezinog šefa Victora Maitlanda koji je i glavni diler kojem galerija služi samo kao paravan za prljave poslove. Ispostavlja se da je upravo on naredio Zacku da ubije Tandina sumnjajući da mu je ukrao obveznice.
'Policajac s Beverly Hillsa' jedan je od trademarka filmske industrije osamdesetih, nostalgično djelce prepuno klišeja u kojem možemo pronaći gotovo sva obilježja veselog desetljeća, od glazbe preko odjeće pa nadalje.
Uspjehu filma, koji je utržio 317 milijuna dolara, svakako je pridonio i producent u usponu Jerry Bruckheimer.
Pojedinosti
Žanr:
komedija, akcija, drama
Uloge:
Eddie Murphy, Judge Reinhold, John Ashton, Lisa Eilbacher, Ronny Cox, Steven Berkoff
Režija:
Martin Brest
Scenarij:
Danilo Bach, Daniel Petrie Jr.
Producent/i:
Jerry Bruckheimer, Don Simpson
Trajanje:
105'
Godina izdanja:
1984.
Zemlja:
SAD
Izdavač/Distributer:
Paramount Pictures / Blitz film i video
Neke scene iz filma

|
petak, 01.02.2008.
Step Up (Step Up)
Sadržaj
Ako ste uživali u filmovima poput 'Prljavog plesa' i 'Flashdancea' zasigurno će vam se svidjeti redateljski debi koreografkinje i plesačice Anne Fletcher. U skladu s maksimom filma, 'svako zaslužuje drugu šansu' biran je i cast filma, pa su naslovne uloge dodijeljene dosad nepoznatim, sporednim glumcima Channingu Tatumu i Jenni Dewan koji u ovom filmu prevladavaju klasne razlike na plesnom podiju uz glazbenu podlogu koju čine Ciara, Sean Paul, Keyshia Cole, Chris Brown, Petey Pablo, Mario, Samantha Jade, Gina Rene, Jamie Scott, Drew Sidora, Novel, Youngbloods, Anthony Hamilton i Yung Juc...
Tyler Gage (Channing Tatum) je inteligentni mladić iz siromašnog dijela Baltimorea, ali i iskusni maloljetni delikvent koji zbog nemirnog duha srlja iz jedne nevolje u drugu. Nakon što zajedno s prijateljima složi nepodopštinu u elitnoj srednjoj školi za primijenjenu umjetnost, Tyler završava na sudu gdje dobiva kaznu odrađivanja društveno korisnog rada – u školi u kojoj je i napravio spaćku. Isprva želi imati što manje doticaja s učenicima, no kada upozna prelijepu balerinu Noru (Jenna Dewan) koja mu odluči pružiti priliku i naučiti ga plesati, Tyler mijenja mišljenje. Suprotno svim očekivanjima, Tyler polako ulazi u njen svijet i otkriva vlastiti plesački talent, dok ona postaje svjesna da bi upravo on mogao biti partner koji joj je potreban za uspješnu karijeru.
'Step Up' na Rotten Tomatoesu bilježi 22% pozitive, a opći je konsenzus kako u filmu nema ni približno dovoljno plesa. Variety piše kako se, unatoč očitoj klišejiziranosti, radi o sasvim pristojnom 'crowd pleaseru' s odličnim plesnim izvedbama naslovnih glumaca. zap2it kao razloge za totalnu diskreditaciju ovog filma navodi formulaične dijaloge, stereotipne likove i nedostatak kemije između glavnih glumaca koji na pragu tridesetih glume srednjoškolce.
Pojedinosti
Žanr:
drama, romansa
Uloge:
Channing Tatum, Jenna Dewan, Damaine Radcliff, De'Shawn Washington, Mario, Drew Sidora, Rachel Griffiths, Josh Henderson, Tim Lacatena, Heavy D
Režija:
Anne Fletcher
Scenarij:
Duane Adler, Melissa Rosenberg
Producent/i:
Erik Feig, Jennifer Gibgot, Adam Shankman, Patrick Wachsberger
Trajanje:
103'
Godina izdanja:
2006.
