Vremenski procijep ili who the f is Davorka

četvrtak, 29.08.2024.

Jabuka se više ne zove Jabuka
nego Dva Osam
tamo sam bila darkerica
imala kratke šiške, crno nalakirane nokte
lance oko ruke i vrata
izlazila petkom i subotom
pješice do Jabukovca kroz Tuškanac prolaz
gledala se s lijepim dečkima
kroz mrak i dim
gubila se i plesala na
Depeche Mode
Morrissey-a
The Smiths
The Clash...

I danas
mladi zaštitar u mojoj firmi K.
sa zakovicama, pirsom, izbrijan, u crnom
dođe do moje klupe gdje odmaram
i lovim dah u hladu
I kaže

Pozdravila vas je Davorka iz Jabuke
( nemam pojma koja , čak ni sa slike koju mi pokazuje)
A glavni, crno pofarbani DJ T., hladan i nedostupan lik
koji nam uglavnom nije puštao ono što smo ga molili
ima 66
Podnosi zahtjev za mirovinu






signali u noći

utorak, 27.08.2024.


Moje mi tijelo šalje signale :
magli mi se od jučer pred lijevim okom
( ima nešto što ne želim u(vidjeti )
Boli me u predjelu duše, valjda srce
( razočaranje u najbliže )
A zna me i presjeći u glavi
( razum pokušava doći do izražaja )

Jutros sam imala takvu glavobolju da sam ipak
morala popiti andol
a poslije mi je smetala svjetlost

Anksioznost ponovno i ponovno
kad god me tuga pričepi


Voglio imparare l'italiano, andare a Roma,
gustare il cibo italiano,
voglio rivolgermi a me stesso e imparare
a godere della solitudine.

Sedlo o boku

ponedjeljak, 26.08.2024.

More u kolovozu nekako je meko, toplo,
rastopljeno poput finog maslaca
sve je manje furešti,
sve više je domaćih koji u pličaku pričaju:
-umro je ovaj, umro je onaj, boleštine.

Od svega mogu zaključiti samo
da je vrijeme nekamo pojurilo
Skinuto mu sedlo udara o bokove
Griva puna čičaka
U nozdrvama osušena trava

Sa mnom ili bez mene, isto je
mjesec ko pola zlatnika naviruje se na spavače
Grožđe se suši na trsju
ležaljke su odbačene
kao i snovi nježni
negdje u travi
pokupit će ih smetlari
srijedom i subotom

sa svoje sam dvije male ruke
nekada mogla protresti kuglu zemaljsku
i tako sam naučila bližnje
prerazmjestiti meridijane
produžiti nekome život na jedan, dva i tri
čarobne trave, sjemenje čudnog imena
dati osmijeh i hrabrost
zagrljaj koji pomakne atlas

Sada u ponoć odlučno i brzo
nosim o boku svoju torbu mračnom ulicom
Osluškujem i ne osvrćem se
Smišljam si pjesmu za dubok san
Iz kojeg ću krenuta nova novcata
neokrznuta nezahvalnošću

Sada samo spašavam
Život
Svoj

https://music.youtube.com/watch?v=23B3TyCQbro&si=dYogyeXccXxcFfL_


20240825-095829

Babino ljeto

petak, 23.08.2024.

Danas nakon posla ponovno putujem na jug !

Nahranila sam tičice malo više
jednako tako zalila moje cvijeće, ciklame i božićnu zvijezdu
i parkala se iza autobusnog.
Idem busom jer su još velike gužve, a bus samo prođe pored naplatnih kućica, bez čekanja.
Ostajem do nedjelje samo.
Cijeli je moj godišnji otišao zbog nemile situacije s njegovim prstom.
Zato ću i moći ići samo vikendima.

Zapravo, idem opet pomoći sinu oko apartmana i čiščenja.
Zagužvalo se, sezona mu je fantastična.
Al naravno, puno je tu posla, odricanja i izdataka, kao u svakom dobrom biznisu.

