Life, death and life again.
"To the centre of the city where all roads meet, waiting for you.."
credits
Design: murderscene
Help: xoxo
|
Jer ništa nije onako kako se čini da jest.
utorak, 24.04.2012.
Sve ima svoju priču, lice, naličje i nešto između. Oči nam počivaju na vanjštini, ne koristimo mozak previše, ne želimo dokučiti osjećajima ono drugo, ono što se svi trudimo sakriti, a tako silno želimo da se to otkrije.
'Za većinu ljudi koji su je površno poznavali bila je hladna kučka, lukava i proračunata. No ispod plašta hladnoće kojim se ogrnula, nalazila se sasvim obična i ranjiva djevojka sa svojim manama i slabostima, koje nipošto nije smjela pokazati. Pokazati da si ranjiv, za nju je bilo ravno samoubojstvu.'
Ipak, u dubini, u samoći i tišini ta ranjivost pokazuje svoje lice, izlazi iz sjene i počne zamišljati kako bi bilo lijepo to reći, pokazati, ali ne. Ili si hladan, bezosjećajan i uspješan ili slab, nježan i na dnu. Ne dopusti da te sile ljudske iskvarenosti povuku na dno. Nedaj se, budi jak. Ma bit će, ali kako onda ostati i osjećajan, emotivan? Apatičan, kažeš? E pa lažeš! Nisi, nikako. Ne možeš to biti, ne možeš ne osjećati ništa. Uvijek nešto osjećaš, a čega te sada strah? Misliš li da će ti njezino prisustvo biti ugodno i lijepo ako joj ne daš do znanja kako se osjećaš? Misliš li da će ti itko ikada biti blizak, ako se udaljiš od njega? Nećeš se udaljiti namjerno, ali postepeno i slučajno,da. Zašto? Zašto sada pričaš gluposti? Kako znaš da će se netko udaljiti? Na kraju, o čemu ti uopće pišeš? Misli ti vrište gluposti, a ti kao manijak sjediš i pišeš, prenosiš ih. Stvara, ona misli da stvara nešto. Ali, to nešto već postoji. Tiska se u dubinama ljudi. Samo netko to pokušava prenijeti riječima, misli iznijeti van, na vidjelo, ona pokušava, želi da se netko pronađe u riječima. Želi da se nitko ne osjeća sam, jer tu su milijuni ljudi koji također skrivaju osjećaje i onda kada pročitaju nečije, znaju da nisu sami, da se još netko muči s istim, a možda i gorim. Ima i gore. Kakva je to utjeha, molim te? To što ima i gore neće izbrisati ovo tvoje loše. Glupi, šugavi i usrani izgovori ju tjeraju na povraćanje. Doslovnu mučninu. Daj se trgni, to je tvoj život. Ako ga ti ne uzmeš u ruke i napokon počneš živjeti i cjeniti sebe, nitko neće! Propast ćeš. Da, ti i mnogi drugi poput tebe, ali ti si jedinstven, zašto se želiš zaboraviti? Drska, hladna kučka. Da samo znaš koliko se toga krije u toj hladnoj kučki, nikada se više ne bi ni natjerao pomisliti na ono što si pomislio, rekao, prenio, doživio. Svakodnevica, njezina ponekad. Ponekad samo zato što joj je malo potrebno za osmijeh. Nekada to ima, a nekada joj to fali. Uvijek su u obrnuto proporcionalnom odnosu njezina tuga i osmijeh. It's ok.
'Reci bilo šta, osim da je moglo biti gore. Reci mi da možemo izgraditi,
da nije prekasno i ako zakažem, daj mi snage stvorit' nešto prekrasno.'
Bila je sanjar i optimist i to će i ostati. Ništa nije tako loše ni tako dobro. Ovisi samo kako gledaš na to.
| 15:22 |
Komentari (2) |
On/Off |
Print |
# |
Jedne jeseni.
srijeda, 04.04.2012.
Bilo je jutro, oko 6 sati.
Dan još nije svanuo, no ona se već duboko zavalila u sjedalo autobusa, napola budna, sa slušalicama u ušima. Već su ju uši boljele, ali nije mogla podnijeti buku izvan svoje svijesti. Uvijek se isključila iz vanjskog svijeta i posvetila svojoj mašti. Dopustila je da joj ona bude gospodar.
I ovog jutra morile su je sulude misli. Zašto moramo požaliti ako smo nedavno bili sretnii? Sve što je užitak danas sutra nas guši. Doista, mislila je, ako je tako ne želim ni čekati tu silnu sreću. " Valjda sam do sada već naučila biti neutralna. Nije da me zanima,ali kako me vide drugi? Zanima li ikoga što se nalazi duboko u meni? Nah, sumnjam. Ljudi su površni."
Željela je zaspati, ali uskoro će morati izići iz autobusa, još jedan primjer ljudske nemoći. Uvijek nas nešto sprječava da radimo ono što volimo.
Ako to nekad nije obaveza onda je pisani moral koji nema veze sa zdravim razumom. Sve je zabranjeno. Hell with that.
Stižući na odredište natjerala se nekako dignuti sa sjedala i krenuti u park.
Bio je to park srednje veličine u centru grada. Kada bi stigla jesen izgledao je manje,ali jednako lijepo kao i u proljeće.
Ona je voljela jesen. Bilo je nešto čarobno u njoj. Voljela je skakati po lokvama i trčati kroz lišće, voljela je kišne kapi na svome licu i osjećaj povjetarca u kosi. Sve se to tog jutra činilo tako dalekim. Prisutna je bila samo hladnoća od koje se ježila. Što bi sada mogla? Mogla bi izvaditi bilježnicu i pisati ili uzeti lektiru koju ionako nikada da počne čitati. Nije to bilo zato što ne voli knjige, nego zato što se moralo.
Knjige, glazba, crteži. Bio je to velik dio njezina života.
No uzme li knjigu u parku punom svojih vršnjaka svi počnu blijedo gledati i smijati se. Površni su, naglašavam već drugi put. Imaju toliko izbora, ali ne žele. Zauvijek će ostati samo bića koja su postojala, ali ne i živjela život.
Jednostavno, neke vrlo bitne stvari se nisu nikada znale cijeniti.
| 11:45 |
Komentari (0) |
On/Off |
Print |
# |
|
