< studeni, 2020 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Rujan 2021 (18)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
29.11.2020., nedjelja
Vrata

Neke odnose i ljude, kada se sasuše,
Treba sastrugati ko lijepilo sa dlana.



- 09:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #
22.11.2020., nedjelja
samac usred svemira

Dani se pale i gase, pale i gase i sve je dobro dok je takav ritam.

Dok se ne ugasi dan kada bi se trebao upaliti.

Kao što se meni ljetos ugasio dan, kad sam ujutro nazvala bolnicu.
Kad se moja mama zabunila, pa se probudila na nekome drugome mjestu.
Boljem, želim vjerovati.

A sve to zbog korone, naravno.
Bila je uplašena, sama, mislila je da smo je ostavili, da smo je se riješili.
Plakala je svaku večer sigurno, znam je.
Nije vjerovala niti pismu koje sam joj napisala, niti tekici s Mini Mouse koju joj je kupio brat.
Presudan je bio vikend, doktor je rekao da ne dolazim zbog korone,
jer mama nije u životnoj opasnosti.
Tijekom liječenja, rekao mi je preko telefona i da mi nije dužan dati uvid u lijekove koje je pila.
Srce joj je popustilo od prejakih lijekova za smirenje.
Mogla je živjeti još. Dočekati barem svoj rođendan. Božić.
Vidjeti moju Helenu kako raste.
Još se nagledati ruža.
Mogla je usnuti u svome domu i u svome krevetu.
Pomirena. U okruženju ljudi koji je vole i kojima sada stravično nedostaje.

Mjesecima je prije toga, zajedno sa tatom, slušala svakodnevno o broju umrlih.
Njihova točna godišta i bolesti.
Znala je da sama ima neizlječivu bolest, ali ta je bolest bila kontrolirana i stagnirala je.
No, strah je strah. Ne umire se nikome. Ili barem rijetko kome, al njega se ionako ne pita.
Taj obično dočeka stotku.


Bolnice i prije korone nisu bile naše omiljeno mjesto.
Svaki puta kada bismo naišli na stručnjaka, pa još i razgovorljivog,
imali smo osjećaj da smo dotakli anđela. To bismo onda i rekli dotičnom ili dotičnoj.
Neka zna, ako mu ranije nisu rekli, da je anđeo.
I neka i dalje bude takav.

Mislim da liječnici sada prolaze svojevrsni pakao.
Kroničnim bolesnicima ne može se više na adekvatan način pružiti liječnička skrb.
Operacije se odgađaju s pretpostavkom da nisu hitne. Nekada pretpostavka zakaže.
Bojim se i pomisliti kako je na onkologiji. Šaljem svaki blagoslov tamo.
Trudnice i bebe zaražene koronom.
Moj bruh valjda neće postati hitan. Neka čeka proljeće, bolje mu je.

Neki su nezadovoljni jer ne mogu putovati. Neki jer ne mogu zarađivati.
Neki su, poput mene, nesretni jer im je umro netko njihov.
A ova nas pandemija ponovno, baš kao i proljetos,
uči da u jednom trenu možemo sve izgubiti.
I da trebamo biti ogromna srca i jako zahvalni ako smo zdravi.
Ako imamo samo uobičajene smetnje i stare bolesti, poduprte dobrom terapijom.
Ako je netko od nas ili naš lakše prebolio koronu.
Ako samo ne viđamo ljude, ne izlazimo bez prijeke potrebe.
Jer uvijek netko prolazi traumu,
dok mi kukamo zbog slomljenog nokta.
I uvijek može biti- gore.

U mom će autobusu sutra ujutro biti sasvim sigurno više od deset ljudi.
Voziti ćemo se do Zagreba u prosjeku 45 minuta.
Ja ću imati pamučnu masku i stajati ću do prozora, tamo gdje se obično voze mame s kolicima.
Ako ću imati sreće, biti će lagano otvoren prozor.
Na poslu svakog petka dobijemo e-mail oko 16.00, da je zaraženo jedno do troje zaposlenika.

