Zadnjih par dana sve je proteklo u nekakvom prividnom odmoru od putovanja u Malindi. Svakodnevni odlasci na plažu ili bazen. Večernje šetnje do ulice Serena.
Konačno smo odlučili da takvo provođenje vremena i nije baš nešto stimulativno i da bih htio nešto interesantnije. Neku vrstu avanture, možda.
Prve su nam ideje bili neki safari. Ohladio sam se vidjevši cijene. Ipak je sada puna sezona tako da za 1000 €, koliko stoje oni pristojniji, mislim naći nešto puno interesantnije od par dana u nekom lodgeu.
Onako više kroz šalu i razgovor Lilly me priupitala da li bih htio možda otići upoznati njezinu obitelj.
„Dakako“
„Autobus vozi tamo svaki dan i karta košta 1200-1500 KSH“
„Ma može“ – rekoh veselo. U svom dječjem zaigranom razmišljanju nisam niti mogao sanjati na kakvu sam se ustvari avanturu odlučio.
„Trebali bi onda otići do Nakumatta po poklone za moje majke, sestre i braću“
„OK. Možemo po to sutra skoknuti i usput vidjeti za karte.
Kao priprema za put u srce srca Afrike spremila mi je večeru koja je baš tradicionalno jelo u kraju u kojem je odrasla.
Malene ribice (OMENA) pržene u ulju, a zatim potopljene u umak od paradajza i luka i nekakvih začina i ugali.
Prvi zalogaji su mi nekako zapinjali u grlu no nakon par pokušaja progurao sam ribice grudicom ugalija i progutao.
Ribice su bile suhe tako da je miris odnosno smrad još prisutan u sobi.
Ma jedi to. To je zdravo. Puno je kalcija i fosfora i omega 3 i svačega još
Govorim sam sebi i polako praznim tanjur.
I stvarno zadnja dva zalogaja su mi se učinila ukusnima.
„Još ?“ – priupitala me.
„Pa, ovaj znaš. Ne treba baš pretjerivati“
Barem za prvi put.
* * *
Do jutra mi se okus, mada sam prao zube i ribao ih dvaput dulje, nije izvjetrio iz usta. Baš neka aromatična kuhinja ta afrička. Znam da mi je dva dana nakon povratka sa onog ručka u Mariakaniju u nosu bio prisutan miris ilikija(KARDAMOMA), kumina i klinčića.
Znam da su ovaj vrući zrak i vlaga u stvari glavni krivci što se mirisi šire i zadržavaju u cijelom tijelu dulje.
U Nakumattu kupujemo osnovne stvari za kuhinju puta dva, jer Lilly ne želi da se ijedna majka osjeća manje važnom od one druge. Isto tako kupujemo hrpu umoja natikača te par bala tkanine da si naprave odjeću.
Sva sreća da smo došli taksijem jer je ovo što vozim u kolicima poprilična hrpa. Nije mi niti palo na pamet da ćemo to ipak morati nositi, jednom.
U početku mi je cijela ta priča sa mnogoženstvom bila čudna. Još me više čudilo da su krščani a opet na neki svoj način afrikanci. Odrastavši okružen braćom i sestrama svojih djedova i baki pokušavam nekako zamisliti i usporediti kako je to kad ti familija broji 20 i više članova.
Ma ne ide. Najbolje da pričekam i vidim.
Ponekad mi je pričala o svom „pravom“ bratu po ocu i majci te o ostalim sestrama i braći. Ispada da je obitelj i generacijski dosta zanimljiva. Neke njezine nećakinje (oni ih zovu kćeri) su njezine vršnjakinje.
Pakiranje je bio pavi izazov. Kako smo potrpali sve te stvari u jednu veliku torbu i dva ruksaka moglo bi se napisati upute na više strana. Uglavnom podići torbu jednom rukom je dobra vježba za sve mišiće. Od nožnih prstiju do vrata.
* * *
Autobus kreće u 14.30 i mi bi se na stanici trebali pojaviti barem sat vremena prije. Kondukter u matatuu nam izlazi u susret, po prvi puta vidim da matatu ima i skrivene pretince odostraga, stavljajući našu ogromnu torbu ispod sjedala. Samo je prosoptao dignuvši torbu i pogledao me kao da želi reći
„Ne bi ti htio biti u koži kad budeš ovo trebao nositi“
Došavši do stanice usred gradske vreve i gužve izvlačimo torbu i odlazimo do mjesta gdje bi trebali pričekati bus. Uljudno nas nude da sjednemo u samom uredu, jer vani je pakleno vruće. Uskoro grickamo suncokretove koštice i vijeme nekako sporo ali ipak prolazi.
Malo zafrkancije sa budućim suputnicima i poziv za ukrcaj stiže brzo. Iznenađenje i znak upitnika na svim licima. Kuda? Gdje je bus ? Za koliko kreće.
Grabim torbu i najbrže što mogu teturam između vreća sa second hand robom i kutija sa Bog zna čime prema nekom od Starlinera. Zadnjim atomima snage hvatam se za vrata i ubacujem torbu unutra. Pomažem si i koljenima koliko god mogu.
Mada bi možda bilo za očekivati da se torbe stavljaju u one pretince sa strane na busu, isti su bili popunjeni i koliko sam razumio nisu baš 100 % sigurni.
