Komentari

hasu.blog.hr

Dodaj komentar (52)

Marketing


  • POESIS

    To lice je sublimno
    O krugu, o krugu, i po nekoliko puta o krugu. Možda ćeš reći da i jesmo ovdje zbog toga. No ja se sjećam riječi iz katekizma, na način na koji ga je učila kroz vjeronauk moja mati. U obliku pitanja i odgovora.
    P: Zašto smo na ovom svijetu
    O: Da Boga, spoznamo, Bogu služimo, Boga ljubimo, i tako u raj dođemo.
    Okej!
    Pretpostavimo da imaš pred sobom čovjeka koji je razumio tajne kruga i vidio njegovo prelijepo otvoreno lice. A onda je isti taj čovjek i razumio premještanje znamenki broja „ PI „ u svrhu uzglobljenja. Odrekao se taj čovjek i svega isčašenog. Uzeo svoju postelju (Isusova zgoda) i prohodao. Što sada taj čovjek radi? Ne zaboravi da si i ti taj čovjek. No, evo još jednnoga. Prohodao. Nosi svoju postelju. I progledao je isti. Ima uši, pa i čuje. (Ima li kraja tim kršćanskim igricama?) Što radi?
    Ja ga vidim kako ulazi u galeriju slika i gleda izložbu grafike. Zamišljen stoji pred grafikom koja prikazuje tu istu galeriju i ženu na prozoru galerije. Evo ga i u Louvreu. Iznenađen skromnom veličinom Mona Lizine slike, no gleda njezin smješak. Ne može, a da se ne smješka. Vraća se kući i ne traži Van Goghove cipele. Sa police skida hodočasničke sandale. Prije deset godina one su ga nosile kroz hodočašće u dalekoj zemlji. Znao je da ih želi sačuvati. Promatra, promatra i hodočasti. To je djelatnost koja ga ispunjava.
    Evo i kćerke, djeteta njegovog, raspituje se o mogućnosti za pomoć nekome tko nije bio uzglobljen. Nekome tko će nastaviti svoj isčašeni hod. A u njega smješak Mona Lize na licu, a cipele seljanke na nogama. Odlučuje se. Djelatnost je to koja ga ispunjava.
    Živi tako taj čovjek neometano u svojoj svetosti, a onda dođu unuci. Trojica, zvali se Ljutiša Marun i Potjeh. Uzima ih u krilo i čita: „Al starac Vjest samo reče: Hajdemo, djeco, kud put ide.“ ....“Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode.“...Zagledaše se ..: što li ono djed bunca da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape za govor nema?
    Al se već starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoračio po oblaku, kao da je ledina, Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, tako do staklenog brda, tako do širokih stuba.“......
    Tako im je on čitao o hodu do sublimnog. On je čitao, a oni su slušali. No,jednog dana, u proljeće, kada je došao čas (Kairos) reče on njima da pođu u šumu, da vide kako su pčelci preživjeli i hoće li biti meda?...

    avatar

    16.03.2009. (19:54)    -   -   -   -  

  • POESIS

    nastavak:
    I tako, evo tog čovjeka!
    Pitanja:
    1.Mora li uzeti u ruke šestar i ravnalo?
    2. Mora li domjesto križaljke, matematičkih mozgalica i sudoku kvadrata, u dokolici prebacivati znamenke tako da bi se uzglobile?
    ILI: Kada nam se lice kruga otvorilo i kada smo naučili hod ribama i zvjezdama kroz akribiju višeg reda, što činimo tada? Što nam je zadatak? Osim što vršimo djelatnosti koje nas ispunjavaju, moramo li o krugu?
    Kako na OLK i Akribiju reagiraju oni kojima se lice kruga otvorilo prije čitanja o kružnom i pravom, i o broju PI?
    Da li nam je zadatak oživljavati ono što je geometrija o krugu učinila mrtvim? Koliko je to dobro činiti putem simbolizma ( o krugu)? Citiram:“ Za takvo shvaćanje kruga kriva je geometrija koja ne zna čime se bavi, koja u pogledu spoznaje kruga ne poznaje svoj vlastiti doseg, a uvjerena je da proniče u sve što krug jest. Tako daje jedno jadno svega živog lišeno stanovište. S druge strane taj leš od kruga koji vapi za duhom i životom, vapajem koji geometrija ne čuje, želi oživjeti simbolizam. No, on to čini izvana“)
    Kraće: Što Tebe „tjera“ na objašnjavanje svekollikom čovječanstvu ove zgode o krugu? Da li bi bio zadovoljan kada bi čovječanstvo: 1. uvidjelo svoju zabludu glede geometrijskog i matematičkog prava na svojatanje kruga? 2. pristalo na prihvaćanje smislenosti pojavljivanja znamenki broja PI na način uzglobljavanja premještanjem?
    3. pristalo priznati da je zakonitost koja govori iz kružnog jedna općenita zakonitost, te da ju se vidi i kroz umjetnički izraz?
    4. priznalo analogiju između iščašenja – uzglobljenja u krugu i u životu čovjeka pojedinca, ali i grupa i ukupnog čovječanstva?

    avatar

    16.03.2009. (20:08)    -   -   -   -  

  • POESIS

    još jedan nastavak:

