< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
29.03.2018., četvrtak
Un beau soleil interieur



Atmosfera filma poprilično je tmurna..
Očekivala sam vrckavo i bezbolno traženje tipova po predivnom Parizu, a dobila sam ..ženu gladnu ljubavi i poprilično očajnu.
Realno i nimalo uljepšano. Europski film.
Al Juliette je tako lijepa! Oči joj sjaje onom iskričavom strašću i zaljubljenošću u život, da ne mogu uopće zamisliti autentičniju glumicu za ulogu Isabelle..
Isabelle je rastavljena samohrana majka, koja izlazi s pogrešnim tipovima, pa na svakom koraku nailazi na pravu salvu razočarenja.
Draga je i emotivna, slikarica, živi u nekom svom filmu, u kojemu su muškarci također bića željna ljubavi, a ne s njom samo radi zadovoljenja seksualne požude.
U zamjenu za toplinu muškog zagrljaja, ona spava s takvim ružnim likovima..i psihički i fizički, da sam ne jednom čula iz mraka male dvorane Miller u okviru Europa kina, duboke i teške ženske uzdahe.
Baš su birali ružne muške glumce.Tendenciozno. A ona sjaji..
Zbog njenih krivih izbora, također, tako sam se prenajela kokica s maslacem, da mi je ostatak večeri bilo muka:-))
Triput sam si skoro i zub strgala na onom neraspuknutom kukuruzu.
Zadnja scena u filmu mi je najdomljivija, ja bih recimo tom scenom započela film. U tim zadnjim kadrovima Isabelle posjećuje bioenergetičara Gerard Depardua, koji je upravo netom, bolno prekinuo s komadom.
On joj objašnjava da mora biti svoje vlastito sunce..i shvatiti da će upoznati još puno, puno muškaraca..i da ne shvaća to tako tragično.

Razdoblje mi je ovnova. Sjajim i privlačim, iako mi uopće nije stalo. Zabavljam se. Volim svoj mir, svaka ljubavna dramaturgija, sad mi se čini isuviše teškom. Samo se smijem i družim.
S mojom crvenokosom Jean.
U Katranu mi prvi prilaze oženjeni. Na divan i asertivan način, odbijam ih i ostavljam s upitnicima iznad glava. Mora da je lejzba:-))
Mislim da sam već zrela napisati priručnik o zauzetim, oženjenim muškarcima. Što oblače, kako osvajaju, što govore, što im to točno nedostaje doma sa ženama.
Ne ljutim se, oguglala sam. I dosadni su mi dozlaboga sa svojim jednim te istim spikama.

Osjećam kako mi moje vlastito sunce sjedi na glavi, maše nogama i veseli se životu.
Otkrila sam neki dan pjesmu Jure Stublića iz 92, koja mi je nekim čudom tada promakla.
Dođi gola, dođi bosa..samo dođi..

Netko me mjesecima gledao u busu.
Zna sve moje ruževe i haljine.
Ak nije uvijek prekrasan, život je..barem interesantan.


Stoti post ..ovdje;-))


- 21:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #
27.03.2018., utorak
.....



Ne zaboravlja te

duga sjena na mom vratu
plavi pramen odmetnut od glave
moje bježanje od tuge koju ne mogu podnijeti

pričam sve manje i onako kao
sretna sam
ne zamaram se sitnicama
majstor života, kužiš
sve prihvaćam, ok

ne zamaram se sitnicama
a onda me nekad sretnu
kao tvoje oči
pa skužim da nije do tebe, do mene
ja nosim taj neki
virus samoće
to neko
nepripadanje
ovdje
sada
tu neku jebenu neshvaćenost
Zahtjevnost
nedodirljivost u samom zagrljaju

Zezam se životom
Ne zamaram sitnicama
Zahvaljujem na tom velikom poklonu
Hvala, hvala
Niste trebali
Ne tako
I ne tu
I ne- dati pa uzeti
To zbilja nije pristojno
A nemam adrese za reklamaciju
Nemam

