ZoooM

utorak, 17.08.2010.

Video Spotovi

Zvornik Video

Par Video spotova napravljenih od slika Grada,ljudi,rijeke a onda i postavljenih na Livestream

O Piscu

Isnam Taljic na Facebook_u

Isnam Taljić je rođen 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do srpske oružane agresije 1992. godine.
Prije rata bio novinar i urednik u dnevnim novinama «Oslobođenje» iz Sarajeva, potom radio kao urednik u «Ljiljanu» (u Ljubljani, Bihaću i Sarajevu) do ukidanja tog bošnjačkog magazina.
Član Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine.
Dosad objavio 18 knjiga, odnosno 29 s ponovljenim izdanjima i prijevodima na strane jezike.
Isnam Taljić živi u Sarajevu kao profesionalni književnik.

NAGRADE I PRIZNANJA
Prije rata, tri puta godišnja nagrada lista «Oslobođenje«,
godišnja nagrada Društva novinara Bosne i Hercegovine za knjigu «Čovjek koji popravlja vrijeme« (1987.), prva nagrada za reportažu («Slobodni reporter», Doboj, 1990.); jedina proglašena godišnja nagrada za reportažu u Bosni i Hercegovini («Slobodni reporter», Doboj, 1990.), jedini tri puta dobio prvu nagradu na najeminentnijem natječaju za pripovijetku u bivšoj Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini «Zija Dizdarević» (1983., 1986. i 2001.), najnagrađivaniji bh. književnik na natječajima za kratku priču i pripovijetku; prve nagrade za pripovijetku na natječajima Matice iseljenika Bosne i Hercegovine, «Prosvjetnog lista», «Zadrugara», «Lovačkog lista», «Fronta slobode» (Tuzla), «Natrona» (Maglaj), «Arene» (Zagreb)... prva nagrada na Velikom natječaju za pripovijetku Visokog komiteta za pomoć Bosni i Hercegovini i magazina «Ljiljan» (1995.), zastupljen u antologiji ratne književnosti Bosne i Hercegovine «Suvremena antologija o Bosni i Sarajevu – Atentat na Sarajevo», «Hiram», Zagreb, 1993.; priredio Branko Šömen), zastupljen u antologiji ratne književnosti Bosne i Hercegovine na češkom jeziku «Vzkázání ze dna noci», Prag/Praha, 1995.; priredio Dušan Karpatski, nagrada za reportažu povodom 200. broja «Ljiljana« (1996.), nagrada za priču Društva novinara Bosne i Hercegovine (2002.), zastupljen u antologiji svjetske pripovijetke Kuala Lumpur International Literary Festivala (2004.) u konkurencji 113 kniževnika iz 87 zemalja sa svih kontinenata, internacionalna književna nagrada www. Bošnjaci.net «Srebrenica« (New York, 2007.), internacionalna književna nagrada BIC «Behar» (Grand Rapids, Michigan, USA), književna nagrada «Hasan Kaimija», za roman «Tajna knjiga Endelusa«, za «najbolju knjigu objavljenu 2006. godine u Bosni i Hercegovini iz oblasti književnosti i znanosti, a koja prvenstveno, uz najviše književno-estetske, odnosno znanstvene standarde, afirmira duhovne i humanističke vrijednosti».
S dosadašnjih pet izdanja na bosanskom jeziku i još toliko prijevoda na strane jeziike – objavljenim u Kuala Lumpuru (Malezija), Ljubljani (Slovenija), Kairu (Egipat, na engleskom, Istanbulu (Turska), Kairu (Egipat, na arapskom – Taljićeva knjiga «Roman o Srebrenici» ima najveći tiraž u bošnjačkoj i bh. književnosti poslije rata 1992.-1995. godine te je i uvjerljivo najprevođenija knjiga bh. književnosti u vremenu poslije oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu.

OBJAVLJENE KNJIGE
«Progonjenik i bogorodica», roman, Sarajevo, 1984.,
«Noć bez zore», pripovijetke, Tuzla, 1985.,
«Čovjek koji popravlja vrijeme», reportaže, Vlasenica, 1985.,
«Sezonac, roman, Sarajevo, 1988.,
«Drvored srebrenih nevjesta», pripovijetke, Sarajevo, 1989.,
«Množina crvenih snovanja», roman, Banja Luka, 1989.
«Nema nama života bez Bosne», pripovijetke, Ljubljana, 1993.,
«Tigar», roman, Ljubljana, 1994.,
«Muhadžiri», pripovijetke, Ljubljana, 1994.,
«Roman o Srebrenici», roman, Bihać, 1998.,
«Put iz Mekke», roman, Sarajevo, 2001.,
«Roman o Srebrenici», roman, Sarajevo, 2002. (drugo izdanje na bosanskom jeziku),
«Kuća na Drini», roman/pripovijetke, Sarajevo, 2003.,
«Prusac i Ajvatovica, historiografska pripovijest, Sarajevo, 2003. (zajedno sa Elidom Taljić),
«Vjetrometina», roman, Sarajevo, 2004.,
«The story of Srebrenica» (A novel about the war in Bosnia), Kuala Lumpur, Malezija, 2004. (prijevod «Romana o Srebrenici» na engleski jezik),
«Roman o Srebrenici», roman, Sarajevo, 2004. (treće izdanje na bosanskom jeziku),
«Roman o Srebrenici», roman, Srebrenica, 2005. (četvrto izdanje na bosanskom jeziku),
«Roman o Srebrenici», roman, Ljubljana, 2005. (prijevod na slovenski jezik),
«Najveće priče», pripovijetke, Sarajevo, 2005.,
«Tajna knjiga Endelusa», Sarajevo, 2006.,
«The story of Srebrenica, A novel about the war in Bosnia», Kairo, Egipat, 2006. (prijevod «Romana o Srebrenici» na engleski jezik),
«Najveće priče», pripovijetke, Sarajevo, 2006. (drugo izdanje),
«Tajna knjiga Endelusa», Sarajevo, 2006. (drugo izdanje),
«Roman o Srebrenici», roman, Srebrenica, 2007. (peto izdanje na bosanskom jeziku),
«Putovanje s oblakom», priče, Sarajevo, 2007.,
«Srebrenitsa'nin öyküsu», Istanbul, Turska, 2007. (prijevod «Romana o Srebrenici» na turski jezik),
«Kissatu Srebrenica – Rivajetun ani-l-harbi ale-l-Busna», Kairo, Egipat, 2008. (prijevod «Romana o Srebrenici» na arapski jezik)
«Brdo Svjetlosti», Sarajevo, 2008. (pročitaj manje)
Isnam Taljić je rođen 1954. godine u Vlasenici, gdje je živio do srpske oružane agresije 1992. godine.
Prije rata bio novinar i urednik u dnevnim novinama «Oslobođenje» iz Sarajeva, potom radio kao urednik u «Ljiljanu» (u Ljubljani, Bihaću i Sarajevu) do ukidanja tog bošnjačkog magazina.
Član Društva pisaca Bosne i Hercegovine od 1985. godine.
Dosad objavio 18 knjiga, odnosno 29 s ponovljenim izdanjima i prijevodima na strane jezike.
Isnam Taljić živi u Sarajevu kao profesionalni književnik....

LJUBAV NA VJETRU, by Isnam Taljic

POBUNA
– Kahar. Teški kahar... – škripi istrošenim prsima Abdulrezak Siruk dok do njega, kao iz nedokučive daljine, dopiru zvukovi.
Jasno mu je da se larma primiče, da je već sasvim blizu i da se, i kad bi mogao razabirati, više ne bi mogli razdvojiti piska zurli, zveket defova, jek ćemaneta i sitno kucanje saza. Ali njemu, i od samog osjećaja da su preblizu, tutnji u mozgu i rastače mu vezove na lubanji.
– Kahar. Teški kahar. Opet...
A u sljepoočnicama mu bije i svakoga trena pomišlja da će mu se glava rasprsnuti.
Noge, ruke, uši, oči, srce... sve izdalo. Osim puste želje. Nepokretan, leži treću godinu uzamanjke. I kad već ne može progledati, zna – ako bi se mogao primaknuti prozoru, makar se i popridignuti s šilteta na sekiji – da bi i ogluhljele uši načule da se larma sasvim primakla i prethodnica samo što nije kročila u avliju.
To više i ne treba bilježiti čulima. Osjeća kao ustaljenu svakogodišnju naviku i vremensku promjenu. A potvrđuje mu se sinovom uzvrhpoljenošću. Nastupila je sezona pašinog bivkovanja.

