Veliki petak i oči tvoje ljubavne

petak, 29.03.2024.

Veliki petak je onaj tren u našem životu, kada nam svi koje volimo i kojima smo beskrajno i bezuvjetno vjerovali, svi u koje smo se ikada ufali, okrenu leđa.
To je ona velika tama, prijezir i osuda, tišina koja bubnja u sljepoočicama. Samoća koja poput čudovišta rastrgava komadiće našeg mira. Kada spoznamo prolazno i izdajno, to je Veronikin rubac na kojem je utisnuto naše lice. I naše srce.
Veliki petak gorka je spoznaja koliko smo jedini sami sebi drug i oslonac i koliko mizerno malo treba od Cvjetnog slavlja do bolne rane na dlanu od čavla.
Veliki petak je izvjesnost smrti svega što volimo i svega što nam je drago, jer što se rodi mora umrijeti.
Patnja ljubljenog bića. Oproštaj.

Oči tvoje ljubavne.

20240329-160950

" Veliki petak je osamljeno koračanje prema vlastitom kraju. U završnoj sceni filma Dead Man Walking, Susan Sarandon govori Seanu Penu, ubojici i monstrumu kojeg provode na izvršenje smrtne kazne, a koji je u svojim zadnjim zemaljskim minutama samo slomljen i uplašen čovjek, neka dobro pogleda njeno lice. I neka to lice za njega bude lice Ljubavi. Taj veličanstveni trenutak je ono za čim ljudi stoljećima tragaju, to je taj veliki odgovor i odrješenje.
Ljubav. Korak u svjetlo, milost koja stavlja znak jednakosti između božanskog i ljudskog, bio čovjek vjernik ili ne. Tajne duše i dubine ljubavi veće su i šire od svih dogmi svijeta.

Bez obzira na opredjeljenje i sve u što čovjek vjeruje ili ne vjeruje, svačije srce jednako drhti, i jednako uplašeno posrće kroz svoje Velike petke, kako god ih tko zvao. U tim trenucima svi smo slični, jer čovjek je uvijek samo čovjek. To je sve što u ovom danu velike tišine mogu reći. Uz malu molitvu da u času posljednjeg udaha, Nebo svakome pošalje nekog tko će ga držati za ruku, i biti za njega lice Ljubavi."

Edit Glavurtić:" O VOĆU, NEBU I GODIŠNJIM DOBIMA"

Ona se budi

utorak, 26.03.2024.

20240325-114914


20240321-164825


20240321-164355

20240316-121621

Veza sa sobom

ponedjeljak, 25.03.2024.

20240325-131353

20240325-122637

20240325-122823

20240325-122833

20240325-122656


20240325-124901




.....

nedjelja, 24.03.2024.

FB-IMG-1711245993078

Djevojka za zbogom

petak, 22.03.2024.

Oduvijek sam to htjela biti.
Al ona koja to može i zna reći.
Ne ona koja to doživljava.
Doživljava, doživljava
Valjda nisam bila precizna sa željama
Ko bi to sad znao

Ko čuvena dugopozdravljačica
Aha, ona koja stoji na peronu
I maše, maše
Još dugo, dugo
Sve dok se vlak ne pretvori u onu malu masnu točku u daljini
Pa i duže
Ili dok bus ne stigne već triputa na svoje odredište
****
Najviše sam voljela onu scenu
Iz Cabareta
Kad Lisa Minelli odlazi
S onim svojim štiklastim štiklama
Od ljubavi svog života
Ne okreće se niti jednom
Niti jednom
Al znajuć dobro da gleda za njom
Maše mu s leđa
Ono
Samouvjerena ruka u zraku
Puna zveckavih narukvica

Kao da ima sto života

Djevojka za zbogom
Teško će zavoljeti
A onda će raditi puno toga
Da je se ostavi
Sve da bi se ispunilo
Proročanstvo


*********

Danas su mi stavili haltere ( holter za tlak) pa sam takva zujajuća sjedila u drugom redu kazališta Vidra, koje je potpuno isto zadnjih ...dosta godina.