    I opet pitanje: Kako vidiš zajedništvo pravog pravog i pravog kružnog u svakodnevici?
    I još: zašto ih ne nazivaš istinskim pravim i istinski kružnim. Ovo pravo pravo me zbunjuje? (Ovo je primjedba po sjećanju na OLK)
    Citiram nešto tvog teksta sa ovog posta:
    „Težak je to hod. Oni koji njime idu stižu kasnije na cilj od onih koji kruže po periferiji. Ali oni koji kruže kroz ova djela idu jednim drugačijim putem. Dosižu jednu sasvim drugačiju ispravnost, jednu sasvim drugačiju ispunjenost.“
    Da li stižu na cilj i ovi koji kruže po periferiji? U čemu je taj put drugačiji, u čemu je temeljna razlika? Mada si, vjerujem rekao. Ponovi da mi bude jasnije.Kad kažeš da kruže kroz ova djela, misliš li na Mona Lizu i Van Goghove cipele, kao umjetnička djela? Kakva je to drugačija ispravnost, i po čemu točno je drugačija? Kakva je to drugačija ispunjenost, čime je ispunjena ta drugačija ispunjenost?
    Opet citiram Tebe:
    „ S onu stranu, sa nebesa spustilo se na najdublje dno. Da bismo ga vidjeli uzalud ga tražimo na nebesima.“ Kakvu analogiju ovo ima u našoj svakodnevici, ako ima?
    Kada pristajemo jedno uz drugo?
    Teški seljankin hod i osmjeh Mona Lize idu zajedno. Seljankin hod razumijem kroz pouzdanost i ostala pojašnjenja, a o smješku, što reći?

    Prelaziti iz estetskog stadija u etički, kako se to radi? Slijedeći Kierkeggarda pitam: A Izak? A ovan? Što je sa jednim, a što sa drugim? Gje su sada?

    Kad već o ovnu: Vidim ga na slici Durerovoj, a ne spominješ ga. Zašto? Je li to neki tajni adut?
    - oprosti na ovoj bujici riječi složenih u rečenice i primi moja tri pozdrava
    Lu ČI Tao

    avatar

    16.03.2009. (20:24)    -   -   -   -  

  • lucija9

    ;)

    avatar

    17.03.2009. (13:02)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    O krugu, o krugu, i po nekoliko puta o krugu. Možda ćeš reći da i jesmo ovdje zbog toga. No ja se sjećam riječi iz katekizma, na način na koji ga je učila kroz vjeronauk moja mati. U obliku pitanja i odgovora.
    P: Zašto smo na ovom svijetu
    O: Da Boga, spoznamo, Bogu služimo, Boga ljubimo, i tako u raj dođemo.


    Upravo tako, na ovom se blogu razgovara o krugu. To može dovesti do zasićenja kao i govor o Bogu ukoliko ne pređe u razgovor s njim i po moći koja dolazi od njega. Osobno sam kao dijete iskusio žrvanj predkoncilskog katekizma. Sva moja religioznost koja je iz njega proizlazila bila je krik i bunt protiv takvog govora i vapaj za razgovorom u kojem dolazi do razumijevanja i pohođenja Drugoga kroz ona ista vrata kroz koja on dolazi k meni.

    Ne bih se nikada usudio reći da je čovjek koji razumije Otkriveno lice kruga i Akribiju ]više vrste[/I samim tim osposobljen za djelatnosti koje ispunjavanju. Isto tako bilo bi me strah reći da netko tko ne razumije krug ne može živjeti puninom životjavascript: void(0);a. Takovo što i bilo što tome slično ja ne samo da nisam rekao već ne bih ni pod koju cijenu rekao. Da mi se to slučajno dogodi, vjerojatno bih nakon toga umro od srama.
    Pitaš:

    [I]1.Mora li onaj (tko želi živjeti ispunjenim životom ili već njime živi, umetnuo Milje) uzeti u ruke šestar i ravnalo?
    2. Mora li domjesto križaljke, matematičkih mozgalica i sudoku kvadrata, u dokolici prebacivati znamenke tako da bi se uzglobile?
    Osim što vršimo djelatnosti koje nas ispunjavaju, moramo li o krugu?
    Da bi netko živio ispunjenim životom ne mora u ruke uzet ravnalo i šestar, ne mora ulagati trud i napor da razumije otkriveno lice kruga. Ne mora se truditi i mučiti ni oko Akribije, posebno ako pod tim podrazumijeva rješavanje matematičkih mozgalica kroz prebacivanje znamenki da bi se uzglobile.
    Kako na OLK i Akribiju reagiraju oni kojima se lice kruga otvorilo prije čitanja o kružnom i pravom, i o broju PI?


    Ne znam. Volio bih upoznati nekoga tko je u mojim tekstovima prepoznao nešto što mu se samome na neki drugi način otvorilo. Pretpostavljam da bi mnogi mogli u OLK-u i Akribiji prepoznati svoja vlastita iznašašća, kad bi uložili trud oko ovih tekstova. Došlo bi do međusobnog obogaćivanja. Inače, OLK, Durerova Melencolia I i Akribija su primjeri triju posve različitih pristupa jednom te istom fenomenu. Mogavši razumjeti svakog pojedinog i njihovu srodnost, silno sam se obogatio.

    Da li nam je zadatak oživljavati ono što je geometrija o krugu učinila mrtvim? Koliko je to dobro činiti putem simbolizma ( o krugu)? Citiram:“ Za takvo shvaćanje kruga kriva je geometrija koja ne zna čime se bavi, koja u pogledu spoznaje kruga ne poznaje svoj vlastiti doseg, a uvjerena je da proniče u sve što krug jest. Tako daje jedno jadno svega živog lišeno stanovište. S druge strane taj leš od kruga koji vapi za duhom i životom, vapajem koji geometrija ne čuje, želi oživjeti simbolizam. No, on to čini izvana“)

    Ne, nije nam zadatak oživljavati krug. On je živ. On je mrtav za geometriju (kao što su, kako kaže Hegel u predgovoru Fenomenologiji duha, mrtvi svi ostali geometrijski entiteti. Na sličan način je osobni Bog mrtav za prirodnu znanost. U geometriju spada samo krug kao geometrijski lik, kao što u prirodnu znanost spada samo onaj aspekt Boga koji je mjerljiv. Neka geometrija i njezin krug kao lik i dalje ostaju to što jesu. Isto tako neka simbolizam i dalje slobodno buja. No ako je nekome stalo do kruga kao kruga, do živog kruga pozivam ga na razgovor o krugu u krugu i po krugu. Dakle, nije riječ o pozivu na rješavanje zadatka, već o pozivu na jedno osebujno, ničim vanjskim uvjetovano (posebno ne nekim višim ciljevima) druženje.