– Ashafe, sine moj, treperi li to zrak ispod crnoga duda pri naletima one, kaurke one... – ali se zakašlja.
Ashaf mrko odšućuje, čvrsto zaklonjen mušepcima, demirima i džambezom pred prizorom vanjske halabuke.
– Lijepa je, Ashafe, sine moj, lijepa. Lijepa! Ne boj se, zna babo šta je ženskinje. I zato što znam, znam. Lijepa...
Ashaf postaje gluhlji od gluhoga oca. Nije da ne poštuje roditelja. Ali, napamet zna svaku narednu riječ. Zna kad će babo predahnuti. Kako će zaškripiti svehlim prsima. I kad će zijevnuti da bi se oteo navali kašlja. I da će s naglim usrkljajem zraka poteći nova bujica govora. I da će završiti s ocjenom da i Jašar-paša Tufo zna šta je ženskinje.
– Ashafe, sine moj, meni su znane potankosti pašinih odlika. Ne može biti nikakve slučajnosti što je lijepa kaurka opet u njegovoj pratnji...
Koliko je puta Ashaf slušao istu poduku! I iza stisnutih usana, nikad ne ispustivši riječi, u sebi ponavljao svoju odbranu pred očevom optužbom.
Odbranu?
Zar mlad čovjek i da pomisli da je odbrana u sigurnosti da nejma mjesta sumnji?
Ni govora!
Kaurka jest iz godine u godinu u pašinoj pratnji. Zato što joj paša plaća. Ali, ako je ovo što dolazi imalo u njezinoj moći, onda dolazi i radi njega. I radi Ashafa. I to mu još dolazi pod pašinom pratnjom.
A i da je mlađi, šta bi paša? Šta, kad mu Rejhan-hanuma ne da oka otvoriti inašta što bi moglo navesti na mušku pohotu? Da se i ne govori o njezinom razračunavanju sa svakom koja bi se ičim mogla umiliti paši. Stambolka je ona!
I da je samo Stambolka, pa hajde de, ali je i osmanskog roda!
Kakva je, bî ukinula vođenje ženskinja u Bosnu. Ali, kako bi joj, uz toliku pratnju, prošla tri mjeseca bez žena koje su od raznih poslova? I da skuhaju. I operu. I pometu. I... I da zaigraju. Valja makar igrom zadovoljiti pomamu vojničke razdvojenosti od žena.
I nju bi čamotinja izjela da, kradom, odbijajući sudjelovanje u terevenkama, zaklonjena pendžerskim nevidom, iz dubine sobe ne usmjeri uho ka svirci ispod crnoga duda.
Samo dok je sama svirka. Kad je praćena igrom ili pjesmom, ode u suprotne čardačke odaje.
Opore su joj ove pjesme.
A igru, te prolete zrakom tijela mlade žene i uvijanje njezinoga tijela, to još teže podnosi. Pašinicu tada raspomami vlastita pakost.
Ali, svirka! Svirka im je umilna.
Ama, ne ide svirka bez igre. Ako i može bez pjesme, bez igre ne može. Bošnjaku je – ako se uz svirku ne rasplače ili ne izdernja – da bulji. Ili u tačku pronađenu u zraku, što može biti opasno jer izaziva mračne misli, ili da očima izgubljeno leti za igračicom. I u mislima joj zaustavlja pokrete i zamišlja je, krotku ili divlju, svejedno, u svojim ručerdama.
– Ashafe, sine moj, ako je Rejhan-hanuma iz Stambola, i ja sam uz Jašar-pašu Tufu bio dokle je god on bio uz sultana. I dok smo Carigrad osvajali. I Novo Brdo. I kad smo Moreju stavili pod noge. I Trapezuntsko carstvo. I Lezbos dok smo pokoravali. I pripajali Bosansku kraljevinu. I dok smo potčinili Ebveju. I Karamaniju. I pokorili krimskog hana. I Vlašku vojvodinu. I Albaniju podveli pod svoje. Ashafe, uz Mehmeda, zvanoga Drugi, zvanoga Fatih, Silni, zvanoga Osvajač, uz njega je svugdje bio i s njime sjedio Jašar-paša Tufo. Hej, uz Mehmeda! Hej!!! Šta ih je u Carevini koji bi zasjeli uz sultana, i još takvoga sultana, a ne sjednu?! Ni na dvoru. Pogotovo ne zadobiju mjesto pod njegovim čadorom na bojnom polju. Dotle dospiju najodaniji između stotina hiljada i stotina hiljada onih koji bi tu čast mogli samo priželjkivati... Ovoga pašu u sultanski čador dovela je ratnička vještina. Šta je njemu bojeva, šta zamaha sabljom, koliko opreza, šta mudrosti, koliko hrabrosti, muklosti i podmuklosti, šta mu je svakakve odanosti trebalo da prokrči sebi put, osvoji pa odbrani mjesto pod sultanskim čadorom?! A da, pri tome, nije veliki vezir. Ni ikakav vezir... Sve je sultanovo preživio. Čak je i Mahmud-pašu, Bošnjaka – kao što smo i moj Jašar-paša i ja Bošnjaci – ali po mnogo čemu i sebi ravnoga – što moj paša i ja skupa nismo ni izbliza – i takvoga je smaknuo... Ratnička vještina je i u pokornosti. Jest... Sve je sultanovo odživio. Sve. Ja, Jašar-pašino. Svojim tijelom ga čuvao. I svojim očima gledao. Naučio da znam šta će reći, a šta učiniti. Uvukao sam mu se pod kožu. U samo srce. Znao šta misli, a šta će smisliti. Da nisam, ne bih uz njega stigao pod Carigrad, u Moreju, na Lezbos, ne bih opet Bosne očima vidio, ni ikad Ebveje, Karamanije i Arbanaške. On, sve uz sultana, a ja se od njega nisam odvajao. On je znao sve šta ja trebam znati i šta znam, i vjerovao mi je. Ti nećeš da znaš šta ja znam o njemu. Znao njega, on držao do toga. Znam tebe, ti nećeš da znaš... I ne trebaš! Šta sam ja? Ko sam? Ništa. I niko. Starac. Stari starac koji bi možda sad i znao kako bi kad bih imao tvoje godine... Ali te jedno pitam: Šta je jedna žena, čengija, lijepa kaurkinja, ta tvoja, šta je ona jedna naspram svih žena i pašinih jada, šta? Ništa, eto šta je...
Hripa starac, a Ashaf zna o čemu mu govori iako ga uopće ne sluša. Zna i kad otac mora predahnuti. I kako će prstima desne ruke protrljati oči i dlanom svući niz bradu. I da će se kao zakašljati, ne bi li uhvatio zamaha i izbjegao pravi kašalj, pa produljiti s govorenjem. Zato i preču šta će starac doreknuti skrećući iz uobičajenoga toka misli:
– Ashafe, sine moj, izdat će te. Ona!
– Njemu ništa neće nauditi vaša buna... Ti misliš da ja ne znam... Urota s hamzevijama iz Orlovića... A ja sam sjedio pred sultanovim čadorom dok je Jašar-paša Tufo u čadoru sa Silnim sučelice sjedio. I znao za mnogo veće urote od ove vaše na jednoga pašu... I na sultana su, i na njega, ne boj se. Zavjere su i protiv njega krojene i kovane. Pa se razaznavalo. Znao i ja, koliko se god krilo. Uvijek se sve uzna... A ti misliš, starac sam, gluh, slijep, nepokretan. Ali, nos mi je ostao. Čim uđeš u moju sobu, ja namirišem šta je s tobom i u kakvom je stanju svijet uokolo tebe. Da i za tebe nisam izvještio, ne bih ti ni pametovao...


Skučenim vidokrugom svoje pendžerske skrivenosti, više uhom nego okom, Ashaf upija avlijski prostor, odakle dopire zveckanje daira, upinjući se i da vidi i da se ne prokaže. Misli mu čas šaraju za očima, čas bježe ka Orlovićima, odakle su sinoć trebale krenuti bundžije na konjima. Dosad bi mogli biti u Tabhani. Ni na sahat hoda od ovoga čardaka s kulom, gdje se tek dobahuljala silna Jašar-pašina pratnja – da uz njeg odorgija od današnjeg Jurjeva, ili Hrzuldana, pa sve do Aliđuna. Ali, ako Bog da i sreća bundžijska, neće ni dana iza Hrzuldana. Narodu dogorjelo do nokata. Došlo do guše. Muškinje im dižu u ratove. Sve ih se manje vraća... I još davati i za pašina dernečenja. Što nije pošteno, nije. Ubire harač i od vjernih. Ne vrijedi ni što ih se diže na vojsku. I što su u svakom pogledu odani Carstvu. I što je sâm Fatih, tvoritelj zakonskih normi, zabranio namete na one koji su ratnici. A ovaj paša nameće i vekil-harač. Da mogne ljeti plandovati kako mu se hoće.


– Ashafe, sine moj! Kolika je guja, kakav kurjak, kakva lisica, koliki ahmak, koja li je sve zvjerka ovaj paša morao biti da bi dogurao dotle dokle je?! Zato, ne hiti. Moje se svelo kraju. Paša će tebi prenijeti vekilat. Samo što nije potpisao punomoćstvo. Sada je došao i da bi na tebe prepisao. I, gotovo. Veselam! I sâm zna da si mu ti domaćin. Da ga ti zastupaš na ovome imetku. Da si se uveo u posao i prije nego što sam ja pao u postelju. Samo te još mjerkao koliko si postojan. Ovlastit će tebe da se brineš o svemu što je njegovo na četiri džemata. To je miran, siguran, državni život. Što će ti da budeš delibaša? Od čega ti je trošiti život junačeći se uludo? Država je država. Paši možeš i odsjeći glavu, državi nogom zavrat ne stade. Samo može ona tebi. I, šta si radio? Ništa! Gdje si bio? Nigdje! Umjesto da budeš državni čovjek, ti joj postao urotnik. Pusti se pustih pobuna! Šta je ovaj kadiluk u Bosni? Ništa. Šaka jada. Šta je ejalet Bosna u Carevini? Samo veće ništa i veći jad. I, ti hoćeš s dervišima u bunu? Na Carstvo da udariš? Zatrt će vam sjeme. Niko neće ostati iza vas da bi zapamtio dobrobit vaše bune. Svaka pobuna nosi i dobro, ali prvo donese odmazdu. Nastupe promjene tek kad se s lica zemlje zbrišu svi tragovi onih koji su htjeli silom. Neće uprava žive svjedoke svojih slabosti. Samo uludo glavu gubiš... I ti i tvoji derviši. Pusti ih se. Hamzevije su sami sebi takav život zadali. Dižu bune i u njima ginu za pravdu Božiju... Neko mora i tako...


Ashaf muči svoju muku. Hamzevije bi već mogle stići. Samo što nisu. Ako se ne odmaraju. Ili okružuju Vlasenicu. Jedino će ostaviti nezaštićen klanac prema Rogosiji. Tuda se ne bježi ni po danu. Ako paša i njegova pratnja i imadnu kad misliti o bjekstvu, nikom neće ni naumpasti da se tuda zaputi po noći
Sačekat će se na prvi mrak i navaliti po usnulim i iznurenim putnicima iz Stambola. Posljednje im je odmorište bilo na petnaest sahata jahanja odavde. Toliko bez zastajanja pređu zadnjega dana. Drukčije bi se, svraćanjem u han, putovanje otegnulo još za jedan dan. Ovako, pri kraju su s putovanjem i imat će vremena za odmor. A i paša je po dolasku razmetljiv. Svima pušta na volju, a posije pritegne dizgine i zavede red.