IMG-20240323-WA0000

Djevojka za zbogom (The Goodbye Girl) među najuspješnijim je ekranizacijama teksta američkog dramatičara Neil Simona. Radi se o čikaškom glumcu Elliotu Garfieldu koji dolazi u New York, na off-Broadway, igrati Richarda III. Spletom okolnosti prisiljen je dijeliti stan s bivšom plesačicom /samohranom majkom Paulom i njenom slatkom i pametnom desetogodišnjom kćerkom Lucy. Osim prisilnog zajedničkog suživota, velik je izazov za odnos Elliota i Paule njezin otpor prema ponovnom zaljubljivanju, izazvan upravo neuspješnim vezama s glumcima...

U adaptaciji i režiji Gorana Kulenovića (autora kultnih serija Bitange i princeze te Crno-bijeli svijet), te u virtuoznim glumačkim izvedbama Marka Makovičića i Sare Stanić, Djevojka za zbogom dinamična je studija karaktera, prepuna inteligentnog humora i duhovitog istraživanja urbanih neuroza, ali i stvarnih ljudskih emocija – mišljena da gledatelje iz dvorane isprati s velikim smiješkom na licu.


Predstava je napravljena vrlo maštovito i bez velikih ulaganja, glumci šeću uz i kroz publiku, a Saru Stanić jednostavno obožavam.
Dolaze do izražaja razlike u muškom i ženskom mentalnom sklopu i okrenute su tako vješto u humor, da se iz mraka čulo podjednako i žensko i muško hihotanje.

Pogledajte ak' niste, moja topla preporuka.

Bilješka o blogu

četvrtak, 21.03.2024.

Za svaku je osudu ponašanje pojedinih ljudi ovih dana na blogu.
Umjesto da radi pijeteta spram čovjeka koji je otišao,
ostave za sobom samo ljubav, smiraj, blagost, praštanje,
umjesto da to u nama pobudi osjećaj besmislenosti prepucavanja,
oni nastavljaju dalje

i čak tako jedan tužan događaj, takav jedan nenadoknadiv gubitak,
koriste za osobna prepucavanja.

Jedna, prepoznat će se koja, (ne) radi razliku između kupusa i kelja.
Druga, prepoznat će se koja, komentira da li je čovjek pripadao nekim ljudima s kojima se on nalazio privatno.
Treći, prepoznat će se koji, u tome ludilu i nemoralnosti im je i podrška.

Ljudi, šta je s glavama ?!!

***********************************************
Neka na današnji dan barem, bude tišina na blogu.

***********************************************

Izuzetno mi je drago da ste se Ipsi i Lili našle.
Mislim ono, napokon !!!!
Naravno da sam čitala što ste pisale o meni.
Moje su riječi,. koje su mi se kao zamjerile, protumačene potpuno krivo.
Shvaćene u potpuno krivom kontekstu.

Kako sam smatrala da me se ipak poznaje- pa i privatno, malo sam se razočarala i to je sve.
Možda razočaranje prođe.
Možda i ne.
Nije važno.
Sve je to dio - upoznavanja.

Mislila sam da bi bilo normalno, pitati me privatno što sam pod napisanim tada mislila,
a ne me djetinjasto ignorirati.
I u tišini i introspekciji dolaziti do jednostranih i pogrešnih zaključaka.
No, sad što je tu je.

Idemo dalje.
To ne umanjuje moju dragost zbog vašeg susreta.

******************************************************

Kupus, smiješno sve to skupa, jelda ?:-* besposlen pop i jariće krsti.

.......

petak, 15.03.2024.

20230703-225532

Pukotina

četvrtak, 14.03.2024.