Torbu smo smjesrili na pod malo gurnuli ispod sjedala. Ruksaci na nju. Kad sam sjeo znoj je samo počeo teči.
Prodavači kao da su samo to čekali pojave se i nahrupe sa svih strana. Maramice, kikiriki,voće i slatkiši od baobaba.
Uzimamo vrećicu crvenih bombona i dva mala ručnika za brisanje znoja.
Stavljam jedan bombon u usta i zvačem.
Bljak.
„Pa to i nije baš Bog zna kaj!?“
Lilly se smije.
„Ma jedeš ko malo dijete. To se ne žvače već cucla“
„Aha. Dobro daj onda još jedan“
Sad je već malo bolje
Okus je nekako kiselkasto ljutkast. Šećer u tragovima.
Do izlaska iz Mombase pokupili smo još par putnika.
„Čuj zašto na onoj tabli naprijed piše Mombasa – H/Bay. Pa zar nisu tvoji u Kisumu-u?“
„Ne. U Homa Bayu. To je nekih 100 km dalje.
„Aha“ – sad mi tek ništa nije jasno.
Stajemo u Voiju i kupujemo kikiriki i banane, sve po 10 KSH. Iduća stanica Nairobi
* * *
Mrak se spustio i ljudi polako počinju tražiti položaj za odmoriti. Vozimo se državnom cestom broj jedan.
Moj Bože. Rupa na rupi. Guzica me boli a još nismo prošli niti pol' puta
Pokušavam zadrijemati no ne ide. Lilly očito naviknuta na ovakvu torturu spava i ponekad samo uzdahne kao naletimo na neku dublju jametinu.
Imam osjećaj da će se autobus svakog časa raspasti i dalje ćemo pješice.
Oko ponoći stižemo u Nairobi. Grad sa 2 milijuna stanovnika, poznat po vrlo visokoj stopi kriminala.
„Žedan sam“
Lilly je zabrinuta zbog moje želje da odem protegnuti noge i kupiti nam sok. Bijelci su ovdje stvarno lak plijen.
Kupujemo i praćeni mnoštvom pogleda bježimo natrag u bus. Neugodna atmosfera i jedva čekam da autobus krene.
Iduća stanica je Nakuru. Gradić ne veći od recimo Velike Gorice, blizu istoimenog jezera.
Samim ulaskom u grad dojmila me se njegova čistoća i dvokatnice. Ovaj put Lilly je gladna te me moli da joj samo dam novce i pričekam u busu.
Donosi dva klipa pečenog kukuruza i sok. Nakon što sam to slatko pojeo, prisjećajući se najljepših dana svog djetinjstva kad smo sami "posuđivali" klipove i pekli ih na brdu pored bakine kuće, zaspim.
Buđenje je bilo lijepo da bih teško mogao poželjeti drugačije. Zelenilo na sve strane. Rječice. Malene kućice plavih krovova.
Ovo je Afrika!?
Pomalo me podsjeća na Žumberak no palme, drvca kave i žbunje čaja vele mi da smo daleko od kuće. Gledam ljude koji izlaze iz visoke trave i polako idu prema gradu ili kuda već. Ne zaustavljamo se prije Kisii-ja. Na par koraka od busa vidim one male slatke banane. Lilly se naginje kroz prozor i za 20 KSH kupujemo cijelu hrpu.
Nakon pola sata ostale su samo korice. Mljac mljac.
Na tabli pored ceste piše 22 km do Homa Baya. Uskoro smo tamo.
"Mislim da sam dobio pokoji žulj na guzici!"
Mili Bože kaj je ovo!?
Cesta !?
Cesta asfaltirana samo po sredini oko 1 metar široko.Rupe duboke preko pola metra. Autobus se naginje, cvili i škripi. Svaki čas očekujem neki zvuk pucanja osovina, kotača i zaustavljanje. Dobro je samo ako ne završimo na boku. Shvativši da je cesta kakva je vozač elegantno skreće s nje u obližnji voćnjak.
Ček, ček da si koju bananu zgrabim
Samo je dodao gasa.
E jesi neki
Opet smo na sredini te nekadašnje, a sada samo zamišljene ceste i naziremo prve ozbiljnije zgrade. Lilly mi potvrđuje da smo stigli. Još samo koja rupa i evo nas u stanici.
* * *
Sunce grije na koji stupanj ispod 40. Teglim onu torbetinu van iz autobusa i čujem je kako veli "Odoh potražiti taksi"
U taj čas do mene dolazi starkelja i objašnjava mi da mi je ta torba preteška i kako je on vrlo snažan i da će mi ju za malu naknadu ponijeti.
Sva sreća stiže taksi i skidam torbu s ramena.
"Hvala drugi put"
Dakle zaključak: Da bi se osjećao kao tovar trebaš prijeći 7000 km, dobiti žulj na guzici i stići u Homa Bay.
Opet po starom dobrom običaju pitamo taksista da nam preporuči hotel. Odvozi nas u prvi i pravi "Hippo Buck" . Vidim da smo možda jedini turisti trenutno. Od recepcionara dobijam i potvrdu.
Hotel se puni vikendom tj. sutra.
Barem se budem odmorio i naspavao
Homa Bay iz zraka
Prikaz veće karte
|