    Odgovori na ostala tvoja pitanja, slijede u nastavku.

    avatar

    17.03.2009. (19:09)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Pitaš: Što Tebe „tjera“ na objašnjavanje svekolikom čovječanstvu ove zgode o krugu? Da li bi bio zadovoljan kada bi čovječanstvo:
    1. uvidjelo svoju zabludu glede geometrijskog i matematičkog prava na svojatanje kruga?
    2. pristalo na prihvaćanje smislenosti pojavljivanja znamenki broja PI na način uzglobljavanja premještanjem?
    3. pristalo priznati da je zakonitost koja govori iz kružnog jedna općenita zakonitost, te da ju se vidi i kroz umjetnički izraz?
    4. priznalo analogiju između iščašenja – uzglobljenja u krugu i u životu čovjeka pojedinca, ali i grupa i ukupnog čovječanstva?


    Djelomično sam već na to pitanje odgovorio. Ne tražim ni od koga da na bilo što pristane; ne želim nikome bilo što dokazivati. Da nije tako ne bih pokrenuo ovaj razgovor na blogosferi, već na nekom za to primjerenijem mjestu. Želim naprosto razgovarati o krugu, u krugu, po krugu. To želi i krug. On to i može. Fascinira me i zastrašuje što se više njime bavim, odnosno on sa mnom i s nama.

    I opet pitanje: Kako vidiš zajedništvo pravog pravog i pravog kružnog u svakodnevici?
    I još: zašto ih ne nazivaš istinskim pravim i istinski kružnim. Ovo pravo pravo me zbunjuje? (Ovo je primjedba po sjećanju na OLK)


    Ne gledam zajedništvo pravog i kružnog u svakodnevnici, već svakodnevnicu gledam kroz to zajedništvo i u tom zajedništvu. Krug je moj horizont, moj vidokrug.
    Ne znam na koje mjestu u OLK-u misliš. Ne sjećam se izričaja o pravom kružnom i o pravom pravom.

    „Težak je to hod. Oni koji njime idu stižu kasnije na cilj od onih koji kruže po periferiji. Ali oni koji kruže kroz ova djela idu jednim drugačijim putem. Dosižu jednu sasvim drugačiju ispravnost, jednu sasvim drugačiju ispunjenost.“
    Da li stižu na cilj i ovi koji kruže po periferiji? U čemu je taj put drugačiji, u čemu je temeljna razlika? Mada si, vjerujem rekao. Ponovi da mi bude jasnije. Kad kažeš da kruže kroz ova djela, misliš li na Mona Lizu i Van Goghove cipele, kao umjetnička djela? Kakva je to drugačija ispravnost, i po čemu točno je drugačija? Kakva je to drugačija ispunjenost, čime je ispunjena ta drugačija ispunjenost?


    Prema Heideggeru umjetničko djelo (Van Goghove Cipele npr.) pokazuje stvarnost nekog bića u njegovoj istini i to tako da se kroz to pokazivanje bića pokazuje i sam bitak. Bitak možemo razumjeti kao horizont,kao vidokrug. Ako se on ne pojavljuje ne pojavljuje se ni biće, barem ne u svojoj istini. Mi uvijek imamo nekakav odnos prema bićima. Taj nekakav odnos ne dozvoljava uvijek biću da bude biće. Bića traže puni odnos, onaj u kojem nam se daruju u onome što zaista jesu.
    Geometrija ne dolazi do kruga tako da mu pušta da joj se daruje. Ona ga iznuđuje. Zorno to pokazuje Arhimedova metoda utvrđivanja površine kruga inkvizitorskim stiskanjem površinama pravilnih mnogokuta izvana i iznutra. Ona ne želi neki drugi krug osim onog koji je površina, i ne obazire se na to što krug takovo što ne želi biti, na to da on jest živo lice. Geometrija dolazi do cilja, ali do krivog cilja i krivim putem. U OLK-u i Akribiji dolazi se do pravog cilja i pravim putem.

    „ S onu stranu, sa nebesa spustilo se na najdublje dno. Da bismo ga vidjeli uzalud ga tražimo na nebesima.“ Kakvu analogiju ovo ima u našoj svakodnevici, ako ima?

    Ponavljam ono što sam već rekao: Krug nije analogan ni sa čime. On nije nešto u svijetu, već je horizont, vidokrug u kojem jest sve.
    Oni koji zaista pristaju jedno iz drugo to znaju i to hoće. Zbog toga i pristaju jedno uz drugo.

    avatar

    17.03.2009. (20:00)    -   -   -   -  

  • POESIS

    Okej! Dobro, za sada. Očekuj novooblikovana pitanja za neko vrijeme. No, od ovih starih
    ostalo je pitanje o ovnu . Nisi obećao nastavak pa ponavljam: Što je sa njime?

    avatar

    17.03.2009. (21:06)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Stručnjaci za Durera kažu da to nije ovan već pas. Neki čak vežu psa sa melankolijom, kao njenim simbolom. Moja interpretacija je dosta složena. Uglavnom ne ide u pravcu Abrahamove žrtve. Zato nisam odgovorio sada na tvoje pitanje. Imat ću ga u vidu za neku drugu priliku.

    avatar

    17.03.2009. (21:46)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Sublimacija prirodne energije u umjetnost je naprosto potreba da bi čovjek opstao. Imamo mogućnost i potrebu da se izražavamo ili potvrdimo, ili oboje, pa neprekidno tražimo nova zrcala u kojima bi se zrcalili. I idemo naprijed. U vremenu. Neprekidno. Život nas vrati poneku stepenicu niže, ili ne uspijevamo zakoračiti na sljedeću. To je prilika, odbaciti pogrešku, zatim se zgusnuti. Možda uzeti predah?

