utorak, 18.11.2008.
Mikola Mihajlovič i ozloglašena zgrada Rektorata
Naš omiljeni službenik Ureda za međunarodne odnose. Brko zavidne figure, naizgled simpatičan, ali u dubini duše ljenčina koja dobiva plaću za to što njegovi pomoćnici obavljaju stvari koje bi on sam trebao obavljati… U svojim posjetima Uredu za međunarodne odnose najčešće smo ga zatekle kako sjedi u svom fensi naslonjaču, zamišljeno promatra ekran svog kompjutera, ili pak nezainteresirano lista nekakve papire. Naš prvi susret je bio:
„Dobar dan, mi smo studentice iz Hrvatske, doputovale smo jučer, nitko nas nije dočekao na aerodromu, jedva smo se uselile u dom, potrebno nam je…“.
Čovjek je uzeo slušalicu u ruke, obavio dva telefonska poziva i sredio stvar. Ljubazno smo mu se zahvalile i pošle dalje obavljati birokratske zavrzlame. Naš drugi susret je bio potaknut činjenicom da smo morale preuzeti svoje propusnice za faks. Sve je prošlo skoro pa idilično. Treći susret… Hmmm… nije ga bilo, jerbo dotični nije bio na svom radnom mjestu, ali je zato ljubazni momak kojem ne znamo ime, zaposlenik Ureda za međunarodne odnose, preuzeo naše papire i odveo nas do tete koja nam daje talone za hranu. Četvrta posjeta gore već spomenutom Uredu je skoro pa bila isprovocirana.
Dakle, ovdje dobivamo i stipendiju (cijelih 100 $ minus PDV). Stipendija se dijeli samo tri dana u mjesecu, i to ne uvijek na iste datume. Ovaj mjesec su velevažni datumi bili: 13, 14 i 17.11. Rahela i Tanja su nas savjetovale da nikako ne idemo prvi dan po stipendiju jer je tada najveća gužva i možemo čekati satima. Prvi dan smo stoga preskočile.
U petak, 14.11., točno u 12:00, Anna i ja stižemo pred zgradu Rektorata. A kad tamo… Red do pola ulice. Ništa. Stanemo u red zajedno sa svim kijevskim studentima. Red se skoro pa ne miče… Pomalo smo bile zbunjene jer nismo bile 100% sigurne trebamo li čekati u redu zajedno sa svim domaćim studentima, ili možda postoji nekakav drugi red za strance… Poslale smo par sms-ova prijateljicama u RH. Dolazi odgovor: „Da, sa svima njima.“ Ok.
Red se polako pokrenuo. Nakon kojih sat vremena smrzavanja na ulici konačno smo došle do ulaznih vrata Rektorata. Nakon još par minuta čekanja uspjele smo i ući u ne puno topliji hodnik zgrade. Red stoji i ne pomiče se ni milimetar, a izvana hrpa ljudi pokušava ući u prostoriju. Odjednom su se pojavila dva zaštitara (oba za glavu niži od Anne, a samo neznatno viši i od mene same, naravno) i sve nas istjerali van. „Jer od nas ljudi ne mogu ući u zgradu.“ Ok, to je bilo poprilično nisko. Nekako se svih nas 156 izguralo van. Masa počinje negodovati…
Čekamo još neko vrijeme, izlazi ponovno zaštitar i objavljuje da je jedan sat i da je u banci pauza do dva. Odjednom se odnekud stvorio komad papira, netom istrgnut iz male bilježnice i počeo se raditi spisak (naravno, po principu: „ja sam bio prvi u redu pa ću zapisati sebe, i sve prijatelje koji su došli kasnije, kako se ne bi morali smrzavati tu u redu sa ostalima“.
Anna i ja smo na popisu završile kao brojevi 60 i 61. Nije loše. Sigurno nas je bilo i više.