– Ashafe, sin moj, mene ne žali. Meni je svakako umirati. Za godinu, za dvije. Za dan, za dva. Isto je. Moje je prošlo. I, to što si naumio, neka si. Neka bude. Neka i bune. I idi s hamzevijama! Ali, drži se Rejhan-hanume. Nju spasavaj. To će ti glavu spasiti. Sultanskoga je roda. Sve pašine zasluge i sjedenje pod sultanovim čadorom na bojnome polju, sve njegovo ništa je spram njezinoga porijekla. Njoj će uvijek naći boljega pašu. Njemu nikada više prvu ženu... Paša je drznuo previše. Pretjerao preko svake mjere... Ni ovo nije obično mjesto. Do ovoga mjesta posebno je stalo sultanu Mehmedu. Prvo gdje je u Bosni zastao, ovdje je zastao. Je li ova divljina Džennet na zemlji, nije li? Ja ne znam. Ali, sultan se naosvajao zemalja kao nijedan vojskovođa što nije. Niti će ijedan. Svačega se nagledao. Bi li mu baš Vlasenica prirasla za srce, ne bi li, da mu, gore, gdje će se čaršija širiti, na brdu koje se zove Brdo i s kojim se gledamo iz ovoga našega mutvaka, da nije bilo šta mu je bilo? Grom sastavio. Pravo u lipu. Sultan se pod lipu sakrio od pljuska. Nebo se iznenada prolomilo. Imao toliko vremena da probere pod koju će od dviju lipa u blizini. Kako je svjetlica sijevnula, tako se lipa rascijepila. Kao kad se u šumi, od siline studeni, raspukne smrznuta bukva... Sila s neba pade: otkide se pola krošnje i tresnu na zemlju. Ali, s druge lipe i s onu stranu debla koje ne bî prema sultanu! Sultan to primi kao Božiju volju i Božiji znak. Zato je ovdje naselio svoje najodabranije islužene akindžije iz Bosne. Na ovaj i još tri džemata uokolo. A Jašar-pašu Tufu udostojio kule s čardakom u Vlasenici. Za njegove zasluge, a još više da bi se ovom havom liječila Rejhana, pašina žena i Fatihova rodica. Nju satire grudobolja... A gore, na Brdu, ima se podignuti njegova džamija. Sultan-Fatihova... Ali, paša kao paša. Daleko mu sultan od očiju. Predaleko. Umjesto da brine o gradnji, provodi se. Pravovjernima nametnuo glavarinu. Kao da se ovi ljudi Carevini i dalje ne odužuju slanjem svoje djece u askerluk... I još ovamo vojnu pratnju dovodi. I svirače. I da se osjeća domaćinski, i da je siguran, i da mu bude na veselje... Toliki provod ne može bez nameta. Ni toliki namet bez bune... A sve kad prođe, kad vama buna uspije, ili ne uspije, i kad dođu katili da kazne bundžije, reci da sam ja sve podmetnuo. Potvori na mene. Povjerovat će ti. Ne može biti uvjerljivije. Prihvatit će zato što oca izdaješ, a i bit će razumljivo da ja paši radim o glavi... Star sam i nejmam šta izgubiti, a i bilo je vrijeme da svedemo račune... Takvih računa uvijek imaju potčinjeni naspram pretpostavljenih... Bio ja živ, ne bio, potvori na mene. Moje je i predugo trajalo... Vlast će te omrznuti što oca prokazuješ, ali će, zato, u tebe steći neograničeno povjerenje. Misleći da si zauvijek dušu prodao, uzvraćat će ti kako bi te imali uza se... Učini tako, spasavaj ludu glavu... Znam ja, nećeš ti. Ti si i potaknuo bunu. I stavit ćeš joj se na čelo. I kaurku ćeš spasavati, makar i hudovica za tobom ostala... I neka ćeš. Kad je ginuti, nek je ginuti. I ti, i ja. Ja, znajući da i paša gine. Ti, radi ljepote; i ženske i bundžijske ljepote...


Ashafa trgaju misli. Hamzevije su dosad morale zauzeti busiju. Samo se čeka da omrkne i da Ashaf sa svojima krene iznutra. Pa će se i spolja udariti na kulu i čardak.
Nije još dugo. Mrak se ne hvata brzo, ali ni polahko. Samo što nije pukla buna. I bit će sve što njegov stari roditelj Abdulrezak Siruk govori. Pobijedit će, ali neće do kraja. Ubit će pašu. Zatim će biti zatišje. I narod će pomisliti da traje pravda. Potom će stići odmazda iz Stambola... Poslije će ljudi koji budu naseljeni na ova četiri džemata uživati u njihovoj pobjedi. Bit će im bolje zato što im mora biti bolje. I sultanovo će se ispuniti: bit će izgrađena džamija između dviju lipa na Brdu. Nisu ljudi, lipe su spasile Mehmeda Osvajača. Glavarina će biti ukinuta. I ne smije biti glavarine na pravovjerne. I, njega, Ashafa, neće biti. Ni njegove čengije.


– Babo! – viknu, pa se dosjeti da treba starcu stati pred oči, ne bi li, kroz sumaglicu preostaloga vida, pohvatao micanje njegovih usana: – Babo, odoh ja.
– Ne idi! – ote se starcu poklič. – Nije vrijedno tvoje glave.
– Da se pokušam nagoditi s pašom.
– A buna!?! – zadrhta starac. – A buna?!
– Idem... Niko ništa ne može izgubiti. Samo možemo dobiti. I on... A ni za bunu se ne brini. Kasno je da bi se zaustavila!
– Ashafe, sine moj, ti nejmaš šta izgubiti, ali on može dobiti. Kurjak je. Kad je pao Carigrad, a kad Arbanaška?! Dvadeset i pet godina je između. A on je toliko opstajao u vučijem brlogu sultanskoga čadora...
Ashaf ne sasluša starca rasturenog između pomisli da u mladićevu glavu usadi konačne istine o životu i misli da usijanu glavu ne treba puniti ograničenjima kojima je izatkao svoju mladost.
Sin je širokim kretnjama prelijetao avliju i već stajao pred Jašar-pašom.
– Presvijetli pašo, ja došao!
– Tako i treba, sine Abdulrezakov, tako... – paša poturi ruku pred mladićeve usne.
Ashaf, dok se priginjao da poljubi pridignutu ruku, s preneraženjem shvati da u paši prvi put vidi čovjeka. Izgledao mu je iznurenijim i od rođenog oca. Ali, ocu je, barem, sve otkazalo. Sva duša mu je stala u nos. A ovaj drugi, strašni paša, kojega je poznavao samo iz hitrih preleta avlijom dok ne zasjedne pod crni dud i pljesne dlanovima da otpočne svirka s igrom i pjesmom, ovaj je u gorem stanju. I vidi. I čuje. I hoda. I hoće. Samo, uzalud. U svemu istrošen. Satire ga bezdan između volje i mogućnosti. On je najobičniji starac čija je sudbina da umre kao da je zdrav i čitav.
– Ja sam došao da tražim... Da se na Brdu izgradi obećana džamija! Da se u ovome i tri susjedna džemata ukine glavarina na vjernike! I da mi dozvoliš da tvoja čengija bude moja žena!
Paša živnu. Ili se samo potrudi da načini takav dojam. Tek, Ashafu je opet izgledao onakvim kakav je bio dok ga je zagledao iz daljine: važan, zamišljen, odsutan, siguran u svoju nadmoć.
– Ashafe, dijete, trebao si oca saslušati dok si kretao ovamo. Drukčije te morao nasavjetovati. On se nikad nije usudio sa mnom ovako progovoriti. I da jest, znao bi da više nikad ne bi...
– Otac za sebe, ja za sebe. Svako za sebe. Ja sam došao da reknem svoje. Da tražim.
– Neću te razdvajati od oca. Zato i mogu pristati na ovakav razgovor. Njemu sam morao ostati dužnik. Od sveg Dunjaluka koji je tvoj otac ostavio iza sebe, sada ima samo tebe. Samo radi njega... Za džamiju ćemo još vidjeti. Bit će. Rečeno je da će biti. Data je carska riječ. Carska se ne gazi. Ne znam čemu hića... Nejma ni govora o ukidanju glavarine. To je moje pravo. Ovo je moje imanje... A čengija?! – podvrisnu paša, ali zastade mjerkajući zaškiljenim očicama mladićev trepet, pa stiša započetu galamu:
– Eno ti nje. Razvidi s njom...
Doreče da izgleda kao da je kazao pomirljivo. I već istoga časa odbaci prijetvornost i osorno pljesnu dlanom. Kao kad ispod duda izdaje komande.
Na poziv, priskoči momak, zelen i visok kao borić. Paša mu izmrmlja brze rečenice. Riječi su se nerazgovijetno sustizale i prestizale. Onda mu, odsječno, sve na turskom, zapovijedi i ispruženom rukom pokaza Ashafu da slijedi momka.
Pred vratima u prizemlju, na drugom kraju čardaka, momak mimikom objasni da će on ući, a da Ashaf popričeka.
Pred vratima se samo moglo razabrati da se nerazgovijetan razgovor vodi na turskom jeziku. Potom se začu ljutit ženski glas. Opet na turskom. Pa se opet ču mladić dok odsječno spominje pašino ime. Zatim momak iziđe ostavljajući širom otvorena vrata. Tako se Ashaf zateče sučelice sa djevojkom kojoj je već dva ljeta izmamljivao poglede i činilo mu se da i ona krade njegove.
Samo se oslanjajući na igrariju očiju, dvije duge zime koje je ona provodila u stambolskoj toplini, daleko od bosanske studeni, zamišljao je bliski susret. I smislio je da joj – pojavi li se i trećega ljeta – napokon pristupi. Bezbroj puta je, ne izgovarajući naglas, u sebi, utvrđivao riječi s kojima će joj prići. I kako će nastaviti s udvaranjem. Polahko. Natenane. Bez hiće. Dugo je ljeto. Ispleo je, u mašti, čitavu mrežu u koju će je saplesti i ona će, sama od sebe, izraziti namjeru da se ne vrati u Stambol. Ali, ispostavilo se da se nejma vremena. Iako ljeto tek započinje.
I, šta sad? Kako sad? Kako sve prekratiti, a da bude i onako kako je sa njom naumio?
Stajao je kao da je ukupan u prag na otvorenim vratima...
Djevojka doleprša iz dubine sobe. I, ne zastajući, prihvati ga za ruku. Kao da je bio samo perka, uvuče ga unutra. Jednako žurno, zamandali vrata.




ODMAZDA
Prvi predznak zla bî bjekstvo Ashafove žene, ubrzo se razazna da je viđena u blizini. Na puškomet od nekadašnjeg čardaka Jašar-paše Tufe. Na Brdu. U blizini dviju velikih lipa, gdje je naveliko građena džamija.
Uokolo se podigla velika halabuka. Dobro plaćajući, zlatom i unaprijed, odvajajući ih od već započetih poslova, Stambolije sakupiše i čuvene dunđere iz Osata, u kadiluku Srebrenica. Koji nisu htjeli milom, ne želeći pogaziti obećanje ili već primljenu kaparu, privedeni su silom.
Carsko je u pitanju i ne može biti prečega posla na Dunjaluku!
Neimarima su pridodane stotine prostih radnika. Dignuti su s redovnih poslova u polju i po šumi. Najviše onih vičnih sjekiri i konjima.
Pripadoše sjeći šumu, izvlačiti i guliti oborena stabla i tesati balvane. Na Brdu je izrastalo brdo greda i direka. Do tada su majstori ozidali kamenu osnovicu.


Mještani nisu bili prikučeni radnicima na Brdu. Gore im je bio uskraćen pristup. Ali, nisu ni dirani.
Sazna se da je i paša među Stambolijama i da rukovodi poslovima. Ali, bilo je važno da se iz Stambola ne pojavljuje crna konjica.
Vladao je čudan privid ni mira ni nemira, ali se narod poče uljuljkivati u pobjedi. Čak se umišljalo da je izvršavana Božija volja, koja nije protivna ni sultanovoj. Derviši iz Orlovića upozoravali su na oprez. Prekinuto je s dervišima. Smatrano je neuputnim i dalje surađivati s vječitim bundžijama. Svoj dio pravde sebi je prigrabljen, a i dervišima čast i hvala.
I nepotpuni uspjeh bune, bjekstvo Jašar-paše Tufe, preokrenut je u svoju korist. Mora da je prikrio bruku kako je pred Bošnjacima morao pobjeći u gaće-košulji, na golom konju i po mrklom mraku, klancem kroz Rogosiju, kuda se ne hodi ni s vojskom u po bijela dana, pa se, pokunjen, vratio i pristupio gradnji kao da ništa nije ni bilo. Ili je do dvora, hamzevijskim vezama, dojavljen uzrok pobune, pa se sultan smilovao? Ili je nešto o čemu bi se tek moglo nagađati? Ili se još ne može ni naslutiti...
Tek, živjelo se kao da se ništa nije zbilo.


