SarahBernardht
30.09.2020., srijeda
Pinocchio
|
Jučer me moj dobar prijatelj J. odveo u kino gledati Pinokija, s Robertom Benignijem u ulozi Geppetta. E, Benignija obožavam još iz 'La vita e bella'. I on mi je već kao neki dobar frendić, baš ga volim! Uh, genijalna mi je ta njegova jednostavnost i smotanost, dječji humor, bez dociranja i dubokih moralno-etičkih poruka. Priču znamo. Kako se sve vlastito umjetničko djelo može potpuno odmetnuti od nas, baš kao i vlastito dijete ili bilo što, što smo ikada igdje stvorili, snagom svoje mašte, strasti, domišljatošću uma. I da smo najveći asocijalni mizantropi u svemiru, mi stvaramo i porađamo svijetu, ne samo i isključivo sebi. Sebi ponajmanje. Time riskiramo, da svo to vrijeme, ljubav i energija, koje smo uložili prilikom stvaranja i porađanja, padnu u vodu ko truli list. Biseri i svinje su konstanta, jebote! Unatoč tome, daj. Sebe ili se. Znamo tu priču o Pinokiju iz kože, iz srca kao bubnja, iz života. Učili su nas, budi dobar i nemoj lagati, narast će ti nos ko Pinokiju! A nos će ti onda pokljucati i posrati tičurine! No što si ti bolji, djeluješ si naivnije. Malo onako, retardirano. Ne lažeš li, imat ćeš jako malo prijatelja. Ajde što tako retardirano djeluješ sebi. Ajde. Al svi će se mačkovi i lisci ovoga svijeta, urotiti da te nauče pameti! Ako si predobar, bit ćeš slasna meta za razne pokvarenjake. Tako i Pinokija, baš ko i Dudeka, nema ko tijekom priče nije namagarčio. Nije slušao svoga tatu. Bio je labilan, povodljiv, pohlepan. Bio je neposlušan da bi upoznao svijet. Nema drugačije. Slušaš li, utopit ćeš se u močvari mediokriteta. Život će ti proći dok si pucnuo prstom, a ti nećeš imat one lude uspomene. Neposlušne. Lude. Zapravo, cijelo vrijeme Pinokio je predobar. U tom je kvaka. Zadobio je povjerenje svoje Vile tek kad je prestao vjerovati svakome. I tek tada je od lutka postao pravi dječak. Kino je bilo prazno ( film je tek krenuo), jedna djevojčica u kinu plakala je misleć da je Pinokijo " umreoo". Nisam mogla izdržat , pa sam spojlala film maloj: e, malaaa, spasit će ga vilaaa... Tatek neki mi je rekel da sam je trebala pustit. Nek bude taf girl. To ti je taj suvremen odgoj. Otiđite s klincima ili s prijateljem dobrim, ko ja. Radi se o pravom umjetničkom djelcu. Talijanski jezik samo pojačava nježnost i osjećaje djetinje bezbrižnosti. Glazba je posebna, atmosferna, kostimografija zadivljujuća i inspirativna, a mislim da je animiran jedino kit. https://youtu.be/HxL1kfN2XcQ |
28.09.2020., ponedjeljak
Mora bit
|
MORA BIT Mora biti da ipak nisam žena i bolje mi je da se pomirim sa tim. Beznadežno innamorata la vita, naslonjena na stablo ko na Božje stopalo, ja slikam krvavo i ljubim sluzavo i rađam svojevoljnu djecu i svojevoljne pjesme i pišem polomljenim prstima, i plešem bolnim stopalima i pjevušim u zagrljaju i duboko u meni udarajuć bubnjeve, dan postaje rumen i plav, a zvijezde se sele pod jastuk postajuć' pitome, brbljave i tople, kada doista volim, točim se u sve većim i većim gutljajima, svićem ti na ramenu ranjena, bolna, sretna, bosa ko zora na otvorenom moru. Pod trepavicom vuka rasipam se u nježnost čistu, čulnu, i volim te onakvog kakvog te Bog zamislio i noktima podupirem zemlju, kovrčam gomolje novih početaka, koljenima preosjetljiva, dlanom željna zapamćenih godova jednog palca  |