Rasplakala se bila ko kišna godina.
Taj je čovjek imao snage i za sebe i za svoju ženu.
Razumio je onu neku pukotinu, vremensku crvotočinu u koju svi lako upadnemo poistovjećujući se sa svojom prošlošću, dajući joj pretjerano na važnosti.
I onda nastavljamo živjeti u toj rupi, kao da vani života više nema.
Jednom dijelu sebe uvijek treba dozvoliti da se obnavlja. Bila to ruka, noga, vlas kose. Ako te poštedilo i ostavilo živim, za to postoji neki valjani razlog.
Lucas je došao s jabukama. Pas Španjolac veselo je mahao repom i vrzmao se oko njenih nogu, dok su ribali jabuke i slagali kolač za pećnicu.
Sve su to obavljali s lakoćom, kao da pitu slažu zajedno oduvijek. Koja pošalica, red pjesme i smijeha i već je došlo vrijeme za pogledati stričevu kuću.

20240313-114353

"The Girl from Ipanema"

utorak, 12.03.2024.

- Rođen sam u Salvadoru, na sjeveroistoku Brazila. Prekrasan grad. Ima sve, osim pametnih ljudi da ga vode.
Moja je obitelj bila prilično siromašna. Već ko mali pokazivao sam ljubav prema nogometu, naravno.
Al velika ljubav bila mi je i glazba. Gitara i kopačke bili su sve što mi je trebalo za sretan život.
Moju buduću ženu upoznao sam na našem čuvenom karnevalu...Karneval Salvador da Bahia, jesi li čula za to?
Plesala je sambu. Crnokosa, beleza, pernas longas, olhos negros....Maria Clara.
Glazbeni uzor bio mi je i ostao Gilberto Gil . Volim i Astrud Gilberto i Marisu Monte..Claru Nunes...
Aquele abrac'o, Vamos Fugir, Palco, Serafim...jesi li čula, slušala...?

Zaljubili smo se na prvi pogled. Zabavljali se osam godina. Oženili se, izgubili prvo dijete, dobili drugo...al ona se od tog gubitka nikada nije oporavila.
Gledao sam je kako tone u svojim tugama i nikako je iz toga nisam mogao izvući, a pokušao sam sve.
Kuhao sam joj. Na silu je ljubio. Masirao stopala. Izmišljao priče, izmišljao izlete, nasmijavao, bavio se Lucasom da bi ona mogla spavati,
poticao je na ples koji je obožavala. Ništa. Nada.
Ljubav se istopila. Ostali smo dobri prijatelji, ali strasti je nestalo.
Živjeti se mora. Ili umrijeti. Sve između je jedno veliko ništavilo.

Nikolina je ostala pomalo zatečena nad tom njegovom jednostavnom i kratkom ispoviješću. Život. Može stati u par rečenica.
Ulovila je samu sebe naslonjenu na vlastitu podlakticu, kako ga sluša kako već dugo nije nikoga slušala.
Da li je to zbog stranog jezika, jer ipak je potrebno malo više koncentracije ? Da li je ispravno prevodila ? Ili je u mašti dodavala svoje..rečenice, misli, odsjaje..?

Činilo joj se da je zatitrao zrak kroz krošnje pred njenom kućom. Nekako plavo, nekako nestvarno. Čeznutljivo. Pačvorak modrog kroz zeleno. Drhturavo.

- Ovdje smo zalutali jednom na našem putovanju. Ovdje smo napravili Lucasa...
Ovdje sam se ovog ljeta došao oprostiti od svoje ljubavi.

A onda je zapjevao :


https://youtu.be/c5QfXjsoNe4?feature=shared

Smiješna pikula

ponedjeljak, 11.03.2024.

Silazeći stepenicama na drhturavim nogama, Nikolina se osjećala ko u nekom smiješnom filmu, bolje rečeno- parodiji.
Mjesecima nije osjetila ni prema kome takvu privlačnost, a razum joj je govorio da niti ovo nije privlačnost već šaljiva igra sudbine,
neka smiješna pikula odozgo koju ona sada mora odigrati iskusno, precizno, odraslo i trezveno.

