Komentari

suncokretmali.blog.hr

Dodaj komentar (5)

Marketing


  • donin svijet

    Hvala ti na ovako iscrpnom odgovoru....
    Mogu se složiti sa svim što si napisala... ali ipak moram nešto dodati.
    Svi mi nosimo puno, puno ožiljaka koji nas podsjećaju na žive rane koje smo pokupili na životnom putu.
    Jedino istisnsko praštanje koje ja osjećam je onda kad me povrijede moja djeca. Te povrede nisu jer su meni učinili nešto loše... nego su neke njihove greške koje nisam očekivala.
    To me najviše boli.... ali jedino njihove greške nikada ne mijenjaju moje osjećaje prema njima i naš odnos. Oni su dio mene... i što god napravili ja ih ne mogu manje voljeti. Puno puta sam iz odgojnih razloga reagirala kako se njima nije sviđalo, a i meni je to bio teži izbor... a reakcije su se pokazale dobrima. Jedino bi za njih dala svoj život bez razmišljanja.
    Mnogi su me ljudi u životu povrijedili.... i vjeruj mi... uvijek tražim razloge zašto su takvi, zašto reagiraju kako reagiraju... uvijek ih pravdam u svojim mislima... i uvijek tražim jesam li ja možda bilo čim izazvala tako nešto... S nekima sam se nakon što su me ranili oprostila zauvijek.... a nekima sam prešla preko događaja.... čak ih i razumijem..... Aliiiiiii ti odnosi NIKADA više ne mogu biti isti.... jer ostala je doza opreza i događaj nikada nije zaboravljen. Ne slažem se da odnos nakon praštanja može postati bolji i puniji. On postaje potpuno drugačiji. Ja prema njima i dalje mogu biti tolerantna, pristojna, mogu im dozvoliti da se naslanjaju na mene, nahraniti ih gladne, napojiti žedne i tu sam.... aliiiiii oni... bez obzira što sam ja preko nečega prešla nemaju pojma što su izgubili. Ja ih nikada više ne mogu tako čisto i otvoreno voljeti i otvarati se pred njima, kao prije no što su me povrijedili. A to je po meni znak da nisam oprostila. Oprostiti ne znači razumijeti ih i opravdati ih... Oprostiti znači... kao ovo kod djece... kad smo u stanju doživjeti od nekoga živu ranu i nakon toga ga voljeti i ostati u nepromijenjenom odnosu. Ja to mogu samo s djecom.... i nikim više.
    Izgovorila sam ja masu puta "Ma nema veze... mogu se ja s tim nositi...." Mogu ja nikada više ranu ne spomenuti i voziti dalje... Aliiiii samo ja znam da moji osjećaji više nisu isti.... a to znači da nisam oprostila.

    avatar

    19.05.2010. (20:13)    -   -   -   -  

  • Kapljice Ljubavi

    Lijep pozdrav.

    avatar

    19.05.2010. (21:34)    -   -   -   -  

  • sany promina.blog.hr

    Odličan post....slažem se sa svim napisanim....

    Pozdrav,

    avatar

    20.05.2010. (07:31)    -   -   -   -  

  • Suncokretmali

    Dona djeca su posebna priča,to je odnos u kojem od ljubavi kreće sve i kroz našu ljubav prema djeci sve gledamo ,u tom odnosu je već sve u startu oprošteno.I po meni je to u redu.
    Djeci treba vremena da nauče,shvate,osjete mi smo tu da im pomažemo u tome,da ih podupiremo u njihovom rastu.Slažem se da bi jedino za njih dala i život bez razmišljanja.
    Ali prihvaćam i njihove greške jer i kroz grešeke se uče i rastu,to je normalno.
    Dok oprost postoji i kao riječ i kao djelo u nama i mi sami rastemo,znači na dobrom smo putu!
    Kapljice i Sany drago mi je što ste tu.

    avatar

    20.05.2010. (08:49)    -   -   -   -  

  • promatram, razmišljam

    ... Priznala sam sebi da nisam savršena ,priznala sam sebi da nitko nije savršen i to što ja očekujem je moj problem a ne nečiji drugi i nitko nije dužan ravnati se po mojim mjerilima u životu. ...

    Imalo se što čitati.

    A i vrijedilo je.

    Lijep pozdrav.

    avatar

    23.05.2010. (16:43)    -   -   -   -  

  • žubor vode

    Izvrstan post! Bravo, Suncokretu veliki!

    avatar

    24.05.2010. (17:16)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...