Zato
Ne zaboravljam
Al onako kao
Sretna sam
Ne grizem usnu jer te želim
Nego da ne plačem
- 00:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #
16.03.2018., petak
Budi lijepa, budi moja



Vidim ovu rupicu na plavom. Tu si, dakle.
U modroj teksturi neba
koje se obrnulo otkada te nema..al to vidim samo ja.
Ne ispravljam sliku više.
Vozim i hodam po plavom. Utapam se u plavom.
A plavo se mijenja iz sekunde u sekundu.
Plavo nas mijenja.
Plavo se pretvara u more.
Dobije svoje otoke i uvale,
svoju brazdu, svoje struje.
Čas je more, a čas rijeka.
A uvijek je put.
Plavo i nas pretvara u otoke i uvale...
Mijenja nas.

Stalno smo na putu.

Sjećaš se onog mog posljednjeg sna, koji sam ti prepričavala, slušajući te kako teško dišeš
preko telefona?
Putovali smo, dragi.
U lijepom, velikom autu smo putovali.
Penjali se nekamo. Kroz šumu.
Taj naš auto mora da nije imao krova,
kad su se u tom snu,
sasvim lijepo vidjeli odbljesci sunca kroz krošnje, sumaglica i paučina. Svaka grančica.
I oblaci su putovali s nama.
Oblaci koji se pretvaraju u otoke i uvale.

Potom se cesta sužavala. Dalje se nije moglo autom.
Tu smo se morali odvojiti.
Svatko na svom biciklu.
Ali k istom cilju. Gore negdje.

Dirnuo te taj moj san.
Mislila sam tada da san sluti na ozdravljenje.
Ali ti si sve znao..i štedio me.

Svatko na svom biciklu.
K istom cilju.

Lako za cilj..mene još uvijek muči ono..razdvajanje.
Osvrćem se..osvrćem..

Jer nedostaješ sve više.
I kako ide vrijeme, kako se plavo mijenja,
kako me plavo mijenja,
sve mi je manje jasno

kako to..kako to da te nema.



https://youtu.be/h9rCobRl-ng


obrnula bi nebo da te nađe..
lijepa i samo tvoja..
- 19:26 - Komentari (23) - Isprintaj - #
15.03.2018., četvrtak
Comic sans



Ima tako nekih dana,
kada mi sve oko mene izgleda tako malo, majušno.
Kao da sam iznenada narasla, onako ko Alica u zemlji čudesa, pa odjednom ne stanem više u autobus, Medvednicu bih mogla prekoračiti, ili barem taknuti malim prstom, osjetiti svježinu i miris zaostala snijega, pa se primiti za grane i visjeti tako do dole,
do gornjeg grada, ljuljati se i paziti da ne porušim zvonike, više zgrade...
Čini mi se tada da su i oblaci nekako neobično blizu, kao da mi dotiču kosu dok hodam, osjećam kad mi okrznu tjeme, takvoj predimenzioniranoj.
I svi strahovi su mi smiješni onda, i moje strepnje, i tuga mi izgleda besmislena ko i tuđa nesigurnost,
i kao da tada spoznam svu silnu odgovornost
za vlastiti život, moje su ruke ogromne,
dok mi kroz onaj otvor u nebu opet govoriš, kako ovakva mogu sve..ali sve..čuješ li..
La vita e bella..principessa..

Mojoj šefici takva divovska, govorim da si za rješenje problema na poslu, odabere Šprajca ili Provjereno.
Glas si ne prepoznajem, urlam, pa velika sam!
A stav..a držanje...
Ona bude tako mala i jadna tada, da je još i požalim.