Kako mu nestade žene, s Ashafom bî kao da je gromom pogođen. Obeznani se. Uprijeko se halali s razumom.
Ostalima bî draže da im ni to saznanje ili ikakav drukčiji srklet ne poljuljaju klimave razloge spokojstva. Radije su živjeli s uvjerenjem da je na najvišem mjestu svedena računica o njima time što je sve zabaljušeno.
Strijepnja je potiskivana jedrenjem utjehe u onome u čemu nisu uspjeli. Da je pašino ponašanje i trebalo kazniti, ali da je i preživio. Da nije dobro na carsko udariti, ali i da je napadnuta jedna jedina kula sa čardakom. Da je dignuta buna, ali nije i proširena. Da je...
Od misli su odgonjene i nove poruke iz Orlovića o opreznosti, pogotovo što je smatrano da ni derviši ne bi mogli dojaviti išta jasnije što se ne bi moglo dokučiti zdravim razumom.
Čak i da se kazna ne može izbjeći, ljepše je i ne misliti o tome.
Zato je, pokraj sluđenoga predvodnika Ashafa, olahko prevladalo mišljenje da je najbolje prekinuti s hamzevijama. Makar nakratko. Samo su im vraćali glasnike. Jednog. Pa drugog. Trećeg. Četvrti nije ni stigao. I računalo se s tim. Derviši su preponosni. Nam im ne dozvoljava da se nameću. A i lahko će im preboljeti. Dokučili su tajnu ljudske podlosti... Kasnije, kad se sve zaista primiri, oni će njima, u Orloviće, uputiti svoje glasnike. Jednog. Drugog. Trećeg! Uzastopno. Četvrtoga im, zar, neće vratiti. Derviši su dokučili tajnu ljudske lahkomosti. Proboljet će im i to.
Nije pošteno, ali je najuputnije.


Već prvi vraćeni glasnik trebao im je dojaviti o nagodbi iz Stambola da se dalje ne odgađa odmazda.
Drugi glasnik nosio je poruku da bi ključ utjehe mogao donijeti umjetnik El-Fahud i preporuke kako s njime postupiti.
Treći glasnik iz Orlovića objasnio bi im da je Jašar-paša, svojim vezama, još u Stambolu doznao da će mu biti poturen taj El-Fahud i da mu je preporučeno da mu doskoči kako god zna, te da je s time povezan i nestanak Ashafove žene.
Događanja su zaredala uporedo s nedolaskom četvrtoga glasnika.


Narodu satjeranom pod crni dud bî saopćeno da pobunjenici neće biti pogubljeni. Sljeduje im surgun. U njihove kuće niko neće biti naseljavan. I tako će prestati da postoji dosadašnja Vlasenica. Gore, na brdu, uz džamiju, izrast će nova kasaba... I da se derviše, zaštićene ranijim sultan-Fatihovim ukazom, neće dirati. Nije jasno utvrđeno njihovo neposredno sudjelovanje u pobuni. Za Ashafa bî obznanjeno da se njemu oprašata zato što je spasio Rejhan-hanumu i Jašar-pašu.
To ga i dokrajči. Naskroz smaknu s uma.
Zagledanje prema Brdu, gdje su se hitro odvijali poslovi na čudnoj građevini, još je gore uskovitlavalo košmar. Teret je bio pretežak. Silovit. Zato se i događalo da mu se, s vremena na vrijeme, izbistri razum. Ali, opet, nikako nije mogao dokučiti šta bi mogla značiti pitanja koja mu se vrzmaju mislima: Kako se paša mogao spasiti i zašto je žena pobjegla? Iza toga bi nahrupile nove misli: Kakav paša, ko je paša, kakva žena, ko je žena?
I, može li biti istinit glas koji je čuo dok je još sve razabirao: da je među ljudima na Brdu viđena i njegova žena? I je li joj bilo javljeno da ode, a ona prihvatila još dok je – prije stambolskih suđaja – tek bila pristigla skupina koja je uzrokovala frtutmu na Brdu?
Kako bi mu prosinula suvislija misao, tako su nova pitanja navlačila samo veću mrklinu. Dok mu i ne duhnu da krene na Brdo.
– Jašar-paša se pojavio kao sultanov nadzornik u gradnji džamije na Brdu. Gore ti je i žena. S njime... – bučalo je i dozivalo ga pameti, pa mu nestajalo bistrine, kao da je vlasenički vjetar raznese.
Birajući, u prosjevima dozvanosti, između mogućnosti da odbaci sumnju u ženinu prijevaru ili da je, prvo, prihvati pa, poslije, ili odbaci ili ozvaniči sumnju, zaglibi se u smutnji. Dok i ne odabra sumnju u ženinu nevjernost. Poslije, kad bi mu se opet javljao razbor, sve je povezivao s pošteđivanjem od stambolske odmazde.
Ako je tačno da je pomilovan i zato što je spasio pašin život, on ga nije spasio. Jedino je mogla Habib.
Budaletina, prepustio joj se neopoganjena tijela i sa čistim mislima o ljubavi kad je trebala prasnuti završnica bune čiji je bio glavni sudionik. I mora da joj je, u slabosti, svašta izbrbljao. I o buni. Otkrio joj i tajni izlaz. I zatražio da ona izvede pašinicu. I rekao joj gdje će ga pričekati.
Morao je ako je želio spasiti. Morala je saznati šta se sprema! Izgorjela bi u čardaku, s pašinom familijom, ili bila drukčije usmrćena, skupa s pratnjom... Bi! Hamzevije ne odstupaju od naumljenog. Jedva su mu popustili da izdvoji Rejhan-hanumu i tu igračicu koja mu je obećala da će mu biti žena. Nevoljno, ali su se opravdali time da je u pitanju časna sitnica. Teška srca, ali su popustili za te dvije žene, i to tek kad su saznali da su se one, u posljednji čas, već i izvukle iz čardaka.
Pašinica ga je izdala paši? Ili i nije... Nije! Bila mu je najiskrenije zahvalna što je spasio. Još više zato što je, misleći da paša neće izbjeći pogibiju, oslobodio muža. Rejhan-hanuma je, sutradan, otputovala s uvjerenjem da je hudovica. Tek popodne, kad je vjetar rastjerao dim s dogorjelih ugaraka, uviđeno je da je paša umakao.
Ali, kako ikako može misliti ružno o svojoj ženi? Zašto nije pogazila obećanje o udaji i pobjegla s pašom? Zašto nije ni pokušala krenuti s pašinicom u Stambol? Zašto, poslije, nije pobjegla? Mogla je. Mogla! Čim je sad pobjegla i nejma je.
Podala mu se pokorno i strasno. I, koliko se god upinjao, razmišljajući o njezinom ponašanju mjesecima poslije bune, nije mogao izdvojiti išta protivno. Ona je, i kad bi je šta priupitao o paši, samo šutila...
Prvo je dojavila paši, pa otišla po Rejhanu?
Dotad je paša imao samo toliko vremena da u gaće-košulji skoči na gologa konja i pobjegne prokazanim izlazom ka Rogosiji.
Jedino je čengija znala za tajni izlaz. On joj je odao da bi mogla izvesti pašinicu. Paša nije mogao znati. Raniji izlaz je zazidan, a ispod zemlje prokopan novi.
Ali, zašto i sama nije pobjegla s pašom, a ne da dojavljuje Rejhani? Ako igračica ima išta s pašom, a ima, Rejhana im je smrtna protivnica. To je morala znati.
Zašto, skupa s pašinicom, nije otišla?
Zašto nije pobjegla samo s pašom?
Ostala je jer je znala da će se paša po nju vratiti?
Rospija! Pašina muškost je takva da se može probuditi jednom, dvaput u godini, pa ostala u Vlasenici da bi se nauživala mladoga tijela?
– E, moj blentavi Ashafe! Izdao si! Sve redom si izdao! Derviše, oca, pašinicu, bunu, narod iz četiri džemata. Sebe si izdao nekoliko puta! Izdaja do izdaje i sve plaćene tuđim životima! I sve radi samo jedne žene...
– Jesam! Izdao sam sve što se moglo! Jesam, njoj sam za ljubav!
– Ali je i ona izdala.
– Ona? Da izda? Ni govora!
– Ili lažu da je na Brdu?
– Lažu! Kao psi. Potureno mi. Nije na Brdu. Nije!
– Otkud da paša dođe na Brdo?
– Paša se vratio zato što je morao. Da spere bruku pred sultanom Fatihom zato što ranije nije izgradio džamiju...
Pa je, opet, iz pameti smetao i ženu i pašu i bunu, i samo mu se još Brdo vrzmalo po glavi.