Brazilac, neš ti. Lijep ko grijeh. Kako sad to odjednom ?
Taman je stekla finu životnu rutinu i mir, koju je mogla osujetiti možda tek iznenadna kiša zbog koje nije mogla ništa raditi u vrtu.
Ili duža nestašica poriluka na tržnici, jer ga je jako voljela spravljati i jesti.
Nešto je i mlađi, čini joj se.
U svakom slučaju je uščuvan, što znači da ima lijepe njegovane ruke, preplanulu put, uredno podšišanu kosu i bradu, svaki biceps na svom mjestu.
Mogao je isto tako, biti svjetski prevarant, žigolo, recidivist, osoba koja je godinama robijala zbog pljački i prevara naivnih žena u godinama.
Mali je možda kidnapiran, možda mu služi ko paravan.
I sad ga je ona ludača ostavila samog dolje u prizemlju, tuširala se i ponaša se kao da ga zna godinama. To ti je menopauza. Odsustvo mozga, e !
Sve joj je to prolazilo kroz glavu, dok je silazila ko što već rekoh, na drhturavim nogama, a njenom se verandom razlijegao smirujuć zvuk gitare i glasa.
Glasa mekog, gipkog, baršunastog, koji izaziva kruljenje i apetit spram samog života, ono odmahivanje rukom, ebe mi se, ma kud puklo da puklo.

Široko se nasmiješio kad ju je ugledao, kao da je maltene obukla crnu svilenu haljinu i napravila frizuru kod Ane.
Ona je svoju kućnu haljinu, jednostavno zamijenila drugom kućnom haljinom, stavila malo sjajila i počešljala se, da ne plaši okolo ljude bez velike potrebe.
- Jel se vratio Lucas, pitala ga je. On je nehajno odmahnuo glavom, svrnuo pogledom negdje u daljinu, prema prašnjovom putu kojim se maleni mogao svaki čas vraćati,
i započeo neku stvar od Evore. Moj Bože.
- Lijepo svirate i imate baš ugodan glas, rekla je tobože neutralno, mada se ježila od svakog akorda.
Zahvalio se, odsvirao i onda odložio gitaru, sklopio ruke ko u molitvu i lagano se naklonio.
- Možete pogledati kuću od mog strica, rekla je, čisto da ga podsjeti zašto je zapeo na ovom meridijanu,
zašto svira na njenoj verandi i pokušava joj zbrdodolati život u jednom potezu.

- Može, kaže on, al pričekat ćemo Lucasa, kuća se mora i njemu svidjeti. Pas mu se već sviđa, dodao je smijući se.
- Pa što vas je dovelo u naše misto ?, upita ga ona.

I Brazilac krene priču.

Change

nedjelja, 10.03.2024.

Change myself, rekla mu je.
Oprao je ruke onako visok na njenom malom sudoperu. Vani grlice.
Otišla je gore i navukla na sebe prvu haljinu koja joj je došla pod ruku.
Dolje na verandi, čula je tiho prebiranje po gitari.

Jabuke, to grješno voće

subota, 09.03.2024.

- Rastavljen sam, kaže joj guleći jabuke.
Jebote, misli mi čita, pomisli ona i odjednom joj postane vruće. Krupni grašci znoja u haljini boje graška. Treba se presvući. Pojeo je tri jabuke i trebalo bi još jabuka. Neće bit dosta jabuka, kaže ona. Rafael zove malog i daje mu novce za jabuke. Mali sav sretan. Pita, može li uzet i ćuku.
Ćuko kaže da može. Na španjolskom.

Šta su ti psi

petak, 08.03.2024.

Paas ti mater, da ti mater!, psovala je ljuto izlazeći iz grmlja. Možda je neka crijevna viroza ili možda njena glupa navika jesti naranče uz kavu.
Ko će ga znat!
To je taj Apolon dakle! I još s gitarom..zgubidan neki.
I ja se baš userem, umjesto da ga upoznam, sad se već naglas samoj sebi smijala.