I sve želje moje plamne i strasne, pulsirajuće i tople, raspuknute poput nara, izgledaju tada mi ostvarljive lako, samo se usredotočiš, kucneš petama u sumrak ljubičasti, nasmješiš se neznancu ne mičući pogleda.
I mirisi su intenzivniji.
I znam napipati tugu, usnama dotaknuti radost, oblikovati rukama uvalu u kojoj smo se ljubili.
Nosim svoju malu veliku Trojku na leđima, nakon mog posla igramo nogomet, klupe su nam golovi i blatni smo do guzica.

Sve mi je blizu takvoj velikoj i uopće nisam umorna
kad brzo svladavam tim ogromnim koracima kilometre.
I vremenski sve stižem, i družim se, i ne zijevam u 22.30, premda spavam malo cijela dva tjedna, jer nama ogromnima i ne treba sna.
Gledam takva velika sinoć Comic sans, sasvim dobar hrvatski film, osvježenje je, vrijedi ga pogledati.
I takva ogromna, jedva sam uvučena u dvoranu kina, pored moje isto tako velike Jean koja se široko smije i sve joj je moguće, dok sa svojim crvenim kariranim šalom i crvenim pletenicama, jedri na biciklu prečicama gradskim, a pred njom preplašeni uzmiču puteljci, ona je moja superwomen, znamo se iz nekoliko prošlih života, a u neposredno prošlom, bile smo one fine pariške kurtizane..pisat ću o tome, bože mi prosti..

A ima i onih drugih dana.
Kad se smrzavam, upravo izašla ti iz džepa košulje.
Kad ti tako mala, opet poželim usta, zaplačem za glasom.
Kada se smanjim na veličinu dvočetvrtinske note, prolazeći pored jednog našeg ugla, a s mobitela se u tom trenu, ničim izazvan, u slušalicama odvrti onaj naš valcer.

Ima tako dana...


https://youtu.be/oc2aMNmXtiM
- 18:54 - Komentari (13) - Isprintaj - #
12.03.2018., ponedjeljak
***

Mlada i lijepa topolo.
Bila je duga zima.
Led i vjetar polomili su ti grane.
Mislila si..preživim li ovo..
Snijeg te očvrsnuo, nisi niti znala
koliko si jaka..
Gledaj se sada..preko noći
naselile su te ptice, najvišim granama
čini se da raščešljavaš oblake i zvijezde,
a prva toplina potjerala je sokove
iz dubine tvoje zemlje
do vrhova ti

očiju

Prevarila si vrijeme
prevarila si mjesto:

izgleda pretvorit ćeš se
u djevojku
ili pticu

od sve te miline

pa da se ne bi odmetnula
korijenjem se čvrsto odupireš
al grane ti se
pod dugim prstima Sunca
već izdajnički kite
zelenim izdancima

- 22:46 - Komentari (14) - Isprintaj - #
11.03.2018., nedjelja
Na putu prema životu



Jedna je jako mlada i ima visoke standarde,
pa je još sama.
Ima punđicu, maleno lijepo ličeko i čvrstu guzu.
Smješkam joj se, puno žabaca trebaš poljubiti..
samo pomislim.
Jedna je u novoj vezi. Veselimo se, drag je.
Ona je sretna, čini se.
Ima dugu loknastu kosu,
i upravo slavi rođendan.
I dečko je tu. Simpatičan.
Pokušava pričati s njim, ljubiti se s njim,
i čuti čemu se mi smijemo.
Jedna je u braku, pomalo su već brat i sestra.
Izgubile su se malo želje putem..snovi dobili patinu.
Ujedno je zaljubljena u lika iz serije.
Lijepo idealizira i kad se o njemu priča,
zaplamte joj oči i predivna crvena kosa.
Sretna joj kaže da se treba probuditi i progledati.
Čemu, pomislim. Sjaji najjače među nama.
Barem nam nije tama.
Jedna je crnokosa i vjerna, dragi je otišao u Irsku.
Gleda se u velikom ogledalu kafića,
pa zaključuje:
- ostarila sam otkada ga nema,
pa vidi me.
Uopće nije, pomislim.
- Tako sam i ja izgubila sjaj..
samo kažem.
Ona koja je u novoj vezi i sretna, kaže:
- je, al ne znaš što je gore.
Kad ode, ili kad umre.
- Al ja znam što je gore, kažem.
I mrzim to što znam.
Voljela bih biti u zabludi
i misliti da ću umrijeti zbog običnog prekida.
Naravno da sam i ja prije mislila drukčije..
- Ne, gore je kad ode.
- Ne razumijem.
Ovako mu ne možeš čuti ni glas.
Osim ako si ga snimila.
A i onda..to je tek stara snimka,
ne obraća se više tebi.
Sretna ne odustaje:
- al ovo je agonija..
Irkinja sve dublje tone u stolac.
- Ma koja agonija, ustobočim se ja.
Misliš, kad je mrtav, bar znaš da te ne vara?

