Komentari

belator.blog.hr

Dodaj komentar (12)

Marketing

  • 20 do asa

    ...čudni su putevi......

    avatar

    11.07.2014. (00:37)    -   -   -   -  

  • Valcer

    Znaš, pričitala sam skoro sve i taman mislila napisati nešto medicinski mudro, pa onda mi oko zape za ovaj pasus i neću ti mudrovati, njime si rekao sve što je važno:
    "moje dijete i ja već sad imamo toliko međusobnih zagrljaja, toliko izgovorenih riječi : volim te, i toliko druženja i poštovanja, da svijet i sad stane neću moći žaliti, jer dao sam sve od sebe."

    avatar

    11.07.2014. (05:01)    -   -   -   -  

  • Čuvarica pinkleca

    ti i ja smo tipkali nešto o obrascima ponašanja koje ponavljamo jer su naučeni, a ne genetski dani i da kad postanemo svjesni da određeno ponašanje nije dobro da ga treba prekinuti....prekida se onda taj lanac naučenog i stvara novi, bolji, ljepši....sjećaš se, netko može i mora to prekinuti, za svoje dobro,generaciju koja dolazi, ali i za one prije kojima na taj način oprašta i pokazuje ljepši način....veliš da nisi od knjiga, ali toplo ti preporučam knjigu Ane Bučević "Safari duha".....knjiga je to o mudrosti odgoja, oduševiti će te....naći ćeš se u toj knjizi, vidjeti da tvoji i kumovi razgovori nisu bez veze, da onokako ti Fichi pokazuješ ljubav i život je potrebno i nužno....ma u stvari , čitaj ( ja je nisam našla u Zg,naručila sam je iz Splita )...
    veseli me tvoje promišljanje, tvoje prekidanje lanaca i građenje emocionalne inteligencije, jer tvoje ponašanje utjeće i na druge, a ne samo na tebe i tvoju porodicu, jer svi smo mi povezani i dio velike cjeline....zato, hvala ti što činiš ovaj svijet ljepšim !
    ( ne bi ja bila ja, da te ne podsjetim i na ono, uljepšaj i taj dio svemira...znaš na kaj mislim, tipkali smo )

    avatar

    11.07.2014. (07:09)    -   -   -   -  

  • Mekon

    Bok.. 20 do asa

    Je.. dopal mise je Tvoj literarni uradak.. Ja bi tak nekaj sličnoga takaj naškrabal da me gdo o tomu pita.. Kaj.. genetika.. ta ti samo more zrihtati dal buš imel velke brke..al buš čelaf kak jajce.. Vse drugo si človek sam v živlenju porihtava.. Narafski.. od samog početka gda zideš van z ajnpindekla.. Ziher da i vse okol Tebe ima ..se reče.. utjecaja..al na koncu je vse Tvoja volja ..
    Veliju spametni da majmuni imaju sam dva gena manjše od človeka..pa ipak ljudi ne skačeju po drevima ..
    Viš.. moj je tatek pil samo deci vinčeka posle obeda..a ja si rad spijem Ožujsku z citronom.. dakle tu genetika ni imela posla.. jedino..hmmm.. i on i ja imamo rad ženske.. ha .... Serbus

    avatar

    11.07.2014. (08:27)    -   -   -   -  

  • Mayday

    Skup smo svega - genetike, okoline, iskustva
    i upravo nas to čini jedinstvenima
    bez replike na planetu.
    Čak ni jednojajčani blizanci nisu jednaki kao osobe, mada genetski, odgojno i društveno bliskiji ne mogu biti.
    A s godinama sve se samo potencira, naravno; otud strah od pravila "pleti kotac k'o i otac"
    mislim da ti zaista ne bi trebao imati taj strah ;)