Zbog sve te psihoze, ne smijemo prestati biti ljudi.
Povlačiti se u sebe, brinuti se samo i isključivo za sebe.
Danas je poznata književnica Đurđica Čilić napisala
kako je potpuno krivi odabir,
u ovom vremenu odabrati brinuti se samo za sebe, i ja se s tim apsolutno slažem.
Niti muze ne smiju utihnuti. Naprotiv.
Treba čitati, pisati, slikati, stvarati. Ljepotu. Usprkos.
Darivati jedni drugima barem ono što imamo u obilju.
A ne se uskogrudno dati uvući u neke glupe i bespredmetne rasprave,
čiji zaključci ako ih i ima, ne mijenjaju ovu odurnu situaciju nimalo.
Možda tek pogoršavaju ionako narušenu energiju.

"Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem,
Kao da je samac usred svemira. "

( A.G.Matoš)






- 20:49 - Komentari (12) - Isprintaj - #
21.11.2020., subota
Sunce

Dragi moji blogeri,

ovih sam dana više doma, više no što bih to htjela, pa čitam međusobna prepucavanja ljudi koje sam upoznala i zavoljela. Ili kroz pisanje, ili uživo.
Kao da samo čekate i malo neslaganje, odmah krene egocentrično nadjebavanje, u kojem naravno ko u svakom egocentričnom nadjebavanju, nitko ne odnosi pobjedu normalnim argumentima, već je sve to samo i i isključivo šamaranje nepotrebnom grubošću i vlastitim, uskim i osobnim interesima.

Zaboravljate da je svako neslaganje s nekim i nečim, jedina prava prilika da se izdignemo iz svoje vlastite magle, kratkividnosti i prizemnosti.
Kad mi se lijepo kaže da baš i nisam potpuno u pravu, ja ću zastati, pomalo razmotriti situaciju iz drugog i trećeg osvjetljenog kuta, proširiti vlastitu premisu zbog koje se možda godinama vrtim u krug, grizući samu sebe za rep, ko napušeni hrčak koji ništa nije i ne želi naučiti.

Tugica mi je jer znam da je to do napisanog. Izgovoreno bilo bi kud i kamo blaže, ljepše i smislenije.
Tugica mi je jer vas poznajem.
Uživo bi se sporazumijeli i super slagali.
Pa koji vam je ?!!!
Svi smo u istom dreku i niko se neće iz ovog čitav izvući.
Treba kroz sve to proći hrabro, dostojanstveno.

" Za tobom neka ostanu tragovi topliji i ljepši od tvoje kolijevke.." ( S. Lice)

Vani je napokon sunce. Sunce!
Ajmo van!









I vratite se na blog, o vi nevjernici!
Život je prekratak da bi bio sitan.



- 09:08 - Komentari (23) - Isprintaj - #
20.11.2020., petak
Takva sva, ljetna



Dolazi hladna fronta
Kažu na radiju
Ti osjećaš
takva sva ljetna
Pravi led u kostima
Nikako zagrijati te sutone
Stavljaš više šećera u kavu
Studeni ti nikad nije legao
I čuvaš svoje sve lišće grčevito
Premještaj sagledavaš kroz izmjenu vizura
Pehove ko poruke iz svemira
Pa i nemaš vremena za stihove
Takva sva ljetna
Ti moraš zamirisati na sva godišnja doba
Ti trebaš izmisliti novu sebe
Ispržit se ko zrno kave
Sakupit se na hrpu, ko lišće
Zima ne pita i nitko ne pita
Cvijeće treba unijeti da ne umre od mraza
Lijepa riječ tu ne može mnogo učiniti
Ni sva nježnost tvoja, o Sarah
......
Odbaci to lišće, predaj se vjetru
Nije ti prva zima
Neće te odnijet daleko
Prevari nježnost s prvom protuhom
Nespremnom za ljubav, dakako
Navuci salsaroške
Zapleši nek zazveče sve kosti vjetru
Nek zbuni se sva tuga, raspadne praznina
Ej, Sarah
Takva sva ljetna
Ti si sva godišnja doba
I ona neimenovana
I ona koja misle da ih nema, ne postoje
Zima nikad neće ubiti ljeto
Ni sa svim snjegovima do koljena mu nije