Poslije ova jako mlada,
ova zaljubljena u lika iz serije,
i ja,
visokih standarda i kriterija,
plešemo na rock stvari
u Bikersu
do zore
zamalo.

I sjajimo..sjajimo.


https://youtu.be/WJ_V8c7R7ZU


- 17:37 - Komentari (17) - Isprintaj - #
10.03.2018., subota
Kraljevski



Kad sam shvatila da mi odabir života,
neće umanjiti tebe,
da će me i dalje naši neki kutevi svemira
podsjećati,
izazivati toplinu, ježenje, osmijeh,
vratiti mi momentalno
onaj fini osjećaj naših pripadanja,
usklađenih koraka,
isprepletenih prstiju,
podlaktica koje se miluju, u hodu..
krenula sam opet, živjeti.
A ti si ionako tu,
na svakoj našoj šetnici,
ugibalištu, klupi, restoranu.
Ti si tamo i gdje nikada nismo bili, dragi.
U oblacima svilenkastim iznad Dolca
koji se svijaju u gnijezdo za golubove,
golubova koji u prh odnose
one naše ponajbolje sate,
razlete se, al uvijek zajedno,
zajedno, protiv vremena,
poseru se na onaj sat na Trgu,
naprave krug oko Petrice Kerempuha,
posjedaju na stare fasade.

U srijedu već tradicionalno, izlazak.
Usred tjedna i obaveza,
mi navečer sjedamo, neopterećeno,
u fine fotelje Poezije to go
dvorane Muller,
slušamo žensku poeziju,
žena do žene,
od mlađih do starijih pjesnikinja.
Irena Vrkljan koja mi oduvijek
svojim pjesmama izuva cipele
i skida cijele fragmente
mojih vlastitih misli,
danas ima osamdesetak godina
i javno izjavljuje
kako mrzi čitati svoje pjesme,
a ja je potpuno razumijem.
Nježnih je godina, slabije vidi,
a glas je ko stvoren
za krhka šaputanja,
ne za mikrofone.
Lidija Bajuk
svojom međimurskom
pentatonikom razgaljuje
raštimane mehanizme srca.
Dortu Jagić, darkersku poetesu,
nakon spuštanja u bačvi
niz brze vodopade
njenih iskričavih metafora i misli,
susrećem pri izlasku iz dvorane
i pozdravljam ko staru znanicu.
Fejsbuk boleština je to,
svi su ti kao prijatelji.
Srećom, darkerica je neposredna,
pa ne ispadam nužno kreten,
nego nam se, imam dojam,
zamalo pridružuje
u našem noćnom mijaukanju.
A nakon poezije..
plešemo salsu skoro do ponoći,
no Pepeljuge moraju leći
pa se u ritmu grada iskradamo
uznojene i sretne
kući.