Bila je na Brdu.
Uz pašu.
Već mu se i bila popela na glavu s tim sinom Abdulrezaka Siruka. Te da misli da mu se sviđa. Te da se on njoj sviđa. Te, bi li imao šta protiv... Te bi joj on ionako – koliko je god odbijao – popustio. Opet je poveo na ljetovanje u Vlasenicu zato što se nije mogao odvojiti od nje, ali je poveo i zato što je znao da će mu ona, ne povede li je, grdno zamjeriti.
Navaljivala je još prvoga ljeta, čim ga je ugledala. Lijep je. Takvoga da je tražila lutajući i skrivajući se po Dunjaluku. I provjeren je. Otac mu je bio pašin najpovjerljiviji čovjek. Čak, s obzirom na njezin položaj, odgovara i porijeklom. Time se ni on ne bi trebao dalje prenemagati i zamišljati kako će je udomiti na sultanskom dvoru. Tamo bi se lahko razaznalo za nju i za pašu, pa bi oboje imali belaja. Ako i ne bi, živjeli bi, oboje, u strijepnji da će biti razotkriveni. Čak i da nije takvog osjećaja, šta će njoj stambolski dvor?! On je takav život preskupo plaćao da bi i ona bila obilježena istim prokletstvom.
Paša u početku nije pridavao značaj njezinom navaljivanju. Mislio je da je mlada i da će je proći. Prvi put joj je, pa joj se iščašila pamet. Ali, ponovilo se i dogodine. Još žešće. I postojanije. I opet je, i treći put uzamanjke, poveo. I, dao bi mu je i da nije predosjetio mladićev nemir. Ali, osjetivši da se nešta događa, okoristio se ispruženom rukom sudbine. Poručio joj je po mladom Turčinu iz posluge da je isprošena. Ali, stari kurjak, usput je slagao i da je Ashaf pristao da mu ona dojavi šta se priprema i šta mu je činiti.
Tako mu je i javila o pobuni. Svojim životom je mogla platiti spasavajući njegov.
I sada mu treba spasiti život. Zato je u tajnosti izbavio od muža. Neće je izlagati opasnosti. Činit će ono što najbolje umije. Zaigrati. Igrom omamiti. Stambolski pjesnik i crtač El-Fahud mora imati neku slabost. Umjetnik je.
Da mu već nije pomogla i prokazala kuda će uteći, već bi pašu, i bez svilenog stambolskog gajtana, strefila kob sultan-Fatihovih riječi.
Upamti, Jašare...
Tako mu je sultan ukivao u mozak.
Upamti, Jašare...
I sad tutnji pašinim mozgom i rastače mu šavove na lubanji. I početne dvije, i preostale riječi, koje je, svaku, bezbroj puta ponavljao i u sebi razlamao.
Upamti, Jašare...
Upamti...
...Jašare!
Jašare, upamti...
Ne!
Nije ga prvo oslovio. Bila bi to nježnost. Računanje s dobročinstvom unaprijed. Prvo je izrečena zapovijest. Zakovao mu je u mozak čim je otvorio usta:
Upamti!
Baš tako:
Upamti!
Tek potom ga je dozvao. Nazvao ga imenom. Da se zna. Da ne ostane mogućnost nejasnoće. Iako su bili nasamo i ni na koga drugoga nije se moglo odnositi. Ali, dorekao je njegovo ime:
...Jašare!
Upamti, Jašare! Jednom zanavijek! Čovjek je samo trun u oku vremena i stvoren je da se upravlja prema Bogu. Moje je da ljudima upravljam kako se ne bi osilili i postali trun u Božijem oku. Takav trun bi i mene žuljao! Moje je da do kraja svoga života i na prostorima ove imperije upravljam u ime Sveopćeg Dobročinitelja Milostivog i namirujem računicu ljudskoga ponašanja prema Bogu. Drukčije, zar bih bio Božija sjena na Zemlji!?
Pravda se ima izvršiti i u slučaju s džamijom u nahiji Birač, ejaletu Bosna. Ja sam tamo sebe zadužio pred Bogom i obećao gradnju džamije. Sami Bog je mene time zadužio. Na tome mjestu produžio mi je život i iskazao Svoje daljnje povjerenje u moje poslove.
Ja sam tebi, čim sam te i oslobodio drugih obaveza prema Carstvu, naložio da sve pripremiš, započneš gradnju i dovršiš džamiju koja neće biti nimalo drukčija od one u Edirnama. Jedino što će ova između lipa biti od zelenoga kamena. Zato što je Božije davanje da su u bošnjačkoj nahiji Birač majdani zelenoga kamena. Da takvoga kamena ima u Edirnama, tada bi obje džamije bile potpuno iste.
Džamija ima biti naspram lipa. I dužinom i visinom.
Zato sam ti tamo dodijelio posjed. I dao da se, zarad udobnosti carskoga službenika, podignu kula i čardak.
Ti, provjereno je, nisi podizao zlato iz carskih hazni namijenjeno gradnji džamije. Niti si unajmljivao neimare. Niti si išta učinio da se džamija podigne. Samo si tamo terevenčio i nametao glavarinu na pravovjerne. To je protivno mojim zakonima.
Kriv si.
Zato se ta džamija ima tamo podići pod tvojim nadzorom u najkraćem roku. Od početka proljeća do sredine ljeta. I ti si se, ljenčareći, po Bosni koristio tim rasponom vremena. Dvije godine uzamanjke. I treću si bio naumio na isti način plandovati.
Džamiju odmah započeti!
A ti Bošnjaci tamo, krivi su i oni. Iako su učinili kao da je baš po mojoj volji, nisu smjeli mimo moga odobrenja i zakona ove Carevine. Digli su narod na bunu. Zato će za tobom tamo odjahati konjanici i izvršiti odmazdu: raseliti narod. Narod će biti i kažnjen i zadovoljan što je ostavljen u životu. A na brdu, uz džamiju, svakako će izniknuti nova čaršija. I ljepša od sadašnje Vlasenice. Ljudi vole da im je džamija uz kuću. Naći će ih se koji će se naseljavati. Pogotovo što je to moja džamija. I što je na odabranome mjestu.
Moje je da bude pošteđen surguna pobunjenik koji je sačuvao život mojoj najdražoj rodici, tvojoj ženi Rejhani. Ne smije se dirnuti ni u derviše iz Orlovića. Ja sam im uvakufio zemlju oko Orlovića i dao da se izgradi musafirhana. Neka njih. Oni imaju moje odobrenje. U stanju su da prozriju i prezru ljudsku pohotnost.
I, upamti, Jašare, jednom zanavijek, ono o Bogu, sultanu, vremenu i trunu u oku!


Paša je daleko od sultanovih i Rejhaninih očiju. I moglo mu se, dok su se obavljali poslovi s džamijom između lipa, da se do mile volje nagleda svoje Habib. A i da mu bude od koristi. Ako mu ona neće pomoći, ko će? Ako je to okorištavanje, neka je! Sve je i uvijek na međusobnoj koristi. Ne postoji ništa izvan toga. I kad se radi na svoju štetu, i to je okorištavanje. Sve ljudsko na tome se zasniva. I uvijek se može objasniti i sasvim suprotnim od onoga kako to sebi razjašnjavamo ili mislimo da je zaista tako. Vazda su po srijedi upotrebe. Koliko god se radilo o dobrim namjerama, sve se, i uvijek, može objasniti zloupotrebama. Ovisno o pristupu i položaju upletenih. Ne izgleda li urađeno s najboljim povodom, ali učinjeno isponova u drukčijim okolnostima, sasvim drukčije? Najčešće i potpuno suprotno. Korist se izmiješa. Prezamršeno isprepletena da bi se olahko ili ikako mogla rasplesti.
Zato, zašto i da ne kazni Habib? I ona je njega, najnemilosrdnije, unizila udajom za krvnika, za Ashafa, sina njegovoga pratioca Abdulrezaka Siruka. I nije li i to između njih troga isprepleteno i zamršeno da bi se moglo tumačiti i kako jest i kako nije?


El-Fahud se približavao neumitnije od smrti. Nesvjestan da može razobličiti pašinu prijevaru. A od toga do mogućnosti da uzna, premalehno je rastojanje od same smrti. Ni koliko za debljinu svilenoga gajtana. Zadavljen paša, mrtav paša. Neće stići nasladiti se osvete. S njime će biti gore nego i s Ashafom. Kao što se sin njegova potčinjenog htio osvetiti njemu, tako se i paša naumio osvetiti svome natčinjenome, Mehmedu Fatihu. Njemu, lično!
Koliko je razloga za to stekao?! Nejma broja kojim bi se izrekli! Tolike godine zajedno. I uvijek uz njega kao zadnje pašče. Pa i na samome kraju, kad su napokon odvojeni, nije mu dao da se razrahati, nego mu starost zagorčava određujući gdje će imati ljetnikovac. Ni to mu nije dosta, nego mora nadgledati i gradnju džamije. A Fatihu naumpala još i boljka najumilnije rodice Rejhane. Da se ona, usput, ovdje liječi zrakom!
Džamiji svaka čast. Ali, šta ih je u Carevini koji se razumiju u takve poslove i kojima je najveća čast da budu nadzornici?! Zato, pokušao je izbjeći. Misleći da će sultan ili zaboraviti na džamiju u bosanskoj zabiti ili da će se dosjetiti da za nadzornika odredi nekoga kome to priliči...
E, i paša je smislio šta je smislio.
Ama, i sultan je svoje. Šalje El-Fahuda.
Zato i Habib ima učiniti svoje. Ali, samo dotle dok ga ne obenđija i da on, u zabunluku, nacrta džamiju kakvu žele i sultan i paša. Dalje je neće zadržavati. Zar da na njegove oči bude još veća kahpija nego što je to već postala pristajanjem za sinom Abdulrezaka Siruka? Mada bi i ovo bilo bolje: El-Fahud kao njezin izabranik! Ali, to joj neće učiniti. Vratit će je Ashafu. Njegov naumljeni krvnik, njezin blagoslovljeni maženik. Bože moj mili i dragi! Ili tako i biva? Kao i s njim i sa sultanom...


– Nije na dobro! – jeknu u mnoštvu neimara i njihovih pomoćnika koji su raskivali skele kad ugledaše da pokraj građevine, u prikrajku, sjedi odrpanac i, zagledan u džamiju, šara po čagetu.
– Nije na dobro! – jeknu pašinom utrobom kad mu javiše, zavaljenom u sjenci džamije, ko je stigao i da se odmah dao na svoj dio posla.
Upamti, Jašare!
Zato li mu ga i šalje. I poručeno mu je da će ga poslati. Kao, da mu bude na pomoći. Tarih da sačini. I nacrta džamiju.
Za tarih, dobro. A i tarih se mogao napisati i u Stambolu. Ali, neka. Za tarih, uredu. Ali, zašto i crtež? Da se sultan divi svojoj zadužbini?! Mehmed Fatih nije zanesen insan. On se ne divi. On je Osvajač. On je Silni. Navikao je da se njemu izražava divljenje. A i zna kakva je džamija u Edirnama.
Fatih ne bi bio Fatih da nije uvijek na oprezi. Hoće da provjeri. Da se uvjeri i je li ga Jašar prevario. To hoće!
Džamija ima biti naspram onih dviju lipa. I dužinom i visinom...


Paša nije obraćao pažnju na sastavljanje tariha. El-Fahud brzo sroči stihove. Bio je vičan bošnjačkom jeziku. Vjerovatno i vješt pjesnik. Ili ga je nešto ponijelo. Ali je završio bez muke. I opredijelio se da iz prve ruke napisano ostane uklesano u kamenu nadvratniku:
Divote Rijetkoga Viđenja Evo Narodu – Allahova Džamija, Allahinemrile, Mehmedov Ihram, Jarabbi, Amin!
Jašar je samo pogledao po papiru. I proslijedio ga klesarima. Nije moglo da mu za oči ne zapne da svaka riječ počinje velikim slovom. I, to pridade pjesničkoj slobodi. Ni inače se nije petljao u pravila kojima se rukovode pjesnici. Smatrao je da je to područje i u samom Kur’anu propraćeno sa sumnjom: A zavedeni slijede pjesnike. Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade?* Da bi od toga bili izuzeti samo oni koji vjeruju i dobra djela čine i koji često Allaha spominju. A to je već, zaključivao je Jašar-paša, Božije i ni nakraj pameti mu nije bilo da se još i u to miješa. Doduše, ponešto je znao i o tarihskoj vrijednosti riječi u brojevima, ali se ni time nije opterećivao. Jedino je pomislio da se, možda, mogao sastaviti i ljepši tarih. Ali, isto tako, mogao bi biti i slabiji. Za ovaj mu se činilo da i nije hrđav.
Čim se postavi kameni nadvratnik s riječima ispisanim bošnjačkim slovima, okončat će se pašine obaveze. U međuvremenu će majstori dovršiti postavljanje rezbarije na mimberu i ćursu i biti uređen harem uokolo džamije. I sve će biti gotovo. Zato nije nalazio za shodno da El-Fahudu zamjeri zašto se nije opredijelio za zapis na arapskom. Niti je provjeravao je li dopušteno da se tarih ispisuje bošnjačkim pismom. Uostalom, već je pred džamijama nailazio na nadvratnike ispisane slovima koja nisu arapska.
Ali, crtež!
Pašu je mučio crtež. I zato nije trebalo mamiti mladićevu podozrivost izražavanjem sumnje u tarih.
El-Fahud je učen. Završio je škole u Konyi. Takvih se uvijek treba pribojavati.
Ama je i paša školovan. Manjom naukom iz knjige i većom iz života. Kroz Konyu je samo projahao kad se kretalo na Konstantinopolj. Drukčijim, višim školama bavio se u životu. Valjalo mu je tolike godine biti uz Mehmeda Fatiha! A da bi se uz takvoga bilo, šta je škola trebalo izučiti!? Gdje je on sve bivao sa sultanom? Hej!


