Ali blago je na dnu
subota, 30.11.2024.Stara kutija s nakitom.
Od obje bake ponešto.
Ružičasta otkrhnuta staklena malina, na bijeloj vunici, meni najdraža.
Nekada se znala šepuriti i vani, na silver boru. Pa po njoj snijeg poput šlaga.
Kao i staklena zlatna trubica sa zarolanim notnim crtovljem, ma prekrasna minijatura.
Pozlata se ogulila, ostala je nježna melodija sjećanja . Intuitivna, bakina, ona koja grli.
Šećerni bomboni,crveni, zeleni i bijeli, umotani u svilen papir, s bijelim heklanim koncem.
Stari minijaturni licitari u obliku potkove i kućice. Pomalo napuhnuti, ali lijepi.
Bucmasti dimnjačari sa svojim lojtrama, četkama i svinjicama.
Staklene, nekada srebrne kuglice, u kojima smo godinama ogledali svoja smiješna izobličena lica.
Sada se, ne više zbog njihove ljepote, već više zbog sto godina očuvane dragosti,
i dalje čuvaju skrbno omotane pamukom. Zbog svih odraza koje pamte.
Zvijezda za vrh, sa dvije staklene ptičice koje se ljube svim svojim raščupanim perima.
Nekad mi se činilo da im čujem pjev. Sad su samo raščupane.
Vilinska kosa, tisuću puta pažljivo slagana, presavijana, da se lakše svake godine raščešljava.
Godine su tu i godine uspomena, miline zajedničkih, raščešljanih trenutaka.
Najdraže mi je uvijek sve ono na dnu kutije, kad među starim iglicama, pronađem zalutalu grančicu cimeta, osušenu koru naranče, otpalu zvjezdicu anisa, zaboravljenu, izgužvanu mašnu.
Drvene figurice kojima su pootpadale ručice, oči, dio sanjki.
Ko preživjeli vojnici prošlih vremena. Sakati i nasmiješeni, i dalje smiju mi se sa dna kutije.
Tu smo, nismo bačeni. Ne još. Na nas se još računa.
Kao kutija s nikome potrebnim blagom.
Pozlaćeni češeri i orasi, požutjele čestitke, male ceduljice s imenima,
porukama iz onog nekog vremena kada smo si još poklanjali riječi.
Na pola dogorijele adventske svijeće, ljubičaste, crvene ili zlatne.
Slamica. Osušen rogač.
Svako dno ima tih nerado bacanih otpadaka i ožiljaka.
Podsjetnik na preživljavanje. Na život unatoč. Zbog svih obećanja.
Mirisa nepobjedive nade unatoč dogorijelosti.
Nekada mi je doista baš onako, čudno,
što ti i ja
nikada
nećemo imati svoju kutiju s nakitom.
Stare, istrošene i blijede uspomene.
Zato će me svaka tvoja tužna uspomena na izlizanu mašnu, skinutu pozlatu,
svaki tvoj osakaćen snjegović na dnu tvoje kutije s blagom,
snažnije zaboljeti nego li svaki moj osakaćen snjegović.
( tko zna što bi radili da se ikada sretnu...ne smij se...)
Zaboljet će me jer bih htjela da imamo to zajedničko dno.
( teško je biti tamo sam, znaš....sa svim tim stvarima koje treba baciti...)
Zapeći će me prstima koji nisu doticali tvoje davne sanje.
Zaboljet će me zbog vilinske kose koju si zapetljao negdje na polovici svake nade.
Zažalit ću i proklinjati što nisam bila strasna crvena jabučica u tvojim rukama,
ona koja nikada ne miruje na najvišoj grani,
rastužit ću se zato što nisi bio crtovlje mojoj trubici tamo nekada davno,
kada se još nisam ni znala niti mogla prestati smijati.
Kao neugasla blagdanska lučica.
Dno bilo čije kutije uvijek će me više zabrinuti nego li svako moje dno.
