subota, 06.07.2019.

II. dio 16. SVIBANJ, OTVOREN ZAMAK, DUŠE



Ništa drugačije subotnje popodne doli inače na nekom našem rječitom ili kistovnom okupljanju.
Osim podneblja u kojem se usadio moj gen i moja bit.

Samo otvorenje izložbe je kasnilo jer dakako, političari ako ne kasne nisu na dovoljno visokoj razini. Nasmijala bih se danas na ovu misao.
No nekako sam bila u onoj svojoj dimenziji koja povezuje sve nas u jednu cjelinu, pa prodišemo i osmjehnemo svaki trenutak. I baš nas briga za institucije, tu su i tako samo da se pokažu i odrade svoj posao.

Odjednom je prostor bio premali, odjednom su se podigle oči i susrele druge oči. I oči su se odmah prepoznale i progovorile i oči su se odmah nasmijale i oči su dobile onu posebnu zavjesu koja sija. I učtivo smo se pozdravili i znali smo da smo se već susreli. I jednostavno se pokrenuo neki mehanizam koji i otvara i zatvara vrata.

Odslušala sam sve što je trebalo i s kolegicom se uputila u salu za glavnu svečanost samog događaja. No kako smo krenule prve, zastale smo u caffeu na jednom kratkom espressu. Trebalo mi je nešto da me razbudi. Prepoznala je u meni neku blagu pomutnju koju ne volim iskazivati, prepoznala je i blagu nelagodu i zadirkivala me pitajući:- Tko se pojavio?

Skriveno sam negirala svaku pomisao i krenule smo dalje i program je tekao i mi smo se opet dotakli riječima i mi smo se ispreplitali riječima i mi smo si podilazili riječima, a nisam znala zašto. I program je trajao i ja sam nekako tužno promatrala praznu stolicu zamjerajući si što nisam vidjela odlazak i program se privodio kraju, a silueta neke blagosti, neke umilne milosti je opet bila tu.

Naglasila bih u ovom ispovijedanju tu nenadanu ljepotu, posebno u trenutku rastanka kada njegov zamak uvlači moju dušu među svoje zidine. I osjetila sam poput iznenadnog privida da se otvaraju vrata koja i nemaju odgovora na sva moja mnogobrojna zašto. Prišao je blizu i tijesno nam priljubio obraze i nekako nespretno dječje, glumeći službenost i dotakao ih mekoćom.

Pamtim i on njegovo vragolasto:- Obećavam ples, pošto ovdje ne mogu ostati, negdje u nekom drugom gradu, pri nekom drugom susretu.

Završit ću ovaj dio kroz gledanje u buduće.
Da, taj svjetlooki dječak o tlo baca lažne snove, održava obećanja. Uranja u dubine i zapisuje djelom kao svete relikvije.
I pleše, On izuzetno dobro pleše. On zavodljivo pleše i plesom bijeli tamu darujući joj na tisuće niti, tisuće toplih boja.

Richard Clayderman - Romeo & Juliet

Oznake: kazna ili blagoslov

- 23:53 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.07.2019.

I. dio MONOLOG PRIJE POČETKA




Da sam započela pisati prije mjesec i pol dana vjerojatno bi svako slovo pupalo, zapravo bi cvalo . Mislim da bi se i opojnost mirisa dala osjećati, a ovako što se dalje potežu dani, uranjam i neke svoje boje. Razgovaram sa samom sobom i ulazim u odaje u kojima ima svjetla tražeći i vapeći za njim. Želim se spasiti od same sebe. Vrišti nutrina.

A da sam započela pisati odmah u onom nesvakidašnjem slatkom nemiru u kojem smo se budili i lijegali zajedno, u kojem sam dobila krila i letjela, iako sam se odavno zaklela u čvrst hod po zemlji, pisala bih sa žarom koji ne peče, pisala bih u Suncu koje je iskon, pisala bih u nadanaravnoj dimenziji kojoj sam se podala. Ovako u ovom monologu prije početka zapisa osjećam onu težinu treće postaje i shvaćam koliko je težak pad pod križem, samo njegov pad je čist, a moja bludnost, emocija.

Da sam započela pisati u svibnju nakon ushita proljetne večeri cvale bi kale i pjevali bi anđeli nad svakim slovom. Ovako me umjesto osmijeha i radosti strast udara posred grudi. Lomi rebra i vadi dio srca, a sve zbog toga jer je teška ova nijemost, ova tišina kojoj On daje pravo da me guši, da me razara i gura u neke provalije u kojima ni pad nije pad nego borba za dah. Ni umrijeti, ni ostati živ.

Eh, da sam započela pisati na vrijeme ovaj NAŠ SVIJET bi bar na početku bio čista oaza. Mjesto u kom su se polomili okovi, a dan poprimao boju duge. Mi bi se ogledali u izvoru, plesali na kiši i voljeli ispred svjetionika. A ono malo je mnogo(pričali smo o tome na samom početku, pričali smo o mnogočemu)

Danas ne znam kako se zove ovaj dan, ni onaj koji dolazi jer ne znam ni gdje sam, ni tko sam. Poželim biti oslobođena egocentričnog kruženja oko same sebe. Poželim iz prsa iščupati ove strijele koje me bodu. Poželim Ti stati na put i biti opet lovina. Jer je jedino ona logično objašnjenje za naredna dešavanja. Dok je kobac letio za golubom širio je krila, kada ga je ulovio ako ga nije raščerupao onda ga je samo ranio svjestan da ovaj više nije za let i da će ga imati kad god poželi.

A bili smo jedno nebo i najljepši zalazak sunca. Sva ona naša pisanja su sačuvana. Čitam ih ponekada i tražim razlog.
Ovo danas nema ničega od onoga što smo imali, ovo danas je raspeće vlastite osobnosti. Želim se pokajati zbog pristanka na susret bez obzira na nit koja mu podigla u svemir, bez obzira na sve pokrete, sve mekoće, sve baršunaste dodire koji su stvarali novo sazviježđe. Moje tijelo se pretvaralo u vulkane, lave su tekle. I dok mi je s te strane pokazivao svemir, s druge strane je one male čiste nježnosti, one savršene bistrine svakim susretom sve dalje micao. Vrijeme postoji i ništa nije kraće no što je bilo prije dva tjedna. Ne ja ne mogu biti konkubina njegove postelje. To nisam ja. Moj svemir povezuju iskon i bit nutarnjeg otkucaja. U svom tom poimanju iskoraka, najgore što sam napravila je pogreška u odabiru. To nejavljanje, ta nijemost, ta tišina je moja kazna.

Ovo je sadašnja riječ, uvod, monolog, ali natjerati ću se i pisati ispočetka.

"Loreena McKennitt " Tango to Evora "

Oznake: kazna ili blagoslov

- 13:15 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  srpanj, 2019  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Srpanj 2019 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

....ta moćna snažna čeljust
ima dva lica,
dvoje usne i četri oka
i postaju mi kazna za um
a um je začaran krug......

Linkovi

....te ruke, ta blizina, taj zanos
su preslika iz Andersenove bajke
i bojim se jer pratim Gaudija
i vječno tražim njegov ključ....

...te žive, pokretljive i svijetle oči
zaljubljene u ljubav,
u zemlju, u rijetkost
čuvaju rijeku
koja proizvodi zvuk
a zvuk je glazba....

....i takva baš takva
da se uguram
u njegova velika njedra,
da me obgrli nebo
a Mjesec da Mu oda mjesto
na kojem se izgubila
staklenu cipelica....