Budimo se negdje iza 16 sati. Lilly veli da će u posjet svojima i vraća se za sat vremena.
"Čekaj pa kaj su tvoji tu u blizini?"
"Nekih 15-tak minuta hoda odavdje."
"I ti onda trebaš pitati taksista da nam preporuči hotel!?"
"Pa da. Zato jer kad dođem uglavnom budem kod kuće i skoro i ne izlazim"
"OK. Vidimo se onda kasnije. Ja ću malo prošetati okolo."
Već si zamišljam kako je taj posjed sigurno poprilično velik i zanimljiv kad ti se uopće ne izlazi u grad. Prvi krug okolo hotela slušam ptice, meni poprilično novih i zanimljivih glasova i nekakvu dernjavu ili kuknjavu nedaleko odavdje. Zvuči kao ženski glas.
"Jambo, sir"
Sa obližnje ljuljačke će neki crnac. Odvratih i pogledom prošaram okolicom u potrazi za zanimljivim detljima koje bih još mogao izbliza pogledati. Možda ono drvo sa zelenim,kvrgavim i bubuljičavim nečim ?
Ipak draže mi je popričati i sjesti negdje. Po košulji koju ima na sebi zaključujem da je vjerojatno jedan od konobara u hotelu.
Nakon par kurtoaznih pitanja i odgovora na moj spomen da dolazim iz Hrvatske počinjemo ragovor o nogometu.
Govori mi o našoj repki iz '98 sa takvom dozom divljenja i gleda u mene kao da sam i sam dio te ekipe.
Nadam se da me neće ponijeti ego pa počnem davati autograme
Veli da se u Keniji ne igra prvenstvo poput onih koje gleda na televiziji iz Engleske. Više kao nekakav kup u kojem se dogovore dvije momčadi i odigraju utakmicu bez unaprijed poznatog rasporeda. Zvuči malo zbrkano no afrikanci vole u sve što preuzmu od drugih naroda ugraditi nešto osebujno svoje.
Pohvalio mi se još i kako je na proteklom kupu nacija kenijska reprezentacija uspjela uči među 16 najboljih što je veliki uspjeh, veli on.
Sad je došao red i na mene da mu pohvalim kenijske atletičare i pokažem svoje divljenje prema njima. Otkriva mi drugu stranu medalje o kenijskoj atletici i njenim odabranicima.
Svi ti trkači koje mu nabrajam su iz šire obitelji, plemena i vrlo su bliski vladajućim strukturama. Ostali stanovnici Kenije mogu trčati do besvijesti i nikad ih nitko neće primjetiti niti poslati na nekakvo službeno natjecanje.
Vraćamo se ipak onda nogometu. Pričam mu o tome kako je ona generacija sada u mirovini i da sada imamo nove uzdanice za predstojeće prvenstvo i da očekujemo na Europskom prvenstvu da dokažu da su dostojna zamjena za Šukera, Bobana....
* * *
Počinje kiša. Kako to u Africi obično biva. Dva puta zagrmi i odjednom više ne znaš di ti je glava, a di noge. Dok smo utrčali u prostoriju koja nije više od 50 metara udaljena od mjesta razgovora bili smo mokri ko da smo se kupali.
Ispostavilo se da su onaj stol za biljar i TV u funkciji, istina prije toga treba uključiti generator. Nakon par partija u kojima se baš i nisam proslavio sjedam i gledam TV. Ustvari gledam prema van i mislim si kako će Lilly natrag po ovakvom pljusku.
Iza 20 sati kiša staje i stiže cijela mala ekspedicija predvođena suhom Lilly. Dva brata i dvije sestre (odnosno jedna kćer po sestri). Odlazimo do sobe i starija sestra ih zadirkuje da im je bolje ne izuvati se jer im smrde noge.
Očito imaju respekt prema njoj jer pognute glave ulaze u sobu. Vadimo sve one stvari kupljene u Nakumattu i raspodijelimo ih ravnomjerno na njihova nejaka pleća.