komentiraj (11) * ispiši * #
Mali ratni dnevnik
ponedjeljak, 25.11.2024.U vrijeme prvih uzbuna u Zagrebu, moj se tadašnji dečko bacao pod bor ispred ulaza zgrade u kojoj sam tada živjela, na najmanji zvuk udaljenih bombi i granata. Imali smo devetnaestak godina i bilo nam je to smiješno. A samo ljeto prije, vraćala sam se s roditeljima vlakom s mora i nekoj sam random Slovenki u Kninu kroz otvoren prozor vlaka, objašnjavala naše odnose sa Srbima. Društveno-političku situaciju iz moje perspektive. Sjećam se da me moj stari povukao odostraga za majicu i uvukao u kupe s mamom. Naime, nasuprot nama, stajao je na kolosijeku vlak iz Beograda. Ja nisam osjećala nikakvu opasnost. Pričala sam toj Slovenki kako je. Doživljavala sam cijelu tu situaciju kao pokušaj izlaska iz jako duge, loše, iscrpljujuće ljubavne veze, u kojoj je jedna strana povrijeđena i radi probleme, dok je druga odlučila osamostaliti se i pokušati sama. Naravno, ni sanjala nisam da će taj običan prekid veze dovesti do mučnog i nikome potrebnog rata, u kojemu se bez ikakve osnove svojataju čitavi dijelovi naše zemlje. Cijeli gradovi sravnjuju sa zemljom. Bombardiraju crkve, bolnice, škole. Ubijaju civili. U pozadini svega bio je samo užasan strah; znala sam to cijelim tijelom, dok sam pričala s mojom prvom simpatijom, koji je morao otići iz Zagreba jer je bio srpske nacionalnosti, a dok su neki moji drugi prijatelji, za koje nisam ranije niti znala da su srpske nacionalnosti, ostajali u Hrvatskoj, radili i dokazivali se. Taj je rat bio pravim primjerom kako jaka i nekritička medijska kampanja i dosljedno huškanje jednih na druge, uspješno može dovesti do užasnog krvoprolića. Dovoljno dugo ponavljaš laž i ona se pretvori u istinu. Istina je bila da smo se samo trebali mirno razići, kao što su to već ranije napravile neke države u našem okruženju. Situacija se zakomplicirala, jer su u većini vojnih kasarni u hrvatskim gradovima služili obvezni vojni rok ljudi srpske nacionalnosti, kao dio one sumanute ideje o bratstvu i jedinstvu. Moji su prijatelji služili vojsku u Valjevu, Kragujevcu..i pisali duga mi pisma. Zadnja generacija u JNA bila je upravo moja.
Ratne strahote, imala sam puno sreće, nisam osjetila na vlastitoj koži. Bilo nam je samo ograničeno kretanje.
U podrumu smo za vrijeme zračnih uzbuna i općih opasnosti, pjevali Nekako s proljeća višeglasno. Pričali su se vicevi. Susjedi su se napokon malo družili. Nagađalo se hoće li sići u sklonište i oni susjedi Srbi navodno, s trećeg kata. Jedan je s petog kata imao pištolj u džepu jer nije nikome vjerovao. Imala sam doma tada dvije mačke koje su savršeno znale predosjetiti opasnost i uzbunu. Naježile bi se cijelim dlakavim tijelom i pretvorile u upitnike. Kasnije, kad smo se malo odvažili, znali smo otići i do susjednog naselja na kavu, uvijek imajući u vidu gdje je koje sklonište. Birali smo kafiće upravo po tom ključu, po blizini skloništa koja su se tada gradila gotovo uz svaku zgradu, za slučaj nuklearnog rata. Sjećam se da su ta skloništa u početku čak imala i one gas -maske koje smo prvi put vidjeli na satu ONO i DSZ; bila su super opremljena ta skloništa, no kasnije se sve to pokralo.
Za vrijeme uzbuna, imali smo i prava mala prvenstva u kartanju bele, nije bilo škole; jednom me uzbuna zatekla u pekari na Cvjetnom trgu, kada sam se vraćala sa audicije za akademski zbor na kojoj sam prošla, a saznala sam to na operaciji zuba na Šalati, gdje me operirao dirigent…Zbog rata i uzbuna, moja karijera pjevačice u akademskom zboru Ivan Goran Kovačić neslavno je propala, mnogo toga nije nikada zaživjelo, ali da je zbilja rat shvatili smo tek nakon zvončića koji su padali po Zagrebu i ranili ljude.. Dotad smo uglavnom samo na vijestima gledali kako raste broj stradalih u gradovima istočne Slavonije i samo bespomoćno i neutješno plakali na Zlatne dukate i Moju domovinu koji su uvijek puštali na telki, prije nego bi se oglasila uzbuna.
Svega toga živo sam se sjetila čitajući preko telefona mom unuku lektiru "Moj tata spava s anđelima ( mali ratni dnevnik)", Stjepana Tomaša. Pokušao je knjigu na više mjesta posuditi da bi je pročitao na vrijeme, jer škola mu ima samo tri primjerka knjige.
Nije našao knjigu, pa sam je posudila u Zagrebu i krenula mu čitati preko telefona, da mu pomognem. Sva sreća, jer mu ništa ne bi bilo jasno!