.....
Sva si od čipke i sva od meda,
Oči su ti natekle ko košnice
Stavi dlanove na svoj topli trbuh
Ko na toplo pecivo
Dolazi hladna fronta,
kažu na radiju
Zar ne vidiš
Ti si to cvijeće koje treba unijeti
Da ne umre od mraza
Sarah


- 22:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #
17.11.2020., utorak
VERTIGO

Teško mi je i pisati o tom osjećaju potpune bespomoćnosti i to u zagrljaju voljenog čovjeka.
Snažna vrtoglavica kakvu još nisam doživjela nikada prije,
pomislila sam najprije da je pod utjecajem jakog orgazma.

Znala sam čuti da intenzivan orgazam nekad ima za posljedicu i vrtoglavicu, omaglicu, sve nešto lagano na -icu….
Al ova je vrtoglavica ličila na pravu centrifugu, nešto od čega vam oči bježe iz svojih duplji
i dali bi se okladiti da ste ih maloprije jedva skupili s poda.

Kratko i jasno, mislila sam da umirem.
Voljenog je pak čovjeka užasno boljela glava, pokrio se preko nje i rekao mi neka se ne mičem i da će sve biti dobro.
Nisam se micala do jutra, ali nisam baš ni spavala. Zadrijemala bih samo ako bi me prevario san.
Naravno da smo ujutro najprije otišli u apoteku.
Mnoge apoteke tamo nemaju tlakomjere, al jednu smo ipak uspjeli pronaći.
Tlak 160/112. Lagani pritisak u prsima. Srčani visok za poludit.
Inače nemam problema sa tlakom, ili bolje rečeno, nisam znala da li imam problema sa tlakom.
Dala mi je ljekarnica neki lijek onako ispod pulta, za skinut tlak. Zvala sam maminog kardiologa, koji me je savjetovao i što dalje.
Na njihovoj hitnoj, dragi i pristupačni ljudi, bez gužve obavljen EKG, koji kaže da mi je sa srcem sve u redu.
Kad sam doputovala doma, hitno jurim maminom kardiologu. Ultrazvuk srca, ponovno EKG, ultrazvuk karotida, holter.
Mlađeg kardiologa pitala sam šapatom dal to može biti od intenzivnog seksa i svršavanja. Kaže ne, smije se, nije nikada za to čuo.
Vjerojatno se poklopilo slučajno, veli.
Mamin liječnik jučer je konstatirao da imam zdravo srce, zdrave žile i benignu pozicijsku vrtoglavicu, od koje je patila i moja mama.
Oni kristalići u uhu, koji se razbucaju ili sami ili uz pomoć točno određenih vježbi.
Danas mi se već nimalo ne vrti, ali osjećam neku slabost u glavi, teško za opisati. Valjda se samo trebam dobro odmoriti.

Vrtila sam po glavi što me to točno moglo uznemiriti ili uzrujati.
Pa se sjetila, naravno.
Osjetljiva sam toliko, da baš i nisam za vezu.

Voli vas vaša živa Sarah :-*




- 17:22 - Komentari (18) - Isprintaj - #
07.11.2020., subota
Važno je samo da si naša

Nekad bi voljela da kaže: u redu je, važno mi je samo da si sretna.