*********
Moj dio godine započeo je prvom jutanjom svježinom
i mojim velikim planovima vezanim uz vježbanje i pisanje.

Jučer sam pričala s jednom zanimljivom Dariom preko telefona.
Ona vodi jogu i vodile smo razgovor tako krepko i lijepo, kao da se dugo znamo.
Pričale smo o svjesnosti u svome tijelu koja je zapravo ljubav i briga spram njega.
Nakon operacije prije 5 godina, naglašeno sam počela štititi svoj solarni pleksus od povreda.
Na tome mi se mjestu velikog ožiljka počelo gomilati salo.
Viscelarna masnoća, vezano uz menopauzu i pretjerana samozaštita.
Ne vidim se u ovom obliku, s konfekcijskim brojem 42.
Zato idući tjedan idem na prve probne satove joge i body toninga.


Veselim se ponovno vidjeti moju djecu.


Samo reci riječ

četvrtak, 22.08.2024.

Ulovila sam ljeto u kupeu
Ja, strogi kondukter, bez karte,
Bilo je promrzlo zbog bosih nogu
Udebljalo se od čokolada kasno noću
Jer, načekalo me se,
Dok sve obavim
Obaveze, obaveze
Nazire se ljetu mome šlaufić
ispod tanke majice s bretelama

Pa smo sišli s vlaka
Moje ljeto i ja
Reklo je: bit će mjestimično sunčano
Al to je Kvarner, rekla sam
Batali, reklo je i zasipalo me uspomenama
Ko šarenim bombonima
Na koje sam samo nadogradila nove
( jednom ću tako opet)

Lunjali smo Rijekom
Uštimavali Ta divna splitska noć
Dobili smrznute pizze u restoranu
Malo podgrijane, malo pojeli
Nismo platili
Otišli spavati na Platak
Pa ujutro kupanje u Opatiji
Ja plačem ganuto pri ulazu u more
Stavi misli u prazan hod
On priča o salašu pa odmah dobije
Broj telefona od plavokosog konobara
Samo reci riječ, uslišat ću želju tvoju

Ono što me uz njega veže
Njegovo je neočajavanje
Spretno snalaženje
Očijukanje sa sudbinom
A i miljenik je Božji
Tamo gdje su ljudi hladni on im
Na silu izvlači osmijeh
Bar u nevjerici

Drži me za nožni zglob
Prosi me s pogledom na more
Dok ljeto rola pored nas
Ljeto rola i rola
U jedrilicama,
u moru koje se perla u plićaku
U poljupcima ko Pavlova torta
Ljeto se topi na usnama

Kad ti smočim dokumente
Raspadnem ti uspomene
Hoćeš li moći, htjeti, znati
Iz početka
Pita ljeto
I rola i perla
Dalje

FB-IMG-1724278720317

Anđeli

srijeda, 21.08.2024.

Od vrućine nisam sposobna razmišljati bistro, a kamo li raspravljati ili se svađati.
Kroz dane plivam, plešem, lelujam, a koncentrirana sam jedino na poslu.
Jučer sam cijeli dan radila samo jedan spis.
Ispravljam nečiju grešku. Najprije sam nosila predmet načelniku
da ga pretereti kolegici koja je zglajzala.
- Daj, kad si ga već proučila, ti ga napravi, rekao je.

Mogla sam lako reći ne.
Ko otpuhnuti dim, pucnuti prstom, podići papirić s poda, mahnut patkama u suton.
Mogla sam, bez zamjeranja.
Al nisam, jer predmet je izazov, traži puno kombinatorike i razmišljanja.
A to mi sada treba da ne razmišljam o stvarima koje se ne daju promijeniti.
I kojima podjednako ne govorim ne, pa overthinkam bez izlaza.

Sinoć sam prije spavanja čitala o anđelima koji nam dolaze u raznim oblicima.
O njihovim hijerarhijskim redovima koji nisu hijerarhijski.
I o njihovoj prekrasnoj prirodi.
Zaspala sam pokušavajući se sjetiti kako se ono zove moj.

Možda ime i nije važno.

Tek ta jednostavna razdraganost susreta i njegovo/njeno pitanje:

- Konačno, gdje si bila do sad ? ( bez zamjeranja, samo iskreno veselje )

I moja uplašenost jer, tu je, vidi, stvar ipak funkcionira.