"Evo to sve sam ja sam teglio" - ne izdržah, a da se ne pohvalim.
"Hoćemo negdje sjesti i popiti sok!?"
"Sawa"
Cure me sa neskrivenim zanimanjem promatraju i nešto komentiraju. Dečki su suzdržaniji i šutljiviji. Saznajem da cure komentiraju mizungua za drugim stolom i govore međusobno kako nije par njihovom. Ne izgleda tako dobro i nekako je star.
Joj dajte stanite, ne pumpajte moj ego ionako mi samo probleme stvara
Nakon što isprazniše svoje flašice Fante crni ribiz i Kresta pozivaju me na ručak kod njih prekosutra. Pitam ih hoće li biti omene i ugalija. Prvo me pogledaju ne vjerujući a onda prasnuše u smijeh.
"Dolazim.Obećavam"
Za večeru u obližnjem šatoru naručili smo tilapiju (ribu sličnu šaranu ili grgeču), sukumu (mislim da ja mladi kelj kuhani) i ugali.
Večer protiće u zafrkantskom tonu. Pilsner Ice paše ko nikad prije. Zaboravljam na bolno dupe i neprospavanu noć. Sutra ćemo do jezera.
* * *
Doručak u 8 sati. Španjolska jaja  , kobasice, kaša (porridge ju zovu mada je ustvari pšenično krupno mljeveno brašno ukuhano sa šećerom i limunom) te hrpa ananasa i banana.
Dobro natrpani pozovemo taksi i prije jezera zaustavljamo se kod Barclaysa da uzmem nešto gotovine.
Dovezavši nas do jezera dogovorismo se da dođe po nas najkasnije u 13 sati. Obećanje ludom radovanje.
Homa Bay luka
Na sve strane štandovi sa friškom omenom i ostalom ribom te voće i povrće. Omena ta malena ribica je valjda najvažnija namirnica ljudi koji žive uz jezero Viktorija. Puna je važnih minerala i proteina, a jeftina je. Lilly mi veli da je vrlo čest doručak ili večera.
Gledamo kamo sada i odlučujemo se za prodor po desnom krilu. Preskačemo preko prepreka u vidu raznih kutija ili hrpica drva i pazimo da ne zagazimo u dublje blato. Tržnica je ustvari na samoj jezerskoj obali tako da je tlo dosta mekano i vlažno.
Nakon 10 minuta nalazimo lijepo mjesto za sjesti i odmoriti.
"Lilly! Smješak molim. I vi ptice ptičice"
Baš je ugrijalo. No nije to ona sparina na koju sam naviknuo u Mombasi. Ovdje je zrak toliko vruć da pali kroz odjeću. Nije ni čudo da su ovdašnji crnci najcrnji od svih u Keniji. Sve mi je manje do šetnje i samo gledam gdje bismo mogli uhvatiti kakvog hlada.
Vraćamo se uz tvornicu za preradu ribe u kojoj se suše tilapie i mbute. Sve mi nekako izgleda kao da je vrijeme stalo negdje prije 50 godina u ovom kraju.
Sušenje ribe
A tko zna kako je bilo prije. Ma i nije mo do razmišljnja o teškim temama. Hlada mi treba i možda koja vrećica kikirikija i flašica vode. Odlazimo na lučki gat  i za dobre fotografije kao ni za grickalice ne treba dugo čekati. Sve ti stiže samo. Paketići kikirikija prženog 10 KSH, mango 15 KSH no nešto drugačiji nego onaj obalni. Manji je i ima puno žilaviju i deblju kožu.
Kad već možemo odlučismo preseliti na dugu stranu mola da nam sunce ne tuče u oči.