Zemlja:
SAD
Izdavač/Distributer:
Touchstone Pictures / Blitz film i video
Neke scene iz filma

|
Opčenito o gitarama
Gitara je žičani instrument s tipično 6 žica, zvuk se proizvodi okidanjem žica desnom rukom dok se lijevom vrši pritisak na žice na vratu gitare čime se dobivaju različiti tonovi. Varijante su:
• Klasična gitara (6 žica) - poznata kao Španjolska gitara. Prve tri žice su od najlona, dok tri zadnje su od metala (bronza, celik itd. Vibriranje gitare se pojačava u rezonantnom šupljem tijelu gitare. Popularna za klasičnu, narodnu i flamenco glazbu.
• Akustična gitara (6 ili 12 žica) - isto kao klasična, samo su svih 6 žica od metala.), radi glasnijeg zvuka i njegove svjetlije boje. Popularna za blues, narodnu i rock glazbu. Dosta je robusnije građena od klasične, zbog jačih tenzija koje stvaraju žice. Veliki je broj varijacija u građi i konstrukciji akustične gitare, te korištenih materijala u izradi. Skuplje gitare imaju jednodjelnu rezonantnu ploču (ona u ravnini sa žicama, najčešće od smreke), dok su zadnja i bočne strane od javora, indijskog palisandera ili mahagonija. Jeftiniji modeli imaju za zamjenu lamelirano drvo
• Polu-akustična gitara (obično 6 žica) - hibrid između akustične i električne gitare. Tijelo je šuplje i posjeduje elektromagnete. Proizvodi karakterističan topli, meki zvuk. Popularna za Jazz i Rock glazbu.
• Električna gitara (6, 7, 8, 12 žica) - zvuk se pojačava električnim putem pomoću pickup-a i pojačala, tako da električna gitara za razliku od akustične ima tijelo načinjeno od punog drva. Elektroakustična gitara je zapravo akustična gitara sa šupljim tijelom i pridodanim piezoelektričnim elementom (češće) ili mikrofonom (rjeđe) koji služi za stvaranje elekričnog signala. Razvijena je u 20. stoljeću, a popularizirala kroz blues, rock i heavy metal muziku.
• Električna bas gitara (4, 5, 6, 8 ili vise žica) - niži raspon frekvencija od električne gitare, u bendu uz bubnjeve stvara ritamsku strukturu glazbe, iako se ponekad koristi i kao solo instrument
|
Električne gitare
U vrijeme takozvanih „big bandova“ (velikih grupa), akustična gitara je počela gubiti bitku sa ostalim instrumentima poput saksofona te udaraljki iz jednostavnog razloga jer je bila pretiha.
Prve električne gitare su bile zapravo akustične gitare na koje je bio postavljen „pickup“. Prve gitare su izrađivali rijetki obrtnici i entuzijasti, a nerijetko i sami muzičari. Većinu takvih prvih gitara su izradili Adolph Rickenbacher i George Beachamp, te su osnovali tvrtku „Rickenbacker“. Do trenutka kada je proizvodnja prestala 1939. godine, napravili su svega 2,700 gitara. Jedan od problema je bila nezgrapnost izrade koja je otežavala sviranje. Gitare su bile iznimno teške, makar su imale šuplje tijelo, imale su jako dugačke i široke vratove, te su im „pickupovi“ bili jako jednostavni i proizvodili su vrlo „zamućeni“ zvuk. Upravo zbog šupljeg tijela, gitare su znale proizvoditi gotovo nepodnošljivu dozu jeke koju su ti instrumenti proizvodili. Kroz dodatne godine istraživanja i eksperimentiranja, napokon je nađen najbolji način izrade te princip po kojem će električna gitara funkcionirati.
Za razliku od akustične gitare, električna je gotovo neuporabljiva bez izvora struje, te sprave zvane pojačalo. Na električnoj gitari ispod samih žica se nalaze „pickupovi“ (eng.- podiči, pokupiti). To su elektromagneti koji „osjete“ i pretvaraju vibraciju metalnih žica kada su one odsvirane te tu vibraciju pretvaraju u električne signale koji se onda prenose u pojačalo preko kabela. Najjednostavnija definicija pojačala je da je to električna sprava koja prima signale od gitare, preciznije „pickupova“, te se ti signali elektroničkim putem pretvaraju zvuk.