    avatar

    11.07.2014. (09:23)    -   -   -   -  

  • tiana

    Tko smo, kakvi smo, što smo i zašto (ono uvijek i neizbježno "zašto") je upravo to neko promišljanje i ono što nas navodi na manje, više, bolje ili kad izostane onda jesmo tu gdje jesmo? Vjerujem da jesmo čudesan (svatko na svoj način i svatko u jedinstvenoj kombinaciji) spoj svih različitih kombinacija, u kratkim ili dugim životnim putevima. Često se sjetim jednog tužnog trenutka, sprovod moje tete (tatine sestre) na kojem ne mogu reći da sam osjećala neku tugu izraženu kroz plač, kroz osjećaj gubitka važne osobe meni. Ali, vezana uz svog tatu pogledah u njega u njegove oči, vidjeh njegovu tugu i suze. I shvatih, to je sestra mog tate. To je osoba kao što su meni moje dvije sestre, i njegove suze postanu moje. Njegova tuga uvuče se i u moje srce. Osjetih odjednom tugu koja bi bila dio mene da se to događa meni, ono što bih ja osjetila da sam na njegovom mjestu. I zapitah se, da li će u nekoj budućnosti djeca mojih sestara osjećati ono što i ja, ili će osjećati da su izgubili svoju tetu, mene. I trudila sam jer ih volim, i trudim se biti više mojoj djeci (pri tome mislim na djecu svojih sestara, moju djecu) biti im netko za čije postojanje znaju kroz mene a ne kroz svoje roditelje. Da li jesam to postala, ne znam ali ono što jesmo i ono što postajemo je najvećim dijelom ono što dobijamo kroz druge ljude. Oprosti na ovako dugom komentaru, ali i za mene je ovo "tema" o kojoj često imam i promišljanja i razmišljanja. Djeca ali i odrasli (bez obzira koliko imamo godina, i nakon one tri presudne kako kažu stručnjaci) se oblikuju kroz ljubav i riječi ljudi oko sebe. Čak i tu, na ovom blogo-mjestu i primamo i dajemo, preko riječi dio nas drugima i to nas na neki način (bez obzira na oblikovanost nas kao ljudi) čini i ovakvima ili ponekad nas doradi na bolji ili neki drugi način.....geni ili odgoj, i jedno i drugo ali i ono treće, ljubav, lijepa riječ i pažnja ili kritika (dobronamjerna) koju mi kao ljudska bića možemo i pružiti i dobiti........

    avatar

    11.07.2014. (10:17)    -   -   -   -  

  • križar

    Ja sam se u 15.godini zaklela samoj sebi da ću kad budem imala vlastitu djecu-sve suprotno neg moji roditelji jer sam odrasla u obitelji u kojoj se "ljubav" iskazivala deranjem,psovkama,šamarima, zapovjedima i kajševima.Pa ipak već i tada kad god bi me otac ošamario, ja sam uzela tu njegovu ruku i poljubila, a nakon kaišanja, moju majku zagrlila i na kraju su prestali jer šta će s kćeri koja je čudna i ne znaju na koga je!
    Možda sam i ja svoju djecu "oštetila" s previše poljubaca,zagrljaja (nikad niti jedno lupila nisam) s porukama da im je samo nebo granica-, vi ste unikatni,vi ste najpametniji, vi ste najljepši,vi ste svoji, a ne moji!Ne znam.Ja sam onako, ne kako sam naučila ili preslikala iz vlastitog doma,nego kako sam mislila,više osjećala da treba jer svaki put poljubivši svoje dijete ja sam poljubila i dijete (usamljeno i "nevoljeno") u sebi.

    avatar

    11.07.2014. (10:34)    -   -   -   -  

  • Lilianke

    Odlična tema....
    prekidači nepokazivanja emocija :))

    sada nemam vremena za dugo izlaganje, jer ovo ne ide kratko..... ali kada znaš da si radio apsolutno najbolje kako si znao u određenom trenutuku, i možeš mirno prihvatiti čak i da svijet (pre)stane...... i kada je toliko 'volim te' izrečeno i pokazano da ne može više...tada niti ne treba više...
    predao si svoju ljubav dalje, sada smiješ sjediti na lovorikama :)) doduše, još malo posla imaš, ali si izvrsne temelje izgradio :))