A onda idući dan..
Dan žena i Kralj Lear u HNK,
sjećanja me od samog pogleda
na zlaćane štukature, crvene tepihe,
debeljuškaste anđele, preplavljuju.
..i odmah imam tridesetak godina manje,
švercam se na Traviatti,
pa ravno u ložu,
onu prvu s lijeve strane pozornice,
gdje mi je i mjesto.
Shakespeare je težak za četvrtak uvečer
i spor,
mada uvijek aktualan.
Glumačka postava je vrhunska,
Manojlović je reikarnacija
svih ludih kraljeva,
plače na pozornici
kad ga počastimo dužim aplauzom.
Lear je tašt i tvrdoglav otac.
Nasljedstvo kani ostaviti starijim kćerima
koje mu se ulizuju,
ne razaznavajući da ga voli jedino najmlađa, najiskrenija.
Kazalište miriši na starinske parfeme,
pliš i mašne, kreme i taštine,
bijes , ljubomore i suze.
Meni još ljepše od predstave,
jest tonuti
crvenim čizmicama
po crvenom sagu..
osjetim to ko prirodno stanište.
I predivna terasa s pogledom na moj faks,
gdje se slikam s ratobornim anđelima
i slušam kako mi krulji u trbuhu..

Plesat ću ti.
Na vrhovima svoje žudnje za tobom.
Prilazit će mi pritom i pravi i krivi,
malodušni i uporni,
kraljevi i prosjaci,
ratnici, izdajice...

Pisat ću ti.
Priča o Sarah će rasti..
Svašta će se još događati
u mom malom kazalištu.

Putovat ću ti.
Na mjesta gdje smo bili
i gdje nismo stigli.

A svugdje ćemo biti mi.





- 08:31 - Komentari (18) - Isprintaj - #
06.03.2018., utorak
Jednom



Jednom
ta će uzbrdica napokon
postati ravnicom
pitomom
širokih očiju ko djevojčica
otopit će se zadnje krpice snijega
oko moga srca
moći će se tu naći
i žutih i ljubičastih
šafrana
oko zjenica
jedan će škripavi vrtuljak
ponavljati i ponavljati
našu pjesmu
koja će postati samo mojom
Pjesmom
Jednom
pustit ću napokon one divlje konje
koje sam othranila djetelinom
zamalo pripitomila
rukom im razbarušiti grive
poželjeti raskošne avanture
oni će mi darivati sanjive trepavice duge
za oproštaj
kad zaspim
omotana dekom crvenom
dobro znajuć da je deka, a ne tvoje ruke
Jednom
neće biti nijedne više pjesme na radiju
koja će me rasplakati
uživat ću u tuđim ljubavima kao da sam ja
sva mudra, sva tako strašno hrabra, pomirena
znati ću reći pokoju o zajedništvu s dobrim osmijehom
s malom kapljom nujnosti
Nosit ću drukčije francuske kape
prezivati se djevojački
nositi visoke pete i hodati kao lađa
pisati ljubavne romane
pored peći gdje će mi uvijek biti hladno
mada ni snijegova možda
više neće biti kao danas
Jednom
kad i zadnji snijegovi okopne
kad zažubore nova proljeća
kad spuste se nad moj srebrn grad
mali mjeseci samoće

https://youtu.be/YoBjVaQMt10


- 20:14 - Komentari (16) - Isprintaj - #
05.03.2018., ponedjeljak
A poslije



Kad zatvorim oči,
a činim to često, jer gledaj, život udara,
i siv je i grub i bez glazbe i bez slika, izdaje, vara..

Kad zatvorim oči,
a činim to često i hodajući,
sve mislim, izgubit ću se, naći drugu ulicu posrčući..

Kad zatvorim oči,
a činim to često ne misleći
ni o ničemu, da te nema, da si ne možemo reći..