    Bez umjetnosti (i znanosti koja se s umjetnošću isprepleće, i obrnuto) odustali bi. Prigrlili bi „melankoliju“ (to je manje od nekih drugih mogućnosti!). Imali bi na izbor SVE, a ne bi se pokrenuli, pa bi ostali na NIŠTA.

    Ivan Supek, od prilike, rekao je:
    „Samo zahvaljujući umjetnosti, moguće je podnijeti egzistenciju i podnijeti istinu i prevladati pesimizam.“
    i
    „U traženju spasa može nam znanost pokazati nove mogućnosti, a umjetnost ojačati moralne snage“.

    Umjetnost nas čini boljima i hrani nam duh. Kroz nju se potvrđujemo i upoznamo. Ona nas proširuje i stvara nove potrebe. U umjetničkom djelu prepoznajemo ono što trebamo i čemu težimo.
    „Cipele“ koje si stavio za primjer su prekrasne!
    One nisu salonke ni štikle s kojima se korača po „crvenom tepihu“, one su lijepe jer su istina. Umjetnik nam kroz sliku daje cijelu priču. Znati ispustiti svoje saznanje, viđenje, iskustvo i priču kroz umjetničko djelo čine geniji za nas.
    Htjela sam pisati konkretno svakodnevnicu, nekog djela mog lica kruga, ali vaše uzimanje "mjere za mjeru" me uvuklo u opće.

    avatar

    19.03.2009. (13:22)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Slažem se Lucija, da smo Poesis i ja u svojoj diskusiji udarili jako visoko, preko svega što jest pa moraš letjeti za nama. Ali mi koji se ovdje družimo pokazali smo sebi i jedni drugima da se znamo i spustiti u ono konkretno, životno. Sve ima svoje vrijeme kaže Propovjednik, vrijeme uzlaženja i vrijeme silaženja. Naše vremenovanje nije samo vrtnja u krugu. Da je tako život bi bio prokletsvo od koje nas ne bi mogla spasiti ni umjetnost ni znanost. U vremenu se događa i napredovanje i nazadovanje, nazadovanje nakon kojeg mudrac može još više napredovati.

    Kad se udaljujemo od zemlje ulazimo u ono opće a kad po njoj hodamo u konkretnoj smo svakodnevnici. Sublimacija se događa u prožimanju jednog drugim, u uspinjanju i spuštanju, ulaženju i izlaženju, u prohodnosti između onog gore i onog dolje. Melankolija je bolest koja se manifestira kao hodanje u letu ili kao let u hodu. Izgleda da radimo jedno i drugo, a ne radimo, kako ti kažeš, ništa.

    Upozorio bih i na kretanje po horizontali, sa lijeva na desno i sa desno na lijevo. S jedne strane umjetnost, religija metafizika a s druge egzakna znanost. Ivan Supek je imao smisla za kretanje na oba fronta. Evo i naš Davor je fizičar i filozof.

    Na kraju nešto konkretno, nešto što me jako raduje. U subotu putujem u Zadar na državno natjecanje iz filozofije i logike. Postoji vjetojatnost da ću tamo sresti Davora.

    avatar

    19.03.2009. (21:30)    -   -   -   -  

  • POESIS

    Sretan put! Pozdravi Davora. I ne zaboravi uručiti i pozdrave "Pozdravu sunca". Sutra je 21.3. proljetni ekvinocij. Moje čestitke Suncu, i svima koji se tom danu vesele. (Kad već ovdje nismo spomenuli dan broja PI. prošlog tjedna)

    avatar

    20.03.2009. (11:45)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Pridružila bih se cijelom tekstu koji ti je uputio Poesis! (Poesis, može?9.
    Ugodan, ma radostan boravak i pozdravi mi more!

    avatar

    20.03.2009. (16:02)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Dobra večer!
    Kako je bilo?

    avatar

    23.03.2009. (22:18)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Lucija i Pooesise!
    Premda se natjecanja iz filozofije i logike održavaju već po dvanaesti put (a sudjelujem kontinuirano od početka) još me uvijek uzbuđuju i vesele. Ima trenutaka kada mi se sve učini besmislenim i kad se pitam što tu uopće radim, ali uvijek nakon njih slijedi promjena perspektive i još dublje involviranje.
    Postoje neke teškoće. Prva je što sudjelujem u dvije uloge: kao mentor učenicima i kao član državnog povjerenstva. Druga je upitanost mogućnosti natjecanja iz filozofije (natjecanje iz logike nije sporno). Stalna muka da se sve drži u ravnoteži. Sukobi su stalno mogući. Mnogi su nerješivi (barem gledano kratkoročno). Neki se nasljeđuju iz prethodnih susreta. Za sada se još sa svim tim dobro nosim.
    Jako me vesele susreti s mnogim ljudima. Ovdje bih istaknuo samo problemofila najboljeg nastavnika logike kojeg znam. Užitak je raditi s njim ta tri dana. Neusporedivo je to sa bilo kojom drugom školskom aktivnošću.
    Ove godine smo bili na njegovom terenu, u Zadru. Odmah na početku prenio mi je pozdrave od Davora i dao broj njegovog mobitela. Nazvao sam Davora sutradan. Uzbudljivo je kad nekog čuješ prvi put, a tako dugo s njim komuniciraš. Nismo dogovorili susret jer nisam znao što me i kada čeka. I dobro da nisam jer se dogodilo mnogo toga nepredvidivo o čemu bi se moglo naširoko i duboko pisati. No obaveze mi to ne dozvoljavaju.
    Razgledavali smo grad pod stručnim vodstvom. Posjetili smo i orgulje i „Pozdrav suncu“. Za ovo drugo nisam znao da postoji. Zato te Poesise, nisam razumio. Nisam shvatio na pozdrav kome to ti misliš. Paradoksalno je to da sam prošle godine vidio orgulje, sam šetajući gradom, a da „Pozdrav suncu“ nisam uočio. A naša voditeljica se raspričala o savršenstvu kruga, o veličanstvu Sunca, o najljepšem zalasku sunca na svijetu. Čak je i Hitchcocka spominjala.
    Čudio sam se i divio tom prekrasnom zdanju, no mučilo me kako ga prošle godine nisam uočio. Došao sam odo nekih uvida, no o tome drugi put.