Svih 164 stranica podijelila sam na broj dana koji mu je preostao do dana predaje lektire, pa svaki dan čitamo po tridesetak stranica.
Puno mu toga moram objašnjavati; radi se o devedesetima kada nije bilo kompjutora, pametnih telefona i televizora, a nestanci struje bili su uobičajena pojava. Glavna likinja je dvanaestogodišnja duhovita, znatiželjna i bistra Cvijeta koja proživljava rat u Osijeku, gdje tih godina svaki dan bude ranjeno dvadeset ljudi, a ubijeno barem pet, šest. Ne ide se u školu, boravi se veći dio dana u podrumu. -Užas, govori moj A. svako toliko, dok mu se zjenice šire od užasa, premda iz svoje perspektive ne može sasvim ispravno niti pojmiti kakvo je to teško djetinjstvo i kakva je to potresna mladost bila. I bolje da ne može. I daj Bože da ne sazna. Nikada. Čitajući neke teške događaje koje djevojčica u knjizi opisuje, i sama s knedlom u grlu jedva susprežem suze, svjesna da rat zapravo nikada nije u potpunosti završio. I tko zna kad će. Očekivali smo samo malo: oprostite. Nismo ga dobili, koliko znam.
Objašnjavam mu njemu nepoznate riječi. Tranzistor, radio na baterije koji Cvijeta redovito sluša, njemu je potpuna nepoznanica. Djevojčica čita novine, jer nema još googla i interneta. Majka je upozorava da štedi baterije. Redukcija struje. Pogledaj koliko stvari podrazumijevamo, kažem mu. Pitka voda. Grijanje. Toplo vam je, a svađate se oko gluposti. Cvijeti se u vlastitom domu ledi dah i stalno živi u strahu za sebe i svoje bližnje.
Rat je izgleda nažalost potreban s vremena na vrijeme, da bi ljudi prestali sve i stalno- razmaženo podrazumijevati. Te davne 1991 godine, podudaraju se datumi s danima ove godine, 2024.-te. Dok se kuha rat svjetskih razmjera, i više je to nego znakovito.
Djeca danas slušaju srpske youtubere, duhoviti su im, u šali izgovaraju neke srpske riječi i izraze. Neshvatljivo im je da smo s njima takvim opuštenima i duhovitima, bili u ratu. U Dalju su tijekom rata hrvatsku djecu učili ćirilici i srpskim ratnim pjesmama.
Mala Cvijeta u knjizi prepričava jednu emisiju na njenom tranzistoru, gdje hrvatski svećenik kaže kako ga je Bog naučio voljeti sve ljude, a sada ga on , božji čovjek, moli da ga nauči mrziti ljude, jer u ratu pobjeđuje mržnja, onaj koji mrzi.
Dvanaestogodišnja Cvijeta postavlja si pitanje da li je to baš tako i to je zapravo osnovna okosnica i knjige i rata. U knjizi Cvijeta objektivno pripovijeda i o hrvatskim mrziteljima svega srpskog. Opisuje dječjim rječnikom kako je bilo i ljudi srpske nacionalnosti koji nisu mrzili, nego bili u gardi. Susjedu Sekuliću, čovjeku srpske nacionalnosti, prepuklo je srce kad je morao napustiti Hrvatsku zbog prijetnji koje je doživljavao, iako je išao u podrum i nije ratovao.
Moj A. kaže da mržnja ne pobjeđuje i ja mu vjerujem.
Pobjeđuje opraštanje, pobjeđuje uvijek baš ono što je najteže. Trebamo praštati i kad se od nas ne traži oprost. Jer je tako puno teže.
Mrziti je isuviše lako.
Unatoč svom tom užasu, u ovoj dječjoj knjizi nema nimalo mržnje. Samo preživljavanje u liku dvanaestogodišnjakinje, koja ne može shvatiti zašto mora otići od roditelja u Austriju. Koja ne može shvatiti zašto joj razaraju grad, zašto Europa i UNPROFOR samo „sjedi i gledi“ , zašto rat nikako ne prestaje i zašto su neki tate morali otići spavati s anđelima.
komentiraj (10) * ispiši * #
vOliM tE
subota, 23.11.2024.Kada duša krene na put prema svome tijelu, ona sigurno bira kakav život želi živjeti sa tim tijelom i u tom tijelu. Iako ima golemo iskustvo, duša nema niti malo straha jer ima pravo znanje o tom vječnom životu koji proleti ko tren, sa svim svojim malim i velikim smijehovima, suzama, očajima, nedostajanjima, borbama, vožnjom u grču ili vožnjom opuštenom praznim ulicama s pokvarenim semaforima, vožnjom koja , kakva god bila, uvijek vodi k istom odredištu. Duša je stari i iskusni putnik, neki put izabere lagodno, neki put teže putovanje, jednako baš kao što bira omiljen miris, boju, filmove, teme i hranu koje će njeno tijelo voljeti, biljke koje će njenom odabranom tijelu činiti dobro.
