Tsavo East - safari - Kenya in my heart - Blog.hr

Kenya in my heart

< prosinac, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2008 (3)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (5)
Prosinac 2007 (4)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Putopis i fotografije iz Kenije

Za lakše snalaženje:



ili

Karta Kenije

Linkovi
Blog.hr

Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Kog to još zanima Kenija
Statistika :


Click Here

Postovi
ZIMOVANJE U KENIJI
  • Zašto Kenija

  • Prvo buđenje

  • Ali vani je opasno

  • Bamburi park

  • Afrički ručak

  • Shanzu Tour

  • Pripreme za prvi pravi SAFARI

  • Kimana-Zebra safari

    Maasai selo

    Savana

    Kilimanjaro

    Ngulia Lodge

  • South Coast

  • Diani Beach

  • Tsavo East - safari

  • Red Elephant

  • Kwa heri Kenya


  • FROM KENYA WITH LOVE
  • Konačno "On the road again"

  • Malindi

  • Vasco Da Gama

  • Star Dust

  • Silversand

  • Green green grass of home

  • Lake Victoria

  • Hippo Buck

  • Homa Bay

  • Luo ručak

  • Bye Luo Land

  • Africasong

  • Jedrenje

  • Pustinjske lađe

  • Oriti

  • Dholuo


  • Tsavo East - safari

    Nisam siguran da bih se mogao zakleti da znam točno vrijeme kad sam otišao spavati. No znam prema vodenonjskom zijevanju da je bilo vrlo, vrlo kasno.
    A k tome sada je 5:30 ujutro.
    Pripreme za moj drugi safari su u punom jeku.
    Ako se traženje dodatnog para čarapa i košulje može tako nazvati.
    Idemo na drugu stranu ceste prema Nairobiju, odnosno željezničke pruge, u najveći kenijski nacionalni park Tsavo East. Fotić je napunjen, dodatni film je također ubačen u ruksak. Idem nešto pojesti prije puta. Vele da trebamo krenuti čim ranije kako bismo stigli do pojila negdje istovremeno sa ostatkom faune.
    Putem do restorana udahnem još nekoliko puta duboko. Možda bih putem do tamo mogao i odspavati malo...

    * * *

    Jutrošnji apetit mi nije dopustio uzimanje dodatnih kalorija za put. Izgleda da su mi pive, kolači i sokovi još uvijek u krvotoku.
    U kombi bus ulazim i sjedam na sjedalo straga u nadi da neće biti popunjeno i da ću se možda malo ispružiti.
    Samo se ti nadaj.
    Ulaze dvije obitelji sa dvoje i troje djece. Puni smo ko šipak. Zaboravi spavanje.
    Idemo istom cestom preko grada koji je u ove sitne sate već poprilično nakrcan. Nije niti čudo. Pa svako normalan želi čim više posla napraviti prije izlaska sunca i početka žege. A prema ovome što vidim na nebu moglo bi biti vruće i sparno i svakojako.
    Slike poznatih dijelova , pekare, plantaža sisala i banana, nekakvih hala prolaze pored nas. Neizbježni kamioni pretovareni i hrđavi, koji kloparaju kao da će se svaki čas raspasti u sastavne dijelove. Željeznička pruga koja ne ulijeva povjerenje da je sigurna za transport.
    Nakon kojih sat vremena stižemo do onog hangara sa suvenirima. Nemam pojma što ljude tjera da izlaze van svaki puta kad se vozilo zaustavi no kud svi tud i ja. Odoh protegnuti noge. Tek što sam zakoračio van dočeka me poznato lice.
    "Jednom smo se pogađali za nekakve suvenire" - veli.
    Pita me odakle sam i na moje čuđenje veli mi da ima djevojku u Hrvatskoj.
    "Ma daj."
    Znači dolaze ovdje Hrvati i češće nego bi se moglo zaključiti iz mog primjera.
    "Htio bih joj poslati pismo no znaš nemam za marku."
    "Nema problema ja ga mogu osobno odnijeti tamo."
    Ionako mi neće biti prvi puta da se igram poštara.
    Oduševljen je idejom i veli mi da zna da ćemo se na povratku opet zaustaviti ovdje i da će pismo biti spremno.
    "OK. Drago mi je da mogu pomoći"
    Ah ta ljubav.