Negdje oko pola dva ispred zgrade su se pojavila dva radnika koji su došli SKIDATI VRATA. Od svih 30 dana u mjesecu, baš taj dan kad su se dijelile stipendije oni moraju skidati vrata Rektorata. U 14:10 izlazi baba – glavni buhhalter (knjigovođa) – sve nas potjera sa stepenica zgrade na pločnik. Naravno, red više odavno ne postoji, a nitko nema pojma ni gdje se nalazi famozni popis. Od studenata pored nas čujemo da je jučer bilo slično stanje i da je takav isti popis neka djevojka poderala. Anna i ja lovimo niski start svjesne činjenice da će u ovoj utrci pobijediti samo najspretniji i najbrži. Iz mase se odjednom pojavljuje jedan mladić s popisom. Počinje čitati prezimena prvih 15 ljudi, ali baba iza njega istovremeno počne po vlastitom nahođenju propuštati ljude koji su joj bili najbliži. Anna i ja se polako probijamo do babe. 30tak ljudi uđe, masa je zaustavljene kreštećim glasom vidno iznervirane gospođe Buhhalter. Nakon još pola sata naguravanja, nakon što je Anna neuspješno pokušala pitati babu postoji li poseban red za strance (neuspješno zbog toga što ju je baba otpilila kratkim: „Sad ste u Ukrajini i za vas vrijede ista pravila kao i za sve ukrajinske studente.“, a nakon čega je masa ponovno udaljila i mene i Annu od toliko željenih vrata), nakon kolektivnog nadmudrivanja s babom, radnicima i portirima, nakon što je mladić s popisom ponovno utopistički krenuo čitati prezimena s istog, a baba po vlastitom nahođenju propuštati ljude unutra, pojavila se još jedna baba koja je ljude tjerala van iz zgrade… Nakon toga se blijedo sjećam ostalih detalja jer smo se Anna i ja u nekom trenutku uspjele dočepati toliko željenog šaltera u banci. Dođemo na prvi šalter, pokažemo putovnicu, nema nas na popisu.
„Koji ste fakultet?“
Slavenska filologija, odgovaramo.
„Aha, onda idete na drugi šalter.“
Dođemo na drugi šalter, opet nas nema na popisu i teta nas ponovno pošalje na prvi šalter. Vratimo se na prvi šalter, teta traži, traži, traži po papirima… NOPE, nema nas.
„Idite u sobu 17.“
Odemo u sobu 17. Predamo ID kod i putovnice. NOPE, ni tu nas nema na popisu. Nisu dobili „nakaz“ (rješenje, odluka, naredba). Trebamo saznati broj „nakaza“, javiti im i onda će napraviti predračun za naše stipendije. Hmmmm… Tko je zakazao u ovom lancu??? Naš dragi, ljubljeni brko. Mikola Mihajlovič. Tu smo već skoro mjesec dana, prvi dan smo mu se otišle javiti, pokupio je naše podatke kako bi mogao poslati „nakaz“ u dom i u Rektorat, ali ni u domu ni u Rektoratu ih nisu zaprimili. Ništa, uslijedio je naš četvrti posjet Uredu za međunarodne odnose. Kao što sam i rekla, bio je isprovociran.
Promrzle, gladne i jadne negdje oko pola 4 popodne upadamo u ured M.M.-a. Odmah sa vrata počele smo recitirati što nam treba. MM nas zbunjeno gleda i trepće svojim malim okicama. Njegov pogled govori: „Glupe inozemke!“. Naravno, apsolutno je nevjerojatno to KAKO u Rektoratu NEMAJU njegov „nakaz“. On ge je odavno poslao. Nevoljko nam je fotokopirao „nakaz“ (naravno, ne on, nego simpatični mladić koji tamo radi), a i to tek nakon što nas je optužio da smo mu dale krive kopije ID koda. Nakon kratkog nadmudrivanja s MM-om, pojavio se simpatični mladić s našim fotokopijama. Nakon što smo u rukama konačno držale papir, na kom su navedena sva naša prava za vrijeme boravka ovdje, ponovno smo se uputile u Rektorat. Brrrr, gužva je još uvijek bila užasna. Prošle smo preko reda pobjedonosno mašući „nakazom“. Ljubazna gospodična u sobi 17 je preuzela papire i rekla nam da će nas stipendije čekati 25.11. Đizs, to je tek za tjedan i pol!!!!
Mislim da je jasno zašto nam MM nije na popisu najdražih nam ljudi u Kijevu.
A mislim i da je jasno još jedno: „Svugdje je lijepo, ali kod kuće je ipak najljepše."
Lijep pozdrav svima,
Vesna
- 15:33 -