    @Križarka mi je posebno dirljiva, s poljupcem za udarajuću ruku!

    avatar

    11.07.2014. (11:21)    -   -   -   -  

  • 20 do asa

    .....da ne odgovaram pojedinačno, napisat ću još tu koju riječ....ili koju stotinu riječi :))

    ....volim svoje roditelje beskrajno i svog brata.......poštujem.....nikoga ne krivim i znam da su oni htjeli biti najbolji roditelji......i sada su to.....imao sam kao dijete potpunu slobodu, mogao sam što sam htio....čak sam se nekada znao i brinuti kako to da ne moram ja kući nakon igre u neko određeno vrijeme, jer jedan od prijatelja je morao kući kad se upali rasvjeta na ulici, drugi je imao sat i rekli su mu da dođe kad se kazaljke poklope na određenom broju, treći je išao kad bi ga zvali sa balkona, četvrti je išao kući kad bi roditelji poslali nekog od braće po njega....a ja, što sa mnom, ja nisam imao limit.....bio sam vani sve dok i posljedni od njih nije morao kući.....tako je bilo i kasnije, bilo me je svugdje, nitko doma nije znao gdje sam i što radim......kao što nije dobro biti prestrog roditelj ( obije se kasnije o glavu) nije dobro biti ni flegmatičan......zašto to pišem ?.....zato što se tu opet vraćamo na sukob geni ili odgoj !??.....mogao sam ispasti u životu narkoman, pijanac, lopov, jer puno ljudi, djece su upravo tako završili jer su bili po vani bez ikakvog nadzora, kao i ja.....slučajno je ispalo da je tako ispalo.....nekih više nema, neki se liječe, nekima se izgubio svaki trag....je li to karakter čovjeka ili splet nesretnih okolnosti......dakle, moje stvarno mišljenje je da tu stvarno nema pravila, svatko od nas ionako radi kako misli da je najbolje, a što će kasnije biti to ne možemo znati...možemo se nadati....ali ljubav možemo dati, i raditi po savjesti.........ima tu još dosta toga, za još par postova, ali već je i ovo puno.......hvala vam na komentarima......htio sam da ovo pročitate, jer sam uvjeren da stvarno postojimo - mi, prekidači nepokazivanja emocija, prekidači lošeg odnosa prema drugom spolu, prema djeci ,ali i prema svim ljudima.....kako u životu ne bih nijednom čovjeku učinio ništa nažao, niti jednom nikada, tako poštujem i sve vas blogere......i poštujte i vi, makar vam u životu netko učini loše.....smtrajte to njegovom slabošću, neznanju, strahom......u svakom čovjeku tražim dobro, jer znam da postoji, samo je kod nekoga to potisnuto.......i kod blogera vidim puno toga, i volim pozdraviti i reći svoje mišljenje.....potpuno iskreno živim, i volim reći što osjećam i mislim....tako i pozdravljam neke od novih blogera, kao što je purger Mekon@.....on donosi također dio sebe na blog. nešto novo i posebno ,jer svi su posebni.....pozdravljam i djevojku koja je nedavno došla i piše o depresiji , blogericu edraithien@.....možda pomogne nekome, a možda i sebi, jer to su stvari koje treba pozdravitit.....kao i sve vas koji zabavljate, koji nasmijavate, koji nas zadivljujete, sve je to dio života zapravo.......cijenim i Mirkeca, i ne mogu se naljutiti kada napiše : stoko ušljiva ili slično......uh, opet se raspisah......dosta je.......

    t.f.@.....ne brini za duži komentar, evo ja sam napisao još duži :))....piši što i kako želiš.......

    križar@......i ti si prekidač nepokazivanja emocija....manje je važno zašto i kako.....bitno je da ti tako radiš, kako osjećaš, i već si postigla puno