    * * *

    Ukrcali smo se i vozač veli još pola sata do ulaza u park. Danas nas voze dva mladića od kojih jedan priča dobar engleski i pokazuje poprilično veliko znanje i spremnost da informira svakoga tko želi informaciju.
    Stigli smo pred vrata. I vidi čuda ista onakva vrata sa dva nosoroga okrenuta jedan prema drugome. Nadam se da nismo pogriješili park.
    Do nas dolaze čuvar parka i još jedan s njim koji u rukama nosi šešire. Čim su stigli prvi uzme pregledavati dokumenta a drugi natakne šešire na glavu skoro svima do prozora.
    Ohoho, pa ovi nas časte safari šeširima sa oznakom parka sa strane.
    Da nebi !
    Nakon što smo dobili papire ovaj drugi nam veli 500 KSH po šeširu.
    Znači ovaj trik i u Africi pokušavaju prodati. E nećeš.
    "Hvala ali ovakav sam vidio u shopovima po 250 KSH."
    Okrene se malo uvrijeđen. Vidjevši da bi laki novci stvarno mogli otići vrati se do prozora.
    "Hajde onda za 350. Imam veliku obitelj"
    Hajde nek te voda nosi.
    Ušli smo i vidim da nismo jedini. Oblačići prašine dižu se ispred nas i sa strane. Safari može početi.
    Nismo se trebali dugo voziti do pojila. Ustvari velikog jezera u kojem plivaju vodenkonji. Životinje se samo izmjenjuju. I to još dolaze u grupama.

    Slonovi idu piti


    Gazde pojila se lagano približavaju. Ko je pio pio je. Sada se svi polako miču od obale. Cijela jedna obitelj sa nekoliko mladunaca ide na jutarnji čaj sa okusom vodenkonja.
    Ispred i odostraga krda nalaze se najveći primjerci. Ovaj odostraga je pravi stražar je se povremeno okreće i gleda ima li netko išta protiv da oni dođu do vode.
    "Možda bih ja imao nešto protiv "- kašljucne vodenkonj i zaroni brže-bolje dublje u vodu.
    Nakon što su stigli skoro do sredine vidljive obale jezera stadoše te kao pravi baletani svi u isti čas okrenuše guzice pema nama i zarone surle u vodu.
    "Joj kak je fina i friška" - prostenje jedan od mladunaca
    Glok, glok, srk.

    Fina voda


    Dobro sad mi je želja ispunjena. Vidio sam nešto veće i afričkije od bivola ili zebre. Žirafe mi djeluju nekak prepitomo da bi ih smatrao trofejima u svom fotoalbumu. Možda najljupkijim trofejem - da to sigurno.
    Sada mi još samo fale mačke.
    Krećem u potragu za slikama lavova, geparda i leoparda. Nakon nekih par minuta fokusiranja i traženja do vozača dopire glas da su na nekom dijelu parka lavovi imali uspješan lov. Krećemo.
    Koliko god sam bio uvjeren da mi ovaj puta dobre slike neće izmaknuti, lavovi nisu bili istog mišljenja. Odvukli su svoj plijen u nekakav gustiš do kojega se kombijem ne može.
    Vozač nam je pokazivao i smjer u kojem se navodno povremeno vidi žuto smeđe krzno. Koliko god se trudio izoštriti sliku, zoomirati i naći pravi kut. Ništa od svega nije urodilo plodom.
    Na kraju sam se morao zadovoljiti ovim ljepotanom koji je baš pozirao.