I to lako kao otpuhnuti dim, pucnuti prstom, podići papirić s poda, mahnut patkama u suton.

Mural, 19. kolovoza dvajst četvrte

ponedjeljak, 19.08.2024.

Veći sam dio vremena mokra kao upravo ispod tuša. Znam da smo svi, al pišem o sebi.
Zamišljam da mi se zbog toga hidratizira koža i tako sporije stari.
Svjetlucaju mi ruke i čelo u tisuću malih kapljica muke, samoće, brige, straha,
ali i proživljene radosti i ljubavi.
Zamišljam kako mi se šire krvne žile i tako ne dopuštaju tlaku da raste u opasne visine.
To znojenje i ta vrućina tako me čine zdravijom.
Kada se sasvim ugasi sunce, otvaram prozore širom, s pogledom na mjesec, nebo, park i ružan zid susjedne zgrade,
za koji sam sanjarila kako ću postići od Grada da se napravi neki lijepi mural.

Na tom bi muralu trebalo pisati nešto lijepo i poticajno, ili biti neka lijepa slika, kako to s muralima obično bude.
Slika djevojke kakva sam bila, žene kakva želim biti, ili naprosto crtež bilo kakav, oči koje namiguju, ruke koje grle, bilo kakav crtež
koji bi bio ljepši i poticajniji od ružnog sivog zida zgrade pod mojim prozorom.

Nisam sama. Imam dvije papige, sjećate se, Roka i Cicibelu, za koje se vremenom pokazalo kako su dvije cure koje se vole.
Uredno nesu osam jaja koja ostaju prazna, a ja onda prazna jaja nakon nekog vremena izvadim iz gnijezda da im ne rade gužvu.
Sa mnom su već preko godinu dana, poznaju moj glas, javljaju se kada ulazim u stan, umilno i kreštavo u isti mah.
Ujutro me bude za posao ukoliko prespavam alarm mobitela.
Ne dopuštaju, tjeraju me da nastavim hodati, samo hodati dalje i dalje.

Jučer sam mu vidjela oči, vidjela sam mu usta, vidjela sam mu prste na rukama i to je bilo dovoljno da mi počne titrati lijevo oko.
Kada sam nakon toga u nekom lijepom restoranu popila rakiju od zlatne kajsije, titranje je prestalo, pa sam bila sretna.

U zgradi s ružnim zidom živi neki mladi čovjek, koji me često vidi kako u grudnjaku dižem rolete u sumrak.
Vidi me jer me ne može ne vidjeti, u istoj su nam ravnini prozori. Grudnjak nije opasan, mislim si. Ljubičast je i puna čipka.
Baš ništa provokativniji od gornjeg dijela badića.
Možda me vidi i kako spavam, grlim jastuk, ljubim pokrivač, kako se okrećem nemirna, neispavana, bez sna i spokoja.
E, to bi već moglo biti provokativno.

Napraviti ću nekoliko crteža, koja bi mogla krasiti taj ružan sivi zid susjedne zgrade pod mojim prozorom.
Zamišljam kako bi izgledalo da meni, u ljubičastom i punom čipke grudnjaku, na ogromnim ljestvama, dozvole da nacrtam taj mural.

Ta me misao baš zabavlja. Imam sliku.
Kao i želja da učim talijanski i prestanem pušiti.

20240730-191543

Ti dani

subota, 17.08.2024.

One day, your mom won’t call you anymore, and you’ll find yourself reaching for the phone, waiting for a ringtone that never comes. It’s in that silence that you’ll realize how her voice was the soundtrack of your life—guiding you through every joy, every heartbreak, every mundane moment in between.

One day, the holidays won’t be the same. You’ll set the table with her favorite dishes, trying to recreate the warmth that she brought with her laughter and stories. But the food will taste different, not because of the recipe, but because of the love that used to fill the room.

One day, her advice will echo in your mind, but you’ll miss the way she said it—with that unique mix of wisdom and tenderness that only a mother can offer. You’ll long for those late-night talks, where her words wrapped around you like a blanket, offering comfort in a world that often feels cold.

