<$Ime Bloga$>

Večeras sam bila prisutna na Božićnoj meditaciji koju je predvodio Don Ivan Grubišić u Tvrđavi Gripe. Nije mi ovo bilo prvi put i svaki put se ponovno oduševim njegovim smislom za potrebe današnjeg čovjeka.
Mislim da je don Ivan jedan od rijetkih svećenika današnjice koji dopiru do problema suvremenog načina života i onoga što je u takvom načinu življenja danas čovjeku uskraćeno. A i inače volim poslušati njegovu propovijed kad god to mogu (a to je uglavnom svake nedjelje) i u ovih nekoliko godina koliko ga slušam, dolazim do zaključka da mu je stvarno „svaka na mistu“.
Način ispovijedanja u ispovjedaonici smatra nepotpunim (danas je to opisao kao da uđeš u stroj za pranje robe, provrtiš se đir-dva i izađeš van), površnim i najčešće nedorečenim. Baš tako sam se i ja jednom osjećala kad sam bila kod njega na osobnu ispovijed. Don Ivan smatra da Bog ionako zna našu grešnost, i da je mi zapravo ne trebamo govoriti nekom svećeniku da bi ona došla do Boga i da bi nam svećenik potom dao neke molitve koje će nas odriješiti naših grijeha. Bitno je da smo mi sami svjesni svoje grešnosti, svoji grijeha i da poradimo sami na njima da ih u budućnosti ne ponavljamo, a od Njega da molimo da nam da snage da u tome i uspijemo.
Dakle, današnja meditacija započela je uvodnim dijelom i govorom o Isusovom načinu života i o tome kako smo mi zapravo već odavno zaboravili slijediti njegov put.
Zapravo teško mi je opisati meditaciju. To je nešto što čovjek mora doživjeti sam i osobno i potpuno pribranog duha. Jedino tako ona može biti ispravna, jedino tako možeš doživjeti puno više nego na osobnoj ispovjedi. Svatko od nas u sebi i u svojim mislima proživljava svoje grijehe nakon njegovih navoda, a zatim slijedi zajednička molitva kajanja.
Nakon svega, pjevamo svi zajedno pjesmu kajanja i Božićne pjesme.
Moram napomenuti da je dvorana bila dupkom puna (kao i svaki puta kad je meditacija) i da je i dan ranije takva ista meditacija upriličena u crkvi sv. Roka koja je također bila puna.
Moram priznati da otkako sam bila prvi puta na tim meditacijama, sada više ne propuštam priliku da ponovno idem i preporučam je svakome, bez obzira na stav prema crkvi ili vjeri.

I NA KRAJU, ŽELIM VAM SVIMA SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ PROVEDEN U KRUGU NAJMILIJIH I ISPUNJEN GOMILOM LJUBAVI

Probudivši se usred noći, žena ustanovi da njenog muža nema u
krevetu.
Ustane i zatekne ga kako sjedi u kuhinji uz šalicu kave,
i gleda zamišljeno i nekako sjetno u zid ispred sebe.
-Zašto ne spavaš dragi? Što nije u redu?- upita ga ona
On je pogleda i reče:
- Prisjećam se kako smo se upoznali prije 20 godina i kako smo
počeli
zajednički izlaziti. Ti si imala 16 godina. Sjećaš li se toga?
Žena je bila dirnuta do suza što je njen muž tako brižan i nježan.
- Naravno da se sjećam - tiho reče ona.
Suprug uzdahne. Riječi su teško izlazile:
- Sjećaš li se kada nas je tvoj otac uhvatio na zadnjem sjedalu mog
auta?
- Naravno dragi- reče žena sjedajući na stolac nasuprot njemu.
- A da li se sjećaš kada je uperio sačmaricu u moje lice i rekao
"ILI ŽENIŠ MOJU KĆER ILI ĆU TE SPREMITI NA 20 GODINA U ZATVOR"?
- Sjećam se i toga - odgovori žena nježno.
Muž obrisa suzu koja mu je klizila niz obraz i reče:
- Danas bih bio pušten na slobodu.

Nakon što je bezbroj puta doživio padove sa stola i ugodnih naslonjača, dragi naš daljinski otkazao je svoju poslušnost. I kako dalje?
Pokušavam se prisjetiti vremena prvih televizora…. Sjećam se otišla sam tetki na selo i ona mi reče da su Barčani kupili televiziju. To je bio ogroman događaj, jer nitko u selu ga još nije imao. Oni su bili najbogatija obitelj i mogli su si ga priuštit… jedne večeri tetka me odvela kod njih „na televiziju“. U njihovom prostranom boravku bila je televizija (crno-bijela) i desetak suseljana koji su došli vidjeti to isto čudo.To je imalo i svojih lijepih strana- ljudi bi se skupili, družili i ujedno komentirali viđeno na licu mjesta...Malo bi se i popilo, počastilo... Gledali smo to s posebnom počasti i bila sam sretna što mi tetka nije u zavadi s Barčanima i što su nas primili..
Gledala se tako televizija neko vrijeme a kad su vlasnici opet prikupili malo love, kupili su ploču u boji….to je bila neka plastična ploča koja se montirala ispred ekrana. Na toj ploči boje su bile u redovima u nekom duginom spektru tako da je tv-spiker bio prisilno obojan na način da mu je vrh glave bio npr. žuti, lice narančasto, poprsje na zeleno, dole niže na plavo i tako redom….uh, koji prestiž u tadašnjem društvu…


Nakon nekog vremena i moji su roditelji bili u mogućnosti kupiti telkač. Emitirala su se samo 2 programa HTV-a. i bilo je to super. Na trafici smo svaki tjedan kupovali STUDIO u kojem je pisao program za oba tv programa i uz njega me veže slika OLIVERA MLAKARA kao jedno od najupečatljivijih lica toga televizijskog doba. Kad bi gledali prvi program npr. a na drugom bi počinjala neka emisija, u kantunu bi počela titrati brojka 2 koja bi označila taj početak. Koje dostignuće tehnologije!! Tada bi se zainteresirani digao, približio uređaju i u suglasnosti sa ostalima promijenio program. Daljinski još nije postojao….
Malo me puca nostalgija za tim vremenima.
Danas u svakoj prostoriji (skoro) moramo imati po jedan takav suvremeni uređaj za zatupljivanje, navlačenje na kupovanja, crnu kroniku i poneku korisnu informaciju. Bez daljinskoga se osjećamo ko bez glave ili ruke, jer kad moraš stajati ispred ekrana i tražiti program koji ćeš gledati (između njih 30-ak), zabole te oči od velikog i blještavog ekrana….
Pokušavam zamisliti kako bi izgledalo danas kad bi titrala gomila brojeva u uglovima ekrana za označavanje početka neke emisije na nekom drugom , trećem...programu…
Morat ćemo nabavit novi daljinski, a tko zna možda se više isplati kupiti novi TV pa dobiješ sve u kompletu

Da ne bi tko mislio da ništa ne radim, evo mali dio....






update;