Danas ste me opet mogli čuti na radiju.
Točno oko 17 sati, govorio sam dobrim ljudima iz Radija Zabok o sebi i svojem pisanju na sebi svojstven način. Malo sam zvučao blesavo, ali hej - to mi se često događa. Povod je bilo predstavljanje naše radionice kreativnog pisanja u Javnoj knjižnici K.S. Gjalskog u Zaboku. Iskreno, ne znam zašto Zabočani rade tako veliku strku oko Gjalskog, mislim tip nije bio ništa posebno. Pisao je, pa kaj onda? Pisaca imaš koliko hoćeš. I u njegovo doba ih je bilo. Boljih.
No dobro, svaki se grad mora dičiti nekom poznatom osobom koja se tamo rodila, koja je tamo ljetovala ili makar jednom pila kavu, ali... Što je previše je previše. Ista je stvar sa Ljudevitom Gajem u Krapini. Dobro, čovjek se borio za hrvatski jezik... ali svejedno, nakon što pogledam sve o njemu, nije bio netko s kime bi se trebalo ponositi. Financije, dogovori sa Srbima... Svaka čast ilirizmu i Slavenima, ali što je previše je...
But, I digress.
Tu smo radionicu kreativnog pisanja prikazivali čitanjem naših radova. Nije bilo važno jesu li nastali na radionici ili ne, no rečeno nam je da će se iduće godine čitati samo oni radovi s radionice. Ja sam pročitao jednu zadaću iz škole koju se profesorica iz hrvatskog nikad nije sjetila tražiti. Nije da mi se posebno sviđala, imao sam ja i boljih radova, ali ne dovoljno kratkih, dovoljno shvatljivih drugima (iako bi to bio jedan od uvjeta dobrog rada) ili pak dovoljno završenih. Neko sam se vrijeme dvoumio hoću li ipak pročitati Pjesmu u Kraljevskoj ulici, makar nije završena. Ili, mogao bih pročitati onaj rad pohvaljen na Gjalskom. Ili pak prokletog "Krokodila" nastalog na radionici.
Dobro je prošlo, ljudi su me slušali, valjda zato što sam na početku izjavio da za razliku od drugih, ovaj meni nije najdraži tekst, niti je nastao na radionici, niti je moj posljednji, što ih je, ako ništa drugo zaintrigiralo za mene, a ne za tekst.
Svu je slavu pobrao Nighthawk svojom "Orijentalno", kojom je razbio monotoniju ozbiljnih tekstova. Možda ju posta na blogu (wink, wink, nudge, nudge) da se divite. :P Ljudi su se dobro nasmijali, a rad će mu biti objavljen u jednom skupu srednjoškolskih priča. S pravom, jer je stvarno dobar. A i imao je tu sreću da je bio okružen ozbiljnim, refleksivnim djelima koja zvuče kao da su ih pisali starkelje, a ne srednjoškolci.
Mislim, ja pišem relativno ozbiljne stvari, ali uvijek imaju nekog smisla i radnje. Čak i moj "Krokodil" koji je vrhunac besmislice, ima radnju i opipljiv je. No, trenutačno je neki boom srednjoškolskih radova koji su puni kompliciranih riječi, besmislenih opisivanja osjećaja u sebi koji se nadaju da će dobro zvučati, makar nitko nema pojma o čemu se radi. Osim možda autora, iako u to sumnjam. Tako je lako pisati. Nizati dubokoumne, Matrixovske izjave u ruskom ruletu (evo ga, popuštam i ja) u nadi da će se iz toga izroditi nešto dobro. Mogu razumjeti ako žele nešto poručiti, pa namjerno koriste taj stil, ali onda poruka mora biti jasna.
Sorry na dugom postu. Ali s obzirom da su posljednja dva bila malo kratka (understatement), onda je dobro da je ovaj malo dulji.
Glazba: Beatallica - Sgt. Hetfields Motorbreath Pub Band
Kierlan Darkskye,
Maybe A Writer, Surely A Critic (or Chaotically Calculated)
|
Još jedan face lift. Očiti znak da ovaj blog ide k vragu.
Idem u Bari.
Danas bih trebao slaviti.
I blew it
Nije čak niti riječ o blogu, makar me obično za blog muči nestašica volje, za razliku od inspiracije.
Ne uzbuđujte se previše, riječ je samo o tračanju.
Sjećate se mog boxa sa ciljevima?
Razmišljao sam o tome da za naslov stavim, radujte se narodi, ali... previše sam se puta vraćao sa vedrim obećanjima, veseljem i nadom u kreativnu budućnost. Ne ovaj puta. Možda nastavim, možda ne. Vremena su ponovo počela, kad moj iznureni um treba neki ispušni ventil. Blog being the best opcija, vraćam se starim, provjerenim načinima unutarnje psihoanalize i povjeravanja svojih misli totalnim neznancima (ili pak dobrim prijateljima).