One day, you’ll look at the empty chair where she used to sit, and the house will feel too big, too quiet. The little things she did, the way she folded your laundry just right, or the scent of her perfume lingering in the hallway, will become memories you cling to—fragments of a love that shaped who you are.

One day, your mom won’t call you anymore, and you’ll realize that it was never about the calls, but about the connection that ran deeper than words, a bond that time can’t erase. And in those moments of stillness, you’ll hold onto the lessons she taught you, the strength she passed on, and the love that will forever live in your heart.


Ona zbori

srijeda, 14.08.2024.

Ona jutros zbori. Meni.
Nešto o mom pisanju.
Nešto meko, okruglo, nalik na marelice.
Zapali mi žeravice.
Stvori zazubice.
Prsti haubice.
Kao da pričamo o disanju.
I o ostanku priča. Mom.
Ona koja je tako rijetko.
Iz daljine preplivala lom.
Da se ne dam otjerati, kaže isto.
Ni pomislila, smijem se.
Toplo, bratski, blisko.
Vani pod prozorom zasjalo je jače
na tren zagrmjelo u središtu cvijeta
spustila se kiša baš kao da
piški netko
Na sve grubosti svijeta

20240720-074638

Toliko je načina

utorak, 13.08.2024.

Ako išta uopće znam, to je voljeti

Tonuti u zagrljaj ko u mirisnu pernatu postelju
Namreškati nos onako, da me pamtiš "za cijeli život"
Pogled laneta, nećeš me ubiti, zar ne, sušta sam nježnost

- Pazi da ti ne naškodi, rekla mi je za njega

I to je posljednje što mi je uopće rekla na tu temu
Dalje smo samo noćima, na terasi, gledale onu lijepu i sjajnu Veneru
Onu koja hrabri, hrani i ostavlja srce zatečenim i samohranim
Pa saznavale za ružne i neizlječive bolesti, prolazile teške operacije, buđenja, dane bez zraka, dane neobično brbljavih i ljubaznih taksista, dane namještanja pelene pred spavanje, pumpanja suvišne vode iz pluća, dane kada smo naslonjene jedna na drugu, saznavale koliko smo različite od ostatka svijeta, premda istim pregustim kosama i maslinastom puti duboko i sjajno uronjene u njega, kao da ga kanimo preobratiti, kao da nam je misija stršati i sjajiti.
Dalje smo čeznule za valovima i dobrim krepkim knjigama, spoznavale da smo se za toliko pogrešne muškarce udale, da živimo u pogrešnom gradu i zbog toga previše pušimo

- Pa kako bi mi mogao naškoditi, pitala sam je dječjim očima

Nije mi odgovorila. Njeno je lijepo čelo, njene su mlade oči, njene su vitke ruke, lice bez bora u devetom desetljeću života, govorili..toliko je načina na koje te se može povrijediti, šmizlo moja hrabra.
Znala je da ću tražiti repete. Znala je da ću se ko luda, zaletavati u jedan te isti zid, nadajući se promjeni, čekati da ljubav napokon pobijedi, barem u mom slučaju, kao u knjigama, kao u bajkama, kada te potpuno obraste trnovito grmlje u tvom stoljetnu snu, da će te poljupcem probuditi, reći ti da si se sigurno zabunila i da je sve bio tek ružan san.

Ako išta uopće u životu znam, to je tugovati

Prigrlim tu smiješnu malu maškaru, razmrljane maskare od puno i previše suza suvišnih, dam joj toplog mlijeka pred spavanje, sa tek žličicom meda, da je umirim, a ona mi je onda svojim dugim prstima izvrne u krilo i baš se ne želi umiriti, baš želi namreškati površinu ove moje ponoćne vode, baš želi vidjeti moje srce kako bezglavo i krvavo udara o stijenje u potrazi za bisernicom utvarom

Voljeti i tugovati, isto je
Jer ono što voliš već si izgubio
Kao što su i zvijezde koje upravo gledaš
Već daleka prošlost
Tako je već i pogled u nebo
Tvoj pradavni gubitak

A to je ono što može naškoditi kad progledaš

20240813-062427

Ljeto u Zagrebu II

ponedjeljak, 12.08.2024.

