A relapse came suddenly, but not entirely unexpected.
Bullets were flying, Stukas were howling in the air above, raining death upon us, only ocassionaly interrupted by one of our trusty Spitfires. Me and the lads were following the tank in a jeep, crouching every time a shell shrieked, paralysed in terror as the tank burst open in front of us, human debris scattered. The driver makes a quick turn, the sargeant shouts us back into reason. Short, sharp, shock. We drive in, through the gates of some Egyptian town, the Jerry running the show. Giving us a warm welcome.
"Allright, go you pansies, go!", shouts McGregor.
The hail of bullets ricocheting around us misses me, surprisingly. I get behind cover, clutch my Lee-Enfield and start shooting.
The smoke clears.
A sada nešto posve drugačije.
Four of a kind, always beats a pair. Ako imate špil sa 52 karte u 4 boje tako da je 13 karata u svakoj boji različite jakosti, na koliko načina možeš odabrati 3 karte različite jakosti? Četiri povrh tri puta trinaest povrh 3. To je bar jasno.
A grenade clatters to my foot.
Profesorica iz matematike očito ne voli roleplaying. Neprestano nas pokušava uvjeriti da igraća kocka ima 6 stranica. Te da je nemoguće da dobiješ 7 kad baciš igraću kocku. Moja vjerna dvadesetica protestira iz džepa, dvadesetostrana kocka to jest (don't get any funny ideas...). Kako da ju zovem? Dvadesetostrani ikosaedar? Ako filozofi smiju koristiti izraze poput vasiona, bivstvovanje i jestvovanje za potrebe filozofije, onda ja smijem ikosaedar zvati kockom, za potrebe RP igara.
Dare I pick it up?
Speaking of philosophy, danas me smrtno ranio pojam pri završetku sata. Ne kao ocjena, nego kao mind shattering series of thoughts. Beskonačnost. Aperion. U svakoj točki kruga je početak. Pa tako i u smrti, kružno. Živimo da umiremo, umiremo da bismo mogli živjeti. I odlazimo od točke A do točke B, da bi smo s B došli na C ili pak na A i tako repeat to infinity. Aperion. Um ne može misliti ništa, kaže profesorica, u nadi pobijanja smrti i objašnjavanja that death is not the end but merely a transitional period. Mrtvi um može misliti ništa.
Jer on ne misli.
Do I still have time?
Nakon gubljenja u nekoliko jestvovanja i ništavljenja koja jesu, ali nisu nakon neke granice, razred se smije, zafrkava profesoricu, pokazujući svoju glupost, svoju ne-misao, svoju jednostavnost. Sretni su. To im čini zadovoljstvo. Pa zašto im priječiti? "A moralni zakon u nama?", dere se Kant. Čini onako da želiš da tvoje činjenje vrijedi ko opći zakon. Idealisti, svi odreda. Pitam se zašto nisu masovno pozavršavali u ludnicama, kao toliki pisci. Možda su uzimali onaj idiotizam koji graniči s mentalnom bolešću koji ih je okruživao zdravo za gotovo? Tko zna. Ja ne. Čak nemam upitnik na retoričkom pitanju.
My fingers grasp the trapped metal death.
Hoće li eksplodirati. Izjava. (And if your head explodes with dark forebodings too...) Krleža mi maše sa stola, metonimija i ono drugo čime se pripisuju žive osobine neživim stvarima. Ja čitam Mary Shelley, Dicka i Huxleya. Škola ide dobro, ali ja ne učim (tvrde dvije od tucet profesora i profesorica). Kome vjerovati. Kome treba smisao?
I throw it back. Right in their face. The bastards.
AND IF WE FALL, WE ALL FALL
AND WE FALL... alone
Glazba: System of a Down - Attack/Soldier Side (Hypnotize)
Kierlan Darkskye,
oN SuGaR!
|
