Jorgovanu vodopadskom
četvrtak, 18.01.2024.
Negdje duboko, duboko, u najcrnjoj šumi, gdje ne znaš jel je još noć ili već dan, gdje nikoga nema ( uzalud dozivaš), osim tvojih malih koraka u šiblju, pramena kose koji si ispustila, praveći da se ne osvrćeš iz straha i nelagode, ima jedan bučan vodopad i žile drveća isprepletene ko postelja.
Tu si sjela prije svih tvojih velikih boli i gubitaka, prije nego li je itko umro, otišao zauvijek bez da se pozdravite, da se pozdravljate, onako dugo kako si već navikla, kao na kolodvoru, vječnom kolodvoru, prije nego li ste si dosadili.
Iste oči, nosnice, iste bore, ista udubina u licu ko na stablu, u kojoj se skrivaju i noće vjeverice. Tu si osjetila trenutak, tu si pojela sendvič, tu si zahvalila Bogu na čarobnoj jednostavnosti kojom te obdario. Tu si grlila bokeh zanesenom zjenicom, osjećala drhtaj ptice, disanje srne i bila. Samo bila. A kad si ustala, odjednom si doživjela svu krhkost toga mjesta na kojem si do maločas sjedila. Cijelo je to mjesto tvog do maloprije spokoja, prijetilo jasnim odronom do u dubinu.
( nisam krhka ja, krhka su ta mjesta na kojima prebivam...)
Jorgovanu moj mali. Zanosu dječiji.
Što cvateš ljubičastim zanosom u najcrnjoj šumi, pa i zimi, na mjestu pustom i bez tragova, sva u svojoj vlastitoj jeci pjevaš ruske uspavanke, milujuć prstenjakom zadnje odsjaje sunca koje se tako bezglavo baca na zapad, onesvješćuje ko ružičasta kugla nataknuta na rane sjene borova. Kao zauvijek.
A samo je oduvijek.
Pust svugdja budjet sunca.
Grozdu sitnih cvjetova. Ljubavna glavoboljo! Čežnjo mladenačka koju kradem, trgam preko plotova!
Ako ti prizovem miris iz ovih golih grana prividne zimske pustoši i bespomoćnosti, zašumorit će buk sve snažniji iz suza, zacvrkutati će rano proljeće iz zimskih rana i prosuti se ozarenim pjegama neba i livada.
U nadubljem srcu zime, čuti prvo pucanje leda, oživljavanje riba, bubrenje nestrpljivih pupoljaka.
( unatoč krhkosti)
Naslonim dlan, a breza se krene smijati. Bor se popne na prste, stresajući snijeg s ramena.
Padne ljubičasta koprena sa zimskog oka, a sve bolne stvari postanu ljudskijima.
Umrijet ćemo, zar ne?
O, da. Hoćemo. Sve umire. Jer mora.
I sve će se poznato odlomiti s mjesta na kojemu smo do maločas spokojno sjedili i žvakali sendvič.
Sve će kao nestati.
I mi ćemo jednom biti nečija neutješna misao.
Ali vidi.
Konstantno.
Teče.
Krug.
Opupoljčene gole šibe
Teku u cvat.
( 2021.)
komentiraj (12) * ispiši * #
