Kad leptir zamahne krilima
30.03.2011., srijeda
Život na žličicu
I tako, mjesec dana nakon tog sistematskog, evo mene kako uredno svako jutro (umjesto bio-kroasana ili lisnatog sa sirom i špinatom (ili obojeg odjednom)) brojim tabletice iz 3 različite bočice, mjerim ravno dvije žličice iz piksice, pijem dodatne čaše vode i pitam se da li da uzmem jabuku ili sensiu za užinu na poslu.Nevjerojatno je zapravo koliko je moguće lagati samome sebi, maskirati nezdrav život zdravim detaljima, te ignorirati znakove upozorenja koje tijelo šalje svom nemarnom vlasniku. Bez obzira koliko taj vlasnik znao o teoriji pravilne prehrane i opasnostima od zanemarivanja vlastitog tijela. Znati nije isto što i djelovati. Akcija je zapravo došla potpuno slučajno. Kad sam prije dva tjedna sjedila poslije posla na kavi i kolačima s kolegicom te prepričavala anegdotu sa sistematskog (o urednim nalazima i smanjivanju ugljikohidrata) i žalila se kako stvarno više ne znam što bih ja u svom životu mogla promijeniti da živim zdravije nego što to već radim (!). Kolegica me pogledala onako postrance, i stidljivo pitala (pazeći valjda da se ja ne uvrijedim) jesam li čula za Herbalife. Tri dana poslije razmotavala sam svoje nove piksice i bočice.  OK da bude jasno, ja nisam neki veliki poklonik "dijeta" i "režima prehrane" i "brojanja kalorija" (najmanje brojanja, jer nisam u stanju zapamtiti ni svoj broj mobitela kamoli koliko kalorija ima u čemu) no obožavam rasporede. Kao profesionalnoj učiteljici (one koje svoj posao smatraju karijerom i kompletno su zaluđene odgojem i obrazovanjem hormonima zaluđene dječurlije) život mi je ionako već određen rasporedom sati. I to mjesecima unaprijed. Štoviše, godinu dana unaprijed. I tako sam u svoj dnevni raspored - među predavanja, konzultacije, pripreme - prvi put krenula uvrstiti dnevni raspored svojih obroka. I doživjela instant prosvijetljenje glede razloga zašto imam toliko problema sa općim stanjem organizma i zašto svake školske praznike provedem u krevetu. Liječeći se od raznih upala, bronhitisa, prehlada i svega ostalog što uvijek čuči negdje blizu čekajući svojih pet minuta slave. Da skratim, dnevni raspored mi je totalno kaotičan i rijetki su dani kada mogu imati normalno raspoređena 3 obroka + 2 međuobroka. Iako moj radni raspored funkcionira (svi moji đaci vide me bar jednom tjedno, sve pripreme i papirologija budu sređeni, kolege me mogu uvijek naći kada me trebaju), moj osobni raspored je.. zapravo ga ni nema. Zajutrak - peciva iz pekare koja je usput kad idem na posao + kava Doručak - što god da bude u školskoj kuhinji za veliki odmor + kava Ručak - što god da skuham kad dođem kući ili fast food ako ne stignem doma između jutarnjih i poslijepodnevnih predavanja, naravno + kava Užina - što god se već nađe... (+ kava) Večera - sve što bude u frižideru kad konačno stignem doma (- kava) Oh da, hrana u frižideru pomno je i pažljivo odabrana. Kod kupnje pazim da sve ono što stavim u košaricu spada u kategoriju zdrave hrane (nemasno, polumasno, svježe, smrznuto) i da vrijeme pripreme nije duže od vremena potrebnog da se spremljen obrok pojede. I tako sam zadnja dva tjedna provela pokušavajući ukloniti sve nedostatke mog dnevnog rasporeda i zaključila da je moj život sve samo ne zdrav. I da ga ne mogu promijeniti nikakvim čarobnim štapićem preko noći. Ali da bih možda mogla uspjeti pomoću žličice. Polako i strpljivo. Tvrdoglavo. Kao pravi ovan. I tako sad živim na žličicu. Prije škole: 2 žličice proteinskog praška u 2,5 dl obranog mlijeka + 1 vlakna + 1 minerali +1 guarana 10 sati: jabuka ili sensia + kava Ručak (još uvijek klizno vrijeme): kuhana hrana + 2 vlakna + 1 minerali +1 guarana 16 sati: voće ili čokolino + čaj 19 sati: 2 žličice proteinskog praška u 2,5 dl obranog mlijeka + 1 vlakna + 1 minerali S tim da ručak ili kuham i nosim sa sobom ili, ako imam vremena, kliznem van iz škole do obližnjeg restorana sa gablecima za radništvo. No More Fast Food. Only One Coffee. Lots of little spoons.  |
29.03.2011., utorak
Kad sam već bez srca..