27.09.2020., nedjelja
Budi razumna
|
Bila sam par I nepar sam bila I bim i bam i bus A sad imam petero ruku i petoro nogu bespoštedan smisao za humor u teškim situacijama Jer čujem još kako se smije Kako se smije grleno Govori mi ime uranja nos u vrat Kako se namješta na poljubac Naređuje da se toplo obučem i budem razumna Da razumna, čuj ovo Budem pametna ko što jesam Kako da ti objasnim , a da to ima imalo smisla Da nepar sam Dišpar čisti I da to nije do tebe Nije nimalo Ni do mene, stvarno Do neba je Neba koja mi je spustio do nogu Neba o koja se sada spotičem Kvrgava neka neba ko neprimjerene riječi I kako se on sad brani šutnjom Zbog nekog svog pera u pješčaniku Koje moglo je biti Ptičije i ničije Kako da ti kažem Svi mi pramenovi kose strše neposlušno Iz svake kutijice u koju me se proba pospremiti Kad izmrvim i pokušam spasiti Nekim čudom mrvice se vrate Nijednu vatru ne uspijevam pogasiti To gori nepomućeno Baca zlatni sjaj Poslije dođe zima i gotovo je Gotovo je Kako da ti to uopće objasnim I zašto se ja tebi uopće pravdam Teška sam ti ko zemlja rujanska Teško shvatljiva i voljiva Posadiš u mene jedno Iznikne nešto drugo, treće, svojeglavo, nikome potrebno ponajmanje meni Tjeram i tjeram i tjeram dalje Tjeram ljude od sebe Kao hoću biti sama Kao treba mi to Ko zna Ne da mi Hoću biti s njim Obasjavam ga zadnjim zrakama Mazim se s korom hrasta odveć Navikla na udarce I bila sam par I nepar sam bila I bim i bam i bus zaspim na najvišoj grani pa se čudim kako nisam pala  |
26.09.2020., subota
Migracije
|
On i ja sjedimo u hladu velikog stabla. Rana je jesen, topla i blaga. Čvorci uzlijeću i slijeću iznad nas, na krošnju prezrelog oraha. Pune su im guše smokava i muškata, al oni i dalje proždrljivo pjevaju himne, tulumare pred svoj odlazak na jug. Neki od njih ostati će. Stanarice. Neki ptičji zamišljen red. Tajnovit činovnički aparat. Vječno blago pticama. Zemljom nam prolazi gomila ljudi selica. Zrak je nabijen tugom i nadom, bijesom i ganućem. Brbore i šumore, mrmore i žubore, psuju i pljuju, pjevaju. Djeca, djeca im u naručju. Ljudi selice postaju prijetnjom, opasnošću. Oni su prikriveni teroristi. Oni će nas unazađene unazaditi. U onom vremensko-prostornom procjepu, za kojeg poslije nisi siguran da li se dogodio ili si sanjao, baš usred moje potpune sreće, ko usred uragana, trogodišnji dječak prilazi mi i zasipa me šumorećom gomilom nepoznatih riječi, tepajućih nepoznatih izraza. Nasmiješim se i taj govor očiju, i taj osmijeh na mom licu, potaknu ga da govori još više i još dalje, da govori do i preko neba, mašući rukama. Samo što se nismo doista sporazumijeli, prilazi nam dječakova majka s još troje i jednim u naručju, pa mi se na lijepom engleskom ispriča, obraćajući se i djetetu i meni uredno prevodeći što mu je rekla. Kultura ophođenja. Ne pričati na svom jeziku kojeg drugi ne razumije -bez prijevoda. On i ja sjedimo u hladu velikog stabla, a na zaobljenom hrptu vjetra upravo putuju mirisi nesigurnosti i očaja, izdaje i osame. Ne, ne želim slušati te glasove. Predobro ih razumijem i bez prijevoda. Ne želim slušati te mirise. Jer nijedna zemlja na svijetu ne pripada nikome. Kao i nijedan čovjek. |
24.09.2020., četvrtak
Huzur
|