Kad zatvorim oči
Odjednom diže se
zeleni proplanak
na njemu
stoljetna stabla razlistala
na njima mahovina
pokazuje Put sjevera

između dvaju stabala
starinska užetom sašivena ljuljačka
Mi vrištimo od smijeha i uzbuđenja
Skačemo u dalj s najviše točke zamaha

Ja nestajem u suton vraćena malinama
Tražim gdje si doskočio danima

I tražim
Pa otvaram oči
I vidim opet

Život

Ili ću te tražiti ili ću usnuti



- 21:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #
03.03.2018., subota
Ribafishu..od bloga:-*

Ne znam te dobro.
Jednom sam te vidjela na blogo promociji naše knjige, kad si još bio urednik naše blogozajednice i vrlo korektno obavljao svoj posao, u skladu s mogućnostima..znamo di živimo.
Slučajno si sjeo do mene, pa sam te zamolila da mi držiš knjigu dok čitam, jer su mi se tresle ruke od treme.
Do pozornice nisam ni pokušala otići, valjda bi triput pala u nesvijest.
Nasmijan, jednostavan, puno tiši nego što sam te zamišljala kroz tvoje iskričave, ekstrovertirane kolumne, u kojima se moglo saznati baš sve o tvom životu. Poslije površno FB prijateljstvo, tvoje jutrooo piplll starih hitova, tulumi i druženja, putovanja, zanimljiv posao i to je sve.
Tako sam prek FB sinoć i saznala da ti je otišlo Sunce, i prvo što sam pomislila, nee, to nije moguće,
otkrit će se da je neka greška.
Prekrasan, vedar dječak..isti ti.
Tvoje djetešce i Tvoj Smisao.
Ne..ne umiru djeca..ko što ne umiru ljubavi...umiru samo tamo neki stogodišnjaci, naživljeni i umorni od života..

Riba..cijelo vrijeme otkad sam saznala, bavim se glupostima, samo da ne mislim kako ti je.
Al tu mi je to..tuče u primozgu..molim za tvoju nadljudsku snagu i Ljubav..kako bi to sve preživio na nogama.

Znaj da cijeli Blog.hr duboko suosjeća i proživljava s tobom tvoju tugu.
Oni koji vjeruju, mole.
I psuju..neshvatljivu smrt.

Svi smo uz tebe.



- 20:49 - Komentari (34) - Isprintaj - #
Pupoljci



Kaže mi netko drag, kako ne znam prihvatiti činjenicu postojanja zla.
Pisala sam o tome, kada sam ipak napokon otkrila jednog davnog ljeta na Korčuli, da postoje lijepi, nelijepi i ružni, koliko god mi šutjeli o tome.
Sablaznila me tada spoznaja o tome, kolike duševne škrape šeću među nama, emotivni mrtvaci i ljušture, koji su doista u stanju činiti drugome, naizgled ničim motivirano, neshvatljivo zlo.
Lako je biti zao. U tome nema nimalo avanture niti mudrosti. Za to ne treba nikakva posebna vještina, napor, nije to nikakav poduhvat. Vodiš se svojim najnižim pobudama, ne propituješ svoje predrasude niti smatraš da ih imaš. I žbam, bum, tras...nanosiš povrede. Nema veze, i tebe povređuju, zar ne.
Teže je biti dobar. Veća je duševna širina za to neophodna, samopropitivanje, samokritičnost i znanje, a poseban je izazov u nekim vremenima, kada svak misli samo na sebe.

Nakon spoznaje da postoji neshvatljivo zlo,
upravo zbog nepostojanja imalo umnog napora za njegovo ostvarenje, došla mi je spoznaja i o tome, da je u svakome od nas ipak pupoljak dobrote.
Nekada i mimo našeg htijenja, zbog teških životnih okolnosti, ta divota od budućega cvijeta, nije uspjela dobiti priliku za procvasti.
Pa se budućnost osušila.
Bez dobrote nema rasta ni napretka.
Zlo uvijek poždere sebe samo.

