Jutro je, a u glavi još zuji ona glazba iz Star Dust-a. Mirisi i boje mi se još uvijek čine svježim, kao da sam samo nakratko zatvorio oči.
Glavni razlog tome je naravno vodka, koju lijepo prikrivenu u limunovu soku uživah malčice prekomjerno. No dobro odoh se otuširati i pojesti nešto pa onda, prema kasnosinoćnjem dogovoru odosmo do Silversanda na kupanac i u shoping ako stignemo.
U restoranu, ma trebam li uopće napominjati, žvaćem španjoslki omlet utopljen u ketchupu ovaj put. Ako bi ovaj hotelčić i zaslužio koju zvjezdicu zbog jednoličnog doručka uzeo bih mu i tu jednu. Plaćam nam ipak još jedno noćenje, a sutra smo sigurni da napuštamo Malindi vraćamo se u svoju sobu u Shanzuu.
* * *
Pozvali smo „našeg vozača“ sa tuk-tukom, mislim da smo u ovih nekoliko dana postali poprilično bliski jer jezik shilinga je najdraži jezik kojime mnogi ovdje govore. Mislim da je na nama zaradio oko 1000 KSH, što je u Keniji za neke koji rade cijele dane tjedna plaća.
„Kuda danas želite ići?“
„Za početak do Silversanda, a kasnije možda do tržnice“
„OK.“
„Koliko ima do plaže?“
„Ma to je odmah tu iza zavoja, kojih 15 minuta“
Volim njegov engleski sa indijskim naglasakom te ga ispitujem kojekakve bezveznoće samo da još izmamim pokoju rečenicu.
Indijcima je Kenija poput druge domovine. Ima ih na tisuće i poput arapa imaju svoje kvartove i drže do svojih običaja. Pogotovo se to odnosi na pozdravljanje i uvažavanje od strane mlađih pripadnika neke zajednice prema starijima. Nije neobičan slučaj da se neki mladić izdvoji iz grupe svojih prijatelja i preko ceste priđe našem tuk-tuku samo kako bi pozdravio našeg vozača. Obično ga ovaj pita nešto u stilu
„Kako su tvoji? Kako je u školi?“
Na kraju se izmjene pozdravi prema svim članovima obje obitelji.
Istina da ne razumijem jezik ali ton i način na koji razgovaraju podsjeća baš na situaciju u kojoj bi se takvo nešto reklo.
Blatno more
Iskrcali smo se na nekakvom parkiralištu i dogovorili da dođe po nas za oko 3 sata. Do plaže je kakvih 200 metara po sipkom pijesku i uz otvorene barove.
Prva stvar koju sam zapazio je vjetrić koji ima miris sličan onome sa Jadrana. Lagani i ne previše vruć. Drugo je plaža koja je tipično za kenijsku obalu prepuna morske trave, kokosova lišča i ponekog kokosova oraha.
More je do nekih 5 metara od mjesta do kojeg dopiru valovi ustvari pjeskovito-blatna kupka. To uglavnom nije problem kad ulaziš u vodu jer se pijesak spere u dubljoj vodi no kad izlaziš van dođeš na suho sav zmazan. Još ako imaš sreće da te pri samom izlasku pozdravi poveći val. Gaće su ti pune sitnog pijeska i tuširanje je neizbježno.
* * *
Moram priznati da upoznat sa tim činjenicama od prije nemam baš neku preveliku želju ulaziti u vodu. Možda za početak samo malo šetnje i slikanje okolice, a onda se možda pridružimo onima što sjede nosa okrenuta u smjeru morskog povjetarca u obližnjem baru i poput njih pijuckamo kakav sokić ili pivicu.
Ne radite ovo kod kuće. Barem što se tiče odabira garderobe koju sam ja danas obukao na sebe. Dakle pošto nisam znao na kakvo mjesto ću doći, najlogičnije mi je bilo da obučem duge hlaće, jer njima pokazuješ poštovanje prema swahili kulturi (hodanje u kratkim hlačama je zabranjeno navečer), pošto me ramena još peku od jučerašnjeg sunčanja uzeh košulju no za svaki slučaj ako nađemo hlada obukoh majicu bez rukava ispod. Kad je košulja zakopčana efekt je isti kao da sam na suncu tako da sam raskopčan. Na noge sam stavio natikače iz Bate jer se najlakše peru nakon što na plaži pokupiš sitni pijesak, travu i tko zna što još. Još modni dodatak torbica oko pasa i voila......
Filipino outfit
Poput onih filipinaca koje vidim na onim polugusarskim brodovima na filmovima. 
Ovdje se nitko nije niti okrenuo ili naglas prokomentirao na moj današnji image no siguran sam da će, ako je slučajno bio u blizini, neki talijanski modni dizajner ovo uzeti u razmatranje za sljedeću modnu sezonu.
Ono po čemu je Malindi poznat (talijani, pizze i sladolet u kornetima) ovdje dolazi do punog izražaja. Uz svaki bar nalaze se cjenici na kojem se uz domaća jela nude i ove fast food delicije. Sladoled u kornetima doduše nema svaki bar no recimo svaki treći.