Lake Victoria bus
Iz jezera izlazi mala zmijica. Mala crna no dovoljna da mi ubije volju za kupanjem. Lilly mi još govori kako najviše tih stvorenja ima u okolici onog rastlinja koje vidim kako pluta na vodi. Ponekad cijelo klupko. Ako se nekad dogodi da netko završi u vodi, a to raslinje je u blizini, malo je vjerojatno da će netko staviti ruku u vodu a kamoli skočiti za njim. Navodno još postoje dvije boje tih malih reptila. Crvena i žuta.
Mislim da će one kupaće ostati suhe za mog boravka ovdje
Stvarno je vruće kao u paklu, a do taksija i povratka je još sat vremena. Odlučim se spustiti do jezera i otvoriti oči. Ne želim bliski susret ni sa čime što gmiže ili puže.
Raslinje uz jezero
Ugledah jato ptica i pomalo zaboravih, obrisah iz sjećanja, slike gmazova. Pronađem nekakav puteljak između žbunja i polako se približim. U isto vrijeme jedno oko mi je uvijek težilo pogledati u smjeru gdje sam ostavio Lilly. Opet sam sebi moram objasniti da je ovo Afrika, a ne nekva livada ili šumarak u Europi gdje je najgore što ti se može dogoditi da pobereš klopa (krpelja) ili naletiš na gnijezdo osa ili stršljenova.
Dobro. Neću daleko
Rode na zimovanju
Trenuci koje sam proživio u narednim minutama su me ostavili bez daha i dali mi misliti.
Ne nisam se susreo sa monitorom(ogromnim gušterom) ili udavom, mada niti to nije bilo nemoguće.
Iznad glave proletjele su mi male crno bijele ptičice i kao da su me prepoznale spustile se na koji metar kad bi me nadletjele i onda opet vinule se visoko prema gore.
Prepoznao sam ih. I moram priznati za trenutak, no samo za trenutak bio sam uvjeren da su to baš one iste lastavice koje imaju gnijezda na gradskom trgu. Dakako da sam o tome učio u školi i da znam da svake godine "laste sele na jug" no nikada se nisam zapitao kuda točno. Evo sada znam. I da niste tako brze možda bih vas na slikama mogao ponijeti doma.
Ma ionako se vidimo tamo za koji mjesec.
Uz jezero
Izlazim van iz grmlja i ugledam monitora koji je brz poput munje izletio iz jezera i uletio u neku rupu ispod doka. Dosta nam je svega. Odlučismo pronaći osvježenje. Nakon par minuta sjedamo na klupicu pored nekog nazovi bara. Kabinicu sklepanu od dasaka i naručimo - bilo što samo da je hladnije od zraka i tekuće.
Dvije sparene fante stižu.
Lilly je čak u tom predahu kupila nešto robe i natikače za svoje. Nek se nađe jer nikada ne znaš koliko njih ćeš zateći na imanju.
* * *
Vratili smo se u hotel, vjerojatno ni sami ne sluteći da će tako završiti, pješke. Obilazili smo dućane i razgledavali Homa Bay i odjednom ispred nas Hippo Buck.
"Ups. Pa sad nam ne treba taksi"
Uletjeli smo u hladovinu hotela i nakon tuširanja legli pokušavajući se rashladiti i doći k sebi.
Ono zavijanje od jučer je ponovo tu i pitam Lilly jel' zna o čemu se radi.
Zna da je u ovom slučaju umro otac ove narikače. A ona mora obilaziti selo i tuliti ovako te time odati počast ocu i pokazati tugu.
"Dobro ali to je bilo i jučer. Kaj se ne bi malo mogla odmoriti!?"
"To su ti naši običaji oplakivanja. To ponekad traje i 10 dana i žene u obitelji se izmjenjuju."
"Ajoj i baš nam bude sad cijelo vrijeme ovak' urlala"
"Da.Sorry"
Ma dobro.
Kaj je tu je.
Odosmo na večericu.
Ako me ona ne oraspoloži Pilsner Ice sigurno hoće.
|