Izgledalo je da će, ipak, izići na dobro. Da će ispasti najbolje. Mladić je vukao široke poteze guščijim perom umakanim u mastilo spravljeno gnječenjem zofinih bobica. Nije obraćao pažnju na sitnice. Zanimali su ga obrisi.
– Kud će bolje! – sabirao se paša.
Jedan. Drugi. Treći crtež. Nezadovoljan, gužvao je i bacao oko sebe papire. Ali je i svaki novi bio samo poput skice. Bez pojedinosti. Ne može se ni naslutiti od čega je napravljena džamija.
– Ne može biti bolje!
Ali, perspektivu prenosi do kraja. Kao i u stvarnosti, građevina je uža od prostora između lipa. Na crtežu zjapi i praznina između krova i krošnji.
– To ne valja! Nimalo...
Džamija je na vrhu brda i El-Fahudu treba namjestiti da sjedne na mjesto odakle će mu izgledati kao da je ispunila sav prostor među lipama! Samo valja izmaći mladićevu stoličicu nizbrdo. I ukoso spram džamijskoga lica. Tako ga nazgodati da pred crtačem ostane ukošen pogled odozdo.


Paša je našao mjesto. Odatle je onako kako treba biti: Džamija ima biti naspram onih dviju lipa. I dužinom i visinom.
Ali, mladić kao da se gradi nevještim. Pomjera tronožac. Nosa ga. Sâm sebi traži mjesto odakle će skicirati. Ni približno pašinoj želji.
Uz to, nepodmitljiv je. Prezire i razgovor o zlatu.
Ali, Habib! Njezinoj igri neće odoljeti. Koga ne bi raspametio njezin ples?!
Iako najbrižljivije pripremano, čak i to pade u vodu.
El-Fahud ne pokaza zanimanje za razigranost ženskog tijela.
Eto ti sada!
Ali, ni paša ne bi bio što jest da se ikad pomislio predati. Doznao je da se mladić raspituje o dervišima. Ima li ih u blizini? Koliko je do Orlovića? S tamošnjim dervišem Hamzom učio je znanosti u Konyi.
Dobra uputa Jašar-paši.
Ima derviša koji slave Omera Hayama i vino. Možda je ovaj navikao na mlaka istočna pića. Po Bosni su, s islamom, iskorijenjeni vinogradi. Ostalo je ponegdje tek toliko grožđa da se loza može uplesti i načiniti svod koji čini hlad za sjedenje. Usput, i da se pojede pokoji grozd. Niti u Bosni ima veće potrebe za grožđem. To nije voće koje može stajati uzbrano. Najbrže se kvari. Ako se uzgaja u vinogradima, može se upotrijebiti samo za spravljanje vina. A vino je haram.
Ali, ostale su šljive! Zato što se mogu i jesti i pretvoriti u pekmez, bestilj i džem, a i sušiti. Kaurima je pušteno da od nje peku rakiju. El-Fahuda treba ponuditi rakijom! Zamirisat će mu. Nenaviknut, pit će je kao vodu.


Stranac ispljunu s najvećim gađenjem. Kad je, počašćen iz maštrafe, pomislio je da je voda ili šerbe, pa, s povjerenjem, srknuo dobar gutljaj.
Kad mu je ponovo podmetnuta, nalivena u bardak namjesto vode, podsjetio je da je pod sultanovom zaštitom i potom se požalio i samome paši.


Samo što nije i Aliđun. Polovica ljeta. Dotad su poslovi na džamiji privedeni kraju. I ostalo je samo da se pošalje glasnik u Stambol. S crtežom džamije. I da se odatle odobri da džamija sultana Mehmeda Fatiha može proklanjati.
Paša je svoje završio. Nije njegovo što El-Fahud kasni. Ako kasni. Njemu se, očito je, ne žuri. Mora da se i on ravna po roku koji je njemu dat. A ako već ne hiti, neće biti štete da se zajedno zapute hamzevijama. Neće mnogo izdangubiti. Naobdan će.
Pašu su pozvale hamzevije. Znaju da i on zna da su oni pod sultanovom zaštitom. Hoće ga poniziti, računajući da im neće pregorjeti zavjeru i da se neće odazvati. Ali, baš će otići.
Prvim ponedjeljkom po Aliđunu, na Kušlatu, na zaravni, povrh stotinjak metara visoke stijene, uz džamiju se okupi mnoštvo svijeta. Derviši čine veliki zikr.
Mladić, vidljivo zadovoljan, prihvati poziv...


Poslije zikra, derviši su se prihvatili nargile.
Jašar-paša je prezirao pušenje. Ali, na navaljivanje, prihvati čibuk. Zanebesa mu se već od prvoga povlačenja. Čuo je da je to tako s nepušačima. Pogotovo što derviši ne drže do vrste duhana. Vjerovatno su nargilu napunili najjeftinjom krdžom.
Kad do njega ponovo dođe čibuk i kad opet potegnu dim, shvati da nije duhan.
Bili su visoko. Među oblacima. Odozdo, iz dubine, nije se čuo huk brze planinske rijeke Jadra dok se uliva u Drinjaču. Gledana odozgo, s visine, i Drinjača – iako uvećana Jadrom – izgleda tek kao sitna vijuga, poput zmije koja bešumno mili u skori susret velikoj Drini.
Dok se paša ne dosjeti da se oko njega, na zaravni navrh stijene, iz nargile dimi konoplja.
Znao je da Bošnjaci ne puše marihuanu. Kao što uzgajaju tek pokoji trs grožđa – i konoplja im služi samo za tkanje. Počupane biljke kisele u protočnoj vodi, pa, upornim udaranjem prakljačom, načine vlakna i od njih pletu kanafu i prepliću je u konopce. Tkaju i platno. Izbijele ga, te, iako grubo, bude mekše od sukna. Pristaje i na golo tijelo. U gaće-košulji od ove tkanine paša je i pobjegao iz svoga čardaka.
Listove suše i mrve samo Turci u Bosni. I neki derviši. Kad to puše, sâmo ili izmiješano s duhanom, onda to zovu marihuanom. Znaju spravljati i hašiš. Dobijen i primitivnim načinom, hašiš djeluje deset puta jače od marihuane.
El-Fahud je punim plućima udisao iz nargile. I zacakljenim, nasmiješenim očicama zahvalno gledao prema paši.
Ačkosum!


Ni El-Fahudu nije bio dat rok duži od Aliđuna.
Konjanici stigoše iz Stambola sutradan po zikru na Kušlatu. I ne sjahaše, a kazaše da ne mogu čekati. Ionako kasne. U putu su zaustavljani po hanovima, s porukama da se vrate u Stambol, ali su nastavljali putovanje. I oni koji su ih ustavljali složili su se da je sultanski muhur s kojim su krenuli na putovanje važniji od naređenja koja su u međuvremenu izdavana brzim konjanicima da ih odvrate od putovanja.
Ipak, može biti da nešto nije uredu. Zašto istoga dana moraju natrag? Ne mogu čekati ni da se ispeče prvi sloj mesa na volu koji se okreće na ražnju. Mogu popričekati samo koliko da im se konji malko odmore.
Paša se uspaniči, ali ga dočeka smirući El-Fahudov pogled. Zadovoljni crtač, u čiji je čador donijeto čitavo breme sasušenih listova konoplje, dade riječ Jašar-paši da se ne treba brinuti. Crtež će biti sačinjen pred izaslanicima iz Stambola. Za sebe kaza da bolje crta nego što ispisuje tarihe. Podsjeti da je tarih sastavio iz prve. I crtež bi. Ali, nije odmah mogao dokučiti smisao. Nešto mu je falilo. Ne zna šta, ali je uporno tragao za mjestom odakle će crtati, misleći da će mu to donijeti rješenje. Zato se uporno premještao. Ne može nacrtati kako bilo. Mora biti dostojno onoga koji ga je poslao čak ovamo. Ali, brzo će završiti. Čineći skice, uvježbao je konture.