Cijeli joj je život zapravo protekao u pokušaju da ga iskreno zadivi.
Da joj prizna. Da bude ponosan. Ili da je prihvati.
No to je naravno, bila nemoguća misija i nemoguće očekivanje.
Zašto ? Zato jer je cijeloga svoga života on to isto očekivao od svojih roditelja.
I umrli su, a da mu nisi rekli : bravo, dijete, uspio si ! Ponosni smo na tebe.
Kako bi to onda znao on pružiti svom mladunčetu ? Kako i otkud ?
Kad ne zna ni kako se to radi, niti je ikada valjda osvijestio
to svoje kronično nedostajanje priznanja najbližih.

- Ok, ovakav si onakav si, ovisnik si teški, alkoholičar, narkić, raspikuća živa, sin razmetni, ovca najcrnja,
nekad te se sramimo jer hodaš samo u štramplama uokolo i svaku te večer dovozi drugi tip,
i već smo čuli da mijenjaš ženske ko čarape, svaki tjedan si s drugim frajerom,
zašto si se rastala, ne odgajaš djecu kako treba,
al naša si i naš si i volimo te i ne damo te, i ne želimo da odeš i da ti se dogodi nešto,
da oboliš, da se razboliš od neke teške i neizlječive bolesti,
trknuta si, nisu ti svi doma, munjen si u glavu tu inatljivu, tvrdoglavo magare jedno naše,
sve uvijek radiš po svom, zlo i naopako, zato ti i je tako,vrč ide na vodu dok se ne razbije,
ali ne želimo da se potucaš po svijetu ko list na vjetru, da se skitaraš, mi smo tvoji korijeni,
tvoja zgrada stamena, tvoje utočište, volim te takvu nevaljalu i prihvaćam,
i što god radila, kako se god ponašao, znaj sine..kćeri...znaj..

da te volimo.


Ne, još ko malena curica, trudila se biti upravo savršenom.
Škola, crkva, doma, sve je bilo posloženo ko u kućici za lutke, savršeno, porculanasto i u boji jorgovana.
Tiho, poslušno, nenametljivo.
Izlazak do osam, kad se pale prva ulična svjetla.
Svi još tamo, u parku iza zgrade, prve simpatije, njena prva kratkovidnost, pjevanje,
gitara i poznat fićuk njenog starog izdaleka koji znači da je za nju zabava završena.
Ne sjeća se da se ikada suprotstavljala., ma i riječima.
Pa poslije objašnjavanje za svako srednjoškolsko kašnjenje doma.. osim ako je on kasnio.
Bio je on dugo i mlad i pustopašan, rušio šankove kako je pričala mama, dolazio doma svakakav.
Al imati dvije curice, to je velika obaveza : zaštititi ih od pohotnih frajera kojima je na umu samo jedno.
Pa je ona tako često ostajala doma. Da izbjegne suvišna opravdavanja, objašnjavanja.
Od sobe si napravila mali samostan, okružena knjigama, predivnim crtežima, pjesmama i knjigama,
izrastala je ponajviše u sebe.
Nepovjerenje. Najviše što joj je dao upravo je to, nepovjerenje.
Nisi kadra brinuti se sama o sebi, shvati. Mi ćemo.

Pa je brzo zatrudnjela i udala se, samo da se makne iz tog staklenog zvona, iz te prevelike kontrole.
Završila fakultet, jedan od najtežih, namučila se i uspjela, zaposlila se i to također nije bilo dovoljno da ga zadivi.
Kao da je svatko sposoban učiti do jedan, dva u noći, rješavati teške zadatke do jutra, pa se ujutro buditi s malim djetetom,
hraniti ga, presvlačiti, biti ljubazna sa svekrvom, polizati joj stan da bude zadovoljna i ne prigovara..ne prigovara..ne prigovara.
Vječno prigovori i vječno nezadovoljstvo. Nikad nikome dovoljno dobra. Uvijek svima za sve kriva.
Brak prosto rečeno, nije uspio.
Nije da je to isto kao i sa starim iskušanim receptom, gdje je dovoljno samo da vam je brašno malo lošije kvalitete,
pa da sve ode u tri pičke materine...al nije ni daleko od toga.
Čovjek je patio od depresije.
I to je bio dovoljan razlog da je ne primjećuje uopće i ne doživljava, što je upravo prava suprotnost onome što je imala doma.
I pasalo je jedno izvjesno vrijeme živjeti tako, nevoljeno i neprimijećeno, jer barem nije bilo neprihvaćanja i prigovora.
Čovjek je patio od depresije, tako prozaično i tako neprepoznata bolest novog doba.
Ona nije za to znala i jednostavno je mislila da mu nije stalo i otišla je od njega, a on se par godina nakon toga ubio.
Prekrasno.
Naslijedila je njegove dugove i morala sama nastaviti brinuti o klincu.
Vratila se doma, nazad u ono stakleno zvono i preveliku kontrolu i bilo je to prilično poražavajuće iskustvo.
Nitko više nije vjerovao da bi mogla pronaći razlog za biti sretna. Biti s nekim.
Pa tko bi je volio. Mora da je samo želi iskoristiti. Iskoristiti i odbaciti.