    avatar

    24.03.2009. (11:40)    -   -   -   -  

  • lucija9

    Sretan Ti Uskrs! ;)

    avatar

    12.04.2009. (11:27)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Hvala, Lucija!
    Sretan Uskrs i Tebi,
    i svima koji posjećuju ovaj blog!

    avatar

    12.04.2009. (11:44)    -   -   -   -  

  • POESIS

    Čitao sam mnoga poglavlja Otvorenog lica kruga, i po redu i na preskokce. Do nekih područja nisam stigao. Danas sam se vratio iznova na Platonovu crtu. Morao sam. Čitajući poglavlja vezana za analizu Durerove grafike Melencolia I, vidio sam da bi mi vraćanje moglo pomoći. Mada sam pobornik starina, čudilo me tvoje često pozivanje na Platona. Svaki puta sam se pitao, zašto Platon? Bilo je to davno, to je filozofija koja je već tisuće puta pregledana.
    No, na str 35, ti hrabro ukazuješ na krivo interpretiranje Platonove crte. Moglo bi biti da si u pravu.
    I ja vjerujem da je Platonu bilo stalo do napredovanja u odnosu koji je postavio na crti, tj vjerujem da mu je bilo stalo ukazati na mogućnost i potrebu napredovanja do punog odnosa kada je riječ o vremenitom i vječnom. Platon nije bio budala. to nikako ne.
    U fusnoti na istoj stranici kažeš: „Neosporno je da Platon gradira stvarnost, i njezinu spoznaju, da želi istaknuti postojanje jedne vječne i jedne prolazne stvarnosti, ali je isto tako neosporno da Platon govori o jedinstvu stvarnosti, o autentičnom sudjelovanju više stvarnosti u nižoj.“
    Čitajući to, pomislio sam da bi to mogao biti jedan od razloga tvog stalnog isticanja Platonve nauke. A tu je i odnos između djelova i cjeline (zlatni rez) do kojeg je i tebi i Platonu stalo. To se vidi i na Platonovoj crti („I na cjelini crte i unutar njenih segmenata najprije se radi o odnosu slike i onog oslikanog....Slikovni odnos postavljen je i u cjelini i djelovima.“, i u razmišljanjima o pojedincu i državi. (Takva jedinstvena cjelina mora biti svaki pojedinac, i konačno državna zajednica. Umni dio duše mora prožeti ostale djelove duše da čovjek bude skladna cjelinna, a filozofi ne smiju ostati u svijetu vječnih ideja već se moraju spustiti u pećinu političke stvarnosti.“)
    Sam za sebe sam zaključio: Ovime se dobiva smisao za sve akcije koje čovjek poduzima, unatoč nesavršenosti, jer je ona samo prividna. Postoji, ali je ona samo kotač pokretač da se uzlazi k božanskom i da se ponovno vraća ovozemaljskom. A tu je i ideja Dobrog, kao neiscrpan izvor.
    “Kao što košuta čezne za izvor vodom, tako i duša moja čezne za Tobom, o Bože“ po mom sjećanju, navod iz Biblijskog psalma.
    To je jedno, a drugo, kako god izgledalo glupo, tek sam, vraćajući se ovamo shvatio da su i Magritteove slike uključene već u razumijevanju Platonove crte na način tvoje interpretacije: „Slaganjem slike s predmetom uspostavlja se istinski uvid u predmet, uvid koji može imati istinski filozof. U tom uvidu slikovnost se ukida, a predmet se pojavljuje u identitetu sa samim sobom.“ (ovo se, doduše odnosi na slike i predmete kako o njima govori Platon, ali, ipak...)......Umjetnost je divna.
    A naše cipele, kamo hodočaste !?

    avatar

    17.04.2009. (01:23)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Krivo interpretiranje Platonove crte! I još nešto: njeno zanemarivanje, podcjenjivanje, uzimanje olako, površno. Tako se nije uočilo da je tu poanta u tome da dio crte treba odgovarati cjelini. Naime, odnos čitave crte, kaže Sokrat Glaukonu, treba prenijeti u njene dijelove. Ta uputa koju Sokrat daje Glaukonu uzimala se proizvoljno. Tako jedan od najuvaženijih stručnjaka za Platona i Aristotoela Sir David Ross (u biblioteci „Kruzak“ je prevedena njegova knjiga „Platonova teorija ideja“)misli da Platon takvom odredbom crte nije najbolje pogodio ono što je htio. Po njemu Platon je htio takvu crtu u kojoj bi se kao na nekoj ljestvici redali stupnjevi stvarnosti. Najniži bi bio određen najkraćim dijelom, viši dužim pa tako do najvišeg kao najdužeg. Manjkavost je Platonove crte, kaže Ross što po njoj drugi i treći stupanj ispadaju jednake duljine. Po mom mišljenju, Platon ne samo da je htio da veći i manji segment nose u sebi cjelinu crte, već je htio da tu cjelinu u sebi nosi i onaj najniži, (po Rossu najkraći, a po mom mišljenju najduži) segment. U prilog takvog shvaćanja odnosa unutar crte i unutar pojedinih njenih dijelova ide i tvoje pronicljivo upućivanje na Platonovo shvaćanje odnosa pojedinca i države gdje pojedinac kao dio cjeline zajednice mora u sebi nositi onu istu cjelinu u kojoj se nalazi.