Bilo bi glupo ne probati ga
Uzimam jagodu i stracciatellu, a Lilly se nećka. Njoj je hodati i jesti toliko strano da me pita možemo li barem sjesti.
„OK. Uzmi pa ćemo sjesti dok ti ne pojedeš“
Ona čak i sladoled smatra hranom dostojnom za sjedenje i nije ni čudo zašto. Cijena ove 4 kuglice je pišljivih  200 KSH (cca 3 €).
Da nas sad onaj naš vozač vidi, odmah bi nam duplo naplatio
* * *
Sladoled je očigledno rađen po talijanskom receptu. Nekako sam navikao da sladoledi budu malo masniji i mlječniji, a ovaj je bio baš kao što riječ veli smrznuta voda sa aromom. U svakom slučaju sigurnije je za nas da je tako.
Skoro će podne. Gledam, valjda lokalne stanovnike, kako se zaliječu u vodu i dodaju se napuhanom loptom. Skoro da bih im se mogao pridružiti no sunce mi je sada prestrašno. Osjećam ga i kroz košulju. Zadovoljiti ću se samo slikom onda.
Silversand beach
Sjedimo zavaljeni u pletene stolice, dobro ja ipak pazim na svoja ramena i leđa, i pijuckamo Krest. Vjetrić je božanstven. Pitam Lilly koliko puta je do sada bila ovdje.
„Ovo mi je prvi put. Obično smo samo došli do disco kluba“
„Jel' da da bi bilo šteta ne vidjeti ovo!?“
„Aha.“ – reče i otpije gutljaj.
Ma dobro obzirom na godine vjerojatno joj je zanimljivije plesanje u nekom klubu nego sjedenje na plaži slušanje mora.
No zato lokalnu tržnicu i radnjice poznaje poprilično dobro. Ovdje se izrađuju kvalitetne a jeftine natikače. Od prave kože ukrašene pelicama i kamenčićima. Za razliku od „Umoja“ koje se raspadnu nakon 2 mjeseca ove traju i po nekoliko godina.
„OK. Znači kad nam vozač stigne odosmo na tržnicu potražiti natikače?“
„Da“
Baš je rječita ova moja crnkinja.
Iza 13 h dolazi po nas tuk-tuk. Pozdravljam plažu i more.
Silversand zrak
* * *
Po prvi puta prolazimo drugom stranom, meni do sada nepoznatom, Malindija. Ima tu i sirotinjskih četvrti baš poput Mombase. Malih blatnjavih kućeraka pokrivenih palminim lišćem. Ostavljamo onaj reprezentativni dio grada iza sebe i dolazimo na pravu afričku tržnicu. Vreće ugljena na sve strane, buntovi banana, ispred trgovinica izloženi upravo gotovi primjerci namještaja, obuće ili nakita.
„Kuda ćemo?“
U ovu, pokaza mi prstom i uđosmo u trgovinicu prepunu bala raznih materijala. Kroz nju samo prođosmo do druge u kojoj je bilo nekoliko desetaka natikača. Cijena je previsoka. Opet zbog mene. Naravno.
„Moramo ići dublje u samo srce tržnice“
Ovdje navodno obitavaju samo prekupci koji ne izrađuju ništa nego samo zarađuju na tuđem trudu. Unutra bi trebale biti kuće u kojima se i izrađuje to što se ovdje prodaje.
Probijamo se između štandova, pazeći da ne ugazim u otvorenu kanalizaciju i ne izgubim Lilly, dolazimo do kuće ispred koje su kokoši. Žene sjede i samo pogledom odmjere mješoviti par koji se očigledno drži zajedno. Ulazimo u kuću u kojoj se između ostaloga prodaju i suveniri rezbareni u tikovini ili ebanovini.
Koliko vidim i malčice koliko razumijem (ne spominju se riječi elfu – 1000) već samo mia(100), zaključujem po vremenu koliko su natikače na nogama da je vrijeme da se primim za novčanik. Za 700 KSH kupismo i istim, barem mi se tako činilo, putem vratismo se do tuk-tuka.
Vidjevši nas onako zadovoljne vozač zaključi da smo obavili ono po što smo došli. Usput se Lilly u razgovoru sjetila kako bi mogla skratiti poslijepodne. Miraa. Čudesna biljka koja mi se nikako ne sviđa. I dalje mislim da je to nekakva droga. No ovdje je to očito polulegalno. Naime teško ju je nači na tržnici no u malim kioscima ispod pulta uvijek bude svežnjić ili dva zeleno crvenih grančica.
Tako smo i ovu kupovinu obavili na nekakvom čudnom mjestu gdje se ljudi baš ne zaustavljaju predugo.
Dok su njih dvoje zadovoljno žvakali ja sam uživao u pretraživanju popločenih ulica i pala mi je ideja kako ovdje uopće ne bi bilo teško živjeti. Dapače ovo je najljepše mjesto koje sam vidio u Keniji.
Možda jednog dana u budućnosti i ostvarim ovu želju.
Vele „Ako nešto stvarno i žarko želiš, onda ti i Bog pomogne da to ostvariš“
Sutra smo ovdje zadnji dan. No nadam se ne i posljednji.
|