    Vodeni jelen


    Ili bi to ime ipak trebalo prevesti nekako drugačije prim.pr. od water buck.
    Još sam povremeno pokušao, makar u svojoj glavi stvoriti situaciju gdje se vide lavovi. Nisam baš sto posto siguran da i ostali nisu čuli moje misli jer su me samo pogledavali.
    Evo ih tamo, povikao bih u svojoj glavi. Tamo, tamo. Pokazao bih im rukom.
    No od svega toga nije bilo ništa što bi se moglo i stvarno uslikati.

    * * *

    Skrenuli smo prema drveću i rijeci. Ušli smo u hlad nekakvog ogromnog drveta i vidim da su ovdje još nekoliko vozila i par šatora. Valjda čuvari parka ili pravi avanturisti.
    Rijeka je kao i većina ostalih koje sam vidio u Keniji u ovo doba bila sve samo ne ono što bi se moglo nazvati rijekom. Pet metara duboki kanjon od stvrdnute sasušene crvene zemlje i mali potočić na njegovom dnu. Sva sreća ovim životinjama je lagano stići do onog jezera pa se ne moraju ovuda pentrati.
    Vele nam da ćemo sada ići prema dijelu parka u kojem su tzv. crveni slonovi. A nakon toga na ručak u restoran "Red elephant".
    Vraćamo se istim putem od rijeke i skrećemo prema otvorenijem dijelu parka.
    Kako li je spavati u šatoru kad znaš da se ovakvi šetkaju uokolo i još te gledaju bez i jedne trunke straha.

    Pavijan u kampu


    Odustao sam od zamišljanja slika i odlučio sam uzeti samo ono što je stvarnim okom vidljivo. Uokolo se krajolik podosta promijenio. Naziru se brda i gustiši nema životinja, barem ne u našoj blizini.
    Sasušena trava i drveće daju nam do znanja da je ovdje tlo dobro jedino za brzo prijeći preko njega i ne osvrnuti se do prvih kiša.
    Suputnici su umjesto na životinje fotoaparate uperili jedni prema drugima. Sve se mora uslikati.
    Polako se atmofera pretvara u dječju-obiteljsku i nekako mi se čini da mi to nije mrsko. Nažalost večina djece su njemci pa mi je teže s njima uspostaviti kontakt.
    Okrećem se prirodi. Penjem se na sjedalo i kroz otvor na krovu, držeći se jednom rukom za željeznu šipku, pokušavam naći nešto za uslikati.
    Evo naprimjer ono drvo tamo. Izgleda tako samotno i jadno.

    Suho drvo


    A opet mi se čini i da prkosi suncu i vremenskim uvjetima. I ne cendra zbog svoje zle sudbine da je baš ovdje izraslo a ne na primjer u kongoanskoj prašumi. Mogao bih ponešto i naučiti od njega.
    Neka vrsta afričke zen lekcije. Obzirom da sam u ovih dva tjedna vidio i čuo puno više smijeha nego u svom gradu u zadnjih 5 godina puno bi se toga još moglo ovdje naučiti, samo ako su srce i um otvoreni.
    Vrijedi pokušati...... Mislim da mi je i ova misao novo stečeno zen učenje.

    * * *

    Skrenuli smo dublje prema onim brdima i prelazimo preko mostića. Zaustavljamo se pored afričke inačice božičnog drvca. Okičenog gnjezdima i umjesto ovaca i jaslica ispod njega vidimo par antilopa. Ova sa crno bijelim prugama je dosta rijetka, barem nam tako vodič objašnjava i pravi smo sretnici uslikati je ovdje.

    Kudu antilopa


    Hajde da se i meni jednom dogodi nešto što nije svakodnevno.
    A sada idemo upoznati te čuvene crvene slonove. Nadam se samo da ne žive u crvenom žbunju koje cvate crvenim cvjetovima.....
    No na to sam se već trebao naviknuti.... poučen dosadašnjim iskustvom....
    - 17:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

    << Arhiva >>

    Creative Commons License
    Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.


    View My Stats