Tako je govorio Keller

Kako sam zapeo.
Tri tjedna me nije bilo.
Bili ispiti.
Prošli ispiti.
Dao sve.
Čarolija kampanjstva.
I oni koji spavaju pod nastavom konačno polože predmet.

Tri tjedna nikakvih izlazaka.
Pijenja.
Pijanog razmišljanja.
Pijanog bacakanja.
Pijanih odlazaka kući.
Zato sam se bio ispucao subotu prije ta tri tjedna.
Ja i moje dvije frendice pokazivali kako mi zapravo imamo najmanje predrasuda na svijetu.
U pijanom stanju bilo nam je svejedno jel bilo muško il žensko, bogato il siromašno, znalo plesat il ne, bijelo il malo manje bijelo, visoko il nisko, mi smo plazili po njoj/njemu.

Nakon toga sam se natjerao pod vlastiti strogi režim
Učenje i učenje.
Svaku večer sam se uspavljivao knjigom ljupkog naziva Digitalni sustavi.
U carstvo snova me vodila misao da to nije mogao napisati nitko normalan.
Tezu sam si sam dokazao vidjevši da je ime autora Uroš Peruško.
Jel mu mama prije sređivanja rodnog lista gledala specijala Odreda za čistoću: Prašina je vaš stvarni neprijatelj?

Pošto sam cijelo vrijeme bio zatvoren i u domu i doma a učenje me nije zanimalo, neku sam zanimaciju morao pronaći.
Doma sam shvatio da sam ovisan o Bibinom svijetu.

A u domu da sam ovisan o domskom životu.
SD Stjepan Radić je kao Divlji Zapad.
A ja sam šerif koji sve mirno promatra.

Ljudi na savi bacaju stvari na najneobičnija mjesta.
Dok smo ja i kolegica u slastičarni jeli groznu sacher tortu, vidjeli smo danas netko visoko među granama bora nepristojno promatra.
Metla.

Dok smo ja i druga kolegica šetali oko paviljona par metara ispred nas doletio je veliki kišobran.
Jel to bio neuspjeli pokušaj ubojstva ili je netko jednostavno bilo uslužan obzirom da je bilo oblačno?

Mi na savi nemamo gdje hladiti hranu.
Pa se hrana željna hlađenja stavlja na prozor.
Pa si je jedna kolegica na taj način navukla ptice.
Pokljucale su joj sve jogurte.
Voćne su pojele.
A obične samo načele.
Jedna kolegica na prozoru hladi kobasicu.
Sad samo čekam kad ćemo kroz njezin prozor vidjeti orla kako se približava.

Pošto sam cijelo vrijeme bio u domu, razvio sam poseban odnos s tetom šepavom čistačicom.
Svaki dan sam prolazio dok je ona čistila, razvlačio širok osmijeh (da se vidi da pet godina nošenja mobilnog aparatića za zube nije bilo uzlaud) i glasno govorio Dobro jutro, teta.
Znao sam da sam njezin miljenik kad mi je jedno jutro uzvratila Dobro jutro Miško.

Ali netko je to morao pokvariti.

Jednu večer je netko pametan u dva vecea ubacio novine.
I pustio vodu.
Pa se sve začepilo.
Teta šepava čistačica je došla ujutro i kak je prala vece pustila vodu.
I napravila poplavu.
Popizdila.
Napravila turneju hodnikom uz bijesne uzvike o nama studentima.
Na mjesto zločina je stigao tim majstora.
Skinuli su dvije školjke.
Tražili tetu šepavu čistačicu da malo počisti stvar prije nego se daju u traženje uzroka.
Opet krikovi hodnikom.
Tko sam ja da čistim vaše dreke?
Tko sam ja da čistim vaša govna?

Majstori su se nakon toga dali u popravak.
Cijelo popodne je nešto zujalo.
Nisu uspjeli popraviti.
Dočekao nas je samo cijeli vece u stanju kao da su onuda protrčale dvije prasice željne tuširanja nakon napornog treninga hrvanja u blatu.
I na dvije kabine natpis Molimo ne koristiti, u kvaru.

Netko je tijekom noći poskidao te natpise.
I ubacio novine u treći vece.
Došao netko poslije.
Obavio pozamašnu nuždu.
I pustio vodu.
Ovaj put je poplava iz školjke donijela nešto konkretno.

Teta čistačica je shvatila da nema smisla stavljati natpise.
Jer ih netko skida.
Pa je za kvaku svake pokvarene kabine prikvačila prljavu četku za školjku.
Te vecee više ne otvaram ni kad se poprave.

