Komentari

katrida.blog.hr

Dodaj komentar (2)

Marketing


  • katrida

    Opet i iznova...na sjedalu životnog vremeplova gdje ni sami često ne znamo da li nam je udobno.
    Opet i iznova, kroz zamućena stakla duše naočigled inertno ponuđeno nam je promatrati slike koje se izmjenjuju nekim čudim rasporedom, gdje najčešće izmiču neuhvatljive.

    Nekad, dogodi se da vrtlog jurećeg stroja zastane.
    Prizor pred nama, gomila ljudi posebnog roda, u kaotičnom kretanju.
    Njihova djela,...ne ostavljaju nas ravnodušnima.
    Neugodno je biti svjedokom njihovih radnji.
    U njima je ono nešto prokleto, što ih tjera da neurednim,crnim noktima grebu po površini tuđeg kućnog praga.
    Da oskrnave sve ono što čini naš život, zadovoljstvo, sreću, snove.
    Netko je davno rekao da postoje ljudi i oni koje se samo zbog sličnosti vanjštine i fizionomije tako naziva.
    I to najčešće iz samilosti, da se ne bi vrijeđalo životinje koje ponosno nose svoje perje ili čekinje.
    Teško je takvima, što ih se ljudima samo naziva, pojasniti da im se smrad ustajalosti vlastite duše osjeća u nozdrvama prolaznika posvud oko njih.
    Nema te vode, mirisne odjeće ni parfumske esencije koja bi zadah truleži od jala i zlobe prekrila.

    Na svu sreću, vremeplov života je hektičan, nemiran, hrani ga kretanje, a ne učmalost stajanja.
    Da nije tako, udavili bi se u truleži onih, koje ljudima samo nazivamo.

    Ipak nema ljepšeg trenutka,nego kada vremeplov života predahne na stanici duša.
    Tamo su svi svjesni koliko smo zapravo krhki, tamo leptiri sjedaju na rame samo odabranima.
    Tu nema ljudi, koje ljudima samo zovemo...
    Riječi nisu potrebne, stapanjem zraka koje isijavaju iz prozora duše, komunikacija postaje blagoslov, nema mjesta neistini.

    Tu se kišnim kapima otpusti svaka bol, svaka sreća.
    U tom zaglušujuće tihom svijetu, svi smo jedni drugima orahove ljuske, paperjasta skrovišta, čuvari duge, djeca okupana sjajem vatrometa života.
    Na stanici duša nitko se ne odriče onoga što voli, zeli, o čemu sanja i mašta....
    Na toj stanici vremeplov života najrjeđe zastaje. Putnika je malo.
    Valja čuvati taj osjećaj privilegije silaska na njoj.
    Upamtiti sva ona koloritna krila leptira, onaj nježan dodir krila u čuvstvima duše, valja ih čuvati, obasipati raskoši , toplinom, biti nečija orahova ljuska, ono paperjasto utočište.
    Zauvijek.

    avatar

    05.08.2012. (15:07)    -   -   -   -  

  • katrida

    Objavljeno 05.08.2012 1440
    Opet i iznova...na sjedalu životnog vremeplova gdje ni sami često ne znamo da li nam je udobno.
    Opet i iznova, kroz zamućena stakla duše naočigled inertno ponuđeno nam je promatrati slike koje se izmjenjuju nekim čudim rasporedom, gdje najčešće izmiču neuhvatljive.

    Nekad, dogodi se da vrtlog jurećeg stroja zastane.
    Prizor pred nama, gomila ljudi posebnog roda, u kaotičnom kretanju.
    Njihova djela,...ne ostavljaju nas ravnodušnima.
    Neugodno je biti svjedokom njihovih radnji.
    U njima je ono nešto prokleto, što ih tjera da neurednim,crnim noktima grebu po površini tuđeg kućnog praga.
    Da oskrnave sve ono što čini naš život, zadovoljstvo, sreću, snove.
    Netko je davno rekao da postoje ljudi i oni koje se samo zbog sličnosti vanjštine i fizionomije tako naziva.
    I to najčešće iz samilosti, da se ne bi vrijeđalo životinje koje ponosno nose svoje perje ili čekinje.
    Teško je takvima, što ih se ljudima samo naziva, pojasniti da im se smrad ustajalosti vlastite duše osjeća u nozdrvama prolaznika posvud oko njih.
    Nema te vode, mirisne odjeće ni parfumske esencije koja bi zadah truleži od jala i zlobe prekrila.

    Na svu sreću, vremeplov života je hektičan, nemiran, hrani ga kretanje, a ne učmalost stajanja.
    Da nije tako, udavili bi se u truleži onih, koje ljudima samo nazivamo.

    Ipak nema ljepšeg trenutka,nego kada vremeplov života predahne na stanici duša.
    Tamo su svi svjesni koliko smo zapravo krhki, tamo leptiri sjedaju na rame samo odabranima.
    Tu nema ljudi, koje ljudima samo zovemo...
    Riječi nisu potrebne, stapanjem zraka koje isijavaju iz prozora duše, komunikacija postaje blagoslov, nema mjesta neistini.

    Tu se kišnim kapima otpusti svaka bol, svaka sreća.
    U tom zaglušujuće tihom svijetu, svi smo jedni drugima orahove ljuske, paperjasta skrovišta, čuvari duge, djeca okupana sjajem vatrometa života.
    Na stanici duša nitko se ne odriče onoga što voli, zeli, o čemu sanja i mašta....
    Na toj stanici vremeplov života najrjeđe zastaje. Putnika je malo.
    Valja čuvati taj osjećaj privilegije silaska na njoj.
    Upamtiti sva ona koloritna krila leptira, onaj nježan dodir krila u čuvstvima duše, valja ih čuvati, obasipati raskoši , toplinom, biti nečija orahova ljuska, ono paperjasto utočište.
    Zauvijek.

    avatar

    05.08.2012. (15:10)    -   -   -   -  

  • katrida

    Naučila me je kako se gleda galebov let..

    Kako se ka galeb ponire i kako mu se tilo diže na teploj arji, okriće u zraku, brez zidi i ponistre, brez vrat, brav i panciri ča te vežedu..

    Naučila me uzdanit modro nebo, i to svjesno, svon snagon, letit su onin galebon, navr svakoga vala vitra, gornjeg, šotnjeg, svejedno..

    Sazna san da on bisni skupa s moren, da su mu one bile kukurande navr valov morski ka i braća, ka i sestre..
    Jerbo su jedno, jerbo ji nikor i ništa odilit ne more jedno od drugoga..

    I tako se žive..tako se leti.. Gledajuć znakove odispod i odozgara, slušajuć vale i buru, prateć galebov let..

    avatar

    05.08.2012. (15:19)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...