El-Fahud, obenđijan marihuanom, i ne obrati pažnju da ga je paša posadio na mjesto na kome je svakoga jutra zaticao stoličicu, pa je odatle premicao i tražio gdje će se postaviti. Sada sjede. Ne pomače tronožac. Prvi put odsjede na mjestu koje mu je uporno nametano. I u trenu shvati da je to položaj za kojim je tragao.
Koliko ga je malo dijelilo od onoga za čime je tragao!? Nije trebalo izmicati tronožac. Samo sjesti. Zasjesti tu gdje ga je stoličica svakoga jutra čekala!
Vukao je brze pokrete olovkom. Već je i žmireći mogao uspostaviti linije koje dočaravaju izgled džamije.
Na papiru je izranjao prelijep crtež. Zato što se doimala krupnijom nego što jest, džamija mu je izgledala čak raskošno. Sultanski!
To je to! Takvu je već vidio u Edirnama!
To je to! Čim je ugledao, na nešto ga je podsjetila ova džamijica u Bosni. Nije kamena. I manja je. Izrazito manja. Zato li je, i nesvjesno, tražio mjesto odakle će postići da i ova na crtežu bude kao ona koju je ugledao u Edirnama? To! To je to! Kako se nije mogao dosjetiti?! I po sjećanju je mogao nacrtati edirnsku džamiju. Ali, upravo zato, ne dosjetivši se, tragao je za pogledom koji će popuniti praznine između lipa i džamije, a vrh krova izravnati se s krošnjama. Time, prividno izgledajući znatno komotnijom, ova džamija nije drukčija od one u Edirnama.
Sličnost mu je bila bitna samo kao otkriće s kojim je napokon shvatio da će tek tako ostvariti strukturu crteža dostojnu vlastitoga umijeća. I opravdati se u sultanovim očima. Da je nacrtao džamiju onakvu kakva je, ne bi zavrjeđivala ni umjetnikov napor, ni sultanovu brižnost. Zato i postoji umjetnost: nedokučivo široka lepeza iluzije u oponašanju stvarnosti...
Ali, opet, da je El-Fahud brzo dokučio ovo čega je napokon svjestan, ostao bi bez prisnijeg poznanstva sa starim pašom Jašarom, a on ga je doveo u vezu sa zaboravljenim znancem iz mladih dana u Konyi, dervišem iz Orlovića, Hamzom Bošnjakom. Taj susret, opet, omogućio mu je saznanje da se u zemlji Bosni slobodno sade polja konopljom. U Bosni mu neće nikad uzmanjkati plavičastoga dima koji krijepi i smiruje dušu. I satire tijelo. Ali, tijelo je, ionako, tek dunjalučki omotač duše...
– Evo crteža, čestiti pašo! – kliknu mladić. – Ljepši je negoli da sam crtao džamiju u Edirnama.
– Nije to lijepo! Ja se brinem o tebi, a ti mi se podsmjehuješ! – obrecnu se paša.
– Čestiti, pašo! Samo riječima opisujem ono što moje oči gledaju, što moja duša osjeća i što sam prenio na papir. Jedino se tako postigne savršenstvo crteža: jedinstvom očiju, duše i ruku!
Nadalje se paša mogao pretvarati da je nevješt. Godilo mu je da čuje kako i mladić svojim zadovoljstvom potvrđuje da je napokon nastupio trenutak likovanja.
Najzad! Gotovo je! Sve!
Konjanici mogu ka Stambolu.
Ali, umjesto da im preda dobro zaštićeni smotak papira, mladić raspakova crtež i s njim se primače džamijskim vratima. Paša ga preprati u korak. Šta bi El-Fahudu? Šta će, sad, biti?
Nije bilo razloga nezadovoljstvu: mladić zadiže pogled i na poleđini crteža prepisa tekst tariha.
– Još jednom. Nije zgoreg! – kaza sa sjajem u očima.
I to je uredu. Ne fali što je još prije petnaestak dana tekst bio otposlat u Stambol. Ionako ne piše ništa sumnjivo. Da išta nije uredu, ne bi paši promaklo. A i iz Stambola bi – po konjanicima koji su došli radi crteža – već poručili da se tarih ne uvažava. Uostalom, zar bi sultan slao svakoga da na licu mjesta ispiše tarih? A poslao je vrsnog umjetnika.


El-Fahud ode sa stambolskim konjanicima.
Brzo su se razdvojili.
Oni će svojim putom, na stambolski drum. Njega više nije zanimao Stambol. Žurio je u Orloviće, starom prijatelju, svojim hamzevijama. Darivat će derviše sjajnim dukatima. Njima ga je obilno nagradio Jašar-paša...
– Oni su derviši hamzevijskoga tarikata. Prezreli su novac, ali je bolje da im se nađe. Zlu ne trebalo, u zlu da zatreba. A i da im ne budem na teretu... – premišljao je El-Fahud napuštajući brdo s džamijom.
Zanesen, pjesnik i crtač ne pridade pažnju unezvjerenome mladiću pokraj puta. Ali, taj se prepade odrpanca na konju. Izgledao mu je gore i od samoga sebe. Preplaši se konjanika i dade se u suludu trku.


Trkač je bio Ashaf Siruk.
Nije se zaustavljao dok se nije primakao uskomešaloj i bučnoj gomili. Svjetina se veselila. Vo se vrtio na ražnju. Čula se i svirka.
Svirka!
Svirka?
Skladno ponavljanje zvukova podsjeti ga na njegovu čengiju.
Ko je ona? Šta je ona? Gdje je ona?
– Gdje je ona!?! – vrisnu raspomamljeno.
Na to mu neko, kao da je na to jedva čekao, odvrisnu. Za njim potciknu drugi neko. Vriska samo pojača veselost žamora.
Ashafova pomagljavija gubila se u zaluđujućoj larmi veselja. Ali, ne dozbuni se. Pridođe mu misao da se više ne treba bojati ljudi. Učini mu se da se nimalo ne razlikuje od gomile uokolo. Iako je, još do maločas, njegovim bolesnim mozgom sijevala misao da više ništa s njim ne može biti uredu. Sve dok ga nije uplašio odrpanac na konju. I to zato što je izgledao gore od njeg. Zato ga se i prepao. Već je o sebi bio umislio da je najgori. A sada i ova razularena svjetina...
Tek, osokoljeni Ashaf nastavi sumahnuto trčati. Više se nije skrivao. Niti se potkradao. Niti puzio. I ne trčkara na prstima. Nije više kao zvijer. Kao sjenka čovjeka koji se konačno rastavio od pameti. Dosta je bilo vucaranja uokolo. Kao zadnje pašče. Jeo gnjile džanarike. I zelene jabuke divljake. Spavao po dumačama prepunim žare. Nadgonio se sa životinjama na koje nabasa. Ili su one natrapavale na njega...
Osjeti da su mu crijeva slijepljena...
To najviše osjeća: crijeva.
Slijepljena crijeva?
Šta su crijeva?
Nekako, promaljujući se i kroz slijepljena crijeva, javi mu se misao da bi najbolje bilo da ne nađe to za čime traga.
Za čime traga?
Za kim?
Šta traži?
Ne zna. Zaboravio. Da zna, ne bi bio lud...
U jednoj od prethodnih noći, u jednom od razapetih čadora, zapazio je sjenu koja mu se učinila poznatom. Ali, nije se mogao prisjetiti. Zavukao se u kupine i zaplakao. Tiho. Cvilio je kao zvijer.
Naredne noći, ispod istoga čadora, bila je ista sjena.
Svi čadori su isti. Pogotovo su u mraku jednako izgledali. I oni u kojima su bili neimari. I njihovi pomoćnici. I Jašar-paša, ako je istina da je i on tu. I ona? I ona! I ona... I ona!
Ona?
Mili i Dragi Bože, ona!
Žena radi koje je izdao bunu. Koja je izdala njega. Pobjegla. Nejma je. Nejma. Nejmaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Ali, sjeti se da je bila. Žena. Njegova. Habib. Drukčija od svih ostalih žena u Bosni. Sve u Bosni imaju a na kraju imena. Po svemu drukčija. A sad mu je jasno da je bila drukčija samo po krnjavom imenu.
I, sada, dok u vrevi svjetine, usred dana, trči onuda kuda se noćima i noćima šuljao poput sjenke, sjeća se samo nedostajućeg a sa kraja imena. I ono ga, jer nije stajalo na mjestu gdje bi trebalo, jer toga a nije ni bilo, a kad ga nije ni bilo – onda ga i nejma, ni na šta ne podsjeća. Samo sjena nepostojećeg a.
Sjena!
Sjena?
Sjena! Jest, sjena...
Sjetio se čadora sa sjenom! Zato promijeni pravac bezglavoga trčanja i usmjeri se prema mjestu gdje je po noći bila sjena na koju, paleći se i gaseći, s vremena na vrijeme, njegovim mozgom prosine jasno sjećanje.
I, evo ga: u čadoru sjedi Jašar-paša Tufo. Zadovoljan. Prezadovoljan. Izdvojen od rulje koja se, ne znajući da to čini, veseli i njegovoj radosti. Neimari su isplaćeni. Plaćeni su dobro i njihovi pomoćnici. I svi preostali pomoćnici raznih pomoćnika. Sad se svi vesele. Popodne će se razići. Svako svojoj kući. I on će. Otići će odavde i Jašar-paša. I on će danas. Mada mu nije hiće. Glasnici su tek otišli. Ako bi se šta i posumnjalo, do u Stambol im je – koliko god podbadali konje u slabine ili ih mijenjali po hanovima – petnaestak dana. I još najmanje toliko treba da bi ovamo stigli katili sa svilenim gajtanom. Sve u svemu, mjesec. Duže od polovice mjeseca mogao bi ovdje plandovati. Ali, neće. I on će danas otići. Samo što neće svojoj kući. Moći će birati kuću. Gdje mu se god prohtije. Ali, po Evropi izvan Bosne i izvan Rumelije. Među kršćanima. Nejma mu više mjesta u granicama Osmanskoga carstva. Izvan njega, bit će siguran. S tovarom dukata, može sebi priuštiti da živi gdje mu se hoće. Nejma vladara koji neće prihvatiti na peškeš deset oka zlata i pružiti mu utočiše. Ali, primit će ga i poradi pašinog otpadništva od sultana Fatiha.
Kad bi im došao gole guzice, bilo bi upitno njegovo otpadništvo i vjerovatno bi ga se – za dobar otkup – i vratilo njegovima. Ali, sa zlatom koje preko svake mjere premašuje visinu moguće otkupnine, i samo otpadništvo bit će mu pripisano kao velika vrlina.
I još kad bi samo ona htjela! S njim! Pa, zajedno u Evropu. Gdje bi im bio kraj!?!
Nakupio se dukata obmanom pri gradnji džamije u Vlasenici. Sa njim su, kad je posljednji put prispio na ljetno bivkovanje, i prvi put bio izvan čardaka, došla tri tovara zlata da bi isplatio radove. Toliko je, tačno, odmjereno prema troškovima izgradnje džamije u Edirnama, i još pridodato na otežanost uvjeta za rad u Bosni i na kratkoću roka. A šta je on od toga potrošio? Šta? Ništa! Ništa spram dobijenoga i spram troška koliki bi bio kad bi plaćao da je građeno zelenim kamenom. Trebalo bi dvadeset puta više majstora... Trebalo bi pedeset, i stotinu puta, i više od stotinu puta više majstora da bi se na vrijeme isklesali i ozidali zeleni kamenovi iz vlaseničkoga majdana. I nejma šta sve ne bi trebalo kad je odobreno toliko zlata da se plati što se treba platiti kako bi se brzo načinila džamija kakva je i u Edirnama. Samo što ova nije trebala biti od bijeloga, već od zelenoga kamena.
Mogli bi živjeti kako im se hoće. On ima zlato. Ona, mladost. Kud bi više na Ovome svijetu!
A i dosta mu je prijetvornosti. Za sva vremena Ovoga svijeta, dosta!
Prikriva je otkako je rođena na tek pokorenome Lezbosu. Tajio je od svih. Pogotovo od Rejhane. Nikome se nije smio povjeriti. O njoj ništa nije smio znati ni Abdulrezak Siruk, koji je o paši znao što ni sâm paša nije...
Čim je dijete postalo curetak i čim je on, sudjelujući s vojskom sultana Mehmeda Fatiha i u pokoravanju Albanije, umirovljen, priključio je sviračima u svojoj pratnji pri dolaženjima na ljetna bivkovanja u Bosni.
Sa sultanom je napokon namirio račun. Ako ga je već mislio nagrađivati za sve što mu je valjao u životu, onda je paša utajom blaga namirio račun. A i za svu snishodljivost tokom odane službe, vratio mu je drvenom namjesto kamenom džamijom.
Sada više nejma ni Rejhane. Napokon mu ne diše u potiljak. Sva bolesna i bez želje za mužem kao muškarcem, svu svoju ženstvenost proćerdala je odvraćajući mu poglede od svake žene na koju je mogao i pomisliti. Sada se i toga odrekla i nije ni pomišljala opet krenuti za njim u Bosnu. Ni spasavanjem zdravlja posebnim zrakom na pitomoj planini, nije htjela još jednom provjeri sudbine izložiti ono života što joj je ostalo. Niti je i pokušala osujetiti njegov odlazak. Krenuo je na dalek put po izričitoj zapovijedi samoga sultana, a takvoj volji ne suprotstavlja se ni najumilnija rođačka povezanost.
I, otkud mu se Rejhana i sad upliće u misli?
On bi da s njim, ipak, krene – ako je kakogod privoli na put – ova druga žena. Ali, ona neće. Neće!
– Obećao si mi da ćeš me vratiti Ashafu!
– Jesam. Rekao, rekao. Porekao...
– I nije samo sirotinja. I bogat je. Ima dušu. Dušu ima. Dušu...
– Ma, kakva duša!? – odvraća joj.
Uzaludno je razuvjerava. Ona hoće da postoji duša i na Ovome svijetu.
– Duša nastaje tek kad tijelo prestane. Da i duša postoji na Ovome svijetu, umrla bi s tijelom. Ne umire pola čovjeka. Uvijek umre čitav čovjek da bi se rodila duša i da bi se imalo sa čime živjeti na Onome svijetu! – govori joj paša.
– Zlato, ono treba! Sirotinja je izmislila ljubav! – ukucava joj u pamet.
– A ja? Šta sam ja tebi? Šta!? – pita Habib.
– Ti si drugo. Drukčije. Ti si drukčija. Ti si meni na prvome mjestu.
– Eto, vidiš! – kaže ona.
– Nije to. Ništa ne vidim. I nemoj me tjerati da poradi tebe pristanem na ono što nije, niti može biti. Svašta sam vidio u životu, a nisam se uvjerio u mogućnost ljubavi koja nije roditeljska.
Pa šute. Zaogrnuti svojim naumima za koje traže posljednja uporišta u riječima.
– Svilena mu je duša, babo! – zajeca Habib.
– Samo je svilen gajtan, šćeri! – kaza, ali ga oprži njezina suza na dlanu.
– Ja ću ostati s njim... – kaza ona svoje.
Stari kurjak Jašar-paša Tufo prigrli svoju dragu i voljenu Habib. I dao joj je ime s takvim značenjem. I uvijek mu je bila i Draga i Voljena. I čitav život je ispunio misleći da će mu jednom uspjeti da, svojim odnosom naspram nje, dostigne značenje njezina imena. I da ona bude toga svjesna.
Nježno. Umilno. Kako nikad nije milovao ženu, suznim dlanom gladi joj ramena. Niti se tako može milovati tuđa krv. Tuđa može i nježnije. I umilnije. Samo ne može ovako.