    Nadalje, odnošenje unutar Platonove crte nije tamo neko odnošenje. To je ono odnošenje kojim smo mi ljudi najviše zaokupljani, o kojem stalno baš stalno pričamo. To je interpersonalno odnošenje u kojem stalno, baš stalno jesmo, sa pojedincima a i sa samima sobom. O čemu ljudi pričaju najviše. Zaboga, pa o tome kakve odnose imaju, kvalitetne, nekvalitetne, otuđene, zdrave, kongruentne, nekongruentne… (72 poglavlja „Otkrivenog lica kruga“ sustavno promišljaju samo tu složenu strukturu interpersonalnog.) To je krug, a ne tamo neko kruženje nečeg oko nečega. U takvom kruženju nema kruga i to nema ne bilo kako. Nema ga tako da je u takvom krugu krug skriven, čak skriven da je skriven. Nije skriveno tu bilo što, već krug. Zato nisam fasciniran kružnim oblicima, pa ni zadarskim „Pozdravom sunca“. Drugim riječima tu ništa ne vidim, jer se tu ništa ne pokazuje. Tu se ono što se hoće pokazati skriva, čak skriva da se skriva. (To zaista jest pozdrav suncu, ali u smislu oproštaja od sunca, od toga da ga uopće vidimo, ili zahvaljujuči njemu gledamo. Mene interesiraju prikazi koji otkrivaju krug, ili koji barem ukazuju na njegovu skrivenost.
    Krug je interpersonalno odnošenje. Znanje o tome je znanje koje nam najviše treba. Biti zreo za interpersonalni odnos znači biti zreo čovjek. No, možemo sazrjeti i bez poznavanja Platonove filozofije, bez filozofije kruga i broja. O tome smo puno govorili. Ali ne možemo bez Platonove filozofije o interpersonalnim odnosima autentično, primjereno govoriti.

    Kod Platona je veliko to što je to odnošenje među ljudima, , njih samih prema sebi samima, i prema onom najvišem, zapravo svu etiku, doveo u usku vezu za brojem i krugom, što je ukazao na dva posve različita poimanja broja, jedno kvantitativno, drugo kvalitativno, dva posve različita poimanja kruga. On je ukazao i na to da je poimanje prvog nerazumljivo bez poimanja onog drugog. Tako malo znamo o interpersonalnim odnosima jer ih ne prepoznajemo u izvorištu. To izvorište je broj odnosno krug. Mislimo da je govor o njima moguć bez dolaženja na izvor. Je, samo kakav! Bućak i mućak! Nitko ne može razumjeti ono kvalitativno ako ne razumije i kvantitativno, njihovu razliku i njihovo zajedničko izvorište. To je moguće samo u broju i krugu. Sjeti se što je ono pisalo na vratima Platonove Akademije.
    Na preostali dio pisma odgovorit ću kasnije.

    avatar

    19.04.2009. (09:02)    -   -   -   -  

  • davor

    Nadam se da nije nametljivo da ostalim sudionicima ovih Razgovora obratim pažnju na jedan (meni) zanimljiv razgovor o krugovima ovdje.

    avatar

    19.04.2009. (13:59)    -   -   -   -  

  • POESIS

    Davoru hvala za naputak na forum o krugovima i Rilkeovoj poeziji, a Tebi, Milje, hvala za uput da se sjetim napisanog na vratima Platonove Akademije. Dakle: "Medeis ageometretos eisito" Sa cjelokupnom matematikom, a i sa geometrijom u današnjem smislu dobro stojim, ali sam se ipak uplašio da me neće pustiti unutra.
    Geometrija? Koliko je bio zemlji blizak taj naziv bio u Platonovo doba?
    (grč. geo = Zemlja, metria = mjerenje)
    Tko je uspio izmjeriti zemlju? Tko je zemaljskom uspio uzeti mjeru? Da li se od onih koji su težili visinama, zahtjevalo da budu dobri znanci zemaljskog. Je li to zahtjev koji je potreban da bi se moglo pristupiti sublimnom? U kojem smislu treba shvatiti zahtjev ne pristupanja ukoliko se ne poznaje geometrija?

    avatar

    20.04.2009. (16:49)    -   -   -   -  

  • lutanje

    Kao što si već pisao poznato je da je Durer sa grafikom „Melencolia I“ u nerazdvojiv sklop uključio i grafike, „Vitez, đavao i smrt“ i „Sveti Jeronim u izbi“ pa bih krenuo citatom iz knjige Otkriveno lice kruga (Ć.Čoh), str 77 :
    „To što je vitezu kao djelatniku i svecu kao kontemplativcu već otkriveno, to je melankoličaru još sakriveno.“ Slijedi pitanje: Može li se na svojevrstan način djelatnik dovesti u vezu sa Van Goghovim Cipelama, a kontemplativac sa smiješkom Leonardove Mona Lise. Uvažavajući i njihovu suštinsku povezanost je li presmiona tvrdnja da Van Goghovo djelo upućuje na ovostrano, a Leonardovo na onostrano?
    I još nešto. Povezanost ovih triju grafika uvažavaš u svojoj izuzetno dobroj analizi grafike „Melancolia I“ i upućuješ na tu povezanost kada oko svima znanog okvira grafike otkrivaš okvir drugih dimenzija. Za one koji ne znaju mislim da ti tvrdiš kako Durerova grafika, (ona materijalna, koja ima okvir pravokutnih dimenzija) ima svoj nevidljivi okvir kvadratičnih dimenzija. Ime mu je Unum. Unum je mjeren centimetrima veći od fizičkog okvira grafike. Ukazujući na zlatni rez i zakonitosti Platonove crte, oduševljavaš govoreći kako smo Durerovu grafiku otkrili unutar Unuma (str 77) .
    Sve je to lijepo i iscrpno razloženo, no što je sa umjetnikom? Kada se nešto takvo dešava, koliko je umjetnik svjestan onoga što prikazuje? Osobno ne vjerujem da je rezbareći u bakru, Durer mislio na Platona, pa ni na teoriju umjetnosti.
    p.s.
    nešto mi nije u redu sa mojim Poesis blogom. dobivam poruku da je obrisan, a ja ništa o tome ne znam. Javljam se kao anonimac. Pozdrav