Najranija pojačala nisu imala mnoge mugučnosti oblikovanja zvuka kao što to imaju danas. Prije je postojala samo kontrola glasnoće dok se danas na pojačalima također nalaze razne kontrole i efekti koju gitaristima daju gotovo neograničenu mogućnost potrage za tonom kojeg žele.
Zbog manje udaljenosti žica i samog vrata gitare, te električnog pojačanja zvuka, na električnoj gitari su moguće razne tehnike koje su mnogo teže ili ih je u potpunosti nemoguće izvesti na akustičnoj gitari. U to se ubrajaju tehnike koje izvodi sam muzičar (hammeron, pulloff…), i tehnike koje se dobivaju elektronskim uporabom raznih umjetnih efekata (distorzija, tremolo, reverb).
S obzirom na povijest gitare, svi gitaristi će se složiti da postoje samo dva „prava“ proizvođača gitara, te da svi ostali kopiraju ta dva uzora.
|
Klasične gitare
Naziv ove gitare ne dolazi zbog njenog tijela nego jer se ovaj tip gitare koristi za sviranje isključivo klasičnih skladbi.
Ova vrsta gitare nema metalne žice nego najlonske, te se isključivo svira u sjedećem položaju, s time da se gitara polaže na lijevo koljeno a ne na desno kako mnogi gitaristi danas sviraju. Popularizaciju klasična gitara može zahvaliti flamenco gitari koja je skoro identična u izradi, ali ima malo jači zvuk.
U meksiku, popularni mariachi sastavi koriste gitare raznih veličina a koji su potekli od klasične gitare, među njima i „guitarron“, gitara veća od violončela.
Otac moderne klasične gitare se smatra Antonio Torres Jurado.
Najzaslužniji za pretvaranje gitare u značajan solistički instrument koji se otrgnuo iz konteksta instrumenta za sviranje isključivo pratnje i melodije je Django Rainhardt.
On je doživio nesreću u mladosti zbog koje mu je svirajuća hvatna lijeva šaka zauvijek ostala osakaćena, te je zbog toga svoja dva upotrebljiva prsta (kažiprst i srednjak) samo mogao da upotrebi za sviranje melodije i hvatanje najprostijih akorda, najčešće tzv. „trijada“.
|
Akustične gitare
Zvuk akustične gitare nastaje u njenom tijelu, koje je u biti zvučna kutija. Zvuk odsviranih žica ulazi u tijelo kroz „zvučnu rupu“ koja se nalazi ispod samih žica, te se tamo pojačava glasnoća rezonancijom u tijelu.
Zbog činjenice da samo tijelo gitare je odgovorno za „oblikovanje“ zvuka kojeg čujemo, sama izrada gitare je vrlo zahtjevan proces. Vrsta drva koja se koristi na pojedinim dijelovima gitare i način na koji su te plohe drva spojene zajedno čine bitan faktor na ukupan zvuk akustične gitare. Smatra se da je najvažnija kvaliteta plohe, iznad koje se nalaze „zvučna rupa“ i žice. Ta gornja drvena ploha je ujedno i najtanja, kako bi se omogućilo lakše „osjećanje“ vibracije žica, te je zbog toga unutar zvučne kutije dodatno pojačana rebrastim potpornjima. Upravo različiti načini izrade tih potpornja često znaju biti presudan faktor uspjeha izrade kvalitetne gitare.
Kroz povijest, tehnike kojima su se izrađivale akustične gitare su se malo mijenjale. Izrađivači gitara su najviše pozornosti posvećivali vrsti drva od kojeg se izrađivalo tijelo.
U zemljama Bliskog Istoka se čak nije ni koristilo drvo nego sprešani listovi biljaka. Ta tehnika se također koristila za dobivanje papirusa u Egiptu. Kroz stoljeća su izrađivači gitara proširivali svoje znanje o rezonanciji drva. Krajem 15. stoljeća se razvio i danas popularan mit da neki izrađivači gitara idu tako daleko da doslovno hodaju po šumama sa „tonskim vilicama“ koje lupkaju o drvo. To je zapravo vrlo korisna tehnika jer „tonska vilica“ pojačava prirodni ton drva, te se ustvari može čuti taj komad drva te njegova rezonancija.