Prije nekih mjesec dana rekla meni doktorica na sistematskom, ne da se ja uvrijedim, ali da bih trebala smanjiti količinu ugljikohidrata u prehrani. Malo, mrvicu. Ne trebam nikome reći, ali ona bude to meni tu napisala na nalaz. Jer eto, nalazi su mi svi u redu - ultrazvuci, krvne slike, tlak, ekg, itd - ali, kako mi otiču noge dok stojim duže - a radim stojeći posao - i kako imam par kilica viška, bilo bi mi jako dobro, dugoročno gledano, kad bih malo pripazila na prehranu. Gledala ja doktoricu i nisam joj imala srca reći da sam biolog i da jako dobro znam da ta mala mrvica viška kila koje imam nije dobra za mene (mogu joj po točkama izdeklarirati cijeli popis problema koji mi slijede glede tih par kilica). I isto tako joj nemam srca reći da je mojih sadašnjih 80 kila zapravo 20% manje od kilaže koje sam imala prije pet godina. I da bih ja jako rado vratila onu kilažu koju sam imala prije nego što sam nabrala sve te kile, ali nije to baš tako jednostavno (što zna svatko tko je ikada imao problema sa održavanjem "idealne" tjelesne težine). Nisam imala srca reći doktorici, koja me vidi prvi put u životu na 15 minuta u sklopu sistematskog pregleda po poslovnoj dužnosti, da sam prije dvije godine izgubila 10 kila u 6 mjeseci iz neobjašnjivih razloga (isto su mi svi nalazi bili u redu, samo nisam spavala, zaboravljala sam na hranu, gubila 2 kg na tjedan i veći dio vremena se osjećala kao promatrač u nekom filmu) te da sam te iste kile dobila nazad do kraja godine, kada su ti neobjašnjivi razlozi, koji god bili, nestali. Jedino što mi je ostalo je katastrofalna slaba imunost, tako da od onda svakih 6 mjeseci otprilike boj bijem s nekom drugom bakterijom. Ili virusom. Ili već što je u sezoni. Moja osobna liječnica mi je rekla da je to sve zbog stresa i da bih trebala smanjiti izvore stresa u svom životu. Na primjer, posao. Ukratko, zato što nisam imala srca sve to reći ženi koje se sve to uopće ne tiče, dan poslije rekla sam svima oko sebe da mi je doktorica napisala na nalaz da trebam smanjiti ugljikohidrate. A onda smo lijepo svi zajedno otišli na kavu i kolače.  Za dušu, kad već nemam srca.  |
21.03.2011., ponedjeljak
No dobro...
..nije leptir nego ovan, i nije u Kini nego u Hrvatskoj. Manji nevažni detalji.Zapravo, iskreno, počelo je s horoskopom. Jer je danas prvi dan Ovna. I prvi dan proljeća. Što je zapravo pravi početak priče. Jer sam provela dva mjeseca razmišljajući o tom dalekom prvom danu proljeća, koji je usput i Svjetski dan šuma, planirajući aktivnosti za njegovo obilježavanje. I obilježavanje Svjetskog dana voda. Koji je sutra.  A zadnja dva tjedna sam provela (zbrojeno zajedno) nekih 20tak sati sjedeći pred kompjuterom pišući, editirajući slike, sklapajući sve to u neku smislenu cjelinu, tražeći odgovarajuću glazbu i formu za zidne novine, powerpoint prezentaciju i praktičnu vježbu. Na kraju, gledajući jučer kako protječe dugih 2 minute potrebnih da se sve to skupa sprži na disk, palo mi je na pamet da bih ujutro u dvije sekunde mogla zaboraviti ponijeti disk sa sobom. Što bi bilo ironično i tipično za mene. Pa sam stavila disk u torbu odmah. Ne, jutros nisam zaboravila ponijeti torbu. To bi i za mene bilo previše. Uglavnom, kad sam predala ruku svojih djelo onima koji će ga ovog tjedna koristiti za ono za što je napravljen, došla sam do zaključka da previše razmišljam. Ne zbog samog planiranja, pisanja i prženja, već zbog toga što mi se učinilo da ljudi koji će koristiti to djelo mog kreativnog uma ne pokazuju dovoljno oduševljenja i entuzijazma. Više su izgledali kao da sam dodala još jednu obavezu već podužoj listi obaveza koju imaju. I tako bih ja provela ovaj prvi dan proljeća rastrzana između ponosa zbog dobro obavljena posla i krivnje zbog nametanja vlastitih interesa ljudima kojima oni ništa ne znače, da nisam slučajno saznala da je danas prvi dan Ovna.  Jesam rođena u znaku ovna, ali nisam baš nešto čitala horoskope do nedavno, kad sam otkrila da iako dnevni horoskop nema veze sa stvarnošću, neke opće crte mog karaktera savršeno pašu u taj rogati okvir. Pa sad koristim vlastiti dnevni horoskop kao dnevnu dozu humora na početku dana. I tako sam slučajno nabasala na ovo: Aries Da skratim priču i objasnim kako je to ovan doveo do leptira. "get something started and lead the way" Nije ovo danas bilo ni prvi ni zadnji put da se zaletim u nešto što je meni centar svemira a svima oko mene zadnja rupa na svirali.. Ali, tako tipično ovnovski, vjerujem da sam totalno i potpuno i apsolutno u pravu, i nemam nikakvu namjeru prestati s tim.  No, kako ipak imam razumijevanja za patnje ljudi koji me nemogu izbjeći jer - eto zato što je negdje leptir mahnuo krilima - ja radim zajedno s njima, rekoh samoj sebi da bi bilo najbolje započeti blog. Ljudi koji čitaju blogove imaju izbora. Jednostavno zatvoriti prozor i otići čitati nešto drugo. A ja mogu ispucati svoju kreativnu energiju bez nanošenja duševnih boli mojim dragim kolegama. Svi sretni i ovca cijela.  |