    avatar

    04.05.2009. (18:14)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Davore, hvala ti što si nas uputio na forum. Hvala Vivijani (Volver),i Luciji (Lukreciji), Servantesu, Lilaamrit, Soul sister i ostalima na ugodnom društvu u krugovima koji se šire.

    Poesise, dugujem ti nekoliko odgovora. Na kraju pretprošlog posta kažeš:

    To je jedno, a drugo, kako god izgledalo glupo, tek sam, vraćajući se ovamo shvatio da su i Magritteove slike uključene već u razumijevanju Platonove crte na način tvoje interpretacije: „Slaganjem slike s predmetom uspostavlja se istinski uvid u predmet, uvid koji može imati istinski filozof. U tom uvidu slikovnost se ukida, a predmet se pojavljuje u identitetu sa samim sobom.“ (ovo se, doduše odnosi na slike i predmete kako o njima govori Platon, ali, ipak...)......Umjetnost je divna. A naše cipele, kamo hodočaste !?

    Prepoznavanje Platonove crte (koja je razumljiva kroz zlatnoreznu podjelu)u Magritteovoj slici „Conditio humana II“ (gdje se ne operira ni sa kakvim brojevnim odnosima već sa idejom odnosa slike i naslikanog) veliki je skok, kojeg ne možeš bilo kad skočiti. Kad ga neko doživi doživljavam ga ponovo zajedno s njim, i silno me to raduje.
    Naše cipele, ako služe našoj ispunjenoj djelatnosti, već su na cilju hodajući k njemu. Život može biti ili lutanje u labirintu u kojem je destruirano središte ili pak hodočasnički put ako smo u tom središtu utemeljeni.

    Oduzeli su ti blog. Ne razumijem zašto. Volio bih da se vrati. Puno mi nedostaje. Ali ako su ti uzeli blog nisu ti uzeli ime. Sjećaš li se Poesise one pjesme koja je navedena na postu Jezik poučava

    DIL PO DIL
    ISPADO IZ MENE
    OVO ČA SE VIDI
    STOJI
    STROH ME SOMO
    DA MI NE ISPODE IME
    DI SON ONDA
    NI ME.

    Ti si za mene Poesis (što u prijevodu znači djelovanje), i to ćeš ostati.
    Pitaš:
    Tko je uspio izmjeriti zemlju? Tko je zemaljskom uspio uzeti mjeru? Da li se od onih koji su težili visinama, zahtjevalo da budu dobri znanci zemaljskog. Je li to zahtjev koji je potreban da bi se moglo pristupiti sublimnom? U kojem smislu treba shvatiti zahtjev ne pristupanja ukoliko se ne poznaje geometrija?

    Pokušat ću odgovoriti na zadnje pitanje tako da imam u vidu i prethodna. Mjera zemaljskog je izvan njega, u onom što je sasvim drugačije od zemaljskog u onom božanskom. Naša je muka odmjeriti tu božansku mjeru, jer ona nije ni sa kojom drugom usporediva. Božansko se mjeri samo božanskim kao što se krug (kako kaže Kuzanski) može mjeriti samo krugom. Mi božansko (krug) mjerimo zemaljskom mjerom, a trebali bi zemaljsko mjeriti krugom. Promašujemo, ne pristupamo ni u jednom, ni u drugom.
    Nije Platon uzdizao geometriju zbog geometrije već zbog njene udaljenosti od božanskog. Ta udaljenost je beskonačna, put izgleda nemoguć ali je to siguran put i nema drugog. Na njemu se događa skok iz pretpostavljenog u bespretpostavno. Paradoksalno, ispada da je geometrija ne samo najudaljenija od božanskog već mu je i najbliža. To je, među ostalim, i zato jer drugog puta nema. Da bismo progledali, da bismo počeli živjeti realitet a ne njegovu površnu i izopačeno sliku, lomiti nam se oko te razlike zemaljskog i božanskog. Polomiti nam je u tome zube jer se radi o neusporedivom.
    Otkriveno lice kruga ukazuje na tu razliku. To je razlika između geometrijski mjerenog kruga (mjerenje duljinskog odnosa kružnice i promjera) i mjerenja kao prepoznavanja prave, primjerene mjere. Ova druga se ne može razumjeti bez prve. Ova druga je povezana sa zlatnim rezom ali se ovo mjerenje ne svodi na to da se jedan duljinski odnos (Ď€ /2) zamjeni drugim (zlatni rez). Duljinski odnos zlatnog reza nije neki božanski odnos za razliku od Ď€ /2 kao nekog zemaljskog. Ne mogu ostati miran kad vidim neko uzdizanje zlatnog reza na razinu nekog božanskog odnosa. Poludim. Evo neko je raspisao natjecanje pod naslovom
    Phi ili život u mjerilu zlatnog reza . Završilo je ove nedjelje. Morao sam reagirati jer takvo razumijevanje zlatnog reza smatram bogohuljenjem.
    Na tvoj zadnji post odgovorit ću drugom prilikom. Čekaju me studenti graditeljsva na seminaru iz etike. Moram ići.

    avatar

    05.05.2009. (09:16)    -   -   -   -  

  • Razgovarajmo o krugu

    Pitaš:
    Kao što si već pisao poznato je da je Durer sa grafikom „Melencolia I“ u nerazdvojiv sklop uključio i grafike, „Vitez, đavao i smrt“ i „Sveti Jeronim u izbi“ pa bih krenuo citatom iz knjige Otkriveno lice kruga (Ć.Čoh), str 77 : „To što je vitezu kao djelatniku i svecu kao kontemplativcu već otkriveno, to je melankoličaru još sakriveno.“ Slijedi pitanje: Može li se na svojevrstan način djelatnik dovesti u vezu sa Van Goghovim Cipelama, a kontemplativac sa smiješkom Leonardove Mona Lise. Uvažavajući i njihovu suštinsku povezanost je li presmiona tvrdnja da Van Goghovo djelo upućuje na ovostrano, a Leonardovo na onostrano?