Prizorom u pašinom čadoru, pred kojim u trenu zastade, ne čuvši razgovor, Ashaf Siruk bi doujeden za srce. Ne otrpje vlastitom pogledu. Samo muklo kriknu. Da ga niko ne ču. I taj muk potonu u njemu kao da se utopi u Drini.
Tako ga i nestade. Samo ga nestade. Kao da ga dan – umjesto noći ili Drine – proguta.
Niti ga više ikad iko i igdje vidje.
Uzalud ga je tražila i njegova žena.


Habib se, na kraju, priključila putujućim sviračima po Bosni.
Zbog majčinoga porijekla – bila je crnka na poseban način – mislilo se da je i sama Ciganka.
U čergi je i završila. Našla u skitnji konačni smisao. Ne gubeći nadu da će negdje, na nekome teferiču, kraj puta, na nečijem veselju, da će igdje ugledati Ashafa.
Tako je i živjela. Sretna u nadanju. Mrtvi otac joj nije naumpadao.


Otac je umro na njezine oči.
Kad je, rastajući se s Habib pod čadorom ispred drvene džamije, zadigao teški dlan da mahne pratnji za pokret, ugleda razoružane askere iz svoje pratnje. Pod sabljama su ih držali konjanici iz Stambola. Oni isti što nisu imali vremena sačekati ni da zarumeni prvi sloj mesa na volu nad žarom. I, nisu bili sami. Usput su susreli skupinu do zuba naoružanih crnih stambolskih konjanika. Oni su, čim je donijet tarih sa sultan-Fatihove džamije u Vlasenici, u najvećoj žurbi otpućeni iz Stambola. I zato se, u putu, pokušalo zaustaviti prvootposlate.
Donosioci katil-fermana!
Primicali su se paši okružujući njegov čador.
Samo se jedan još držao na konju. Nije sjahivao. Iz njedara izvuče smotak papira, razmota ga i, odozgo, s konja, poče čitati:
Jašare, nisi upamtio. Nisi, jednom zanavijek, upamtio da je čovjek samo trun u oku vremena...
Paša dalje nije ni trebao slušati. Ostalo je znao napamet, ali ga je morila silna znatiželja hoće li se moći suzdržati pred blizinom smrti i uspjeti ostati pribran da mogne saslušati razlog smrtne presude:
Ne znam hoćeš li uspjeti pokolebati smjernog El-Fahuda kao crtača, ali ga nisi uspio slomiti kao pjesnika. Trebao si bolje pročitati tarih. Pročitati samo početna slova svake riječi. Tebi nikako nije moglo promaći da su sve napisane velikim početnim slovom. Ali, čudim se da se tebi moglo omaći da ta slova pročitaš i zasebno. Bošnjačko pismo nije kao arapsko. U arapskome su sva slova ista. Nejma malih i velikih slova. Vi u Bosni pišete i velika i mala. Zaboravio si se! Samo si trebao pročitati početna slova tahirskih riječi. Zar te nisu morala bosti u oči? Bila su istaknuta. Ili si to, u svojoj priprostoj određenosti prema svemu i svačemu, pripisao vlastitom odnosu prema pjesnicima?
Jednostavno, da ne može biti jednostavnije! Jašare, Dunjaluk je sazdan na jednostavnosti. Samo ljudi, sudeći po sebi, sve zamrse.
Čovjek je samo trun u oku vremena. Kovitlamo se kroz život. Vrijeme se poigrava s nama. Sve je igra u kojoj je sve zapisano. Samo što nije propisno da se svako sa svakim poigrava. Ne može miš sa mačkom. Niti je ičije na Dunjaluku da to sa sultanom čini.
Ali, pošto nejmaš više vremena ni toliko da ti bude dopušteno da još jednom sâm pročitaš džamijski tarih, moj glasnik će ti, čitajući ovu moju poruku, ponoviti naglašavajući svako prvo slovo svake riječi. Sâm razaberi:
Divote Rijetkoga Viđenja Evo Narodu – Allahova Džamija, Allahinemrile, Mehmedov Ihram, Jarabbi, Amin.
– D-R-V-E-N-A DŽ-A-M-I-J-A.Paša i klonu, pa, klečeći, zarida. Ali, dok su ga uspravljali, namećući mu oko vrata svileni uzao, zasmija se.
– Bila je i druga tajna! Bila je!!! – galamio je zacehnut smijehom i plačem, s mislima o sačuvanoj tajni ploda svoje davne ljubavi na Lezbosu.

Utom i ispusti dušu. Prije nego što mu se omča i zategnu oko vrata.

Moć podsvijesti

Najveća tajna koju su posjedovali slavni ljudi svih vremena je bila njihova sposobnost da uspostave kontakt sa samim sobom i iskoriste moć podsvjesti. Vi to isto možete učiniti, ako znate kako podsvijest funkcionira i ako njome znate upravljati:

Ostrvo s blagom je UNUTAR tebe. Odgovore na sve želje tvoga srca traži u sebi!
Tvoja podsvijest ima odgovore na sva pitanja i probleme. Ako prije spavanja svojoj podsvijesti “naložiš” da želiš ustati u 6 sati, probudićeš se tačno u to vrijeme.
Tvoja podsvijest je graditelj tvoga tijela i može te i izliječiti. Svaku noć se uspavljuj sa idejom savršenog zdravlja, i tvoja podsvijest će, kao vjerni sluga, da te posluša.
Svaka misao je uzrok, a svaka situacija efekt misli.
Ako želiš napisati knjigu, muzičko djelo, biti bolji predavač, ili bilo šta drugo, ukorijeni te ideje u svojoj podsvjesti i ona će skladno tome da ti uvraća.
Ti si poput kapetana broda – on mora izdavati naredjenja. Isto tako, ti moraš dati prava naredjenja svojoj podsvijesti (misli i slike) koja onda upravlja svim tvojim doživljajima.
Nikad ne koristi riječi, poput : “Ne mogu si to priuštiti” ili “To ne mogu učiniti”. Tvoja podsvijest sve prihvata doslovce i to shvata kao da ti nemaš dovoljno novca ili nisi sposoban da učiniš ono što želiš. Potvrdi i ponavljaj : “Ja mogu učiniti sve kroz moć moje podsvijesti”.
Zakon života je zakon vjerovanja. Vjera je misao u tvojoj glavi : ne vjeruj u stvari koje te povredjuju ili ti nanose štetu. Vjeruj u moć svoje podsvijesti koja te liječi, inspiriše, osnažuje i unapredjuje.
Promijeni svoje misli i promijenićeš svoju sudbinu.

Odlučite što želite

Vjerujte da to možete imati. Vjerujte da zaslužujete i vjerujte da je moguće. Tada svakoga dana na nekoliko minuta sklopite oči i vizualizirajte da već imate ono što želite, osjetite da to već posjedujete. Nakon toga se usredotočite na sve ono na čemu ste već sada zahvalni te uistinu uživajte u tome. Nakon toga nastavite sa svojim poslovima i sve prepustite Svemiru, vjerujući da će Svemir već smisliti kako bi se to moglo ostvariti.

Očekivanje je moćna privlačna sila. Očekujte ono što želite, ne očekujte ono što ne želite.
Zahvalnost je snažan proces preobrazbe vaše energije koji vam u život donosi ono što želite. Budite zahvalni na onome što već imate te ćete privlačiti sve više dobrih stvari.
Zahvaljivanje unaprijed za ono što želite golemom snagom ispunjava vaše želje i Svemiru šalje još snažnije signale.

Vizualizacija je proces stvaranja misaonih slika u kojima uživate u onome što želite. Dok vizualizirate, vi stvarate moćne misli i osjećate da već posjedujete ono što želite. Zakon privlačnosti vam tada vraća tu stvarnost, upravo onakvu kakvu ste vidjeli u mislima.

Da biste dobili najbolje od zakona privlačnosti, neka on postane dijelom vašega života, a ne nešto čime se samo povremeno koristite.

Na kraju svakoga dana, prije nego što zaspite, u mislima ponovno prodjite sve ono što se toga dana dogodilo. Svaki dogadjaj ili trenutak koji nisu završili onako kako ste željeli ponovno odvrtite u mislima u skladu sa svojim željama.

»Što god um uspije zamisliti, to može i ostvariti.«

JACK CANFIELD

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv