Dan za danom, jedan paklenskije vruć od onog prethodnog.
Dogovor je da danas odemo na kasni ručak do imanja. No prije toga, kako ne bismo smetali djevojkama dok kuhaju, možemo malo prošvrljati okolo
Bob, Lillyin brat će mi biti vodič po putevima u i oko Homa Bay-a.
"Kamo želiš ići" - pita me kao da ja znam što tu sve ima.
"Ti vodi, a ja ću samo skupljati dojmove" - izvlačim se.
"Dobro. Idemo do shambe i do rijeke"
Shamba - je ustvari njiva ili vrt.Obradiva zemlja najtočnije.
Kako sam se pripremio za šetnju po centralnoafričkom suncu i afričkim prašnjavim putevima to samo jedan glupi mizungu može.
Dakle osnovna oprema - kapa i fotić.
Sandale.
Duge hlaće - barem jedan dobar odabir.
I više ništa. Dobro par stotina shilinga. No oni ti na +40 C ne pomažu. Niti te mogu rashladiti niti možeš njima znoj obrisati - dakle nisu vrijedni spomena.
Krenuli smo od hotela dublje u naseljeni dio, preko grbavih puteva i livada sa onom oštrom, rijetkom travicom. Zemlja je ovdje miješana te smo čas na crvenom tlu čas na pepeljasto sivom prašnjavom, a povremeno vidimo i crnicu na kojoj sve buja.
Ovo je kraj u kojem raste sve. Doslovno sve što god znam od voća i povrća plus mnoge druge stvari koje su egzotične i koje prvi puta vidim kako ustvari izgledaju, a da nisu pakirane u plastičnu vrećicu.
Bob mi pokazuje plantaže kikirikija. Bio sam dugo uvjeren da je to voće ustvari nešto što raste na drvu poput kave ili kakaovca. Sad vidim da je to ustvari sličnije krumpiru. Ima biljku koja cvate i hrani plodove u zemlji (tzv. cimu) i gomoljasti dio koji je na kojih 10-20 cm u zemlji. Pretpostavljam da je i iskapanje slično kao kod krumpira.
Bob mi veli da je kikiriki njihova osnovna hrana dok su mlađi. Kasnije ga jedu rjeđe i polako se prebacuju na dehidrirani slani kakav mi poznajemo. Postoje dvije vrste - bijeli i crveni. Bijeli je bolji za kuhanje.
Druga vrlo omiljena poslastica ljudi u ovim krajevima je šečerna trska. Moram priznati da mi to baš i nije najjasnije objasnio, znam samo da ju on jako voli.
Pitam ga za ananase i pokazuje mi u smjeru planine.
"Tamo u podnožju ima nekoliko plantaža ananasa"
O njima ne misli ništa posebno. Fino no nije nešto u čemu se može uživati.
Dosadno voće.
Samo ga oguliš, malo žvačeš i progutaš.
Još mi spominje guave (ono što sam neki dan vidio u Hippo Bucku) i ogromni grejp (poput pomela) koji je dobar protiv žeđi.
Ipak osnovna hrana Luo naroda koji ovdje žive su bijelo kukuruzno brašno iz kojeg se kuha ugali i malene ribice - omena iz jezera Viktorija.
* * *
Prolazeći tako sjetih se svoje patnje i tegljenja stvari. Upravo se htjedoh požaliti kako me je sudbina baš kaznila.....
Braća po muci
"Ia, ia ....Kao da je nama lakše"
Iako moram priznati izgledaju puno zdravije i snažnije od onih tovara koje vidim po našim morskim mjestima. Nekako veselije.
Bob me samo požuri i putem mi objasni da se s njima nije za igrati. Znaju biti poprilično nezgodni kad hoće ugristi.
Iako mi još uvijek izgledaju bezopasno vjerujem mu na riječ. U Africi čovjek brzo nauči da ne treba sve probati na svojoj koži ili ga Afrika nauči tome po krakom postupku.
Životinje ovdje imaju neku dozu neovisnosti i prkosa u držanju. Nije kao u Europi da samo lupiš nogom o tlo ili pljesneš rukama i odmah bježi. Ovdje to znači - čekaj malo, odoh ja po pojačanje.
Nije niti čudo. Ovo je ipak kraj u kojem nije rijetkost da naletiš na pitona od par metara ili na leoparda. Istina ostalih živina nema no i ove su dovoljne za probleme ako ih baš tražiš.
Ah da monitori. Njih ne diraj....
I tako praćeni pogledima ljudi koji pomalo u čudu gledaju ovu spodobu koja se sakrila ispod šilterice i šeta ovim krajem, dolazimo do nekakve barice koja se kaskadama preljeva i silazi prema jezeru.
"To je naša rijeka Arujo"
"Hm.Da.Rijeka.Aj' dobro ak' baš hoćeš"
Nakon moćne Kimančice koju bih sa zaletom od par metara mogao preskočiti ovu mogu jednostavno prekoračiti.
Voda je blatno žuta, ponegdje i smeđe crvena. Ne izgleda baš primamljivo za išta osim zaljevanja. Objašnjava mi da odavdje crpe svu vodu za piće, kuhanje. Na jezercima obično se skupi grupica žena i djevojaka pa peru robu. Malo niže vidim nekog starkelju kako, kao od majke rođen, uživa u pranju. Dobro, znam da u Africi golotinja nije tabu, pogotovo ne u ruralnim dijelovima. Ipak kupati se gol usred bijela dana !?
Bob na rijeci Arujo
Penjemo se uz jednu padinu i stižemo ispred imanja - njive koju mi Bob s ponosom pokazuje. Ima par sto metara dužine i 20 metara širine. Uglavom zasađena paradajzom, skumom, kukuruzom i kikirikijem.
"Ima li takvih stvari i kod vas"
Sjetih se Slavonije i nepreglednih ravnica. Ne želeći mu reći da se ova shamba može lagano u jednoj slavonskoj izgubiti samo kimnuh.
"Imamo nešto slično..."
Spustismo se drugom padinom i dolazimo do još jedne riječice - Kaayo. Isto bih je prije nazvao potokom nego rijekom ali dobro.
Pročitavši u mojim očima omalovažavanje njihovih rijeka veli mi da zna da sada one i ne izgledaju Bog zna kako no za kišne sezone - uzimaju i ljudske živote ako nisi dovoljno oprezan.
Odlučismo otići na osvježenje do hotela. Jedan Krest pa onda ćemo vidjeti kuda dalje.
* * *
Nakon osvježenja odluka je da idemo do jezera. Takozvane Homa Bay plaže. Niti ne pomišljam na uzimanje kupaćih gaća nakon onog viđenog jučer. Ipak interesira me kako to izgleda. Selimo se na drugu stranu ceste i nekakvim prečicama preko njiva i livada stižemo do puteljka kojim se ide do jezera. Gledam u kuće koje su par metara od puteljka i povremeno vidim djecu koja samo šmugnu unutra i nakon par sekundi dolazi cijela rodbina na vrata i gleda kakva im je to atrakcija danas stigla.
Kuće, iako smo u ne baš prebogatom dijelu Kenije, uopće ne izgledaju loše. Imaju crijep na krovovima, ostakljene verande, fasade u žutim ili plavim tonovima. Neke su čak obućene u kamen. Poprilična raskoš koju nisam očekivao.
Na sve strane po livadama slobodno pasu krave i magarci. Krave? - ma ne, kravice. Nisu puno veće od teladi koju sam nekoć vidio u štali kod bake na selu.
No imaju jednu gadnu naviku. Vole sve vidjeti izbliza.
"Marš! Ideš proć!"
"Ma pusti to. Ne diraj mi fotić ti.. ti...."
I tako po nekoliko puta. Svojom visinom ipak im imponiram da me respektiraju no dugački kravlji jezici malo-malo su blizu moje torbice. A šiljati rogovi blizu moje guzice.
Konačno izlazimo iz krda. Očito im je onaj bik na proplanku zanimljiviji od mene.
Hvala Bogu.
Koračamo po prašini, a jezero kao da bježi. Nikako doć. Podne je i temperatura je otišla preko gornje granice moje tolerancije. Polako počinjem halucinirati. Priviđaju mi se ljudi te ja , ne budi mi teško, pozdravljam. Tek nakon pružene ruke shvatih da ne sanjam.
"To ti je naš brat" - reče Bob.
"Drago mi je"
"Do kada ostajete?"
"Ne znam. Ali idem danas na ručak tamo kod vas"
"Vidimo se onda"
Odlazi i ostavlja mi prostor da pitam Boba koji je to brat.
"Naš najstariji. Od prve majke"
Prema jezeru
Evo nas konačno na jezeru. Bolje rečeno plaži. Ima možda 5-10 kupača. Približim se vodi kao da ću ne daj Bože zakoračiti unutra, a onda me prvi manji valić odvrati od ideje. Ta smeđa voda je sve samo ne ono što ja smatram podobnim za kupanje. Jedino da me netko baš ostavi na ovom suncu par dana razmislio bih o namakanju u nju. Ovako...
Vraćamo se u hotel pa onda na ručak. Ovo mi baš ne izgleda kao plodna zemlja iako vidim da je izorana. Očito je to sasvim druga priča kad stignu kiše.
* * *
Joj, di je sad taj hotel.Sve me peče i dosta mi je ovog sunca
Pred hotelom ugedah dva poznata lica, bar sam tako pomislio, Lillynu "kćerku" Saru i Olivu. Nakraju se ipak ispostavilo da sam pogodio samo 50 posto.
Čujte vi si naručite nešto za piće,a ja odoh na tuširanje.
"Dobar dan. Ključ od sobe broj 10 molim"
Pogleda ispod pulta i reče "Nema ga ovdje. Možda je soba otključana!?"
Pomislih da je vjerojatno Lilly stigla po nešto i veselo se zaputih prohladnim hodnikom do sobe.
Primim kvaku, gurnem.... Ništa. Zaključano.
Vratim se natrag.
"Soba je zaključana"
Bacivši još jedan pogled veli mi da ključa nema.
Ma sigurno ga je Lilly uzela sa sobom. Stupid....
Vrativši se van zamolim Saru da ode do Lilly i donese mi ključ. Ne bih volio da me vide prvi put, ovakvog oparenog, preznojenog i zajapurenog.
Kroz kojih pola sata vraća se.
"Nema ključa"
Gledam u čudu.
"Kak' nema!?"
Odoh još jednom do recepcije. U nadi da ima rezervni ključ za te slučajeve.
"Nema ga. Možda je soba ipak otključana. Znate vrata zapinju ponekad."
Pođe sa mnom i uvjeri se da je ipak zaključana.
Vrativši se do pulta malo ozbiljnije baci pogled i...
"Evo ga tu je. Oprostite..."
#&%$@??# te...
Osvježen polako koračam prema..... Čemu? Imam malu tremu. No uz ove vesele mlade ljude ona ispari vrlo brzo. Znam da su ovdje obitelji velike no ova mi se čini poprilično zamršena. Pravila stotine. Istina mijenjaju se meni u korist ponekad. Prolazimo pored zgrada i cure mi pokazuju svoje škole i igrališta.
Oko škole
Prelazimo preko malih plantaža naranči i guava. Nema djece no ipak se osjeća da zrak još titra od njihove jutrošnje igre. Još samo par metara i .....
Ulazimo na imanje sa 4 kuće. Svaka majka ima(la) je svoju. Djeca uglavnom imaju sve četiri, poput oca.
Vele mi da je ručak spreman i da ćemo jesti u kući prve majke.
Preko žbunja
Tražim poznata lica. Sve mi je pomalo zbunjujuće.
Nadam se da mi neće pjevati...
Prilazi mi visoka žena u zelenoj haljini....
"Nango!" - promrmljah
"Ber" - reče sa skivenim osmjehom.
|