A onda je došao on.
Sav u problemima. Ona s početkom raka jajnika, on kršitelj zakona.
Pružaju si ruke s dna svojih ponora.
Njene su ruke još male, ko u djeteta. Kao da nisu narasle dok je u onom svom samostanu izrastala u sebe.
Njegove su oči dobre, sjaji se u njima duša koja želi pomoći, koja moli za njeno zdravlje i zahvaljuje Bogu što ju je sreo.
Iz dana u dan. Idu. Teško je to povjerovati, no oni znaju.
Znaju to dok joj pjeva pod bolničkim prozorom ili joj donosi lubenicu pod miškom u šok sobu.
Ona se ne plaši operacije jer nema za što umrijeti, pa tek ga je upoznala, to jednostavno ne bi imalo smisla.
Ona ga zadivljuje u svakom pogledu. I dok ga gleda samo, onako blijeda i krvava pod plahtom, tek probuđena iz narkoze,
on je zadivljuje u svakom pogledu, i dok je bespomoćan poput dječaka s prevelikim snovima.

Mi biramo svoju obitelj.
I neka to budu anđeli koji svakom našem pokušaju života
kliču
Aleluja






- 22:42 - Komentari (14) - Isprintaj - #
05.11.2020., četvrtak
Tatica

A božemoj...tata je tata, tatu se sluša. Jest da viče ko slon, izvitoperena lica, nadnosi se nadamnom ko da će me progutati.

Sjećam se tog popodneva. Bio sam sav crn u licu jer smo se dugo grijali kraj peći lokalnog kestenjara, starca jednoga, koji je bio star i šaljiv oduvijek. Imao je zube žute, na parove razbrojs.
Al uvijek je imao baš dobre fore. Znali smo mu pozobati skoro polovicu pečenih, nije nas špotao. - Mogli ste ić u šumu i vratiti se s kojih deset kila, mulci jedni, umjesto da tu lajete kaj babe.
Vratio sam se kasno i izuo se vani, nadajuć se da tata već spava.
Al ne, ne..evo ga.
Sjedi supijan u kuhinji, u potpunome mraku. Tko zna s kojim je sve demonima dotad razgovarao. Gleda me kroz mrak i mada je mrak, ja točno znam koji je to pogled.
-Tatice, kažem, koda mi je pet, a ne 12.
- Tatice?, ponovim.
Prenem ga. Možda je čak i spavao.
On ustaje, a ja dobivam poriv pobjeći.
Ostajem i već tu sam si glavni lik u stripu.
- Idem ja sad spavat, zaglumim nonšalanciju i zijevanje.