Da se ne bi slučajno pitali i mada pouzdano znam
da će se neki ovdje ovime naslađivati, Donin me svijet, u bezazlenoj desno-lijevoj političkoj raspravi, na svom blogu i u svom odgovoru na moj komentar, bezočno povrijedila. Ostala sam zgranuta tom bezrazložnom
( sic!) zloćom. Kao i činjenicom da me žena uopće čita, da je uopće interesiram.
Kao da je jedva čekala da mi kaže što me ide.
A ne poznajemo se.
Ne zna žena ama baš ništa o meni.


Inače se zlobi i zloći redovito nasmijem.
Ovdje sam pak osjetila debeli žalac moralnog osuđivanja, pri čemu je pokušala ocrniti moje poetsko i prozno izražavanje, nazivajuć ga sramoćenjem nekoga koga više nema i njegove obitelji, koja se
( od mojih krvoločnih napada) ne može obraniti.
Pa je eto, baš ona tu da im osvjetla obraz.
Kao i umrlom.
Stog mi nije do smijeha.
Imenovana je sve rekla o sebi.

U mom pisanju ima puno i fikcije i stvarnih emocija.
Prerađujem kroz pisanje mnogo toga što je bilo.
I tako preživljavam.
Ekstrovert sam. Puštam bol svjetlosti.
A taj netko koga više nema, bio je moja ljubav, kao i ja njegova, pune četiri godine.
Bilo to nekome drago ili ne, bilo bi bolje dotičnoj, da svoje neshvatljivo zlo preusmjeri na nešto što zahtijeva i zaslužuje toliku silinu negativne energije, a to zasigurno nismo moje anonimno pisanje ovdje i ja.
Ovaj dosad napisano, treba shvatiti kao vijenac češnjaka, ali i glogov kolac, bude li trebalo.

*******
Jučer sam unatoč smrznutom kišobranu u ruci i potrebi navlačenja klizaljki radi lakšeg kretanja smrznutim cestama, nakon posla, sva onako smrznuta dodatno objavom da je umro Ribafišev Roko, to djetešce koje mu je bilo smisao i Sunce života, krenula na poeziju, prozu i svirku u velikogoričkom Podrumu.
Nastupao je moj dobar poznanik, Zlatko Majsec, poznati Frik iz kvarta, a oduševio me već i otprije svojom iskrenom skromnošću i nenametljivošću.
Zlatko je diplomirao filozofiju i pedagogiju, jednostavan je, drag i previše samokritičan u ovom moru samohvale i mediokriteta.
Poezija mu je zezancija i rima, uglavnom socijalno obojana, a priče zanimljive i višeslojne.
Družili smo se nepretenciozno, baš kako volim, ko u vlastitom dnevnim boravku, bilo je i jako dobre svirke.
Dobila sam knjigu s posvetom u njegovom stilu.
Došla sam do zaključka po ne znam koji put, kako su baš oni koji doista vrijede, pa bi samim time mogli puno dobroga donijeti svijetu, izrazito skromni i nenametljivi, pa samim time često ostanu anonimni,
što je velika šteta.
Ne razmeću se diplomama, objavljenim knjigama, talentom ili sposobnostima. Uvijek su si nedovršeni i nedovoljno dobri, jer u svemu vide prostor za učenje i napredak. Od širine horizonta, nemaju vremena za zloću.
Najglasniji su upravo oni, koji nemaju ništa za reći.

******

Zbog onih pupoljaka s početka, uvijek dajem priliku.
Razmjerno tome, nailazim na udarce, izdaje i razočaranja.
Zbog širine horizonata i u ime stalnog učenja, nemam vremena za zloću. Iako znam da postoji.
Možda mi je to i zbog imena: izvući ću iz svakoga onu posljednju suzicu davno zatomljene i prezrene nježnosti.
I nikada neću prestati vjerovati u pupoljke.
Nekada žive duboko u smrznutoj zemlji.

Zamisli sreće da ih toplinom nekako probudim.