Neko tijelo duša će valjda procijeniti – izdržljivijim. Neke oči smeđe, bademaste, imat će puno čudesnih trenutaka u svom životu i isto tako puno, puno užasa od kojih je nekada nemoguće okrenuti se i otići.
Sivoplavi pramen, kao onaj od magle , odvoji se i potraži utočište u tijelu. Kao žuta krošnja noću, u magli, kada zasjaji pod svjetlom uličnih svjetiljaka, tako izgleda susret duše putnika i njenog odabranog tijela, s kojim će tek jedno vrijeme učiti ništa drugo, do li voljeti ono nesavršeno.
Prihvatiti ono što boli.
Tuširaš se vrućom vodom i pišeš nesavršene riječi s unutrašnje strane svoje tuš kabine. Nešto kao volim te, pa srce. Pa više srca. Pa svoje ime. Do slijedećeg tuširanja ostati će tek neka mutna i nerazgovijetna naznaka da su tu bila slova, ali ljubav je ispisana, gotovo je. Dovoljno je tek jednom. Razmišljaš u dućanu da li odvojiti dvadeset i četiri eura za čokoladni liker koji ćeš piti sama, pa shvatiš da ni onaj ljetni limoncello nisi još popila i da se ti tvoji rituali opuštanja s alkoholom ljepše odvijaju u društvu. Vino ? Ne, ima ukusnih čajeva koji se piju s mlijekom, vanilla tranquillity, sa žličicom meda od kestena. Može, dušo? S ružičastom dekom, telećom juhicom koja se kuha na štednjaku u ritmu francuskih šansona s radija i s ciklamama koje opet pripremaju svoj zimski cvat.
Čaj dobro podnosi samoću, samoću u kojoj napokon nisi usamljena. U samoći, barem je sve ono što radiš dobro i prihvatljivo, nema kritika, osuda, nema neopravdanih, nema povišenih glasova i tonova, nema odbacivanja, nema kazni ni nagrada, samo ti i tvoja hrabra duša, luda duša koja te odabrala. Koja je odabrala tvoje naizgled krhko tijelo.
Zašto je odabrala baš takva i baš tebe ? To ćeš valjda polako saznavati ostatak života. Kažu ti da sjajiš i onda te gase. Kažu ti da donosiš raspoloženje i onda ti ga kvare. Kažu ti da bez tebe ništa nije lijepo , pa ti se prestanu javljati i ne zovu te danima, mjesecima, godinama. Doživljavaš kritiku i za ono što jesi i za ono što nisi napravila.
Na to se odmahne rukom i ode ? Ili ostaneš s licem koje gori , s glavom koja će eksplodirati dok se ti pokušavaš opravdati i objasniti za ono što nisi učinila? Kome i kako ? Što se točno radi u tom slučaju?
- Da, najlakše je otići, ti uvijek odlaziš.
Duboko vjerujem da se i duša ponekad poželi odmoriti. Iskusna je i izdržljiva, ali može se umoriti. Neki će je tada umrtviti, kako ne bi čuli taj težak plač. To cviljenje koje ne da spavati.
Kao što ona nama pokazuje put i uvijek nepogrešivo zatitra na ljepotu u tisuću boja, mirisa i okusa, mi joj možemo u pravom spektru njezinog nježnog nadahnuća ponekad uzvratiti tom istom ljubavlju i ljepotom, odabrati je kao što je ona odabrala nas, pružiti bar mekan jastuk, dobru glazbu, pokloniti joj dane umotane u kolačiće sreće.
Ispisati joj pjesmu, poruku na zamagljenom staklu tuš kabine, skuhati juhu.
Reći joj, odabrala si pravu, ludačo luda, kao da ona to ne zna.
komentiraj (10) * ispiši * #
Jedan dobar smijeh
nedjelja, 17.11.2024.Biti baka, znači s vremena na vrijeme sazvati sastanak kućnog savjeta i kroz polusmiješnu maniru, objasniti podmlatku da odjeću ne peru i ne peglaju dobre vile ili veseli patuljci Djeda Mraza. Što zapravo znači da to sve radi baka dok podmladak spava ili igra igrice na mobitelu.