Današnji najpoznatiji nezavisni izrađivač gitara, Richard Pendell, o selekciji drva kaže: “Odabir drva je najvažniji dio posla. Ne možete zamijeniti prirodnu akustičnost drva sa raznim dodatcima. Oni su najčešće samo kozmetičke prirode. Oko 75 % tona gitare zavisi o drvu koje koristite.“*
Glasnoća gitare ovisi o većini i obliku tijela gitare, tj. o količini zraka koji vibrira u
zvučnoj kutiji, te je zbog toga najpopularniji oblik akustične gitare „dreadnought“ jer
je upravo taj oblik najglasniji.
|
Povijest gitara
U mnogim cijenjenim povijesnim knjigama, možemo pročitati kako je gitara zapravo izmišljena u antičkoj Grčkoj. Kao „dokaz“ za takvu tvrdnju uzima se postojanje starovjekovnog instrumenta poznatog pod nazivom kitara. Pošto je u pitanju žičani instrument i samo ime je vrlo blisko izgovorenoj riječi ,gitara', mnogi povjesničari su uzeli da je u pitanju gitarina pra-majka, no to je zapravo pogrešno. Istina je u dokazu da je kitara vrsta harfe ili lire, samo sa dodatkom rezonatora od kornjačinog oklopa, ni blizu izgledu ili zvuku gitare. Recimo, vrat sa „štimaljkama“ na kraju preko koga su razapete žice ne postoji.
A i na mnogim reprodukcijama sačuvanih staro-egipatskih fresaka i crteža mogu se zapaziti muzički instrumenti koji neodoljivo podsjećaju na gitaru i lako mogu zbuniti čak i ljude koji se godinama svakodnevno druže sa tim instrumentom. Skoro je ironična činjenica kako su vrlo često na tim slikama spomenuti „instrumenti“ zapravo bogoslužne relikvije na kojima uopće nije predviđeno da se svira! Dakle, možemo sa sigurnošću da zaključimo kako gitara NIJE antički muzički instrument, pa makar nekome slova „K“ i „G“ zvučala slično.
Što smo bliže suvremenom dobu, težimo da lutnju smatramo kao gitarinu prethodnicu što zapravo i nije bez osnova! Doduše, ovaj omiljeni instrument trubadura iz doba srednjevjekovnog mraka i nešto kasnije humanizma i renesanse ima više sličnosti sa bas-gitarom nego sa onom „klasičnom“, ponajviše zbog (uglavnom) četiri žice koje su se okidale trzanjem, ali ne i prebiranjem. Lutnjino tijelo je bilo ovalnog, „kruškastog“ oblika dok je „leđni“ dio bio zaobljen kao kod mandoline. Zbog toga lutnja nije bila glasan instrument, dakle nije se mogla svirati u sastavu nekog orkestra, niti su mogli da se izvedu akordi - samo melodija. Da bismo od lutnje stigli do gitare, falilo nam je nekoliko elemenata, među kojima je najveći nedostatak tanjih žica; zatim tijelo što teži obliku „osmice“;i kao ono najvažnije - ravan zadnji dio rezonantnog tijela.
Potom je stigla vilhuella, gitarina „majka“. Kako već samo ime sugerira, instrument je nastao u Španjolskoj, i to u petnaestom stoljeću. Vilhuella je imala pravilnije tijelo (u odnosu na lutnju) i tanje žice u parovima po kojima se moglo prebirati. Otprilike stoljeće kasnije nekom anonimnom geniju je palo na pamet da „spoji“dva instrumenta - zadržavši oblik vilhuelle, a približivši se dimenzijama lutnji. Vrat je ostao vjeran obliku onog na vilhuelli, a kao najvažnija inovacija uvedene su debele i tanke žice (bas i sopran) zajedno na jednom instrumentu. Prototip ovog instrumenta je isprva bio vrlo nezgrapan. Neke lijepe primjerke je izgradio legendarni graditelj violina Antonius Stradivarius, no i pored toga novi instrument je još uvijek bio daleko od kompleksnosti koja krasi njegovog modernog rođaka koji nam je u rukama.