Krenula je s vrećicama kući.
A pred kućom joj...stoji ricasti, dok dječak sjedi na travi i gladi njezinog psa. Mali mu na svom jeziku nešto tepa na uho. Pizda od psa sav se rastegnuo od miline, kao da bi da ga posvoje. Pravi se da razumije španjolski.
On je uljudno pozdravi. Na engleskom. I mali također, pomalo kao da ima usta puna kupina.
Ona uljudno odzdravi, a onda je zabljesnu dva reda ko snijeg bijelih zuba. I kod malog također.
Ricasti ima laganu crvenu jaknu i crvene tenisice. Jebeni šminker, da vidimo šta hoće. Ona ima na sebi rastegnutu vreća haljinu, grašak zelene boje. U kojoj ponekad i spava, al šta ima veze.
Kaže da je Rafael. A i smije se tako. Mali je Lucas. Isto je ricav. Di ti je mater, mali, najradije bi pitala.
Kaže da dolaze iz Brazila i da trebaju smještaj.
Ti bokca! Stric je umro prošli tjedan. Nešto je uređivala malo, al dal je to prerano malo i dal je prilično...
Veli Rafael da su mu dolje u selu rekli da ona ima slobodnu kuću. Novac nije problem, još ricasti pridometne. I opet se smije. Ona ne zna što je tu smiješno u vezi novca, al isto se nasmije.
I odmah se pokaje.
Šta si ovaj umišlja? Da će ona tu stajat i glupavo se smješkat?!
A opet, lipo ga je gledat. Mali je pita, opet koda jede kupine, da jel može na zahod.
No, krasno. Sad će ih još morat uvest u kuću.
Nije pospremala. Mislila je popodne. A kako će sad? Uh..da, naravno. Uđite. Jebate koji dan.
Priprema im ručnike za ruke.
Ricavi stoji kraj vrata. Kao da mu je ipak malo neugodno. Napokon. Ne bi podnijela toliko ležernosti odjednom.

Ona mu nudi da sjedne. Na stolu su jabuke. Pink lady. Zamijesila je ujutro tijesto za pitu. Tijesto se prekriveno krpom, odmara kraj prozora.
Eh...da je znala jutros..
On gleda jabuke upravo zaljubljeno.
Može li?, pita pogledom.
- Jasno, daj samo. A pitu ću punit je li..onom stvari.
Nije bila svjesna da je komentirala naglas.
Ponovno je zabljesnu zubi ko s reklame.
Evo malog. Briše ruke i jurne van Garovu, a ovaj samo što mu se ne baci u zagrljaj.

........ja ih već vidim:-))) nastavlja se

Ravno iz Brazila

Iako nije bila nimalo nježna s riječima i mogla vam je bez da trepne istresti cijelu vreću uvreda, Nikolina je imala i neviđenu blagost i nježnost prema potrebitima.
Smiješno je što je u nekim razdobljima svoga života, čak i muškarce s kojima je ostvarivala veze, smatrala također potrebitima, manje sposobnima za život, pa se partnerska ljubav s njene strane učas pretvarala u onu majčinsku : jesi li jeo, obuci se toplije, naspavaj se.
Da li je taj njen neostvaren majčinski instinkt koji je primijenjivala na muški rod razlogom njene samoće u pedesetima, bez kučeta i mačeta kako je sama govorila, ne zna se.
Tek je natukla poprilično kila, zbog kojih začudo, nije izgledala nimalo starije već mlađe; sjajilo joj je lice nekom smirenošću i srećom dok je uživala u svojim obrocima i bilo je pritom divno je gledati, hrana je bila uživanje u životu svim čulima. Zamamno je i kuhala. U njenoj kuhinji znalo se skupiti puno ljudi.
Živjela je u malenom mjestu.

Sve ono muško što je imalo vonjalo i valjalo po nekim općim kriterijima za skrasiti se, odavno se skrasilo i otišlo put Njemačke, Švicarske, Australije.
Ona se bavila malo turizmom, malo vrtom i čudesno je poznavala biljke i njihove ljekovite namjene.
Nije ona čeznula za brakom, znala je popraviti kosilicu, a i nagledala se loših brakova svojih prijateljica, gdje je većina izgledala puno starije od svojih muževa i gdje su uglavnom životarile u prividnoj sigurnosti.