- 16:37 - Komentari (19) - Isprintaj - #
01.03.2018., četvrtak
Crveno i crno

Moram vam priznat nekaj...
Sinoć sam...sinoć sam bila u kazalištu, i gledala sam..
Aa..ufff....
Frendica Jean nabavila je četiri besplatne karte, a ja obožavam kazališta..al sam pogledala autora predstave tek kratko prije početka, na gugliju...
Dakle..jučer sam bila u kazalištu..
I gledala sam..ajde..pa reći ću vam..
Gledala sam "Šest likova traže autora".
Frljić!!!:-)))))

Prva scena je Bujančevo vjenčanje.
Na sceni se najprije s maskama svinjskih glava, u krug prešetavaju skoro svi desničari naše društveno- političke scene. Tu mi je još smiješno.
Kardinal sa svinjskom glavom, pričešćuje ih kokainom.
Tu mi je odvratno.
Klinci u publici se smiju. Scena je nevjerojatna.
No, znamo, riječ je o Frljićevoj satiri, cilj je šokirati, pa pod cijenu svake moguće vulgarnosti.
Nekoć je Kerempuh imao božansku satiru, izrugivalo se tamo svemu i svačemu, nitko nije bio pošteđen tog njenog otrovnog žalca.
(Samo)izrugivanje je jako zdravo. Ono ukazuje na našu posvemašnju malešnost, relativnost i nevažnost. Ispuhuje lažne veličine ko mjehur sapunice.
Otud ona kasnija gorčina u ustima...
No, satira na današnje doba, ne samo da je gorka, groteskna, nego vam se od nje doslovce bljuje. Ufff.
Tim više, što je Frljić tako jako lijevo nasađen, siroti, da mu je sinoć promaklo izrugati se i svojoj ljevici malo, a ima i tu materijala, itekako ima.
Unatoč pucačini, vrištanju, prenemaganju, pretjerivanju, golim cicekima koji me nisu sablaznili i šlatanju, guženju, snimkama Hitlerovog i Mussolinijevog govora od kojih prolaze žmarci, te tendencioznosti autora
( Pirandelli koji je stvorio to djelo, bio je fašist, pa se Frljić ovako razračunava s fašizmom), u predstavi ima nekolicina interesantnih filozofskih postavki i intrigantnih borbi satire i drame, koja se upravo zbiva u svim segmentima Lijepe naše.
Mene se dojmilo kad nas je glumica uvjeravala da ona nije glumica nego lik, i da smo svi mi Srbi jer samo mrtvo hladno gledamo kak je debeli redatelj siluje.

Pljesak je u prepunom kazalištu, bio anemičan.
Bilo mi je žao glumaca.
Pomislila sam, kak Freš mora pogledat ovu predstavu i napravit odgovor na nju;-)))
Mi ćemo bit likovi. Jasno. Mi to već i jesmo:-P

Fašizam, tvrdi Frljić, nema smisla za humor.
Nema ga niti jedan totalitarni režim, Frljiću.
Pa niti ti.
Rekla bih: boreći se protiv fašizma, postajete fašisti, ljudi moji dragi!
Neke oprečnosti i podijeljenosti koje harače našim društvom, zapravo ne bi ni postojale jedna bez druge.
Samo..tko će prvi prestat srat?
( pod dojmom sam još)

Poslije predstave, išle smo nas četiri na kuhano vino.
Konobar je u praznom kafiću za šankom prao čaše, radio obračun i cijelo vrijeme prisluškivao naš razgovor.
A pričalo se...malo predstava, posao, izlasci..pa onda veze i muškarci;-)))
Neno konobar, bio je oduševljen.
Jedva se suzdržavao da ne sjedne s nama.
Jean je rekao da ima divno ime.
Ivette je našao masera.
Sa Suzette se zapričao...
Meni je rekao da sam mu poznata..javna osoba?!;-))
Jeah, rajt, blogerica:-P




- 20:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.