Zadala sam si puno obaveza Samo da ne mislim To je moj način A ujutro u busu Čitam Huzur Martine Mlinarević Sopte Pa kad začujem provalu brana I svoj vlastiti grcaj Jutrom rano Na zadnjem sjedištu busa Samo pomislim Moram kupiti foliju Prozirnu Foliju moram kupiti Tako se izmaknem valu Jer sad bi me potopilo Promatram ja tako more u sebi Prošla sam mora i mora Ovo je opasno i olujno Tu nema predaha Zato na molu čitam knjigu Hvali more, drž se kraja Stavljam kvačice uz obavljeno Folija kupljena Kalendar mi je prepun Tu je i drvo života koje moram presaditi Mada će onaj ko mi ga je poklonio Poput duha U najmanjoj tegli ostati Ugušen u svom vlastitom korijenju Sada stvarno nemam vremena još i Za duhove " Imaš koju lepu slikicu?" Gle me Cijelu večer mažem bolna mjesta |
20.09.2020., nedjelja
Koncentrat
|
Na njen rođendan Dam si tugu Pa povraćam u lavabo Od previše alkohola noć prije Nisam Ruskinja i nikako da Zapamtim to Pa odštopavam odvod poslije Mislim da ću umrijeti I ne umirem Već gledam bijele leptire Pun ih je cvjetnjak danas Pronalazim Na njenom mjestu Dvije cigarete skrivene I dva mala blještava srca Svuda je |
16.09.2020., srijeda
Nesvakidašnja
|
Pripuštam tu tugu pomalo, na kapaljku. Ne mogu odjednom, jer ne bi stala. Ne bi u mene stala. Znam si kapacitete. Gabarite. Kad je bude imalo previše, stisne me ko željezni pauk. A od tog nemamo ništa, ni tuga ni ja. Znam da je na meni ostavila biljege. Nepomirenosti. Žudnje. Bezazlenosti. Vapaja nebu. Ljutnje na Boga. Zaljubljenosti u neposlušne svece. Tetovaže ispod kože. Ljubav kojom ptica voli Nije bila svakidašnja I zato baš nesvakidašnje boli Pa i dalje skupljam mala lepršava pera, bijela. Sva su njena. Radio se sam od sebe poglasni na pjesmi, njenoj Pa me stisne, zapeče, nasmiješim joj se Kroz suze , kroz zube Nije na groblju. Tamo je samo umorno tijelo Obučeno u najljepšu, svilenu haljinu cvjetnu Njena je duša naTuškancu Tamo jede šumske jagode U međuvremenu gledam ne biti isuviše sama Grabim najduže ruke za zagrljaje Sklupčam se ko lasta u nečijoj zjenici Znam za tu tugu apatrida, al ne ispitujem Šutim i sjajim Najljepšim sjajem Ne bi li me malo Ljubio U mraku Ona me još diže ujutro ajde picmilka, guzo Šmizlo malik Vani je Život Ili nešto mu nalik Budi i ti nesvakidašnja Ko ja Zaljubi tog neposlušnog sveca U sebe Daj, neka te zagrize Ko jabuku |
08.09.2020., utorak
Lastavicam
|
https://youtu.be/107vx42tG4Y Kroz sve njene pjesmice kojima me je učila A tu je jako širok dijapazon Filmske glazbe, klasike, starih šlagera, zaboravljenih napjeva ja pobjeđujem. Skužim da sam riznica. Da me opremila za najmanje tri života glazbom. Pa se nasmiješim onako kako bi ona htjela I zapjevam Grleno " Krpam, krpam drotičko...cinguli rajnguli, drotičko...." " Male ptice, lakih krila, vinite se vi u zrak..." Dečki i mala cura zastanu. Slušaju. Pažljivije nego inače. Nekako bude svečano. Kroz sve njene stvari koje je ostavila A tu je jako puno stvari Cipele, blokovi sa slikama, lijekovi, knjige, zabilješke ja gubim. Skužim da sam opustošena. Kao zemlja. Pala je bomba i još se dimi. I sve je, samo ne svečano. Da se ne bih raspala Brzo, brzo Pjevam  |
06.09.2020., nedjelja
Susret
|
Sanjala sam da je bila zabuna i da je došla doma. Živo sam je se naljubila i nagrlila u snu. Svaki detalj sam vidjela, poznajem joj ruke. Možda nije san. Hvala, mama.  |