Ona je čeznula za ljubavlju, strašću, muškim zagrljajem. Falila joj je privrženost.
Onih par alkića kojima su žene umrle ili otišle od njih, pred dućanom, učinili su da na muške gleda ko na određenu smetnju miru.
Pa je tako s godinama, od muškaraca odustala.
Sve do tog ranog ljeta, kada su zorile prve jagode u njenom vrtu, mekanost nadolazećeg razdoblja tek se počela komešati zrakom, a u njeno je selo stigao Rafael..
Došao je s dvanaestogodišnjim sinom i dva ruksaka ravno iz Brazila.

Od ranog se jutra počelo o njemu pričati, čak i puno prije nego li ga je Nikolina ugledala.
U dućanu, na tržnici, na pošti...jesi li ga vidjela ? Ajme kako je samo lip ! Bademaste oči, pa crna ricava kosa..a tilo ka violina......

Uzdisale su sve redom.
Uzdah se širio mjestom preko mreža pauka, bubamara, leptira. Poput tople ljetne kiše koja natapa zemlju i pripema je za slavlje uroda.
Žene su se sve redom počele više uređivati. Vadile su se naušnice za specijalne prilike.
Haljine za crkvu, odjednom su se počele pretvarati u svakodnevne haljine.
Mazale su se trepavice i usta. Kupalo se u parfemu. U svakom trenutku treba se biti spreman.
Nikolina je osjetila da će se njeno malo mjesto zauvijek promijeniti.

Vraćala se doma u svojoj običnoj vešti i bez šminke.
Duga kosa nehajno svezana u rep, neobuzdano joj se počela izvlačiti iz gumice, a ona je znala što to znači.
Teglila je dvije pune vrećice spize, od kojih je jedna čak prijetila da će puknuti. Živa gnjavaža, pomislila je.
Još je morala i na wc. Velika nužda. Proljev brate. Šta sad. Ostavit vrećice na putu i u prvi grm.
Srećom pa je uzela u dućanu dosta wc papira.
Trbuh će joj eksplodirat.
Srećom, nema žive duše. Tek se ptičice zbunjeno dozivaju u šipražju.
Upravo je obavila i dušu olakšala kadli..prolomi se neko zviždukanje nimalo nalik ptičjem.
Pa dječji smijeh jebote !
Šta je to ?
Brzo se sredi, pa čučečki nastavi gledati iz grma.
Puteljkom ide neki vitki ricavi s djetetom od nekih dvanaestak godina.
Na leđima mu gitara, a korak kao da poskakuje.
Zastali su kod njenih vrećica i nešto progovorili na stranom jeziku. Ogledali se oko sebe i pomaknuli vrećice u stranu.
Njoj je srce u tom grmu lupalo ko bubanj sve dok se nisu pretvorili u dvije male točkice na kraju puta.


......nastavlja se....:-)))))

UMIJEĆE

ponedjeljak, 04.03.2024.

Postoji jedna mudrost koja kaže da je najveće životno umijeće znati voljeti ljude.
Da, umijeće je.
Umijeće je umjesto tijela, vidjeti dušu.
Umjesto napada, vidjeti bol.
Umjesto reakcije, vidjeti priču.
Umjesto usana, vidjeti oči.
Umjesto onoga što govore, čuti ono što prešute.
Umjesto maske, vidjeti lice.
Umjesto strahova, vidjeti nadu.
Umjesto odrasle osobe, vidjeti dijete.
Umjesto znanja, vidjeti mudrost.
Da umijeće je.
Umijeće življenja...

"Oni koji te vole ne zavaravaju se greškama koje si napravio ili mračnim slikama koje držiš o sebi.
Pamte tvoju ljepotu kada se osjećaš ružno; tvoju cjelovitost kada si slomljen; tvoju nevinost kada osjećaš krivicu; i tvoju svrhu kada si zbunjen. ”
-Alan Cohen


IMG-20240228-WA0005

Pariz nema...

nedjelja, 03.03.2024.

20240302-143115



20240302-152552

20240302-152159

20240302-143837

20240302-144218


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.