Tek krajem osamnaestog vijeka možemo sa sigurnošću govoriti o postojanju moderne gitare. Bilo je to u vrijeme kada su Sjedinjene Američke Države birale svog prvog predsjednika, Velika Britanija je bila u porođajnim mukama prve industrijske revolucije a Napoleon Bonaparte je došao na vlast u Francuskoj.
Tada nastaju prve „prave“ gitare, slične današnjima. Nije jasno da li je njena pojava vezana za Italiju ili Francusku - za Španjolsku sigurno nije, nasuprot popularnom i rasprostranjenom (pogrešnom) mišljenju kako je gitara španjolski „nacionalni instrument“ - no u svakom slučaju novi instrument je imao šest žica i oblik najpribližniji onom koji nam je poznat.
Baš u tom periodu je i izmišljen „mašinski“ sistem štimalica, nasuprot onom staromodnom i nepouzdanom, zasnovanom na drvenim klinovima oko kojih su se namotavale žice, nemoćne da ostanu u permanentnom stanju zategnutosti. Nekako u to vrijeme graditelji su počeli da interveniraju sa štimalicama na vratovima gitara, praveći duborezne ukrase i proreze karakteristične za klasične gitare. Današnji dizajn ne predviđa te proreze na glavama ni akustičnih niti električnih gitara, no graditelji ipak ukrašavaju glave instrumenta dajući im specifičan i karakterističan oblik za pojedine marke, što je posljedica stare tradicije ali i inspiracije nečim viđenim na drugim stranama. Recimo, svi „Fenderovi“ instrumenti imaju oblik glave sa štimalicama karakterističnima za naše tambure!
U kasnom osamnaestom vijeku, Josef Benedid i Jose Pages su počeli da ugrađuju lepezasto oblikovanu armaturu unutar gitarinog tijela rezonatora zbog pojačanja zvuka. Za ovu metodu su ubrzo saznali i drugi graditelji instrumenata, poput Francois Lacotea iz Pariza i smjesta ga počeli primjenjivati sa velikim uspjehom. Istovremeno, u sam način sviranja uveden je pristup tzv. „lebdeće ruke“; prethodno se šaka koja okida žice ili prebire po njima oslanjala dijelom dlana ili malim prstom na ploču prednje strane tijela gitare, što je bila tehnika naslijeđena od svirača lutnje.
Finalne dorade po pitanju glasnoće i jačine te kvaliteta tona, instrumentu je dao Antonio de Torres Jurado. Povećao je dimenzije tijela/rezonatora, kao i razdaljinu između mosta (gornje kobilice) i kobilice (donje), te je usavršio lepezasti oblik unutrašnje armature. Kao rezultat se došlo do spoznaje da gitara napokon može svirati ravnopravno sa ostalim instrumentima u orkestru. No, i pored svega ovoga, ona nije postala popularan instrument u tzv. „ozbiljnim muzičkim krugovima“, usprkos ogromnoj popularnosti u narodnim masama.
Još tokom 1950-tih godina, jednom od najvećih imena u domenu klasične gitarske umjetnosti, Julianu Breamu, priječeno je izbacivanjem sa muzičkog fakulteta zbog sviranja gitare unutar prostorija istog!
Prvi tečaj sviranja gitare u Velikoj Britaniji na nivou visoke škole držao je čuveni kompozitor John Williams, ali ne slavni holivudski majstor koji je obogatio na stotine filmova svojom muzičkom imaginacijom (Star Wars, Indiana Jones) već njegov engleski imenjak. Williamsov tečaj za klasičnu gitaru po prvi put je zaživio daleke 1965. godine.
Ako ni po čemu drugom, Williams će ostati zapamćen po nježnoj, elegičnoj i emocijama nabijenoj pjesmi „Cavatina“, instrumentalnoj gitarskoj kompoziciji koje se sjećamo kao glavne teme iz jednog od filmova za sva vremena, "Lovca na jelene".
Dakle, s obzirom da je bilo vrlo lako naučiti sviranje na njoj, gitara je postala veoma popularna u narodu, pogotovo u Latinskoj Americi gdje je smjesta bila obožavana preko svake mjere (sjetimo se samo Meksika, bez zalaženja u druge primjere). Na žalost, u Europi i u Sjevernoj Americi, odnos prema ovom instrumentu je bivao snobovski. Taj prezir je očigledan čak i danas, pošto ne postoji veliki broj djela napisanih specijalno za gitaru (ne računajući prerade i aranžmane).