    Na tu sam vezu smjerao, a ti si to prepoznao. Melancolia I prikazuje događanje kruga postavljenog u pitaje a ne razrješenje tog pitanja. Ove dvije grafike su upravo to razrješenje. Jedna pokazuje razrješenje gore, a druga dolje, jedna u onostranosti, druga u ovostranosti. Pritom moramo imati u vidu da se u razrješenju ovostranost uzdiže u onostranost, a ova se pak spušta u ovostranost. Tako nastaje prohodnost. Nju su zadobili kontemplativac i djelatnik, Mona Liza i seljanka, a melankoličar je još nema.

    Kažeš:

    Povezanost ovih triju grafika uvažavaš u svojoj izuzetno dobroj analizi grafike „Melancolia I“ i upućuješ na tu povezanost kada oko svima znanog okvira grafike otkrivaš okvir drugih dimenzija. Za one koji ne znaju mislim da ti tvrdiš kako Durerova grafika, (ona materijalna, koja ima okvir pravokutnih dimenzija) ima svoj nevidljivi okvir kvadratičnih dimenzija. Ime mu je Unum. Unum je mjeren centimetrima veći od fizičkog okvira grafike. Ukazujući na zlatni rez i zakonitosti Platonove crte, oduševljavaš govoreći kako smo Durerovu grafiku otkrili unutar Unuma (str 77) .
    Sve je to lijepo i iscrpno razloženo, no što je sa umjetnikom? Kada se nešto takvo dešava, koliko je umjetnik svjestan onoga što prikazuje? Osobno ne vjerujem da je rezbareći u bakru, Durer mislio na Platona, pa ni na teoriju umjetnosti.


    O tome sam pisao na Forumu u gore spomenutom pokušaju da odgovorim na pitanje Phi ili život u mjerilu zlatnog reza. To o čemu govoriš Durer izvodi sa takvom preciznošću da je teško vjerovati da je to učinio slučajno. No to nikako ne znači da je morao poznavati Platona ili teoriju umjetnosti, premda je sigurno da je nešto od toga poznavao, pa čak o tome i pisao.

    avatar

    06.05.2009. (08:21)    -   -   -   -  

  • poessis

    Uspio sam sam ponovno uspostaviti svoj blog, no sada iz nekih meni nepoznatih razloga moram biti poessis sa dva slova "s". Tekstove sam uspio spasiti jer sam ih imao otvorene i kopirao. Komentari su, nažalost, svi nestali. Sada su svi postovi pod zajedničkom objavom svibnja ove godine. Pomalo se osjećam kao iznova rođen.
    A što fali i da sam morao ostati Lutanje? Premda ti kažeš:
    "Ti si za mene Poesis (što u prijevodu znači djelovanje), i to ćeš ostati."
    Moramo li idući kroz život prolaziti faze lutanja, djelovanja i komtemplacije. Idu li faze čisto tim redom, ili nekim drugim, ili tu red nije nužan?

    avatar

    08.05.2009. (00:42)    -   -   -   -  

  • problemofil

    Zbog kojekakvih razloga zadnji mjesec nisam obilazio komentare na tvom blogu, Milje, pa nisam stigao pravovremeno reagirati na tvoje "prozivanje"! :)

    Velikodušno me častiš laskavim mišljenjem. Hvala ti, iskreno!

    Ipak, ne mogu se složiti s epitetom koji mi pridjevaš. Moj obrazovni uspjeh iz logike je osrednji. Natjecateljski uspjesi naprednih učenika kojima sam mentor daleko su niži od uspjeha učenika V gimnazije iz Zagreba. Osim toga, razina znanja i sklonosti predmetu kod mojih učenika u redovnoj nastavi (dakle, kod preostalih 95%) je prosječna, a glede truda koji ulažem, izrazito nezadovoljavajuća. Trud koji ne proizvodi razmjeran učinak, nije hvale vrijedna osobina, već je, osim što predstavlja manu uzaludnog samoisrpljivanja, dokaz nedoraslosti pozivu.

    Bez želje da ti komplimentima pariram, uz ispriku posjetiteljima tvog bloga koji će pomisliti kako su ovo samo riječi zahvalnog gosta koji podilazi ljubaznom domaćinu, te unatoč svojoj nesklonosti hvaljenju, moram reći ono što već više od deset godina mislim: ti si, Milje najbolji nastavnik naše struke i velik čovjek. Ni kod koga drugoga nisam sreo tako nadopunjavajuću i skladnu kombinaciju visoke učenosti, višedimenzionalne inteligencije, promišljene kreativnosti, osobne skromnosti, blagosti i takta u ophođenju, suradničkih vrlina, talenta za demokratsko vodstvo i istinske pedagoške ljubavi prema učenicima.

    Znam da iskrenost i vjerodostojnost iskaza nije u svakoj prigodi njegovo dostatno opravdanje. No ako sam i pretjerao, krivca za to ne nalazim samo u sebi! :)

    Hvala, Milje!

    avatar

    12.05.2009. (11:59)    -   -   -   -  

učitavam...