Danas opet val toplinski i na kontinentu
Svugdje upozorenja zbog kojih bi najuputnije bilo
cijeli dan sjediti u zamračenoj sobi u zagrljaju s klimom i ventilatorima
Kad bi to poslodavac dozvolio

Vruće je od jutra
Zrak zbilja nosi mirise užeglog smeća
ogromna je to razlika u odnosu na
miris ružmarina, mažurana, smilja, origana
koji te zapuhne čim dolje južnije otvoriš vrata automobila

Miris je važan, takve su ti misli

Grad izgleda prazno, no na koncertu Eda na Hipodromu
Slijevale su se kolone ljudi željnih nade

Za doručak voće, za užinu bučnica s jogurtom
Nisam nosila hobotnicu na salatu koju sam jučer radila
da mi se ne razlije po torbi

Kakav ti je okus, takva su ti djela

Cijelo jutro sam rezuckala i zalijevala maslinjakom
ovo puno brige i ljubavi za moje

Na zadnjem sjedištu auta imam ručnik i badić
Možda bih se nakon posla mogla baciti
s nisko prelijetajućim lastavicama u moje jezero

Milovanje vode i prirode sada je sve što mi treba

Mirisi i okusi i dodiri
nade

Pred rođendan

subota, 10.08.2024.



To prvo ljeto kako si otišao,
na radiju su u satima sumraka
svirale neke stare stvari
na koje smo trebali plesati
preostalih godina naših života,
smrdilo je smeće:
užaren je zrak od tjedan dana alarmantnog toplotnog vala
donosio teške smradove truleži i samoće.

Kažu, iz tuge se ponajbolje piše.
Htjele nehtjele
cijede se riječi iz čovjeka
ko iz prezrele rajčice onaj gust i ljepljiv sok,
koji će poput krvi natopiti žednu zemlju,
prazan list papira,
lice natečeno od suza.

Al moja je tuga bila teški šljunak koji se ne ispire natipkanim riječima,
već samo kažiprstom i palcem, iz ramena, da boli.
Težak fizički rad.

To prvo ljeto, pred tvoj rođendan koji nećeš proslaviti,
taj kolovoz ošamućen od vrućine,
izudaran pljuskovima,
šokiran munjama koje paraju nebo
ko tanku svilenkastu podsuknju,
ličilo je na zapušten vrt koji smo prestali zalijevati,
pa su plodove počeli jesti mravi.

Kad Dedić kaže "š" u " Dušo moja ",
zakotrljaš mi se živ iz tog radija,
živ da te mogu podragati,
i reći,
gle, bit ću dobro,
proći će ovo, ko sve što prolazi,
samo da izbacim tu šutu tešku i nikome potrebnu,
na jedan, dva, tri
pa iz ramena.

Vjerujem ti

srijeda, 07.08.2024.


- Bako, da li paukovi grizu?, pita najstariji.
Tonem u san, pa ne mislim otkud sad to pitanje.
I kažem kako je.
- Pikaju. Neki samo. Zločesti. Boli i natekne. Pa svrbi i peče.

Pitanje nije bilo retoričko.
On onda uzima partviš i kao ubija pauka, premda donosi sreću
( kažu).
Nije ga ubio i pauk sad pada na donji krevet, od mlađeg.
Kukulele! Ovaj trči s kompletnom posteljinom mami i tati.
Čujem ga di viče.
- Baka je rekla da pikaaaa, da boliiii, evo ga sad u krevetu mi jeeeee...

Priđem krevetu Najstarijeg.
Smješkamo se u mraku.
- Znaš, nije to ništa opasno, ne boj se još i ti sad. Da je opasno, ne bi ti dozvolila da tu spavaš, vjeruj mi..

( te riječi tako su mi poznate, to drago, treperavo i potpuno predanje i povjerenje u Nekoga, koji zna, bolje zna, i ne bi dao, sigurno ne bi dao, da je opasno..to je sve što se od nas kao djece traži..)

- Znam, ne bojim se, kaže. Vjerujem ti.

Vjerujem ti.
Ti. Vjerujem Ti.

Da tako voljeti nije opasno
I da mi ti ne bi dozvolio
Da je

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.