Da priprema ručka znači davati ljubav kroz prženje luka, drvenu kuhaču, paradajz u tubi i fino napacano meso od prethodnog dana. Ljubav je i sve ono povrće u juhi. Mekana mrkva. Aromatičan celer. Da ta skuhana i servirana ljubav, ne može uvijek biti jednako uspješna i ukusna, ali je svejedno ljubav, za kojom treba pokupiti mrvice sa stola, tanjure staviti na pranje, a baki pokloniti duge zagrljaje koje toliko voli dok imitira Olafa iz crtića.
Baka isto mora znati otrpjeti i kritike. Dođe tako dan kada ispada da ništa ne zna, ni prati, niti peglati, a kamo li kuhati. I to druga baka kaže svojoj kćeri da je prva baka previše natrpala veša i da se nije dobro oprao, pa ga je morala ponovno prati.
To su za baku- obične bapske priče. To je druga baka trebala reći prvoj baki i ostaviti joj veš da ga ona opere, a ne to prenositi trudnoj kćeri. Druga baka se natječe i dokazuje. Prva baka odlazi s unucima na misu. Pa plače od početka do kraja. A ne smije reći zašto.
Za poslovni sastanak koji sam imala prošli tjedan, ponudili su mi svoje jordanice i tatinu novu trenirku.
Jučer smo gledali slike s tog mog poslovnog sastanka ( baš si mogla obući moje jordanice ), na kojima se veselo smijem poput djevojčice koja je prvi put u zoološkom vrtu. Raskoračan stav, ruke mi pričaju neku svoju priču i iz aviona se vidi nepripadanje, premda tri sata sama izlažem pred svima predmet po predmet, kako bih dobila od strane delegacije svu dokumentaciju potrebnu za rješenje.
Strana je delegacija smrtno ozbiljna, iako nose košulje na cvjetiće.
Objašnjavam stranoj delegaciji i mojim visoko pozicioniranim kolegicama, da ta komplicirana rješenja ne donose dobre vile ili veseli patuljci.
Nego ja. Sama.
Moje visoko pozicionirane kolegice, nekada prije i prijateljice, govore mi da sam ista, da sam ko djevojčica, da sam odlično odradila posao.
I ja znam da to sve jesam. Govore mi to bez imalo sumnje, moje naotečene oči, kapci, suze koje mi se slijevaju niz obraze od zamora očiju.
Znam samo da im zbilja ne zavidim na visoko odskočenoj ljestvici i na znatno većim plaćama od moje,
jer sam uz osobu uz koju mogu biti sve što želim.
A to sam ja- svjesna što sa sobom donosi i čega se sve odreći treba za tu visoku ljestvicu i plaću.
Od slobodnog vremena, do bezazlenosti. A ovo drugo bi me ubilo.
Tako da..Ajde.
Probajte me zamisliti kako se slikam pored divno uređenih žena koje stoje uspravno poput voštanica, s tek malim kontroliranim osmjesima, kontroliranim rukama i nogama i pogledima.
A ja izgledam kao da ću svaki tren zaplesati, iskoračiti iz slike i smijem se kao da sam u luna parku. Na autićima.
Ako ste dovoljno maštoviti, to bi vam moglo izmamiti dobar i zdravi smijeh.
Probajte si zamisliti i kako govorim drugoj baki da je meni trebala reći za veš. Jer to radim dvadesetak godina i dosta o tome znam.
Ona kaže, moja ti kćer to nije trebala reći.
I tako. Ja se smijem. Bapske priče.
komentiraj (9) * ispiši * #
(P) ogled
petak, 01.11.2024.S jeseni priče se rode
Sve podatno je, nježno i meko
Magla ko punomasno mlijeko
Akvarel s previše vode
Predebelog nebeskog kista
Zalasci su napete borbe
Nevidljivog svijeta torbe
U svjetlosti i tmina blista
Mrak guta zlato da bi se odmorilo
Čežnja gnjili ko natučena jabuka
Zbog straha skrita ispružena ruka
Sve teško valja te da bi te otvorilo
Meko - sve je, samo ljudi tvrdi
Ne vide u žurbi što i gdje gaze
I ne vide da ih ovi dani maze
Jer gledaju samo ono što ih srdi
Tvoje vrijeme nije, zadrhti ti faca
Svud je blato, lokva i dimi
To Zemlja se u ruke zimi
S povjerenjem na leđa baca
Dok čvorci zoblju posljednju smokvu
I grozd svjetlosti sjenica jede
Mačke njeguju svoje zamišljene poglede
"Twick or Tweet,smell my feet,gimme somethin' good to eat...if u don't, I don't care, I'll pull down your underwear!~HAPPY HALLOWEENIEEE!~"
komentiraj (13) * ispiši * #