A onda kreće košmar. Ustaje naglo, ruši stolac uz tresak. U ruci mu remen. Grabi me za rame i trga mi hlače. Bez riječi, bez psovki, samo uz silan, ljut napor, stenjući.
Udarci, udarci, udarci.
Udara tata usamljenost, neimaštinu, tugu, poniženje.
Kosu majke koje više nema. Njen svilom protkan šal s mirisom ljubica. Njene sedefne ukrase i porculane, sve lijepe stvari i pustoš koju je ostavila.
Udara, udara, udara.
Fijuče remen, pa koji put pogodi i stol.
Čini mi se da i stol jaukne, al ja čvrsto stišćem zube, grizem usta. Pokrivam glavu. Guzica nema duše.
Meni ni tada, kao ni puno puta prije, nije bilo jasno što sam kriv.

Pušta me skršen. Ja brzo bježim u svoju sobu. Popiškio sam gaće, al bojim se presvući, da ga ne razjarim još više. Pa mi je hladno cijelu noć.

Sve je počelo s malim lažima.
Lažima sam spasio živu glavu, otišao od kuće, opljačkao prvi kombi, kiosk i kuću.
Laž mi je dala obrok, plaćene režije, topli krevet.
I svakoj koja me voljela, lagao sam bar sitno, iz zabave, dosade, iz lažnog osjećaja nadmoći.
Nikad više mokar u krevet.

Al ona..ona je sve vjerovala.
Te njene oči. Ko dva jezera u kojima sam se cijeli vidio.
- Ma nije važno, govorila bi kad bih ja krenuo vrdati.
Pritom je tako posebno odmahnula rukom, nasmiješila se široko ko suncokret, kao da nitko na svijetu nije bitan i ne postoji, osim nas dvoje.
Znala je i kada prešućujem, a to mi je bilo najstrašnije od svega.
Činio sam se sebi tada jako malen. I to me ljutilo.
- Unakrsno ispitivanje, ha?
- Ma nije važno, i smijeh pikulast, u očima iskrice one ivanjske vatre na tamnome nebu.

Moj mulj se sušio. Nisam nikom ništa kriv.
Kad se ne moraš sakriti, čemu da se skrivaš.







- 23:00 - Komentari (7) - Isprintaj - #
04.11.2020., srijeda
Nisi kurva i gotovo

Znala je da njemu ona nije više seksualno privlačna.

Događa se to. Nije ni on njoj više vatromet, sasvim razumljivo.
Dvadeset i toliko godina braka.
Dijeljenje svakodnevice. Odraslo dijete. Mijenjanje tijela, lica, geste. Uzmeš nekoga zdravo za gotovo.
Vjeruješ svakoj šupljoj priči. Ma i ne slušaš.
S tom vrstom neprivlačnosti još bi se nekako i znala nositi...ali....
On nije imao potrebe ni zagrliti je. Pomaziti. Poljubiti, barem u obraz, rame, kosu.
Korektan, situiran, pouzdan. Hladan, predvidljiv, nespontan.
Jel takav bio oduvijek?
Ljudi si dosade? Postanu si obični?

Najprije mu nije ništa govorila i tako je samo bila cijelo vrijeme ljuta na njega.
Zar on ne primjećuje sam...zar on ne zna bez da mu se kaže ?
No, i kad je rekla, nacrtala, objasnila svoju potrebu, on nije baš dobro razumio.
Ili bi napravio neku od nje zatraženu gestu, na ukočen, odglumljen način.
U svakom slučaju krivo.
Krivo i nedovoljno.

S druge strane, znala je ona dobro boju svoje privlačnosti.
Bila je to grimizno crvena. Znaš onu boju nekih stabala u jesen.
Ljeti je- stablo ko stablo, jedva ga zamjećuješ. U jesen gori.
Uvijek je bila zamijećena, nije morala pritom činiti ama baš ništa. Isticala se. Sjajila. Sama od sebe.
Od načina plesanja, kretanja, oblačenja.
Izvan kuće, prilazili su joj nepoznati muškarci i nepoznate žene,
pričali joj svoje živote, unosili joj se u njeno lijepo lice.
Bilo je tako lako zaljubiti se u nju.
Velika, senzualna usta i mačje oči, zelene i sjajne.
Izrazito putena. Mogla ga je varati na svakom koraku.
Svi prijatelji muški, čekali su samo njezin mig.
Nije htjela.
Zamislila je sebi samoj neku idealističku sliku braka.
U dobru i zlu. Valjda ga jebe libido. Zbog posla, stresa, brige za egzistenciju.
Pomoći ću nam, odlučila je.
Flertovi su se nudili, ko na pladnju.
Zaljubljivala se, odljubljivala, jer je to potrebno.
Životu. Nekom skladu u njoj i oko nje.
Imala grižnju savjesti.
Gle, ja se tu zaljubljujem, a on...
Tako je..pouzdan.
Samo ne voli sex.