Jedna od čudnijih gitara ikada napravljenih izrađena je 1930-tih godina pod imenom Dobro. Izgledala je kao akustična gitara, s tom razlikom što joj je rezonatorsko tijelo bilo napravljeno od sjajnog aluminija! Što je bilo najljepše, Dobro se nije moralo uključiti u pojačalo da bi zvučalo glasno! Aluminijski rezonator je proizvodio specifičan glasan zvuk, dajući jak ton. Od tada se pokušalo sa mnogim eksperimentima: zbog sve veće krize i nestašice kvalitetnih vrsta drveta koje su postajale sve skuplje, pribjegavalo se korištenjima raznih materijala u izradi gitara. Gitare sa plastičnim dodacima mogu izgledati fantastično i posjeduju čudesan sustain (produženo trajanje tona na osnovu akustičnih svojstava materijala korištenog u izradi).
Kratki povjesni tjek razvoja gitare:
1265. Juan Gil iz Zamore spominje ranu gitaru u svojem dijelu „Ars Musica“
1283.-1350. Guitarra Latina i Guitar Moresca se nekoliko puta spominju u svećeničkim pjesmama
1306. "Gitarer" je svirana na turniru u Westminsteru, Engleska
1404. "Der mynnen regein" od Eberhard Von Cersne spominje "quinterne."
1487. Johannes Tinctoris piše da je guitarra izmišljena od strane Katalonaca. To je gitara sa četiri parova žica (ukupno osam).
1546. "Tres Libros de Musica en Cifras para Vihuela" od Alonso Mudarre je prva pjesmarica koja je uključivala skladbe za gitaru.
1551.-1555. Devet knjiga tablatura (notnog zapisa za gitaru) je objavio Adrian Le Roy. To su skladbe za gitaru sa pet parova žica, te se smatra da je za to odgovoran Vicente Espinel.
1600.-1650. Popularnost gitare prerasta popularnost lutnje.
1674. Objavljivanje "Guitarre Royal" F. Corbetta pojačava popularnost gitare. Publikacija je posvećena kralju Louis XIV.
1770.-1800. Na gitaru je dodana šesta žica i uklonjeni su parovi.
1800.-1850. Gitara uživa popularnost kako u izvođenju skladbi tako i u pisanju. Fernando Sor, Mauro Guiliani, Matteo Carcassi and Dioniso Aguado pišu skladbe za gitaru.
1850.-1892. Izrađivač gitare Antonio de Torres razvija veći i glasniji instrument kakvog danas svi poznajemo.
1916 Segovia svira u Ateneu, najvažnijoj koncertnoj dvorani u Madridu. Do tada se mislilo da gitaru nije moguće svirati u tako velikoj lokaciji.
1946 Žice se više ne izrađuju od mačjih crijeva nego od najlona.
RENESANSNA I BAROKNA GITARA
Ovo su dva pretka moderne klasične gitare. Oblikom su puno manje i nježnije od klasične akustične gitare te proizvode mnogo tiši zvuk.
Žice ova dva tipa gitare su podijeljene u parove, slično kao i kod 12 žičane gitare, ali samo u 4 ili 5 parova, a ne u 6 kao u današnje vrijeme. Zbog svojih karakteristika su se pretežno koristile kao ritmički a gotovo nikad kao solistički instrumenti.
Najpoznatija zbirka pjesama za gitaru iz tog vremena je Gaspar Sanzova „Instruccion de Musica sobre Guitarra Espanola“.
Stoljećima su se za izradu žica koristila crijeva mački te se tek početkom dvadesetog stoljeća takve žice u potpunosti prestale koristiti.
