ponedjeljak, 01.07.2019.
I. dio MONOLOG PRIJE POČETKA
Da sam započela pisati prije mjesec i pol dana vjerojatno bi svako slovo pupalo, zapravo bi cvalo . Mislim da bi se i opojnost mirisa dala osjećati, a ovako što se dalje potežu dani, uranjam i neke svoje boje. Razgovaram sa samom sobom i ulazim u odaje u kojima ima svjetla tražeći i vapeći za njim. Želim se spasiti od same sebe. Vrišti nutrina.
A da sam započela pisati odmah u onom nesvakidašnjem slatkom nemiru u kojem smo se budili i lijegali zajedno, u kojem sam dobila krila i letjela, iako sam se odavno zaklela u čvrst hod po zemlji, pisala bih sa žarom koji ne peče, pisala bih u Suncu koje je iskon, pisala bih u nadanaravnoj dimenziji kojoj sam se podala. Ovako u ovom monologu prije početka zapisa osjećam onu težinu treće postaje i shvaćam koliko je težak pad pod križem, samo njegov pad je čist, a moja bludnost, emocija.
Da sam započela pisati u svibnju nakon ushita proljetne večeri cvale bi kale i pjevali bi anđeli nad svakim slovom. Ovako me umjesto osmijeha i radosti strast udara posred grudi. Lomi rebra i vadi dio srca, a sve zbog toga jer je teška ova nijemost, ova tišina kojoj On daje pravo da me guši, da me razara i gura u neke provalije u kojima ni pad nije pad nego borba za dah. Ni umrijeti, ni ostati živ.
Eh, da sam započela pisati na vrijeme ovaj NAŠ SVIJET bi bar na početku bio čista oaza. Mjesto u kom su se polomili okovi, a dan poprimao boju duge. Mi bi se ogledali u izvoru, plesali na kiši i voljeli ispred svjetionika. A ono malo je mnogo(pričali smo o tome na samom početku, pričali smo o mnogočemu)
Danas ne znam kako se zove ovaj dan, ni onaj koji dolazi jer ne znam ni gdje sam, ni tko sam. Poželim biti oslobođena egocentričnog kruženja oko same sebe. Poželim iz prsa iščupati ove strijele koje me bodu. Poželim Ti stati na put i biti opet lovina. Jer je jedino ona logično objašnjenje za naredna dešavanja. Dok je kobac letio za golubom širio je krila, kada ga je ulovio ako ga nije raščerupao onda ga je samo ranio svjestan da ovaj više nije za let i da će ga imati kad god poželi.
A bili smo jedno nebo i najljepši zalazak sunca. Sva ona naša pisanja su sačuvana. Čitam ih ponekada i tražim razlog.
Ovo danas nema ničega od onoga što smo imali, ovo danas je raspeće vlastite osobnosti. Želim se pokajati zbog pristanka na susret bez obzira na nit koja mu podigla u svemir, bez obzira na sve pokrete, sve mekoće, sve baršunaste dodire koji su stvarali novo sazviježđe. Moje tijelo se pretvaralo u vulkane, lave su tekle. I dok mi je s te strane pokazivao svemir, s druge strane je one male čiste nježnosti, one savršene bistrine svakim susretom sve dalje micao. Vrijeme postoji i ništa nije kraće no što je bilo prije dva tjedna. Ne ja ne mogu biti konkubina njegove postelje. To nisam ja. Moj svemir povezuju iskon i bit nutarnjeg otkucaja. U svom tom poimanju iskoraka, najgore što sam napravila je pogreška u odabiru. To nejavljanje, ta nijemost, ta tišina je moja kazna.
Ovo je sadašnja riječ, uvod, monolog, ali natjerati ću se i pisati ispočetka.
"Loreena McKennitt " Tango to Evora "
Oznake: kazna ili blagoslov
- 13:15 -