Onda je došao poziv.
Ta i ta želi se s njom odmah naći, jer je njena prijateljica nekad zabrijala s njenim mužem i sad pati.
Tu počinje jedan sasvim privatan pakao, no posve nevažan za ovu priču.
Odlučila je to proći s njim.
Prevara, ih prevara tjelesna, od toga pate gotovo svi brakovi.
Sve joj je micek priznao i pokajao se. Priznao joj što ga kod takvih avantura točno uzbuđuje.

Nju osim vlastitih potreba, sasvim ozbiljno i iskreno
zanimaju i ljudski motivi.
Motivi ljudi koje voli.
I nije osuđujuća, želi shvatiti. Uči o sebi tako, raste.
No, boli. Boli ko vrag. Boli povrijeđena taština, krvari rana ispod otrgnutog povjerenja.
Topi se u tuzi, al ne odustaje od braka.
Zajednice. Što god da je to sada.
Hrabra je. Idu na razna savjetovanja. Sve je to ljudski.

Prolazi vrijeme.
Oni imaju sve bolji odnos po pitanju prijateljstva, otvorenosti i razgovora, no seksualna privlačnost i njegova inicijativa
i dalje izostaju.
Ona mu piše lascivna pisma, ne bi li shvatio da se ispod
te fine i pristojne ženice i dobre majke,
krije kurva. Kurvetina obična.

Kurva sam, čuješ, kaže mu ona plamteći grimizno.
On se smije u nevjerici. Nisi,ne, kaže joj.
Gleda je u oči i kaže, ne, nisi.
Uh, kako iritantno!


On ne zna da sam i ja njega varala, pomisli ona. Samo sam bolje skrivala.
Možda je napokon vrijeme da sazna, jadničak.
Podigne se oluja, zamrači se nebo, razleti se sitna prašina i lišće ulicom.
Pozove dvojicu ljubavnika na cugu, pa se dogovori i s mužem.
Da ih suoči. Da mu kažu napokon, otvoreno.
Hajde, daj, kaže ona, recite mu.
Što točno, pitaju Treći i Četvrti zbunjeno.
Muž gleda razrogačenih očiju, ne dišući.
Pa da smo se ševili, čovječe..kako smo se samo ševili..i gdje sve...uh.

Treći čovjek gleda u nevjerici. Vrti glavom.
Kada to točno, možda u srednjoj ?, pita Četvrti.


Muž slavodobitno plaća cugu i odlazi.




- 18:36 - Komentari (22) - Isprintaj - #
02.11.2020., ponedjeljak
Duhovima koji odbijaju umrijeti



Umirao je baš poput stabla,
izgubivši najprije sluh, pa glas,
a dugo prije toga
redovito čitao osmrtnice,
nosio satove koji su stali
točno u određeno vrijeme jer vremena nema

Upalim li za njega svijeću danas
može se dogoditi da mi ruža podivlja pod prozorom
to ne donosi mu mir
duhovi još se ljube

Sanjam mu usta, govori mi nešto,
al Zlato moje, ja ga ne čujem.
Tuzi crtam crnom masnom olovkom
strašne obrve, nazivajuć je vješticom.
Rugam joj se kao što smo to činili zajedno.

