Ravno iz Brazila
petak, 08.03.2024.Iako nije bila nimalo nježna s riječima i mogla vam je bez da trepne istresti cijelu vreću uvreda, Nikolina je imala i neviđenu blagost i nježnost prema potrebitima.
Smiješno je što je u nekim razdobljima svoga života, čak i muškarce s kojima je ostvarivala veze, smatrala također potrebitima, manje sposobnima za život, pa se partnerska ljubav s njene strane učas pretvarala u onu majčinsku : jesi li jeo, obuci se toplije, naspavaj se.
Da li je taj njen neostvaren majčinski instinkt koji je primijenjivala na muški rod razlogom njene samoće u pedesetima, bez kučeta i mačeta kako je sama govorila, ne zna se.
Tek je natukla poprilično kila, zbog kojih začudo, nije izgledala nimalo starije već mlađe; sjajilo joj je lice nekom smirenošću i srećom dok je uživala u svojim obrocima i bilo je pritom divno je gledati, hrana je bila uživanje u životu svim čulima. Zamamno je i kuhala. U njenoj kuhinji znalo se skupiti puno ljudi.
Živjela je u malenom mjestu.
Sve ono muško što je imalo vonjalo i valjalo po nekim općim kriterijima za skrasiti se, odavno se skrasilo i otišlo put Njemačke, Švicarske, Australije.
Ona se bavila malo turizmom, malo vrtom i čudesno je poznavala biljke i njihove ljekovite namjene.
Nije ona čeznula za brakom, znala je popraviti kosilicu, a i nagledala se loših brakova svojih prijateljica, gdje je većina izgledala puno starije od svojih muževa i gdje su uglavnom životarile u prividnoj sigurnosti.
Ona je čeznula za ljubavlju, strašću, muškim zagrljajem. Falila joj je privrženost.
Onih par alkića kojima su žene umrle ili otišle od njih, pred dućanom, učinili su da na muške gleda ko na određenu smetnju miru.
Pa je tako s godinama, od muškaraca odustala.
Sve do tog ranog ljeta, kada su zorile prve jagode u njenom vrtu, mekanost nadolazećeg razdoblja tek se počela komešati zrakom, a u njeno je selo stigao Rafael..
Došao je s dvanaestogodišnjim sinom i dva ruksaka ravno iz Brazila.
Od ranog se jutra počelo o njemu pričati, čak i puno prije nego li ga je Nikolina ugledala.
U dućanu, na tržnici, na pošti...jesi li ga vidjela ? Ajme kako je samo lip ! Bademaste oči, pa crna ricava kosa..a tilo ka violina......
Uzdisale su sve redom.
Uzdah se širio mjestom preko mreža pauka, bubamara, leptira. Poput tople ljetne kiše koja natapa zemlju i pripema je za slavlje uroda.
Žene su se sve redom počele više uređivati. Vadile su se naušnice za specijalne prilike.
Haljine za crkvu, odjednom su se počele pretvarati u svakodnevne haljine.
Mazale su se trepavice i usta. Kupalo se u parfemu. U svakom trenutku treba se biti spreman.
Nikolina je osjetila da će se njeno malo mjesto zauvijek promijeniti.
Vraćala se doma u svojoj običnoj vešti i bez šminke.
Duga kosa nehajno svezana u rep, neobuzdano joj se počela izvlačiti iz gumice, a ona je znala što to znači.
Teglila je dvije pune vrećice spize, od kojih je jedna čak prijetila da će puknuti. Živa gnjavaža, pomislila je.
Još je morala i na wc. Velika nužda. Proljev brate. Šta sad. Ostavit vrećice na putu i u prvi grm.
Srećom pa je uzela u dućanu dosta wc papira.
Trbuh će joj eksplodirat.
Srećom, nema žive duše. Tek se ptičice zbunjeno dozivaju u šipražju.
Upravo je obavila i dušu olakšala kadli..prolomi se neko zviždukanje nimalo nalik ptičjem.
Pa dječji smijeh jebote !
Šta je to ?
Brzo se sredi, pa čučečki nastavi gledati iz grma.
Puteljkom ide neki vitki ricavi s djetetom od nekih dvanaestak godina.
Na leđima mu gitara, a korak kao da poskakuje.
Zastali su kod njenih vrećica i nešto progovorili na stranom jeziku. Ogledali se oko sebe i pomaknuli vrećice u stranu.
Njoj je srce u tom grmu lupalo ko bubanj sve dok se nisu pretvorili u dvije male točkice na kraju puta.
......nastavlja se....:-)))))
komentiraj (10) * ispiši * #