    Lilianke@......ima još puno posla :)).....tek sam počeo.....tema je dosta složena, i ja sam je odgađao koliko sam mogao.....ima ih još dosta koje zasada zaobilazim, ali jednako su zanimljive i važne......u jednu ruku barem saznam nešto i od vas, jer sto ljudi je pametnije od 2 ili 3 čovjeka......nekad si i mislim što je uopće smisao života....netko kaže da je to grubo produživanje vrste.....ja si nekako mislim da je smisao života upravo u tim sitnicama, kad na ulici pomogneš nekome iz čistog mira......zato jer si tako osjetio....samo što je svijet otišao skroz u drugom smjeru......nekoliko obitelji vlada cijelim svijetom, važan je profit.....tako da i onaj čovjek koji bi možda i pomogao slučajnom prolazniku zapravo ni ne vidi drugog čovjeka, upravo zbog žurbe i modernog svijeta........da sad više ne drobim, jer neću se nikada zaustavitit.......pozdrav svima......i dobro kažeš : "posebno dirljivo- Križarka sa poljupcem u udarajuću ruku ".......ako osnujem ikad udrugu prekidača ne pokazivanja emocija ili loših odnosa, svakako bih htio da je i ona na čelu te udruge !!....

    avatar

    11.07.2014. (12:12)    -   -   -   -  

  • zanovjetalica

    Sto se tice toga, ni genetika ni odogoj nemaju bas presudnu ulogu. Naravno to je moj stav koji sam izgradila na temelju promatranja najuze okoline. Npr. Trenutno imam situaciju u obitelji. Moj otac i njegova sestra. Odgajani u istim uvjetima, od istih roditelja (tako bar baka kaze). On je postao relativno uspjesan, zavrsio fakultet, radi na dva posla, ima sreden zivot i obitelj. Dok s duge strane njegova sestra nije ni srednju zavrsila i zivi baki i dedu na grbaci vec 45 godina. Razlika je bila u tome sto su se cijeli svoj zivot kretali u potpuno drugacijim drustvima koja su ih definirali kao osobe. Ali ako pogledam sebe. Na mene je, uistinu utjecao odgoj mojih roditelja, a druzila sam se od najvecih propaliteta do uzornih daka i studenata. Tako da zapravo, sve po malo utjece na covjeka, ali se ni jednom faktoru ne moze dati primat nad ostalima.

    avatar

    11.07.2014. (14:20)    -   -   -   -  

  • Plastik

    Genetika je bitna i jako puno utječe na nas. Naše psihološko biće upravo je posljedica genetike. Genetika definira naše psihološke potrebe (kolike su), do prve tri (tako kažu) godine života može se nešto modificirati, a sve ostalo je posljedica toga. Drugim riječima genetsko nasljeđe dalo nam je veličinu akumulatora potreba koje trebamo svakodnevno puniti. Samo je pitanje kako i gdje puniti te akumulatore. Ti akumulatori su ljubav, moć, sloboda i zabava, a kako zadovoljavamo te svoje psihološke potrebe - odgovorno ili neodgovorno stvar je daljnjeg odgoja, obrazovanja, iskustva i mnogo čega drugoga. I ti i tvoj otac zasigurno imate jednaku, veliku potrebu voliti svog sina. Samo je pitanje kako je to on, a kako ti to izražavaš, pokazuješ i živiš.

    avatar

    11.07.2014. (15:35)    -   -   -   -  

  • Simplica

    To je stalni rat, priroda naspram odgoja, medjutim s jednim velikim iskustvom iza sebe i djeteta s zakasnjelim razvojem govora ( genetika) sada cu reci cu da odgoj, okolina, iskustvo pobjeđuju ako u to vjerujes i tako zivis.

    " Ne mozes utjecati na vjetar, ali mozes utjecati kamo ces usmjeriti jedra"

    avatar

    13.07.2014. (20:54)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...