Danas je dan duhova koji odbijaju umrijeti
pa me sjenovito susreću u mojoj kupaonici
dok u sapunici mirisnoj natapam bluzu
u kojoj me grlio

Umirao je baš poput stabla
ne ljuteći se pritom nimalo.
Valjda zato i nije umro.
Otišao je da se makne s puta mojoj sreći
ko vosak mi se otkinuo s prsta
ponijevši sa sobom vrele papilare
mojih jagodica

( 2016.)

- 18:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #
01.11.2020., nedjelja
Ona zove se Nebo

Nisam htjela da odu.

I na današnji dan, ja oblačim ružičasto, palim ružičastu svijeću, pijem đumbir i kurkumu,
prskam se ionskim srebrom.
Glumim ružičastu mokru ružu, rascvjetanu u magli koja miriši na uskipjelo mlijeko.

Ne volim krizanteme.
Volim ukrasni kelj.
Ruže i ciklame.
Šipak, mali crveni i prkosni.

Kupujem ružičastu ciklamu i spašavam je od prejakog sunca.

-Ubit ću se.

( da, da, samo bi nam to još falilo... )

- Ići ćeš na dva groba, dušo.

( ma gle, neću ići ni na jedan... )

- Neću te ostavljati, idem s tobom mama.

( e, daj, ne budi blesava Sunčana )

Nisam dala smrti tog gušta.

Poricala sam je snažnim osobnim magijama, instinktivno, nenaučeno.
Pokazivala joj roge.
Što ne vjeruješ, ne postoji.
Naivno i dječije.
Ozdravit ćeš samo ako to želiš.
Ako to ne želiš, znači da me, se ili Život
ne voliš dovoljno
.
Gorka čokolada, razgovori s anđelima, uljni gel od naranče.
Kurkuma i đumbir zamućeni u visokoj čaši s medom.
Sok od mladih izdanaka pšenice.
Duga, ljepljiva molitva i nagađanje sa Svevišnjim.
Zanemarivala sam zadnje odsjaje u krošnjama, osjećaj da netko stoji pored mene,
onaj njen čeznutljivi smiješak upućen zvijezdi jugoistočnog neba.
Vjetrove Asteka koji su mijenjali smjer i noću jaukali poput mačaka.

Nisam blesava.
Znam ja da smo svi mi ovdje samo na proputovanju.
( čemu onda uopće toliko nerviranja...)
Da cijeli svoj ovozemaljski život, samo putujemo doma, raznim prijevoznim sredstvima.
I da se činjenica naše fizičke kratkotrajnosti, ne može nikakvim pobijediti poricanjem.
Niti ljubavlju, koliko god ona stizala iz središta našeg osobnog univerzuma.

Ali nisam htjela da odu.

Niti oni to nisu htjeli.
I nema mi ništa spokojno u toj smrti, koliko god da je sastavni dio života.
Jer u mojoj ljetnoj prirodi,
nešto uopće ne mora umrijeti da bi se
dobro odmorilo i obnovilo.

Pa kroz maglu i ništavilo, vidim Ona je još ptica.
Stane na naš najviši kesten i naviruje se sve dok joj se ne nasmiješim.
Tada samo brzo prhne u visine.
Oni žive ponovno negdje, kao ljudi.
Imaju samo čežnju neku nekad neshvatljivu, neprotumačivu, za svojim prošlim životima.

Žao mi je smrti, al ja ne vjerujem u tebe!
Odnosiš sve što je drago i učiš nas jedino ništavilu.
Ti si jedna obična iluzija i zabuna.
Prepustim li se, mogla bih ti povjerovati.
A to je odveć tužno vjerovanje.
Pobija Iskru Života.

Pa oblačim ružičasto, zbijam u sebi šale po grobljima,
u snu znojna, plešem salsu,
namigujem pijetama i nadgrobnim spomenicima,
šapućem mojoj ciklami o vječnosti.
Široko se smiješim pticama.

Samo druga frekvencija.





Uzeti mi može, samo onaj ko mi je dao.




- 10:20 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.