Slijedi rezime stanja.
Pošto su svi vecei po katovima povezani istim govnarskim cijevima, ne rade po tri vecea na svakom katu od prvog pa na više.
Teta čistačica više nikog ne pozdravlja na katu.
Pa tako ni mene, svog Miška.
Nekome ću se osvetiti.
Imam interesantan plan.

Samo trebam kupiti čistu vece četku.

Svoje zadnje dane u novoj godini sam proveo pizdeći zbog kratkih praznika.
Jedan od zadnjih dana je bio film koji me podsjetio na moje praznike.
Zameo ih vjetar.
Traje točno koliko i moji praznici.

Pa sam sav bijesan izašao van.
I nije mi se pilo.
Da me ne bi mamurluk stisnuo na Silvestrovo.
Večer smo proveli gledajući Paklenu naranču.
Definitivno sam prihvatio svoju zaljubljenost u nasilje.
A mislio sam da sam poremećen kad sam početkom godine tuču pod svojim prozorom prokomentirao s Trebali bi se pomaknuti na svjetlo.

Sutradan je bilo Silestrovo.
Za doček u Provincijskom disku sam izdvojio 200 kuna što je poprilično vrtoglava svota za te krajeve.
Istovremeno sam novu godinu mogao dočekati zavaljen u separe uz zvuke cajke za badava.
Prije diska sam malo gledao novogodišnji program HRT-a.
I zaključio da ja stvarno zaslužujem Natali Dizdar.
U disku je počelo dobro.
Odmah napočetku sam zašankijao.
Udružio se s prijateljem pelinkovcem.
I bilo mi je poprilično dobro.
Jedini problem je bila hrpetina tekućine naokolo.
Bio sam zaliven svojih sedam-osam puta.
Što od strane drugih ljudi, što od sebe.

U žestokom ritmu smo dočekali Novu pet minuta prije nego što je stvarno počela jer DJ izgleda ne zna na sat.

I tad je počeo spektakl.
Dj se odlučio na pravi glazbeni zaokret i s mtv hitića se okrenuo hrvatskim poskočicama.
I nekako se slabo sjećam tog dijela.
Često me hvata ta amnezija poslije izlazaka, nemam pojma od čega.
U jednom trenutku sam se vraćao izvana i prolazio kraj neke cure.
I zasvirao je Thompson.
Frajla se razbacala.
Raširila ruke s dlanovima stisnutima u šake u znak pobjede valjda.
I spucala me šakom u glavu.
Sebi nisam mogao doći.
Em bolovi, em vrtoglavica.
Zdravstveni problemi doveli do toga da idem doma.
S mišlju kako amputirati nekom šaku uz pomoć razbijene čaše.

Na Novu godinu nisam mogao disati koliko sam se osjećao loše.
Želudac me često boli poslije izlazaka.
Nemam pojma zašto.

1.1. navečer sam se vratio u Zagreb.
Jer sam ujutro imao faks.
Dom na Savi je zjapio prazan.
Jedino neke čaše u umivaonici.
Tamo stoje već tri dana.
Razmišljam da ih uzmem sebi.

Sve tri menze na Savi su zatvorene.
Jedino je otvorena ona na Cvjetnom.
Tamo je hrana interesantna.
Valjda su sad pronašli zalihe povrća iz NDH pa ih sad nama spremaju da hrana ne propadne.
Nasuprot tome, meso izgleda kao da je netom zaklano i bačeno nama na tanjur.
Bez ikakve obrade.

Na faksu je standardno dosadno.
Prodajem zjake naveliko.
I svaki dan se sve više iznenađujem toj superorganizaciji zvanoj FER.
Dva dana u tjednu moram ostati dulje na faksu jer nadoknađujemo to što nismo imali nastavu na Novu Godinu.
Tak mi je krivo jer sam baš mislio ići.

I da, ovaj papa me svakim danom sve više iznenađuje.
Osim što je stigne biti otac mog virtualnog djeteta on daje i neke izjave.
Sad je izjavio da su ateisti sluge paklene tmine.
Ja sam ateist.
A ne sjećam se da sam ikad služio ikakvim silama.
No možda jesam.
Možda svijet nije ono što ja vidim.
Možda je sve to samo privid.
Možda živim u tmini.
A papa sve vidi i želi me izvući iz toga.
Pruža mi ruku i zove me da s njim iskusim savršenstvo raspela.
Pa ja pogledam oblik raspela.
I potrgam se od smijeha.