Haški ud
Ovamo stavljaju šljam, moralno iskvarene ljude, dodatna odmazda za psihopate, ubojice, sadiste, zvijeri, džankije, bogohulnike i sve druge koje pristojni ljudi preziru. Reputacija bloka B urezana je u folklor Sedam kula, to je krilo za lagano mučenje u kojem se vade noževi, ukrašeni narkoticima, užas koji sam osjećao pri dolasku vraća mi se deseterostruko snažnije, mučnina bućka snažnu kiselinu. Strah mi pokreće crijeva i mislim da ću se unerediti. To bi bio sjajan početak, da stojim tako pod svjetlima reflektora na rubu dvorišta i plivam u vlastitim govnima.
...trepćem dok mi amonijak bode oči, vlažna izmaglica kovitla se i lijepi za mene. Posljednji štakor bježi niz odvod, ostavlja me da se gušim u smradu, ljudski izmet prekriva drevne cijevi, zidovi znoje trula sjećanja tisuća trulih ljudi.
...otrov brizga iz mene dok čučim nad jednom od dvije rupe pune štakora, kojima se služi 45 ljudi iz odjela ... Ovo mjesto zovemo safari, pust krajolik kojem lutaju štakori, lavovi i gazele, kamenita pustinjska visoravan koju su zaboravili ekolozi i geolozi i lovci na glave, štakori promiču kroz zmijske tunele, čuvajući se udava i električnih jegulja.
...ovaj je safari još gori od onog iz bloka C, prljava varijanta istog iskustva džungle, stopostotna vlaga pišaline kao na ekvatoru, napadi gastroenteritisa i dizenterije.
Iz knjige “Zatvorski dom“, John King
HTV nam je pokazao kako je u Scheveningenu zaista prekrasan zatvor. Bolji smještaj nego u svakom studentskom domu u Hrvatskoj. Sve odiše čistoćom i mnoštvom sadržaja za ubijanje vremena. Jedino je mala zamjerka to što je čista i uredna WC školjka u sobi samo odvojena drvenom pregradom. Nije u zasebnoj prostoriji pa kad neko od zatvorenika ima probavnih problema mogla bi mu soba malo prismrdjeti na 10-ak minuta. Doduše to i nije tako strašno jer stara narodna kaže da vlastito govno najmanje smrdi a kako im ne dozvoljavaju goste u sobi, nema ni bojazni od neugodnosti.
Svaki kat zatvora ima odlično opremljenu teretanu. Bolju od bilo koje koju ja moram platit dvjestotinjak kuna mjesečno da bi se mogao rekreirati. Tu je i sportska dvorana s koševima, golovima, teniskom mrežom i vrećom za lupanje. Tako da ako se gospoda osuđenici za RATNI ZLOČIN zažele sportskih aktivnosti sve im je k'o na dlanu. Kažu, najviše se igra košarka, manje nogomet.
Svaka soba ima kompjuter i TV sa satelitskim programima i svim programima sa područja bivše Jugoslavije da se gospoda osuđenici za RATNI ZLOČIN ne bi osjećali predaleko od kuće. Naravno, gledanje TV-a je dozvoljeno cijelu noć.
Da bi spriječili obolijevanje osuđenih za RATNI ZLOČIN do “home sick“ virusa, uprava zatvora je otišla i korak dalje tako da im dobavljaju jednom tjedno sav tisak iz svih zemalja sa područja bivše Jugoslavije da budu potpuno informirani o tome šta im se kod kuće dešava. I ne samo to, već se dobavljaju i balkanske namirnice da bi gospoda osuđenici za RATNI ZLOČIN mogli jesti domaću hranu.
Ima tu još “ubojica vremena“, odnosno aktivnosti koji gospodi osuđenicima za RATNI ZLOČIN pomažu da im vrijeme brže prođe. Tu je kompjutorska radionica, knjižnica, škola stranih jezika, likovna radionica koja je čak i otkrila neke druge talente pojedinih osuđenika za RATNI ZLOČIN.
Malo je nezgodno to što su osuđenici za RATNI ZLOČIN uglavnom sami muškarci a nije u redu da ih kljukaju bromom pa, ne bi li im osigurali dostojanstveno pražnjenje testisa, da li su im i ljubavnu sobu da mogu dovesti svoje supruge, ljubavnice i ostale priležnice kad im se napune muda. Čak je u toj ljubavnoj sobi začeto i nekoliko novih života.
Ipak, ne može se reći da je k'o u hotelu. Sigurno ne onom sa pet zvjezdica. Možda sa dvije-tri. Zbog one zahodske školjke sa početka. A i nema internetske veze na računalima.
Sam spomen pojma hotel, izuzetno vrijeđa gospodu osuđenike za RATNI ZLOČIN. Kako uopće netko može povući takvu paralelu. Jadni osuđenici za RATNI ZLOČIN ne mogu van iz svog “hotela“, ne daju im recepcionari. Oni su zbog toga lišeni slobode. Koje li nepravde, nedaleko njihovog “hotela“ je prekrasna pješčana plaža a oni ne smiju vani zbog RATNOG ZLOČINA.
Ima tu još negativnih stvari, nije sve tako krasno. Naime kad optužene za RATNI ZLOČIN vode na sud stavljaju im lisice na ruke i povez na oči a to je njima izuzetno stresan doživljaj. Često se pitaju čime su to zaslužili. Zar odgovornošću za smrt, progon i nesreću desetaka, stotina, tisuća ljudi. Nemoguće.
Zanima me da li su gospoda osuđenici svjesni za što su osuđeni. Da li uopće znaju šta znači RATNI ZLOČIN. Da li su svjesni da su odgovorni za gomile mrtvih, nestalih, osakaćenih. Znaju li kako je majkama, ženama, djeci, očevima koji su ostali bez svojih voljenih i najbližih za što su upravo odgovorni gospoda osuđenici za RATNI ZLOČIN. Da li znaju da je tim majkama i djeci puno gore živjeti nego njima što im moraju staviti lisice kad idu na sud i što ne mogu iz “hotela“ na Scheveningensku plažu?
Ima i onih koji su nepravedno optuženi, pa su proveli par godina u Scheveningenskom zatvoru nedužni. Te ljude potpuno podržavam da tuže svoj bivši “hotel“ sa dvije-tri zvjezdice, i izvuku odštetu. I koliko god takvi trabunjali da su sad obilježeni, uvijek postoji broj novaca koji će svakom balkancu izliječiti i zadnju trnku nanesene duševne boli.
Nakon svega nisu mi jasni Karađić i Mladić. Nisu ni svjesni da bi im bilo puno bolje u Scheveningenskom “hotelu“ sa svim popratnim sadržajima nego se ovako skrivati po kojekakvim seoskim rupama i živjeti u paranoji od tajnih službi i dobro plaćenih cinkera. Ne shvaćaju da bi im Scheveningen bio nagrada za to što su odgovorni za smrt tisuća nedužnih ljudi.
Na kraju pouka koja mi se sama od sebe nameće je takva da mogu slobodno poručiti mlađim naraštajima: djeco ako vam je u životu suđeno da budete zatvorenici, odjebite pljačkanje kladionica zbog nekoliko desetaka tisuća kuna, prihvatite se RATNOG ZLOČINA, završit ćete u puno boljem, ljepšem i urednijem zatvoru gdje će vas upravitelj gledati kao ljude a ne kao zatvorenike.
Tuga.
|