Izgled renesansne gitare i barokne je vrlo različit; dok je renesansna vrlo jednostavno građena, barokna je puna detalja i ukrasa te nerijetko i sama postaje umjetničko djelo koje se i danas drži u muzejima po svijetu.
|
Pusti vodu da miševi odu (Flushed Away)
Sadržaj
DreamWorksova kompjutorska animacija i prepoznatljivi stil i karakteri britanskog Aardman studija koji stoje iza hit oskarovca 'Wallace i Gromit u velikoj povrtnoj zavjeri' sljubili su se u animiranoj štakorskoj komediji redatelja Davida Bowersa (Dreamworks) i Sama Fella (Aardman). Glas štakoru šmekeru Roddyu, junaku kanalizacijske odiseje posudio je 'X-Menovac' Hugh Jackman, Kate Winslet je štakorica Rita, Ian McKellen Toad, a glas Le Frogu, francuskoj prijetnji u žabljem liku ustupio je Jean Reno.
Roddy je razmaženi štakorski šminker koji živi u otmjenom stanu u Kensingtonu zajedno sa svoja dva batlera, hrčcima Gilbertom i Sullivanom. Kad mu jednog dana kroz slivnik u stan uđe ofucani kanalizacijski štakor Syd, Roddy ga pokuša potopiti u wc-u, no na kraju on sam završi Ratropolisu, pravom carstvu štakora iz londonske kanalizacije. Roddy uskoro upoznaje Ritu, ljupku štakoricu - poduzetnicu koja posjeduje brodić. Roddy u tom poznanstvu vidi priliku za bijeg iz kanalizacije, no prvo mora uteći zlom žapcu Toadu koji prezire glodavce. Kad Toadovim pomoćnicima Spikeu i Whitneyu ne uspije uništiti Roddya, Ovaj će pozvati upomoć svog bratića iz Francuske – Le Froga.
Iako je 'Pusti vodu dok miševi odu' na boxofficeu podbacio, kritičari su mu priredili topli doček. Nell Minow s Yahoo.movies hvali prepoznatljive i tople Aardmanovske karaktere, britanski humor, dinamičnu radnju i odlične songove. Toddu Mc Carthyu s Varietya crtić se nije svidio te smatra da se radi o neuspjelom spoju britanskog humora i američke agresivnosti - preglasnih likova koji se pretjerano ističu.
Pojedinosti
Žanr:
animirani, komedija, obiteljski
Glasovi:
Hugh Jackman, Kate Winslet, Ian McKellen, Andy Serkis, Bill Nighy, Shane Richie, Geoffrey Palmer, Simon Callow, Jean Reno
Režija:
Sam Fell, David Bowers
Scenarij:
Dick Clement, Ian LaFrenais
Producent/i:
Peter Lord, David Sproxton, Cecil Kramer
Trajanje:
84'
Godina izdanja:
2006.
Zemlja:
SAD, V.B
Izdavač/Distributer:
Paramount Pictures / Blitz film i video
Neke scene iz filma
|
Kaspersky Antivirus 7
Antivirusni programi dio su naše svakodnevice, život bez njih gotovo je nezamisliv za efikasan rad samog računala. Iz Rusije dolazi poznato ime starog „borca“ protiv računalne gamadi. Upoznajmo sve prisutan i odličan antivirusni program Kaspersky u sedmom izdanju. U ovoj novoj inačici osim redizajniranog sučelja program donosi brojne novine s kojima ćemo Vas upoznati u narednom članku.
Vrlo važno je napomenuti da se ovdje radi samo o antivirusnom modulu koji će u realnosti pratiti svaki pokušaj otvaranja datoteka, manipulacije datotekama,te zaštiti vašu privatnost prilikom surfanja po bespućima Interneta.
Ukoliko želite isprobati Kaspersky, poželjno je napraviti deinstalaciju prethodnih antivirusnih programa kako ne bi došlo do interferencije istih.
Već nakon prvog pokretanja Kaspersky će napraviti „update“ najnovijih antivirusnih definicija, a nakon tog koraka Vaše računalo biva maksimalno zaštićeno. Odličan antivirusni modul pokazao je zavidne rezultate, a sama detekcija raznih namjerno mu podmetnutih „virusa“ program je svladavao bez ikakvih problema.
U postavkama možete odrediti koji korak odnosno akciju da Kaspersky poduzme ukoliko uoči inficirani objekt na Vašem računalu. Kaspersky je od davna poznat po odličnom rezidentnom zaštitom te predstavlja odličan izbor u borbi protiv računalne gamadi.
|
|
|